Centimetar od sreće | Marinko Koščec

XIV.

– Kakva paprat?!

– Onoclea sensibilis. Zovu je još Onoclea interrupta ili obtusilobata.

– I što s njom?

– Umrla je. Nije se probudila u proljeće. U ovo doba godine već se morala zazeleniti. Odbaciti što god se smrznulo preko zime i rasprostrijeti mladice. Travanj počinje, a ništa se nije dogodilo. Prizor je stravičan. Čitavi proplanci poput stratišta. I ne možeš joj pomoći. Dođe ti da dušu isplačeš.

Ovo će potrajati; Kix odlaže mikser. Mrkva i marelica tek su se počele obgrljivati. Oslanja se o okvir kuhinjskih vrata. Snepi na kauču razmontirana u komade. Ne govoriti. Trenutak je od onih kad jedan jedini slog, izgovoren pogrešnim tonom, može izazvati plameni prasak, na njega naciljan, naravno.

– U osamnaestom stoljeću neki pomorac ju je donio iz Amerike i posadio kraj svoje kuće, u nekoj brdskoj zabiti. Biljčica se udomaćila i razmilila šumom. Da se razumijemo, onoclea sensibilis je na cijeloj planeti botanička dragocjenost. Samo u savršenim uvjetima može se održati na životu. A tu je potrajala, evo, do ove zime.

– Hm.

Trenutak zastaje i premjerava ga iskosa, neće li nazrijeti kakav trag ironije, pa se ipak vraća u egzaltirani modus.

– Zašto? Imam ja teoriju o tome. Da je tu njezin iskonski dom. Da joj se sjeme odavde rasulo svijetom.

Niti da bi pisnuo.

– Kažu da je znala i cvjetati. Ima tamo starih ljudi koji se kunu da to pamte iz djetinjstva. Pazi, cvijet onoclee sensibilis ne može se vidjeti na slici. Nismo ni sigurni kako izgleda, ne postoji nijedna njegova fotografija. A znaš što je cvijet paprati u narodnoj predaji? Golemo bogatstvo i doživotna sreća onome tko ga nađe. Ili prokletstvo, u drugim tradicijama.

– Nekako slutim na koju stranu se kod nas okrenulo.

– I svima im je zajednička uloga u poganskim obredima plodnosti i duhovnog čišćenja. Paprat se od pradavnih vremena simbolički povezuje sa ženskom dušom.

– Mhm.

– Evo vidiš. Sram te bilo! To nas je dočekalo gdje god smo pokucali. Potcjenjivačka, rigidna mačo-arogancija, nesposobnost da se shvati ono što nije pred nosom. U čemu nema profita. Jer paprat je bez ekonomske vrijednosti. Pa nema ni novca za naš projekt. Jedva jedvice smo dobili jednog pteridologa. A i taj… majko mila. To su nam udijelili valjda samo da nam se narugaju. Budale kratkovidne! Kako ne vide povezanost?! Da stradanje jedne vrste nije slučajnost nego posljedica dubokih poremećaja! Upozorenje da se događa nešto zlo! Ozonske rupe, tajfuni, poplave i suše, alergije i neuropatije, sve su to plodovi istog stabla!

Privučen galamom, Vuk proviruje iz svoje sobe. Na sve četiri plazi hodnikom, podiže glavu prema njoj, bez oklijevanja produžuje do očevih nogu. Kix ga podiže u naručje.

– I sve je to naše djelo. Svih nas što trenutno čuvamo Zemlju. Ako ih ne spriječimo, odgovorni smo koliko i naši trovači. A ono pravo tek počinje. Znaju oni kako skoro će se događati krupne, masovne, nepovratne stvari. Puno, puno prije nego što nam priznaju. Prevelika je glad za novcem da bi se pitalo za njegovu cijenu. Uostalom, kakav je njima gubitak u tome što svijet mutira u nešto drugačije? Briga ih ako pomre sve za njega preosjetljivo! Da onoclea sensibilis?!

Čela priljubljena uz očev vrat, Vuk je bez glasa saslušao i sad ga upitno promatra. Famozno je to dijete. Strpljivo, zahvalno za pažnju ali je ne traži urlanjem, nikad ne doziva, ničemu se ne opire. Zna Kix kako je dobro prošao, koliko bi mu teže bilo ostajati sam s njim da je drugačiji.

– Planeta krvari, kako ne vidiš?! Vapi za pomoći, samo je kapljica života u njoj ostala, a mi je svakodnevno isisavamo još više. Hitno joj je potrebna infuzija ženske energije. Pet tisuća godina mužjaci ljudske životinje vladaju Zemljom. A znaš li koliko je to od ukupnog postojanja Homo sapiensa? Manje od dva posto vremena. I kamo ste nas doveli? Do ruba izumiranja! Patrijarhat je rak na koži planete!

– No dobro, kad se vraćaš?

– Treba mi tri… možda četiri dana. Ako ne napravim sve sama, nikakve koristi.

To je još jedna od njezinih zanimljivosti, da izvan kuće nije u stanju delegirati zadatke. Da nema kome povjeriti ni najbezvezniju sitnicu.

Njezina zdravstvena problematika, naprotiv, sve je manje zabavna. Gađenje se širi krupnim skokovima. S povrća najprije i na voće, pa na ukupnost jestive vegetacije. I to ne zahvaća samo njezino budno stanje. Dan je započeo obuzdavanjem histerije. I traženjem načina da se iskupi za ono što joj je učinio u snu: prisiljavao je da prebire po kanti za smeće punoj lupina i gnjileži.

Vuk, posađen na lijevu tatinu ruku, netremice promatra kako desnom dovršava kašicu; čovjek bi rekao da se radi o vrhunskoj zabavi. Zatim ostaje s njom na tepihu i dugo mu nitko neće trebati. Svakoj žličici kao da dušu isisava.

Kontejneri pred zgradom imaju svaki svojeg prebirača. Obješeni su po njima poput pijavica, očito u strahu da ne izgube mjesto, drugi vrebaju iz prikrajka. Cijela je četvrt pod opsadom spodoba koje rat je izbljuvao po ulicama, ili ih je jednostavno bijeda isprala iz stanova. I svi glavinjaju u potrazi za nečime hranjivim, drhtavi, usahli, ili iskeženih zuba, spremni na sve. Međusobno se mrze, povremeno sudaraju, počupaju. Sudeći po krikovima, noću vjerojatno i kolju.

Na parkiralištu Ministarstva, čuvar samo što ne pukne popola od udvornosti. Vezao se uz Kixa, bit će da u njemu vidi nešto otporno na oluje. Nikakvo čudo kad su u Ministarstvu valjda jedino njih dvojica, dakako uz Hanu, preživjeli Tatinu metlu.

Više zapravo nije siguran tko tu radi a tko je samo navratio. Tipovi koji se motaju hodnicima sve su čudniji, neki bi daleko prirodnije izgledali na sajmovima rabljenih automobila ili stoke. Oni što su se nastanili po susjednim uredima jedva ga pozdravljaju, pokretima glave. I smijulje se pritom, nije mu promaknulo. Među sobom razgovaraju ispod glasa. Kriveći usta, dobacuju si odrješite slogove, nekakve šifre. I sâm je počeo šaptati u telefon, kao da su po zidovima prilijepljene uši. Ne bi ga čudilo da je novo osiguranje urede opremilo kamerama. U svakom slučaju, gotovo je s trenucima intimne relaksacije, ne pada mu na pamet glumiti u njihovim hobi-filmićima.

I nije se u Ministarstvu promijenila samo populacija. Čim prođeš kroz rotirajuća vrata, propadneš u neki neizvjestan prostor, gdje sve je od kartona, nacrtano za predstavu, prošupljilo bi se da prstom pritisneš. I vlastita ti se prisutnost doima upitnom, ovisnom o atmosferskim okolnostima, nepogodan reful mogao bi te raspuhati. Pa nastojiš hodnikom što hitrije skliznuti, ne zapeti za nekakav znatiželjni pogled, za mogućnost da u tebi netko progleda uljeza, krticu.

Da, upravo poput sitnog glodavca gravitira Kix svojoj rupi, u ured spuzne i gleda sjediti što tiše, sjediniti se s namještajem. I što god se događa u zgradi uspješno ga zaobilazi. Komešanja dopiru kao kroz oblake vate i struje mimo njegove škuljice. Kad mu se zadesi kakav dopis na stolu, to je gotovo kuriozitet. Događaj tako rijedak da izgubio je rutinu. Opipava ga sa svih strana, znojeći se, golem trud mora uložiti da se probije unutra. Premda nema mjesta strahu od nečega zahtjevnog. Imalo dramatičnijeg od dočeka slavne sopranistice ili veleposlanikova zidnog sata zagubljenog pri selidbi. Nameće se dojam da mu se takvim zadacima rugaju. Ili ga, u najboljem slučaju, drže za ukras.

Istina, kad je Ministarstvo zajašio novi gazda, tome je Kix sam doprinio. Pokrio se ušima, začahurio, da što manje sudjeluje u njegovim djelatnostima. I zapravo odahnuo kad su ga prešutno degradirali; sad si je smio priznati da mu se povraća već od pomisli na međudržavno općenje. Na razmjenu figura osobitog štovanja, oštrih protesta i bezočnih laži. Da ga je godinu dana mlaćenja te slame temeljito ispraznilo. Počistilo od svega nepatvorenog, vjerodostojnog, smislenog. Samo su se odjeci šupljine čuli kad bi otvorio usta. Ovako ih barem rjeđe otvara. A ono što odrađuje na gazdinoj kćeri je kancelarijske sate pretvorilo u anti-stres program i sasvim slatku sinekuru.

No istina je također da to je funkcioniralo samo na početku. Sada naočigled vene, iz dana u dan se promatra kako kržlja, u svim pogledima. Što god je ovamo donio od osobnih kvaliteta, već je crvotočno.

A ima od toga istina još bolnija. Ma kako drhtavo tlo i škodljiva klima i zlokobni horizonti, ne pomišlja ovu ustanovu napustiti. Jer se iz njezina uterusa ono vani doima još većom pogibelji, a Kix se ježi od vizije vjetrometine. Tu se ukopao preko glave i drugo više ne bi razumio. Prevelik mu je napor zamišljati nešto drugo. Preteškom je postala već pomisao na napor.

I zato mora za svoj položaj nešto učiniti. Čvrsto stati na noge, vratiti se u sedlo, uhvatiti lift. Može on to, jednim potezom. Treba samo pritisnuti, a dobro zna gdje i kako. I to će učiniti danas.

Štukature i pozlata čine predsoblje Hanina ureda dostojnim dvorane u kojoj se čeka audijencija kod pape. No ovi što su došli pokloniti se i poljubiti ruku, pastirsku i hraniteljsku, više su nalik akviziterima. Više klase, one koja ne vuče sa sobom usisavače. Elegantni su, sami Rolex i Armani, tanašne aktovke. Njihova vrsta isisavanja ne zahtijeva nikakve aparature. Opseg radnih zaduženja zacijelo im se ne proteže šire od prinošenja fakture. Na oltar obostranog zadovoljstva. Čekajući svoj red, nasmiješeno čavrljaju.

Dakako da Kix neće čekati. Prilazi pultu za kojim si golema gospođa s licem hrčka guli naranču. Neznatna je među njezinim valjuškastim prstima, poput oraha, koji će u komadu baciti u gubac i samljeti. Prije toga ipak na tren podiže pospane oči.

– Reći ću da ste navratili.

Naravno, bilo je glupo probijati se preko prepreka, kad ih može preskočiti telefonom. Ali ono što bio je Hanin izravni broj sada daje opet ženetinu.

– Što točno niste shvatili?

Dobro, poruku je primila. Ostaje pričekati da se javi.

Kako dan odmiče, sve je sigurniji da je vreća sala nije prenijela. Bilo bi previše to od nje očekivati. Ne, nije ponižavajuće ponovno nazvati, nego neophodno. Uostalom, apsurdne li misli, da je moguće poniziti se pred gnomom.

– Neće se vraćati danas. Ne, nikakvih poruka za vas.

Tko zna u kakvo je sumračje bio potonuo, kako ga dugo je držalo drvenilo, kad nije čuo kucanje, pa ni otvaranje vrata.

U okviru im stoji, u svoj masivnosti svoje gazdinske pojave, Tata. Događaj bez presedana. Tata teško da je ikad zašao u ovo krilo zgrade. I ne bi, zacijelo, bez kćerinih uputa. To mora biti njezino djelo.

Sviđa mu se tu. Kixovo stanište istražuje dobrostivim okom i maznom rukom. Pokazuje zanimanje za njegove djelatnosti. Zahvalnost što u uredu ostaje do večernjih sati. Žaljenje što nije imao prilike češće ga susretati. A čuo je o njemu. Samo dobro! Hvalospjeve njegovim kvalifikacijama i kapacitetima. E, pa baš je o njima htio riječ-dvije.

– Nisu li… zapostavljeni? Osobno, mišljenja sam da bilo bi šteta ne iskoristiti ih bolje. Ima u tebi materijala za daleko više, osjećam to.

Hana ga je poslala, sad je neupitno.

– Zavirio sam u tvoj dosje. Priznajem, lupio me sentiment kad sam vidio da si veterinarske struke. Znaš da sam počeo kao mesarski šegrt? Za godinu dana, već sam imao klaonicu. I danas, taj miris sirovog mesa…

Tata je od onih okruglih čičica koji se doimaju nepotpunima sve dok ne navuku kapu i bradu Djeda Mraza. Glavu ukrašava bijeli pramen potegnut preko tjemena, od uha do uha. Isprugana borama, reklo bi se da je prerasla samu sebe i popucala po šavovima. Obrazi su rumeni, od debele gume, kao za šalu napuhani. Usta pod njima zagubljena, usne tanke do neprimjetnosti. I oči su presitne za to mesnato lice, ali živo zvjeraju kroz četvrtaste okvire, žare od vedrine i od prepredenosti. Cijela figura odiše žovijalnošću; pupaste ručice jedva do struka sežu, a širina struka daje mu oblik zvrka. Nekako osjećaš da će se svakog trena prevrnuti i zavrtjeti na trbuhu.

– No, da ne okolišam. Možda bi te zanimalo raditi… bliže meni? Kao moj osobni pomoćnik?

Da utjelovi ponudu, prilazi stolu. Polaže ruku na njega, kao da žigoše tele. Prsti su kratke kobasice, na svakoj nekoliko dugačkih dlaka, na prstenjaku hrga zlata. Miluje ulašteni mahagonij. Tiho podriguje.

– Naravno da bi to značilo sasvim drugačiju plaću. A i još niz… beneficija.

Sad opkoračuje stol i začudno spretnim poskokom stražnjicu smješta na radnu plohu. Vidi se da joj je lijepo, možda će od veselja prdnuti. Noge se duhovito klate. Reklo bi se svećenik koji se zaigrao u razgovoru s ministrantom. Namiguje mu. Kix uzvraća drhtavim smiješkom. Ne vidi ga više dobro, slika se zamutila. U glavi osjeća sitno pucketanje, kao da igla se spustila na gramofonsku ploču.

– Velike stvari te čekaju. Ako opravdaš povjerenje.

Unutra već je krenula melodija. Povjerenje… Velike stvari… Bliže… bliže… bliže…

Zveckanje remena za leđima jedva čuje, negdje u daljini. Prsti koji petljaju oko njegova remena već su mnogo konkretniji, podižu val nelagode, a kad mu metalna kopča lizne list pa se skrasi uz gležnjeve, uši su pune vrućeg šuma. Hladnoća mahagonija na obrazu, naprotiv, ugodna je, anestetična. Kix zatvara oči, opušta se, cijelom se težinom predaje stolu. Ovaj ritmički cvili, gnječi mu lice. Ali gotovo uopće ne boli.