Centimetar od sreće | Marinko Koščec

XX.

Pačići ih pozdravljaju veselim gakanjem čim zakorače na ponton od trupaca. Roditelji su zericu suzdržaniji. Majka patrolira među malenima i kljunom kažnjava prekomjernu opuštenost ili proždrljivost. Otac, krupni ljepotan divljih očiju, nakićen ljubičastim, smaragdnim, zlatnim plamenovima, situaciju nadzire iz pozadine. Ne prilazi nadohvat, povremeno se čak raskrili i odigne moćne grudi, zlu ne trebalo. Četiri pahuljice, naprotiv, pokazuju bezrezervno povjerenje.

Već se kod prve korice kruha dogodila kemija između dvije obitelji. Zapravo se na ljudskoj strani tek tada, prvi put uopće, dogodila obitelj. U prigodi za dobročiniteljsku gestu ukazao se instrument zbližavanja za kojim su, svjesno ili ne, sve troje žudjeli. Ako zimski dan podari makar tračak vedrine, Vuka ne treba pitati što želi raditi nakon škole.

– Idemo patkama.

U njegovim godinama, dječaci se zanimaju za nogomet, za kompjuterske igre, u svakom se pogledu nastoje odlijepiti od roditelja. Po tome sudeći, Vuk nije iskoračio iz predškolske dobi. Kao da je jučer bilo, Kix pamti Snepino lice, tjeskobno koliko i euforično, kad je postavila dijagnozu.

– To je autizam.

Kad joj liječnik nije dao za pravo, pohitala je drugom, pa trećem, pa četvrtom. U lov na ozakonjenje hendikepa, bilo kakvog. Jurcala je od ustanove do ustanove s djetešcem u naručju, ne bi li netko pristao ovjeriti mu neispravnost. Kao da radi se o dokumentu koji bi joj omogućio povrat novca, ili da dijete zamijeni za nešto drugo. No brzo se ukazala prava motivacija. Cjelokupna politička platforma. Normalno dijete, uklopivo u očekivanja vladajućeg sustava, tiranske falokracije, hegemonije logocentričnog, utilitarnog, eksploatacijskog redukcionizma – to je obezvrjeđivalo borbu kojoj je posvetila život. Specijalisti su, međutim, bili neumoljivi: ni traga shizoidnim inkoherencijama, afektivnost u granicama poželjne, inteligencija iznadprosječna ali ne toliko da sama po sebi generira probleme. Uostalom, škola je potvrdila da se radi o bistrom, premda iznimno skromnom, samozatajnom klincu.

Nema sumnje da ga je Snepi baš zato izbacila iz kadra. Premršava stimulacija za emotivni angažman, nimalo materijala za projekt. Pa se posvetila sebi. Investirala je u one aspekte svoje osobnosti koji su najviše obećavali. U izvore iritacija i fobija, žarišta psihoze. Iz povrća i voća je izvukla više od maksimuma. Strelovito je evoluirala od blagoga gađenja do prehrane infuzijom. I do zabrane bilo kakvog spomena prirode, ičega s njome povezanog. A kada je cilj dosegnut

Stop. Opet uzima maha ta destruktivna, zloćudna ideja da sve je konstrukt, da je izmanipuliran.

– Pazi, ljubavi, da se ne smočiš.

Da se ne. A Vukova tenisica već je solidno uronjena u vodu. I dok se proteže ne bi li pačića koji mu jede s dlana pogladio drugom rukom, trupci se na njegovu kraju potapaju, splav se naginje, skliska je od algi, ishod se vidi izdaleka. A mama se blaženo smiješi. Kix ga kažiprstom hvata za ovratnik i povlači pola metra unatrag. O, kako je ovo daleko od stare Snepi. Tko bi se usudio zamisliti je ovako upokojenu prije turneje po sanatorijima. Ili onoga dana kad ju je hitna drugi put odvezla, a na vratima je ostalo visjeti liječnikovo

– Bojim se da će ovo zahtijevati dulji boravak.

Kix je htio čuti „popravak“. Kao da je Snepi predao u ruke majstoru koji će joj udariti generalku i vratiti je skroz novu. Zgrabio se za viziju u kojoj ta epizoda zaključuje mučnu priču, ni slučajno ne najavljuje feljton. Dok je po stanu skupljao krhotine i ribao zidove, na nogama ga je držalo vjerovanje da su dosegnuli dno i sad se može samo prema gore. Ha ha ha!

– Zašto se smijuljiš?

– Samo tako, od užitka. Pogledaj kako je lijepo.

Potpuna istina. Simfonija obalnih reljefa, zrcalna zaglađenost vode, njezino meditativno zelenilo, gore modrina kontrastno izoštrena grumenjem paperja, a na raskrižju tih sfera vrbe, usidrene u dubine i ispružene prema nebu, krošnje poput skamenjenih slapova. Ispod scenografije, ljepota dalekosežnija, dragocjenija od estetske: milijungodišnji, kompaktni sklad ovog ekosistema, riznice bioraznovrstnosti, enklave otpora čovjekovoj tiraniji, betoniranju Zemljine duše. Naposljetku, ljepota trenutka. Mikromagija koja je na tren prebrisala što god je bilo prije ili se događa drugdje. Svaki trag bolesti, zle krvi, prljavštine svijeta. Ovaj ih je trenutak sve troje obavio nevinošću, mirom, udahnuo im želje za postojanjem. Želje da se cijeli posvetiš dobrobiti svojih bližnjih, i koga god dosegneš svojim djelima.

– Mogli bismo u povratku uzeti film. Ima jedan novi Disneyev, o hendikepiranoj ribici, sa zakržljalom perajom, i ocu koji o njoj brine.

Kix jedva vjeruje ušima. Disney. Zločinac dječjeg lica, u sustavu one Snepi otprije. Kotačić u imperijalističkoj mašineriji za izbjeljivanje svijesti i premazivanje planete američkim kretenizmom. Prije je trebalo podizati višestruke ograde da se Vuk ne kontaminira takvim smećem.

– A možemo li i u McHany’s, mama?

– Naravno, zlato.

I sad se na Snepinu licu ne može pročitati da joj imalo smeta, o koliko se o tome naslušao, masni zadah prženja, ni sintetičko čekićanje iz zvučnika, ni drečava plastika na kojoj sjede i od koje sve je oblikovano u ovoj ustanovi, uključujući tinejdžere koji ih poslužuju, s tim provalijama u očima, i subhumana bića bačvastih tijela koja za stolovima popunjavaju do posljednje svoje pore majonezom i kečapom. Naprotiv, kao da je cvijet paprati ugledala, smiješi se obitelji za susjednim stolom. Ova je strukturom ekvivalentna njihovoj, ali teksturom gravitira autolimarsko-blagajničkim sferama. Reklo bi se da je intelektualni klimaks njihova dana minuo, da su ga dosegnuli u trenu naručivanja obroka, a sad je nastupilo vrijeme podrigivanja i kopanja nosa. Njihov je dječačić Vukove dobi, premda tjelesnom masom njegov trokratnik. Da je Kix nije otrgnuo, Snepi bi bez dvojbe sklopila prijateljstvo, dogovorila zajednički piknik u prirodi, pozvala ih kući na čips i filmove o hendikepiranim ribicama.

Treba vrlo pažljivo s njom, rekla je liječnica koja je preuzela slučaj, ovo je krhka faza, neizvjesna, lako se može okrenuti i na jednu i na drugu stranu. I Kix se toga doista strogo pridržava. Pritrči i podmetne se na najmanji znak da bi se mogla zaklimati. Podilazi njezinim željama i preduhitruje što god bi mogla poželjeti. Ujedno pazeći da bude nenametljiv. Što neprimjetniji. Dobri duh njezin, koji ne iskoračuje iz njezine sjene.

I to funkcionira. Dobitak je senzacionalan, za cijelu obitelj. Višestruko isplaćuje svaki trud i žrtvu.

Uostalom, pogrešno je govoriti o žrtvi. Ne postoji što Kix neće od srca učiniti za obitelj. Vrijeme, srećom, više nije problem. Sad je gotovo apsolutni gospodar svojeg vremena. Ništa se ljepše nije moglo dogoditi od poraza stranke na izborima. Njegova posljedica, otkaz u ministarstvu, bio je poklon jer je Kixa prometnuo u profesionalnog stranačkog dužnosnika. A dužnostima je uvrh glave ako jednom tjedno navrati u sjedište stranke.

Jedino ti telefonski pozivi. U bilo koje doba. Jer predsjednik stranke, mecena Kixove političke karijere, navikao je imati ga pri ruci. Za svoje raznovrsne potrebe. A nekako najradije, kao da zna, ruku pruža baš u trenucima poput ovog. U odmakli večernji sat. Vani zaledenilo, a obitelj zagnijezdila na kauču. Kao kraj kamina koji nemaju, ali ga više no nadomješćuju uzajamnom toplinom, prepleteni poput klupka mačića. Vuk u sredini, obrazom čas uz tatin čas uz mamin, ako ih ne grli oboje, primičući im glave dok se ne poljube.

I evo zvoni. U trenu kada je ribicu s posebnim potrebama otac zgrabio iz usta nekakve nemani.

Ali iz slušalice se ne javlja ona neman. Nego žena koja mu čestita na nagradi stečenoj slučajnim elektronskim odabirom: rustikalnom zidnom satu koji može preuzeti na prigodnoj večeri, uz prigodnu promociju proizvoda njihove tvrtke, specijalizirane za

– Opet, ha? Siroče, kako te maltretira. Prešao je sve granice. Zdravlje će ti stradati. Morao bi mu nešto

– Pa znaš koliko mu dugujem.

– Nećeš dugo?

– Kliještima ću se iščupati ako bude potrebno.

Auto ga narančastom lampicom prisiljava da zastane. Srećom, Hanilendove benzinske otvorene su non-stop. Kao i Hanilendovi ugostiteljski objekti, casina, fastsex-shopovi. Od svih Hanilendovih lokala jedino banke razlikuju radno od neradnog vremena, novcu ostavljaju noć za odmor.

No kad je već tu, uzet će nešto u marketu benzinske, da ne dođe praznih ruku. Među policama se neko vrijeme koleba, pa uzima butelju crnog pinota, odnjegovanog najsuvremenijom tehnologijom, barikiranog i sedam godina čuvanog u Hanilendovom podrumu. Za ovu priliku nije bitno što taj podrum – Kix spada u uzak krug upućenih – postoji samo na propagandnim fotografijama, snimljenim u Čileu. Uzima također i Hanilend alpsku čokoladu, umotanu u portret alpske krave prepune veselja i životnog elana. Ne bi to bio Kixov prvi izbor da ima priliku birati, jer mu je dobro poznato da se cijeli Hanilendov mliječni program bazira na dehidratiziranoj sirovini uvezenoj, zahvaljujući iznimno povoljnom trgovinskom aranžmanu, iz černobilske regije; no sve je ostale čokolade s Hanilendovih polica pomela gospodarska kampanja Kupujmo domaće! Ruka mu je već pošla i prema paketu domaćih kolačića, spravljenih po originalnoj Hanilendovoj recepturi. A onda se trgnuo, prisjetivši se kontingenta kineskih slastica koji je izazvao histeriju europskih zdravstvenih ustanova, prije no što se zagubio u međunarodnim vodama; to bi već bilo na granici ubojstva s predumišljajem.

Vani, noć se zgusnula. Otežala je od sleđene vlage, i ubada. Kao da udišeš iglate kristale.

Četvrt u kojoj parkira poklopljena je gorkim dimom; tu se griju ugljenom, oni koji ga mogu kupiti. Javna rasvjeta je i dalje u kvaru, ili je nema. Vrata četverokatnice s brojem 47 su razvaljena, iznutra zapahuje kiseli kupus i mačji izmet. Kix pipa kroz mrak prema suterenu, pa odustaje, izlazi, kuca na prozor tik do zemlje. Iza zavjese se ukazuje oko. Pilji u njega. Prozorska krila se rasklapaju, pozivajući ga kao u utrobu nekakva bolesnog organizma, ili u grob; ovako mogu mirisati jedino još grobovi.

Kix prebacuje jednu, pa drugu nogu preko okvira. Spušta se u grobnicu.

– Ministre.

– No, no. Čekaj s vatrom, zečić je još duboko u šumi.

Podovi tijesne prostorije, u koju su ipak uspjeli stati neki elementi spavaće sobe, kuhinje i zahoda, potpuno su prekriveni knjigama. Zidovi su prekriveni šarama koje neodoljivo podsjećaju na ispljuvke. Dajući sve od sebe da obuzda gađenje, Kix se spušta u naslonjač, zapravo njegovu razvalinu, skrivenu dekom boje kancerozne gušterače.

Nije za grozni vonj zaslužan samo suteren. Kada je prvi put sreo Daria, još više od njegove endemske ružnoće, Kixa je zapanjio zadah njegova tijela. Takav da nije mogao potjecati od nemara, a ni teških stambenih uvjeta. To je mogao biti jedino projekt, plod svjesnog postupanja, s ciljem prikupljanja smrada. Koji mu, nema sumnje, pruža nekakav bolesni užitak. Ono neshvatljivo je što takav puno boravi među ljudima. Ako nije i to dio užitka, možda čak ključni: darivati ga drugima.

No ujedno se moralo priznati da se dečko inteligencijom a i ambicioznošću ističe u stranačkoj mladeži. Da upravo strši koliko bolje zna što hoće i kako to dobiti nego ijedan od tih punoglavaca opijenih vlastitom karizmom. Dario je od onih bistrih i neustrašivih seljačića koji kad dođu u grad prekoračuju građane krupnim koracima, bez srama nameću svoje ja, a što god je s njime nepomirljivo, zgaze. Stranka vapi za takvima, i za njihov angažman uzvraća im zlatom.

Ne računajući taj ruralni supstrat, nema sumnje da je Dario probudio Kixove uspomene na vlastite mlade dane, na blistanje njegova potencijala. Da ga je zato uzeo pod svoje okrilje. Omogućio mu da stasa u njegovoj sjeni. Da izvješti ruku i izoštri zube, da u svim pogledima procvate. Pišući Kixove komentare aktualnih zbivanja. Sažimajući mu u jednu rečenicu svaki dokument, od godišnjih izvješća do projektnih elaborata. Odgovarajući na njegovu poštu.

Ali također nema sumnje da je baš Daria izabrao za svojeg štićenika jer ga nešto u njemu fascinira; ma kako gnusna, ta mu je kreatura od prve bila do neodoljivosti intrigantna. Ta jeziva mršavost i jednako jezive oči, metalik-plave, gotovo krupnije od uskog lica, a utonule u ljubičaste kolobare. Obrazi mjestimično obrasli paučinastim dlakama, s karikaturom od nosa, modeliranom prema galebljem profilu. Aura oko tog lika, gotovo do mističnosti morbidna. A nadasve ta neshvatjiva, besramna prljavština. S onime što mu Kix plaća mogao bi si priuštiti više od prosječnog stana i svakoga dana kadu punu mirišljave soli. Ali njemu je draže ovako, valjati se u smradu.

Kix prevrće po hrpi papira na stolu.

– Ima li što spektakularno?

– Ništa čime bih Vam oduzimao vrijeme. Ali evo, dovršio sam Vaše pozdravno obraćanje za ekofeministički kongres. Mislim da je unutra sve što ste mi natuknuli, baš kako ste tražili, fino upakirano, da nikoga ne uvrijedi a s eksplicitnom simpatijom i empatijom, premda bez ikakvih konkretnih obećanja, bez ičega što bi Vam mogli kasnije nabijati na nos, a opet s jasnom porukom da ste na njihovoj strani, mjestimice čak i odvažne formulacije, na primjer ovo o plugu kao prapočelu ekološkog zločina, kao iskonskom instrumentu pokoravanja i zloporabljenja Zemlje, ujedno i žene, o plugu kao izravnom produžetku muškog spolovila, kojim su utemeljeni robovlasnički odnosi umjesto partnerskih, muško pravo da ženu kao i Zemlju tretira kao materiju, kao objekte sve do potpunog ovladavanja

– Dobro, dobro. Pusti to sad. Dođi ovamo.

Najprije se kao nećka. Migolji se, vrpolji, ali kad se uhodaju, kad počnu raditi skladno, poput jednog tijela, više ne skriva užitak, cvili od slatke boli, hriplje i skviči, i klikće

–Daj mi ga! Daj! Ori me, ministre! Daj! Daj!