Centimetar od sreće | Marinko Koščec

X.

Kad beba otvori oči, ne mršti se. Ne plače. Niti se smiješi. Gleda je mirno, bez ikakva izraza. Tim velikim, prozirnoplavim špekulama. Kroz nju gleda, nekamo u daljinu. Od toga Tašu prolazi tiha jeza.

Priljubljuje obraz uz Tarin. Duboko udiše. Miris omekšivača, dječjeg šampona, mlijeka iscijeđenog iz vlastitih žlijezda, s djetinjom slinom pomiješanog u nešto slatkasto-oporo. Dlačice na tjemenu, sićušna ticala, opipavaju joj vrh nosa. Češka je pod bradom, iza uha, po usni, ne bi li izmamila osmijeh. Djetešce trepće. Meškolji se. Prstiće kvrči i pruža u prazno. Kad uhvati ponuđeni palac, smiruje se. Opet je samo promatra. Bistro kao da će cijelom rečenicom progovoriti, a bez glasa.

Marekova glava na vratima.

– O, probudila nam se milena. Presvučeš ju, pa da krenemo?

S poda grabi dvije od šest prekrcanih torbi. Tegli ih na ramena.

– Vas dvije idete u prvoj rundi. Poslije dođem po kutije.

Počinje Taru raskopčavati. Skida čarapice. Ukazuju se svežnjevi crvuljaka, valjušaka nezgrapno, dopola oblikovanih od mlitava tijesta. Udovi kao od naborane, masne gume. To bi trebao biti okrajak njezina mesa. Komadić koji se otkinuo i sad tobože samostalno migolji. A ne prestaje nešto od nje potraživati. Zapovjednički, bez odlaganja. Sisati je i tjerati da u se trpa hranu kako bi se imalo što isisati.

Svela se na probavni aparat, upregnut u službu drugoga probavnog aparata. Finalni proizvod triput na dan prikuplja i pakira. To će rasti žderući je, a glad će iz dana u dan postajati većom. Možda će se odvojiti i drugi komadi, ruke, bubrezi, jetra, jajnici. Vidi ih kako je napuštaju, cijede se niz bedra, kričeći od susreta sa svijetom. Sada su svi organi iz utrobe joj preseljeni u krevetiće s rešetkama, nanizane jedan do drugoga. I svi se luđački deru od gladi.

– I to je najbolje što možeš?!

Već se vratio. Ruku spremnih ponovno ščepati, nabreklih žila na podlakticama. Ali ne kao da će prsnuti. Solidne su te ruke. Katkad i nježnostima darežljive premda zidarski krupne. Sposobne iznijeti daleko više od šest torbi. Parket bi počupale i premjestile ga na neko drugo i treće i četvrto mjesto, bez kolebanja, bez zerice zlih slutnji.

– Hipnotizirala te, ili što? Da i ja sjednem s tobom, pa da zurimo u nju cijelo prijepodne?

– Eh… Evo, začas sam gotova.

– No daj, gukni, što god te ždere.

– Ma nije… Nemam ti ništa… posebno… Samo bih voljela biti sigurna da je ovo dobra ideja.

– Pffff…

Okreće joj leđa i u prozor upire pogled pun razočaranja. Iznevjerila ga je.

– Sad mi to radiš?! U beskraj smo stvar pretresali i nikad nisi tako govorila, živim u uvjerenju da mislimo isto. A koliko je truda trebalo da iskopam tu babu! I da, na kraju sam platio za informaciju, sad znaš. Da dobra. Do kakve si bolje ti došla? Bolje je da tu izgnjilimo? Tu neka dijete odgajam? Samo što dišem ovaj zrak, mozak mi se suši. A pogledaj se, pa mi reci da nisi već ista mama. Pljunuta.

– Nemoj, Marek… Nisam tako mislila.

Prilazi mu, grli ga odostraga, lice prislanja na njegova leđa. Pod prozorom stariji čovjek gura bicikl. Na njemu hrđava cijev, duga bar tri metra. Kaput raskopčan, ukoso bačen preko trupa, lice grimizno. Zastaje. Ruku zavlači u kosu i ostaje tako zuriti pred sebe. Glasno uvlači zrak kroz nos, iz grla poteže krupan hračak, produžuje.

– Samo me malo strah, razumiješ?

– Nema sad vremena za strah. Donesi malu, okej?

Odoše još dvije torbe. Ma nije se nadala da će mama i tata ikako sudjelovati u toj selidbi, podržati ih makar šupljom riječju lijepih želja. Ali ipak nije očekivala ni toliku sebičnost. Potrudili su se, kao da nije dovoljno što joj se srce para, da se osjeća kao zločinac. Mama sa svojom pričom o susjedima koji su se vratili nakon trideset godina gastarbajta i kćeri kupili stan, a ona se odbila preseliti da ih pod starost ne ostavi same. Tatino voštano lice. Vijest mu je izazvala tek milimetarsko sužavanje očiju. Kao da je unutra, nakon tko zna koliko razbijanja i krpanja, pukla posljednja žičica. I više je nije ni pogledao. A i mama je zašutjela. Po cijele dane struže kamenac sa sanitarija. Taši se obraća samo bolnim uzdasima. Kao nečemu zabodenom u slabine.

Nisu ni u predvorje izašli.

S Tarom u rukama, Taša otvara vrata. Pred njima su trojica. U starinskim, blijedosivim odijelima, jedan s ordenom na ovratniku. Stoje ukipljeni, kao da čekaju da ih se pozove, tko zna otkad.

– Došli smo profesoru.

U koloni je slijede do dnevnog boravka. Jedan za drugim pružaju ruku tati, koji se s mukom pridiže, pa spušta natrag u fotelju. U kućnom ogrtaču i čarapama različite boje, promatra kako se postrojavaju. Kao što inače promatra zid. Oni bez ordenja postavljaju se na bokove, dlanova sklopljenih pod trbuhom. Ovaj u sredini vadi naočale iz unutrašnjeg džepa sakoa. Zatim iz onog na drugoj strani dvostruko presavinuti papir. Rastvara ga, nakašljava se i počinje čitati. Dubokim, lagano drhtavim glasom pobraja razloge zbog kojih je Sveučilište odlučilo tati dodijeliti nagradu za životno djelo.

Taša se tiho izvlači. To je već druga u tjedan dana. Ili je ovo odšteta, na brzinu smišljeno iskupljenje za nagradu koja ga je snašla prošlog tjedna. Ostat će zagonetka je li koreografija za tatin ispraćaj u mirovinu režirana, ili je tek spontani nagon, trenutak nadahnuća, potakao njegova mladog kolegu da ga ispljuska na sjednici Odsjeka.

– Kakvo groblje od auta.

Već se pola sata voze. Bez ijedne riječi su stigli na drugu stranu grada. Tara joj spava u naručju.

Voljela bi da joj Marek ne pokazuje o kakvom se groblju radi oštrim ulascima u zavoje. Voljela bi čuti bar malo zahvalnosti kolegi s posla što mu je posudio to groblje. Ali grize se za usnicu.

Otkako je dobio posao, Marek više nije isti. Ma naravno da joj je drago, to im je omogućilo da se odlijepe od onoga, i njemu da konačno unovči svoje kvalitete. Ne pada joj na pamet sad se žaliti što ga nema po cijele dane. Toliko mu je željela da dobije šansu. Učinit će što god zna da je ne pokvari. Neće na njega prekrcavati Tarine temperature i kolike, uostalom već su pri kraju najgori mjeseci. Neće ga više razdraživati pitanjima, ni o firmi ni o sadržaju njegovih radnih dana. Novac koji donosi je stvaran, što je važnije od toga.

Ali ipak ne može sasvim ugušiti tjeskobu zbog te promjene u njemu, oholosti, pa i prezirnih pogleda kakve joj nikada prije nije upućivao. Nema sumnje da je to povezano sa statusom koji je stekao u poduzeću. Ošamutilo ga je što cijene i vrednuju njegov rad. Treba mu vremena da se navikne. A ona će pričekati.

– Evo. Onaj s potrganom roletom, sjećaš se?

Prozor je na četvrtom od osam ili devet katova. Kada ju je doveo da joj pokaže, već se bio spustio mrak. Beskonačno joj se činilo, podzemnom pa prigradskim autobusom, ali dala mu je za pravo da je kvart simpatičan. Puno zelenila, obiteljski kućerci i među njih ugurani stambeni blokovi, nalik boksovima zbog tih nizova balkona razdijeljenih rešetkama. No zvjezdano nebo tada je ipak prilično dobra činilo fasadama, i svim tim dogradnjama i zakrpama, raznobojnim limom, stiroporom, izolirbandom. Ali tu je travnjak s toboganom i pješčanikom. Utoliko bolje što je oklopljen sa sve četiri strane.

Kod kontejnera se razabire nekakvo komešanje. Trojica su, jednako odrpani, prljavi, jedan ipak mnogo stariji, s dugom bijelom bradom. Naguravaju se, otimaju oko nečega što izgleda kao krletka, za hrčka ili zeca. Djedica viče.

– Moja je! MO-JA!

Hoće s njom otrčati, ali jedan ga lako sustiže i sapliće. Krletka se kotrlja. Drugi je pokuplja, zakoračuje natrag prema starcu i zamahuje nogom. Ipak ne udara, obojica u hipu nestaju. On ostaje ležati, mlohavih ruku i čela položenog na beton, tiho tuleći.

– Mooojaaa…

– Pusti, nije to tvoj problem.

Marek je grabi za mišicu i odvlači. Preko njezina ramena, Tarin je pogled prikovan za prizor.

Što god susreću na stubama do četvrtog kata, limenke piva, novinske listove, komade kartona, jednu cipelu, Taša samo prekoračuje. U zidove se trudi ne gledati. Ništa ne dotaknuti.

Baki Mari treba dobrih pola minute da počne iznutra petljati s ključevima. Odškrinuta, vrata ostaju zapeta lancem. Kroz procjep, jedno ih krupno oko netremice promatra. Ne pomaže ni ponoviti imena i razlog dolaska. Naposljetku se ipak se otvaraju, bez riječi, vrlo sporo.

Lice ništa manje dojmljivo nego prvi put. Ogromno za ostatak smežurana, zgrbljena tijela. Četvrtasto, zagasito, a sve na njemu prenaglašeno, preveliko, čelo, uši, orlovski nos, bezuba usta. Kao izrađeno rukom kipara naivca. Više je nalik totemu nego živom licu. Reliktu nekog izumrlog, nomadskog plemena. Nadrealno izgleda među ovim zidovima. U kuhinjicu jedva stane, iz očiju govore daljine. I silan talog trajanja, ljudskih uzdizanja, ruševina, pepela. A pokreti beskonačni. Dok poseže za stolcem, vrijeme se obustavlja. Mukotrpno je gledati koliko sebe mora uložiti u premještanje od vrata do kuhinjskog stola. I kad je napokon gotovo, boli već pomisao da će danas ponovno ustati.

Kako je dosad tu živjela sama?

– Dođi baki.

I Tara prema njoj pruža ruke. Tara, koja se otima i plače ako je netko nepoznat pokuša dotaknuti. A sad se igra vlasima koje na Marinoj bradi prizivaju vlati stepske trave. Jednako nezamislivo, nimalo ne protestira dok se Taša izvlači iz vidokruga. Prati je pogledom ali kao da nije tu. Sva se predala melodiji koju joj starica mrmlja na uho, pjesmici od samo nekoliko nerazumljivih slogova.

Tu se treba skućiti. Uz ovu stranu, čudnu ženu na kojoj se starost skorila. Brinuti za njezine potrebe i tko zna kakve sve bolesti, a priželjkivati da umre. Iščekivati da smrt ozakoni njihovo vlasništvo nad stanom.

Miris hodnika je slojevit. Teško je reći čega je najviše, plijesni, pržene masti, jeftinog deterdženta ili jednostavno skiseljenog zraka, reklo bi se da prozori nisu otvoreni otkako postoje. Linoleum pod nogama na krajevima je uvinut a po sredini zaglađen poput klizališta. Duž zidova, u visini struka, masna pruga. Strop dohvatljiv rukom.

Njihovu sobu već je upoznala. Potpuno je gola, zidova prošaranih zelenim pjegama. Osim željeznog kreveta tu je samo još golemi ormar od najjeftinijeg drveta ili njegove imitacije.

U hodniku zastaje da osluhne glasove u kuhinji pa na prstima otvara i druga vrata. Smrad je tako snažan da se mora pridržati za dovratnik. Kroz pukotinu u roleti ipak prodire dovoljno svjetlosti da shvati. U sobu se jedva može zakoračiti od stvari nagomilanih na podu. Odjeće ili krpa, posuđa i ambalaže, požutjelih novina, predmeta bez imena. I zidovi su krcati aranžmanima od plastična cvijeća i figurama anđela, slonova, majmuna, tu je i jedna prijeteći raskriljena ptica od pravog perja i sa staklenim očima. I sve je prekriveno gnijezdima paučine. Krevet masivan, visok, više nalik sanduku za prekomorski transport robe. Ormar istovjetan njihovom, do stropa, a kraj njega visoka škrinja. Zove da je otvoriš. Taša otvara. I tada joj se krv zaustavlja, jer do vrha je ispunjena praznim bocama.

Zaviruje pod krevet. Tu su. Otvara ormar. Prenaglo. Zaklatio se i jedna od boca koje su polegnute po policama, koliko god ih je stalo, spuznula je preko ruba, Taša je uspijeva uhvatiti, ali pritom je još jače zaljuljala ormar, i sada je nezaustavljivo, krenule su kao lavina, zelene, smeđe, prozirne, s etiketama ili bez, prašnjave ili svježe, padaju po ramenima i glavi, više ih i ne pokušava zaustaviti već se samo pokriva rukama, jer se obrušavaju na nju kao s osvetničkim gnjevom, odbijajući se i s treskom završavajući na podu, odlučne ne prestati do posljednje, kao u skupnoj suicidalnoj ekstazi.