Centimetar od sreće | Marinko Koščec

XXVI.

Dok autobus prolazi uz geto, premda ga ne vidi od visokog zida, u Taši raste nemir. Nešto drukčije, više od onoga koji je pohodi svakog dana pri prolasku duž zida. Nemira koji je, bez dvojbe, također programiran. Kao zrnce zebnje u blagostanju. Da podsjeća kako je blizu ono s druge strane. Kako je malo dovoljno da se tamo strovališ.

Ali ovo sada je kao ruka koja je hvata za vrat, na prvoj stanici doslovno izvlači van i dovodi do zida.

I evo promatra svoju ruku, ne shvaćajući zašto provlači identifikacijsku karticu kroz utor. Podiže se prva rešetka. Kao u snu prolazi ispod natpisa Oprez! Granica zaštićene zone. Izlaz na vlastitu odgovornost. Čuje brujanje kamere. Rešetka se spušta. Ponavlja postupak s karticom. Podiže se druga rešetka.

Čim iskorači, pred njom su. Na nekoliko metara. Dvoje, nije sigurna kojeg spola. Prizor je skamenjuje. Dok ih se još moglo vidjeti na televiziji, prije no što je njihovo postojanje istisnuto iz kolektivne svijesti, to su bila gotovo posve ljudska bića.

I oni su zabezeknuti. Ispod slojeva krpa koje im skrivaju i lica, ipak nazire oči. Nevjerica u njima prožeta je strahom. Tko zna otkada nisu vidjeli da iza zida izlazi nešto bez oklopa i teškog naoružanja. Bit će da im nagon govori da se radi o zamci, opasnosti skrivenoj u toj bespomoćnoj pojavi. Bit će da samo zbog toga ne skaču na nju da je rastrgaju.

Čini joj se da pred sobom prepoznaje konture nekadašnje tržnice, po zgradama što je omeđuju. To sada su zapravo samo kulise, šuplji kosturi. Strgnuto je s njih što se god dalo, do golog betona. Dolje je jedno od tih hranilišta, kako zovu mjesta na koje se iskrcavaju otpadne tvari iz kućanstava i sav višak robe iz trgovačkih lanaca, naime sve što se ne rasproda dok traje reklamna kampanja.

Koliko god oko seže u daljinu, tlo je prekriveno ambalažom u različitim stadijima raspadanja. A užarenost zraka je od smrada učinila nešto tako užasno da se Taši mrači pred očima. I svejedno se ne vraća. Pušta toj nevidljivoj niti da je vuče dalje.

Iza tržnice, kuće više nisu uspravne. Od razvalina su nastale polegnute nastambe. Naizgled to su samo hrpe kamenja, ali kroz procjepe se naziru plitke prostorije, bolje rečeno jarci, grubo iskopani u zemlji. Komadi betona su navaljani da nad njima čuvaju sjenu. Taša se primiče jednoj katakombi. Uspijeva unutra razabrati i tijela, polegnuta kao u ljesove. Vjerojatno ih napuštaju samo radi prehrambenih potreba.

Ali to opovrgava prizor na mjestu gdje teren naglo ponire. Padina koja joj se pred nogama stere ukrug, tvoreći svojevrsni amfiteatar, posuta je bićima. Uglavnom su u stuporu izvaljena na tlu, ili se češu, ili prazne crijeva. Vidi se groznih deformacija. Atrofiranih i izglobljenih udova, tumornih izraslina, lica izjedenih krastama, otvorenim ranama. Tu i tamo izbije iskrica neprijateljstva, sukob oko vlasništva nad komadom nečega jestivog, no nijedan ne nadrasta režanje i keženje zubi. Neki prilaze drugima, razgrću njihove dronjke, kratko se straga trljaju o njih, pa se otresu i opet strovale.

Svi očigledno trpe velike muke zbog izloženosti suncu. Ali ne odlaze. Kao da nešto čekaju.

Jedno biće joj se primiče. Sa strahopoštovanjem opipava njezin polikarbonatski kombinezon. Ispušta nekakav hropac, zacijelo divljenja, povlači se. Sada Taša osvješćuje da je oni, unatoč odjevnoj razlici, više ne promatraju kao uljeza. I sâma se počinje tu osjećati u miru. Među svojima.

Ali među stvorenjima je prostrujao nekakav drhtaj. Sva su se ukočeno zagledala prema dnu amfiteatra. Doista, netko stoji tamo dolje, kao na pozornici, posred hrpe prešanih automobila. Kao maglicom obavijen. Odjeven u jednostavan plašt s kukuljicom. Koji jednim pokretom zbacuje, pružajući ruke prema nebu, nudeći sunčevu jeziku svoje golo tijelo.

Gomila je zanijemila.

Tijelo ostaje nepomično, uzdignutih ruku i glave. Poput dvosmislenog spomenika, koji ujedno zaziva sunčevu snagu i proklinje njegov oganj. Zahvaljuje mu na podarenu životu i sažima vapaje njegovih žrtava.

Tijelo je muško, premda su genitalije sićušne, jedva zamjetne. Bez ijedne dlake, osim na obrazima, s kojih vise poput paučine. Strahovito mršavo. Preko kostura razapeta koža kroz koju se vidi unutra, cijeli vitalni aparat.

I kada napokon spusti ruke, dok pogledom obilazi skamenjeno mnoštvo, Taša prepoznaje te metalnoplave oči s ljubičastim kolobarima, taj markantni nos na uskom licu. Prepoznaje svojeg Mareka.

Srce hoće iskočiti. Oči su im se spojile. Osjeća da on vidi duboko u nju, da je cijelu prožima, duboko i sveobuhvatno, kao nikada ranije. Preplavljena je blaženstvom. Bolje rečeno, odigla se u blaženstvo, u lakoću, u svjetlost, iz svoje zemaljske ljuske, koja joj tamo dolje sad izgleda neshvatljivo tijesna.

No sada više nije sigurna da Marek to samo njoj odašilje. Da je to ona posvećenost jednom jedinstvenom stvoru, koja ga izdvaja iz svijeta i čini nezamjenjivim. Ovo što struji iz tih očiju nije isključivo, ne želi posjedovati, ništa ne traži osim da se otvoriš i uzmeš. One su posvuda i sve obgrljuju. Istodobno hrane, životom napajaju sva ova bića, koja kraj nje uzdišu od radosti.

On ponovno podiže ruku. Samo jednu, pružajući je prema obzoru. I blještavilo dana počinje trnuti. Nebo se postupno, polako zatamnjuje, sve dok cijeli svod ne potone u crnilo, tek uz rub kao žeravicom obasjano. U središtu crne kugle, Marekova ruka isijava bijelu svjetlost nalik neonskoj. I nebom se razlijevaju boje, cijeli spektar prekrasnih, prekrasnih boja.

– Oooooooooo – podiže se iz mnoštva.

I to se rascvalo nebo sada prelijeva na zemlju, jednim polaganim valom, koji ništa ne odnosi već samo cijelu dolinu prekriva kao tekućim kristalom.

Usred glatke morske površine, svjetionik. Plamteća Marekova figura.

Ali najednom, iz nje je munja sijevnula i udarila po okupljenima, očito po svima jednako, jer se kao i Taša grče i zapomažu. Tijelo je puno strašnog žarenja.

Odnekud stiže glas moćniji od groma, u kojem samo donekle prepoznaje Marekov. Sadrži i mnogo više. Daljine i krajobraze koje Taša naslućuje ali ih ne bi znala opisati, kao da i nisu od tvari.

– Opčinjenost. Fascinacija. Obožavanje. Čega? Bljeskova opsjene. Šarenog lica laži. Ništavila prerušenog u spektakl. Sramite se! Vi možete, vi morate bolje!

Gomila se srami. Posvuda se čuje gunđanje, mrmor gnušanja nad sobom. Neki na sebe pljuju. Drugi se udaraju šakama u glavu. Glas nastavlja.

– U početku smo imali samo tijela. Vidjeli smo ih, a nismo to znali reći. Onda je u nas ušla riječ. Bila je tu prije nas, našla nas je i dala nam se. Zahvaljujući njoj smo se uspravili, uzdigli se, a s nama je rasla i naša oholost. Stvorili smo velebnu, raskošnu sliku sebe, i u nju se zaljubili. A riječ smo prezreli. U puki instrument je pretvorili, u igračku ili dekoraciju. Ismijavali je i zlostavljali. Sakatili je. I naposljetku zgazili i zatrli. Oni su to učinili!

Pokazuje preko zida, a iz svih grla izviru urlici gnjeva.

– Umjesto da je štujemo i njegujemo s najvećom mogućom pažnjom, da svu krv svojih žila i do posljednjeg daha unesemo u napor da naša riječ bude dostojna poklona koji smo primili, poklona nad poklonima, da tim naporom uzvratimo što nam je dano biti. Da se zajedno s njom najprije pročistimo, odričući se svega tričavog i praznog, da s duha oljuštimo koru, iz njega protjeramo pomamljene muhe i majmune, pa se priberemo i usmjerimo prema istinskom i vječnom, ne težeći ničemu manje svijetlom od svjetla, ničemu lakšem od sjedinjenja s najuzvišenijim. Jer kome se obraća riječ, ako je istinska, ako to pokuša biti? Tko je pozvan da je ocijeni i čiji sud presuđuje? Takav je samo jedan. Oni ga, iz lijenosti, zovu mnogim imenima, premda imena nema. Ni lica, a oni su sliku njegovu po svemu polijepili. Mi ga, braćo, možemo u riječi utjeloviti. I hoćemo! Ne priznajemo riječ koja je manje od toga! Kojoj nije od njega satkano svako slovo! Samo…

Glas je naglo potonuo. Melankoličan je, umoran.

– Samo što… Govorimo, govorimo, a on ne odgovara. Teško je živjeti bez njegova odaziva. Sve teže i sami sebe čujemo, jer nam se čini da su naše riječi sve dalje od njegovog uha. Ali nećemo posustati!

I već mu se vratila odlučnost i moć.

– Ponavljajte za mnom, braćo.

Ti koji si nam dao govoriti
Doista, mnoštvo glasova odgovara, neodređenim mumljanjem.
Ti koji kroz nas govoriš
Opet, i svaki put, zbor ga prati.
Javi se ako nas čuješ
Mi trebamo tvoj znak.

Ti kojeg nijedna širina ne može obuhvatiti
Ti koji prožimaš i ono najsitnije
Pokaži nam se u bilo čemu
Bar jedan jedini put.

Ti koji nas ne možeš čuti
Ti koji nam se rugaš ako nas čuješ
Uputi nam makar jednu jedinu riječ
Moramo znati da nismo gluhi.

Ti koji si naše riječi obasjao
Ti koji si našim riječima odredište i put
Reci nam bar kako da živimo nijemi
Mi nemamo ništa drugo.

Ti koji si svemu bio na iskonu
Ti koji vidiš kamo je otišlo
Sravni sa zemljom one preko
Ne može pomoći ništa drugo.

To sad je jedna drukčija Taša. Okrijepljena. Gorda i nepopustljiva. Puna bunta, pravednog gnjeva, vruće krvi. Živa.

Čvrstim koracima prilazi zidu. Podiže se prva, pa druga rešetka.

Prikupit će volje. Otrgnuti se. Reći ne.

U autobusu, ta je odluka u njoj čvrsta. I još je učvršćuju lica suputnika. Njihovo tupo zadovoljstvo na granici drijemeža. Njihovi debilni osmjesi. Skrušenost s kojom gledaju pred sebe i izlaze kad dođe njihova stanica.

Njezina je došla naglo, a tek sada i pitanje zašto ide tamo, kad neće to učiniti. Navika ju je dohvatila, svakodnevna rutina, programirana u tijelo. Od ponesenosti duha nije ni opazila kamo je noge nose. Ali neka, želi se suočiti s tim, rado će stati pred iskušenje.

I evo ga pred njom. Na ulazu u krilo shopping centra preuređeno za distribuciju dnevnih doza, slavoluk. Golema konstrukcija od kartonskih ploha, raspoređenih i oslikanih tako da evociraju vrata neba. A do nje vodi kolona građana, uredna kao da je poravnava nevidljiva ruka. Ima u njoj sasvim male djece, koju drže u rukama, i staraca koje podupiru da ostanu uspravni. I nitko se ne žali, nitko ništa ne govori. Mirno stoje jedan iza drugoga, s osmijehom zagledani ravno naprijed. Pomaknu se korak pa stanu, dok ih ne propuste unutra.

U Taši se prelamaju podsmijeh i bijes. Na sebe samu. Sve do danas, i ona bi stala s njima u red, dala se priključiti na procesor i primila dnevnu dozu blagostanja. Dan za danom, već dvije godine, ako ne tri. To je vrijeme proteklo negdje u daljini.

Ali danas zna bolje! Danas može ovaj prizor prezirati, jer u sebi ima snage da se odupre, i s prkosom krene ususret posljedici.

A kako je mogla tada odbiti? Uz tu zastrašujuću kampanju Ministarstva zdravlja, pod sloganom Vaš jedini put do blagostanja, kojoj nije odolio nitko, baš nitko od njoj poznatih. Uostalom, nije izgledalo kao velika žrtva: dati si pod kožu ugraditi sićušan čip, i svakoga jutra doći po svoj digitalni imprint. Potpuno bezbolno i bez nuspojava, naglašavali su. Samo paketić binarnog koda. Računalo ga upisuje u čip nakon ultrasofisticiranog skeniranja organizma, te izračunavanja optimalnog sadržaja numeričkog service packa. Sadržaj dnevnog upisa je rezultat usporedbe korisnikovog idealnog profila, zapisanog u bazi podataka, s trenutnim odstupanjem od njega. Korekcija održava korisnikov organizam u približno savršenoj ravnoteži do sljedećeg upisa.

I sve to pod strogim, naoružanim nadzorom zaštitarskih službi, da se spriječi bilo kakva zloporaba. A zahvaljujući zrncu marketinškog genija, iz ambulanti dislocirano u shopping centre. Neukusna nebeska vrata pojavila su se tek kasnije, kada su distibucijski punktovi stigli u svaku četvrt. I kao demonstracija bahatosti, jer više nisu bili potrebni skupi videozidovi, da u tehnici izmjenične montaže prikazuju fantastične rezultate na ispitanicima i… otprilike ono što je upravo doživjela tamo preko.

A sada, dok u glavi vrti prizore iz geta, utvrđuje da joj izazivaju nelagodu. Mučninu. Strah.