Centimetar od sreće | Marinko Koščec

IV.

Tresak, ta je riječ Rola trgnula iz obamrlosti i poslala ga u suprotnom smjeru, tri desetljeća naprijed.

Polako, kao kroz otopinu u kakvoj se nekoć razvijalo filmske negative, sad mu se u svijest probija pernata figura što u sudoperu čeka s nogama prema gore.

Nije istina da nove tablete nikako ne djeluju. Nema sumnje da od njih potječu ova dnevna dremuckanja, odskorašnja sklonost Rolova da se zagubi i satima kasnije zatekne naplavinu svoje šuplje školjke, ispljunutu na kauč.

Unatoč euforičnoj reklamnoj kampanji – ili upravo zbog nje – bilo je naivno očekivati imalo više. Sad je već blistavo jasno koliko je plaćenih među tekstovima koji su preplavili Google i Globblog otkako je Neuroeternum® plasiran na tržište. Suptilno orkestrirani, mnogobrojni glasovi različitim argumentima vode istom zaključku: da se radi o panaceji u području psihotropne farmacije. [1]

Tobožnje stručne recenzije tvrde da ovaj serotoninergik objedinjuje djelovanja psihotonika, neuroleptika, trankilansa i hipnotika. Točnije, da probire svoje sastojke i oslobađa samo terapijski indicirane, dozira ih i aktivira ovisno o pacijentovim trenutnim potrebama. Jer mikročip umetnut u svaku kapsulu uspostavlja interakciju s moždanim neuronima, od njih prima podatke u vidu rezonancijskih amplituda, utvrđuje vrstu i stupanj odstupanja, te sukladno njemu odabire na koje će receptore i kojom jačinom djelovati anksiolitično, sedativno ili stimulirajuće.

Ako je tome vjerovati, doista je zaživio dugo obećavani onestop-shop farmakodinamički koncept, zvan također 4D: Diagnose-Dose-Do the Deed. Prvi inteligentni psihofarmak hvali se sposobnošću da blokiranjem svakog sinaptičkog ekscesa održava uravnoteženost središnjeg živčanog sustava, što su neki odmah prozvali instant-nirvanom. Još bolje: očekuje se da će to postignuće produljiti život neurona. Tvorci Neuroeternuma® zaklinju se da će već prva njegova generacija pomaknuti potencijalnu granicu ljudskog vijeka na sto četrdeset godina. I to su navodno tek konzervativna tumačenja vrijednosti dobivenih laboratorijskim simulacijama, to je samo početak.

Naravno da se veći dio znanstvene zajednice obrušio na te prognoze, nazivajući ih šarlatanizmom i nečuvenim bezobrazlukom. Govori se da je deklarirani terapijski rezultat dobiven skandaloznom manipulacijom ispitanicima. No činjenica da materijalne dokaze treba pričekati nekoliko desetljeća nije srušila famu o revolucionarnosti lijeka. Naprotiv, neki komentatori tumače žestoka osporavanja upravo kao potvrdu vjerodostojnosti, odnosno kao hitnju farmaceutskih klanova da likvidiraju previše avangardnog konkurenta.

Ujedno, dakako da sva ta buka, uključujući bijesne i prezrive tonove, na širu javnost djeluje poput melodije čarobne frule: već mogućnost da je makar dio istinit bila je dovoljna za najmasovniju navalu na jedan proizvod u povijesti psihofarmacije. Nizozemskoj tvrtci koja ga je patentirala cijena dionice je u prvom kvartalnom razdoblju skočila za četrdeset i dvije cijelo sedam tisuća posto.

O omiljenosti koju je lijek nečuvenom brzinom stekao diljem planete svjedoči broj posvećenih mu foruma na Globblogu, kao i nadimci kojima mu tepaju, poput The One, Smartass, The Golden Gate, El Comendador, Der Nibelung, Atman. Po isteku prva tri mjeseca njegova komercijalnog života, Svjetska zdravstvena organizacija upozorila je na dramatičan globalni porast broja novoregistriranih psihičkih bolesnika – točnije osoba koje su izričito zahtijevale liječenje Neuroeternumom® čak i ako su klinički nalazi isključivali bilo kakve psihičke poremećaje.

Rolo za takve, za njihovo pomodarstvo i pohlepu, ima samo prezira. Pripravak je uzeo preko volje, rutinski, kao i sve dosadašnje, jer oni su se smjenjivali svaki put kad bi mu socijalno delegiralo novog specijalista a on, bez iznimke, svojeg prethodnika proglasio kretenom.

Prvi susret s kutijicom Neuroeternuma® zapravo ga je razdražio, jer priložena se uputa bezočno ruga pacijentovoj inteligenciji. Popis terapijski obuhvaćenih poremećaja kao da je sastavljen po načelu Što nemamo ne postoji, ali slobodno dopišite ako se još nečega sjetite. Okrenuvši papir, međutim, zaključio je da se ipak mora raditi o suptilnom humoru, jer jednako izobilje vlada i u rubrici mogućih nuspojava.

Konzumentu Neuroeternuma® obećaju se najraznovrsnije tegobe, od svrbeži i proljeva do akutnog glaukoma, gastrointestinalnog krvarenja, epileptičkih konvulzija i depersonalizacije. Ima i bipolarnih parova: bolesnika čeka opstipacija izbjegne li dijareju, ovisno o osobnim predispozicijama može računati s povećanjem tjelesne mase ili anoreksijom, neprestanom pospanošću ili nesanicom, atonijom ili maničnim reakcijama, paničnim strahovima ili pokušajima suicida, slabljenjem libida pa i potpunom impotencijom, ili naprotiv prijapizmom.

Neki simptomi, poput glavobolje, mučnine, astenije, ataksije, napada anksioznosti, opsesivno kompulzivnih poremećaja, halucinacija, navedeni su i na prednjoj strani papira. Ako ne liječi te tegobe, dakle, medikament ih stvara, možda čak oboje istodobno. Neke gotovo poželiš jer očaravaju lirskom melodijom, kao trombocitopenija, hiperprolaktinemija, galaktoreja, nistagmus. Ili raspaljuju maštu, tjeraju te da zamišljaš što bi točno mogla biti sinusna tahikardija, ekstrapiramidni poremećaj, pikacizam. Ako enigmu ne razriješiš webenciklopedijom, pa u ovom posljednjem otkriješ apetit za pijeskom, tkaninom, vlasima, ekskrementima.

Svi su ti mogući scenariji pošteno otisnuti, crno na bijelom. Istina, vrlo sitnim slovima, ciljano prenapornima za većinu, ali opomena je jasno artikulirana. Baš kao i osnovna, komercijalna svrha terapije: Liječenje Neuroeternumom® može izazvati ovisnost. Dakako, može treba smatrati eufemizmom za uz malo ustrajnosti, sigurno će. I tu se završava priča o djelotvornosti preparata.

Proizvođač tog smeća pouzdano zna da priznanje ne bi prestrašilo njegove uživatelje ni da je otisnuto daleko većim i masnijim slovima. Jer oni ne žele znati što lijek sadrži ni što će im sve učiniti, već isključivo da ih se liječi.[2] Zahvaljujući klimatskim promjenama, sofistikaciji društva, a nadasve masovnoj promidžbenoj operaciji u kojoj se farmaceutskim lobijima pridružio i dio političara, filozofa i umjetnika, stvorila se kritična masa uvjerenja da mentalno zdravlje više ne postoji u svojem primitivnom vidu. Drugim riječima, da je ono što danas tako nazivamo, tj. uravnotežen omjer tjeskoba i tuposti, moguće postići jedino kemijskom sintezom, pomoću psihotropnih lijekova. A evo jednog koji povrh nudi i produljenje osobnog trajanja.

No ima tu još nešto, o čemu Rolo je također čitao na Globblogu. Neki su članci – odmah po objavljivanju pometeni – još prije nekoliko godina upozoravali da su veliki proizvođači selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina – kao da su poslušali narodno Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se – tajno odustali od analeptičkih ciljeva te se priklonili analgetičkima. Otkako se spoznalo da depresija mutira uspješnije od svih poznatih virusa te u sve kraćem roku razvija rezistentnost na nove antidepresive, farmaceuti su, umjesto da ustraju u borbi protiv depresivnih sindroma, prigrlili koncept insajderima poznat kao go with the flow ili carpe depressionem: socijalne fobije, melankolični stupor i sve vrste anksioznih tegoba više ne tretiraju kao patološke pojave nego kao nulto, zadano stanje. Njega se, dakle, više ne pokušava otkloniti nego oplemeniti, podići kvalitetu života s njim, iz njega izvući ono najbolje.

Rolova osobna iskustva s gamom dostupnih proizvoda, međutim, ukazuju da to su čiste floskule, magla kojom se nastoji prikriti da recentni psihofarmaci čovjeka jednostavno odrvenjuju. Signale koje odašilju neuroni pri svakom autentičnom osjećaju, bio to strah, tuga ili ushićenje, lijek tumači kao ugrožavanje organizma te ih neutralizira, održavajući ga u tuposti koja graniči s drijemežom, tuposti u kojoj sve je podjednako bezbolno i beznačajno. Naviknut na nju, pacijent je doista doživljava kao ugodnu, a s obzirom da mu medijsko okruženje planski inducira zabrinutost, osjećaj mnogostruke ugroženosti, zapravo to stanje doživljava i kao jedino prihvatljivo.

Stoga je prilično apsurdna pomama za lijekom koji ljudima produljuje život pretvarajući ih u biljke. Točnije, bila bi apsurdna da ljudi još upravljaju vlastitim nagonima, da ovaj tihi farmakoterapijski zaokret nije duboko i dalekosežno povezan s interesima industrijâ tzv. zabave, tzv. informacije, kao i svih dobara koja se mogu u golemim količinama, sustavno i dugoročno naplaćivati konzumentu.

Pažljivijem oku nije promakao cijeli niz popratnih, nimalo slučajnih pojava. Medijski su prostor zatrpala egzaltirana zagovaranja prava na depresivni modus vivendi, usporediva jedino s oduševljenjem kontracepcijskom tabletom. Posvuda su niknula okupljališta u kojima depresivci razmjenjuju iskustva po uzoru na bivše alkoholičare, ali odrješito odbijajući i najmanje odstupanje od vlastite osobnosti. Organiziraju brojne mimohode po uzoru na gay-prideove. Ogranak koji su nedavno osnovali pri Međunarodnom paralimpijskom odboru već je članstvom najbrojniji. Terminologija je znatno evoluirala: postalo je vrlo opasno rabiti čak i riječ stanje, kamoli poremećaj; jedino je prihvatljivo danas govoriti o depresivnoj profiliranosti.

Pojedinci prijavljeni zbog nesnošljivosti prema vanjskim manifestacijama di-pi, kako u radnim tako i u obiteljskim sredinama, progonjeni su oštrije nego svojevremeno pedofili.

Depresija u svakodnevnom životu postala je temom brojnih znanstvenih simpozija, a za pučanstvo se organiziraju predavanja poput Reci ne grižnji savjesti i Nasmiješi svoju katatoniju. Na workshopovima se podučava insomnijska joga i anksio-keramika. Održana su već tri godišnja festivala hipohondrijske poezije. U svakom se bolje opremljenom supermarketu mogu kupiti starter-kitovi za likovno izražavanje suicidalnih. U knjižarama, posebno istaknuta mjesta pripadaju upravo priručnicima kao što su Makrobiotika za manične, Ciklotimija i biljke lončanice, Ptsp i ping-pong.

U sferi profesionalne umjetnosti, to se pretočilo u veličanje romantičnog potencijala depresije, odnosno u poplavu odurnog lirizma anhedonije: gnjevne mlade ljude, šarmantne kriminalce i nepogrešive forenzičare iz knjiga i filmova su istisnuli posve besprizorni likovi koji život provode razvlačeći vlastitu pljuvačku prstom po parketu.

No Rola tim opažanjima otimaju interesi urgentniji, vlastita vegetativnog sustava: zvukovi ga iz želuca podsjećaju kako još daleko ručak je od pripravljenosti, za početak da perje se neće samo počupati.

To posao je posve nezahtjevan, kad ga se čovjek prihvati kako treba. Zahtijeva gotovo isključivo strpljenja, jer pofurena pera predaju se bez otpora, a nikad im kraja. I to svaki put sneveseli, promatrati kako stvor ti pod prstima kopni. Raskriljena na kuhinjskom stolu, ptičurina doseže metar i pol, a što ostane kad je lišiš opreme za nebeske odiseje? Žalost sâma, koža gadno siva i naježena, mesa jedva za uštipnuti među koščicama.

Kija-kija-kija-kijau-kijau, tako bi trebao glasati se Larus argentatus cachinnans, tvrdi domaća grana webenciklopedije. I biti domišljat, veoma inteligentan, služiti se složenim komunikacijskim metodama i udruživati u sofisticirane socijalne strukture. Ovo na stolu, međutim, ne pokazuje ništa od takvih sklonosti, samo sve više golotinje i smrti nametljive. Što bila su krila sad kljasto po stolu mlati, slijepa se glava klatari na kraju prelomljena vrata, iz kljuna jeza zavija.

Promatrano šire od Rolove kuhinje, ipak, galebu sasvim dobro ide. Premda se već doimalo da je otpisan. I dalje na webu nema uvjerljivih objašnjenja zašto ih je ptičja gripa poštedjela, a dokazano je da su upravo galebovi, svojim migracijama sa sjevera na jug i s kontinenta na kontinent, pronijeli H5N1 diljem planete. Izravno ovisna o ljudskim aktivnostima, bolje rečeno njihovim otpadnim proizvodima, galeblja se populacija višestruko uvećala tijekom prošlog stoljeća. A početkom ovoga je upravo eksplodirala, zahvaljujući influenci koja je masakrirala konkurenciju.

S tehničke strane, tu sve je čisto: nositelji virusa nisu nužno obolijevali od ptičje gripe. Simptomi su se javljali tek kada bi, pri prijenosu s vrste na vrstu, genetske adaptacije u virusu razvile patogena svojstva. Tako je H5N1 potpuno zaobišao neke ptičje rodove, drugima donosio smrtnost blisku stopostotnoj, dok je treće uposlio kao poštare; galebovi su se pokazali daleko isplativijim radnicima od labudova i divljih gusaka.

Sporadična pojavljivanja influence u ptica nisu uznemiravala zdravstvene ustanove sve do honkonških pilića i purana koji su 1997. pokrepali uz manje od 48 sati inkubacije, zajedno s nekoliko ljudi. Javnost je osobito zaokupila spoznaja da je ljudsko tlo plodno za visoko patogene varijacije genotipa Z virusa H5N1, odnosno da će kontakt s inficiranom peradi čovjeka u više od 50% slučajeva ubiti.

Jednako je dojmljivo, premda ne i toliko publicirano, bilo otkriće da su kineski peradari, na vladin poticaj, godinama koristili jeftino cjepivo koje je uzgajanim ptičicama spašavalo život premda ih nije sprečavalo da pokupe virus. Reagirajući na protutijela, on je mutirao u bezbroj smjerova, od milja nazvanih „okusima“. Neutralizacija svakoga od njih zahtijevala bi specifičan pripravak, skrojen po mjeri.

Sredinom sljedećeg desetljeća, to je urodilo dobro poznatim milijunskim pokoljem peradi diljem Azije i istočne Europe. Rasprostiranje virusa među vrstama i njegovo teritorijalno širenje time je privremeno zaustavljeno, a farmaceutske su industrije posvetile sve raspoložive pogone održavanju koraka s mutacijama. Ipak, neumorno su se javljale još nezabilježene varijacije, sve otpornije na lijekove, sve smrtonosnije. Bilo je nemoguće akumulirati zalihe cjepiva za slučaj pandemije, jer nitko nije mogao predvidjeti genetsku kombinaciju eventualnog pandemijskog virusa. Neizvjesnost je vladala i po pitanju simptoma koje treba vrebati, jer kod zaraženih ljudi su varirali a katkad čak i izostajali. Neki su bez ikakvih respiratornih smetnji padali u komu i umirali.

U nedostatku boljega, Svjetska zdravstvena organizacija nastojala je stišati strahove, na primjer tvrdnjom da je do kraja 2006. zabilježeno „svega dva ili tri slučaja“ prijenosa virusa s čovjeka na čovjeka. No vodeći svjetski specijalist Robert G. Webster istodobno je upozoravao: „Svijet je na rubu pandemije koja bi mogla pokositi velik dio čovječanstva“, a pojavljivalo se i sve više članaka s naslovima poput Newsweekovog „Projekcije jamče najmanje dva milijuna mrtvih u Sjedinjenim Državama“ ili Reutersovog „Nikakva se zdravstvena mjera ne može nositi ni s blagim oblikom pandemije ptičje gripe“.

Zima 2010, te još više 2011, iščekivale su se u strepnji da će roditi humanizirani H5N1. Vrlo je popularna u to vrijeme bila analogija sa španjolskom gripom, koja je 1918-19. odnijela između pedeset i sto milijuna duša. Smrću je tada rezultiralo oko 10% infekcija; u ovom slučaju, nažalost, pred-pandemijsko ponašanje virusa je obećavalo daleko veću učinkovitost.

Hollywoodu nijedna tema u povijesti nije donijela toliku zaradu. Za razliku od klasičnih filmova katastrofe, utemeljenih ili na potpuno fiktivnim napadima svemirskih osvajača, ili na potpuno stvarnim terorističkim djelima kao što je newyorški 9/ 11/ 2001 i londonski Doomsday 2009, ovi su lovili u vodama perverzne ambivalencije. Redatelji su moguće i vjerodostojno prodavali pod neizbježno, zapravo već započelo, hiperrealističkom fikcijom pretapajući kataklizmu iz povijesti u aktualnost.

Ljigavi obrazac prepletanja globalne i pojedinačnih drama tu se pokazao senzacionalno plodonosnim. Milijarde gledatelja, s nezapamćenom mazohističkom strašću, hrlile su promatrati pomor svojih obitelji, pustošenja gradskih stanovništava, nestanak cijelih sela; strahovite muke u kojima će umirati, uslijed progresivnog otkazivanja organa, unutrašnjih krvarenja i gušenja u vlastitim tjelesnim tekućinama; kaos nakon raspada javnih službi, međusobna ubijanja zbog hrane, masovna spaljivanja trupala po ulicama; zamiranje sveg života na Malti, Grenlandu, u Polineziji.

Fantastična rentabilnost teme potakla je i najsiromašnije svjetske kinematografije da se bace na snimanje filmova o ptičjoj gripi. Hipnotički učinak na masu lako se postizao i primitivnom tehnologijom, bez ikakvih specijalnih efekata; dostajao je dobro odrađen casting, puno krupnih kadrova mladosti i ljepote u kontrapunktu sa stravično razrovanim tijelima, te pokoja zaklana kokoš.

U Hollywoodu, po prvi se put dogodilo da jedan glumac, dakako Brad Pitt, iste godine bude nominiran za Oscara u tri različita filma, i pritom dobije dva. Za glavnu ulogu u Labuđem jezeru zaradio ga je kao doktor Chicago, tragični znanstvenik koji u laboratoriju stvori i u vlastitu tijelu othrani virus koji potom masakrira rodni mu grad i veći dio države Illinois. Na obalu Mississippija sjeli smo i plakali donio mu je drugog, za sporednu ulogu običnog građanina koji čudom nadjača pogibelj pomažući oboljelima, no pritom zarazi sve četiri svoje kćeri, u dobi od šest mjeseci do osam godina.

Sve se to ugradilo u način na koji je dočekano sljedeće izdanje virusa, zime 2010. Utoliko više što je njegova inovacija bila sposobnost širenja među pticama stanaricama; njih su rado jele mačke, a mačke su živjele s ljudima. Odluka obvezujuća za sve zemlje svijeta, ponegdje uključujući i smrtne kazne za prekršitelje, donesena je ekspresno, zahvaljujući pritisku Sjedinjenih Država. Objavila ju je predsjednica Paris Hilton u famoznom obraćanju naciji, tom prigodom izgovorivši nesumnjivo jedinu rečenicu po kojoj će je spominjati budući naraštaji: The cat has to go.

Nikada u povijesti čovječanstvo nije tako zdušno prionulo uz jedan projekt kao tijekom ta dva mjeseca koliko je trebalo da se mačja populacija zbriše s planete. Svaka je vlada vodila autonomnu motivacijsku kampanju, pod više ili manje nadahnutim nazivima kao što su Učinimo to nježno ili Odana prijateljice, hvala ti i sretan put ili Do kraja tjedna 500 eura po svakoj glavi! Bolje organizirani gradovi u hipu su kreirali mačja groblja, s kazetnim pretincima prilagodljivim bilo kakvoj fantaziji, u širokom asortimanu mramora i memorijalne galanterije. Također, golem se novac okrenuo oko kućnih grobnica, pa i minijaturnih hramova, jer zločin nad obiteljskim ljubimcem izazvao je snažne potrebe za okajanjem a one su zahtijevale da ih se pokazuje, vidi i odvaguje u tisućama dolara, eura, jena.

Dakako, nije prošlo bez otpora. Prijatelji životinja su demonstrirali, štrajkali glađu, lijegali pred veterinarske furgone, glazbenici su se okupljali u lokalne i međunarodne band-aidove, oporbeni političari svih fela ubirali su lake bodove nazivajući vlastodršce mesarima, Hitlerovim sjemenom, đavoljim pripuzima. Papinska enciklika Kako se usuđuješ upletati, bijedni stvore? donijela je Katoličkoj crkvi tračak nade da će se zaustaviti katastrofalno srozavanje vjerodostojnosti te unutrašnje rasulo kojima je urodio pontifikat Benedikta XVI. No nije proteklo ni tjedan dana od njezina objavljivanja kada su paparazzi zatekli onog vatikanskog službenika kako u kontejner iskrcava jezivi sadržaj jedne vreće za brašno.

Ukratko, ljudi su se pobrinuli za mačke, a ptice stanarice same za sebe. Industrijska perad otišla je uz puno manje buke. Ionako su je u supermarketima već bili do nogu potukli sojini surogati obogaćeni genom kokoši, patke, prepelice. Jedino u zaostalim dijelovima planete gdje još su postojale peradarske farme to je uzrokovalo demografske probleme, poglavito u ruralnim područjima Kine.

Kineska gastronomija je i mačku teško prežalila, ali ovdje se radilo o goloj egzistenciji desetaka milijuna ljudi. Pripitomljena ptica, kasnije držana u tzv. baterijama, individualiziranim žičanim pretincima na kat, od pamtivijeka je bila neizostavna karika lanca koji je kineskog poljoprivrednika kako-tako održavao na životu. Njezino ukidanje dramatično je produbilo kineski rascjep koji posljednjih desetljeća toliko fascinira sociologe. S jedne strane, spektakularan tehnološki uzlet gradova: ultramoderni, načičkani gigantskim vertikalama, zapadnjačke uzore su nadmašili i u čudovišnom otuđenju, izrastajući upravo u demonske peradarnike. S druge, metastaziranje industrijskog zagađenja izvan njih, rapidno pretvaranje obradivih površina u pustinju, urbanocentrični egzodus svega što je bilo sposobno uhvatiti priključak s hi-tech svijetom, i naposljetku ovaj krunski, egzekucijski udar na seoske zajednice.

Premda već tada najmoćnije na svijetu te nošeno zamašnjakom nesagledive daljnje ekspanzije, kinesko gospodarstvo nije bilo u stanju apsorbirati enormni migracijski val prema gradovima. Daleko ispod tražene kvalificiranosti, ruralna radna snaga i o njoj ovisne obitelji preplavile su ulice, pretvarajući ih u leglo nasilja, zaraze i umiranja od gladi. Kina se shizoidno raspolutila, a između dvije strane buknula je strahovita, ubilačka mržnja; beskućnici su poduzimali očajničke akcije, domovi i poslovni prostori pretvoreni su u naoružane utvrde. Nad svima je visjela smrtna opasnost, od otimačke ruke a i zbog progresivne paralize gradskih životnih tokova.

No Rolu je ponestalo perja. Ptica na stolu besramno, opsceno izlaže svoju golotinju, izaziva kukastim kljunom i podrugljivo žutim nogama. Bez oklijevanja, dok još je u radnom zamahu, Rolo grabi sjekiricu i udara po dasci za meso, bam-bambam. Glava mekano aterira na gnijezdo od perja u kanti, potom iznutra zuri prilično nadureno, nožice su je nakitile poput rogovlja.

Sad je na programu ono najgore: treba rasporiti i iščupati taj smrad. Zanimljivo je koliko ga ima u živinčetu, uz tako rudimentaran probavni aparat. Proždrljivac će bilo što progutati, i odmah povratiti ako nije razgradivo; hranjive tvari samo prođu kroz njega. A ipak, kad ga otvoriš, kao da unutra stanuje sve raspadanje ovoga svijeta.

Preostaje spakirati otpad, višestruko ga omotati novinskim papirom i najlonom, da ne bi se kakav pas za vreću zainteresirao, a zatim marljivi susjed krenuo za tragom perja. Jedino naša je istina opipljiva! – ističe naslovna stranica u crvenom pravokutniku na vrhu, iznad krupnijih slova Podnevni list. Nema što, ekskluzivnost je osigurana, otkako su ostali dnevni listovi odustali od tiskanja i povukli se na internet. Njihovom papirnatom postojanju presudio je Podnevni, sa svojim konceptom besplatnosti za čitatelja, odnosno stopostotne sponzoriranosti sadržaja. Teško je reći da mu ovo potonje osigurava istinitost, ali Rolo ga ionako ne donosi kući zbog istine nego zbog galebljih iznutrica.

Sada je već zaista čitava vječnost protekla od zadnje cigarete, pa se s opipljivom istinom vraća kauču. Članak za koji mu zapinje oko zapravo je u proturječju s papirnatim retromarketingom, jer radosno objavljuje da je u zemlji dovršen projekt digitalizacije knjižnica. Metaforički rečeno, i posljednja knjižnična zgrada razgrađena je u bajtove a njezin sadržaj poslagan na virtualne internet-police. Gotovo je s brisanjem prašine, s masnim mrljama, mirisom plijesni, bakterijama, s listama čekanja i zakasninama. Zahvaljujući sponzorskim ugovorima koje je Vlada sklopila s vodećim brendovima, bez naknade za broadband impulse, Homer će za nekoliko sekundi stizati i u najzabitije zaselke naših brdskih krajeva, po Povijest svemira neće se više pješačiti kroz blato. Zaživjela je Zemlja Znanja, svekolikog, sveprožimajućeg.

Dobro se Rolo sjeća vremena kada je predstavljen taj projekt, na poticaj Europske unije, prvih godina i uz financijsku podršku. Još se bolje sjeća dana kada je svoj dio projekta odradila knjižnica čiji je dotad bio djelatnik, a otad tehnološki višak. I nije zaboravio ni statistike besplatnog downloadanja elektronskih knjiga, premda su se pojavile samo jednom.

Autor bloga predstavljao se kao službenik Ministarstva kulture, a skenirani dokumenti zaista su izgledali kao autentični izvještaji za prvo trogodišnje razdoblje. Prema njima, registrirani su korisnici prve digitalne godine „posudili“ prosječnih 34% knjiga više nego posljednje papirnate, no sljedeće godine broj je pao na negativnih 16%, a treće na minus 42%. I nije kristalno jasna samo tendencija, poantirao je nelojalni službenik, nego i njezini razlozi: knjiga koja se nudi za par klikova mišem, koja ne zahtijeva ni ruku da je drži, jednostavno nije poželjna. Šire od toga, tvrdio je dok mrak nije pojeo blog, može se očekivati dramatično duhovno osiromašenje pojedinaca, jer ima li tipičnije ljudske reakcije od gubitka zanimanja za ono što je dostupno u svakom trenu i bez ograničenja? Čemu posezati za znanjem, aktualizirati njegove komadiće, kad ga virtualno u cijelosti posjedujemo, kad naše umrežene memorije znaju sve o svemu?

Nije trebalo dugo čekati. Posvuda već se zamjećuju tragovi oslobađanja uma od napora, averzije prema balastu nekorisnih spoznaja. Ne znati nefunkcionalno promiče se kao vid pragmatične inteligencije, sestrinske emotivnoj. S koncepta neznanja ne samo da je spala stigma nečega sramotnog; on već zvuči komično oldtimerski. Zavladao je konsenzus da sve informacije neupotrebljive za široku potrošnju, nepovezane sa svakodnevnim potrebama ili životom slavnih osoba, spadaju u geto tzv. stručnosti, odnosno da su namijenjene isključivo razmjeni među profesionalcima, unutar granica pojedinih struka. Rigorozne sankcije, poruga ili izopćenje, čekaju one koji ih naturaju u javni prostor, koji pokušaju zagaditi duhove nečime što nije ugoda, opuštanje, razonoda, što um opterećuje dulje od ciklusa galeblje probave.

Više je no očigledno da skraćenje kolektivnog pamćenja uživa potporu državnih struktura. Pridruženje Europskoj uniji nikada nije bio naš cilj, samo stanica na putu do cilja; tako je govorio premijer kad je objavljeno razdruženje Unije. Svakome je jasno da se na cilj brže stiže bez zadržavanja na usputnim stanicama, a tko bi za njima žalio kada cilj je blagostanje. On je nesporno dosegnut: u zemlji gotovo da nema domaćinstva bez plazma tvekrana, a psihotropni lijekovi već besprijekorno pokrivaju eventualne dodatne potrebe. Službeni diskurz, pak, već je sljedeće godine postao: Ludost je i destrukcija očekivati više od ove Vlade, zanemarivati da će lavovski dio naših napora još dugo gutati saniranje štete koju je zemlji nanio taj agresorski, nametnuti nam i nepravedni proces europske integracije.

I u nekadašnjim članicama, Unija je fantastičnim ubrzanjem otputovala u prošlost. Projekt homogene europske nacije u svijestima je temeljito izbijeljen novim: projektom spašavanja nacionalnih integriteta. Nadahnute upravo ptičjom gripom, emancipirane su ga države promicale kao uvećanu presliku pojedinačne borbe s bolešću, protiv najezde stranih tijela. Bez iznimke, raskrinkavanje floskula o protočnosti i stapanju davalo je sjajne rezultate. Francuz, Nijemac, pa i recentniji Europljani, s lakoćom su se odrekli nekontroliranih migracija, jednodušno pristali uz mržnju prema došljacima, masovne deportacije, opasavanje teritorija elektriziranom žicom. Uspješno su potisnuli u zaborav ne samo utopističku platformu koja je prethodila velikom zaokretu, nego i cjelokupnu ljudsku povijest. U svijesti pojedinaca, ona se danas svodi na apstraktan pojam, za koji su manje-više čuli, ali o njemu znaju koliko i o fovizmu, generativnoj lingvistici, tomističkoj skolastici.

Ovaj žalosni dio planete živi u tiranskom apsolutizmu sadašnjosti. Još prije nekoliko godina, gdjekad su se evocirali pojedini aspekti života u prošlom stoljeću, čak i srednjem vijeku. Danas, posve razumljivo, populaciju se brižno čuva od usporedbi sa svijetom ranijih naraštaja. U medijima je nemoguće naići na bilo što starije od Krvavog tjedna u Invernessu, zbivanja koje su zime 2013. sledila Europu a potom se njome proširila poput bljeska te u daleko gorem vidu kulminirala događajima nazvanima Portugalskim proljećem. Osobitu je zapanjenost izazvala krvožedna strast koju su pokazali Portugalci, unatoč općeprihvaćenim predodžbama o melankoličnosti, lijenosti, genetski prirođenom defetizmu te nacije.

Uzalud su analitičari najavljivali da će situacija postati nepodnošljiva te eksplodirati upravo u malim nacionalnim zajednicama kao što su škotska i portugalska. Uzalud su upozoravali da je takav razvoj neminovan kada je Kina, dvije godine ranije, prognala milijune svojih novopečenih beskućnika preko mongolske granice.

Dalje je bilo poput matematičke formule bez nepoznanica. Svjetskom se hegemonu nitko nije usudio suprotstaviti, a tragikomični vrhunac reakcija na taj zločin protiv čovječnosti bila je protestna nota Sjedinjenih Država, koje su se nakon iranskog debakla naglo zabarikadirale unutar svojih granica, vanjsku politiku vodeći još samo putem emaila. Mongolija, i sama na rubu skapavanja od gladi, djecu ptičje gripe je glatko proslijedila dalje prema zapadu. Preko ruskih stepa, bijednici su stigli u Ukrajinu, dakle do granice Unije. Ionako očajni, Ukrajinci su pred ljudskom plimom deseterostruko masovnije pohrlili preko Eurozida, a uz ekstremno korumpiranu poljsku administraciju lako su dolazili do europske putovnice. Pritisnuti s istoka, Poljaci su potopili pojedina područja Škotske, najprivlačnije im od svih zapadnoeuropskih regija. Gotovo neprekidna kiša, magle, posvuda zagasiti, olovni i blatnosmeđi tonovi; tu im je bilo kao da se nisu ni maknuli od kuće.

Jedina iznenađujuća karika tog lanca bila je što su Ukrajinci, dočepavši se euromobilnosti, potegnuli sve do atlantske obale. Sklonost novopriključenih nacija da u bogatijem dijelu Europe formiraju punktove, oko njih se nagomilaju i u uspješnijim slučajevima nadbroje lokalni živalj, temeljito je istražena i opisana, kao i važnost mimikrijskog potencijala pri odabiru lokacije. Nije, međutim, zadovoljavajuće objašnjeno zašto su se plavokosi, mliječnoružičasti krumpirogojitelji zavukli među arapoidne pomorce i pastire. Sigurno je jedino da kontrast je pomogao dvjema zajednicama, autohtonoj i došljačkoj, da oslobode svoje stoljećima potiskivane ubilačke žudnje, da se stanu međusobno razdirati s neviđenim divljaštvom.

Inverness, naprotiv, bio je logično žarište. U vrijeme poljskog pristupanja Uniji, slovio je kao najbrže rastući europski grad, zahvaljujući mladim hi-tech industrijama kao što je proizvodnja dijagnostičkih uređaja za dijabetičare, a lokalna turistička brošura isticala ga je kao jedno od najslikovitijih i za život najugodnijih mjesta u Velikoj Britaniji, pače na svijetu; Poljaci su zagrizli.

Imao je Inverness čime potkrijepiti svoj prestižni imidž: pretpostavkom da je piktski kralj Brude stolovao na obližnjem Craig Phadrigu (168 m); jedinom sjednicom Britanske vlade ikada održanom izvan Londona (7. rujna 1921.); svojim sajmovima starih zanata, spomenimo samo Leth-gheamradh; najuglednijim svjetskim natjecanjem solo-gajdaša te odjevnim predmetom koji gajdaši diljem planete nose za kišna vremena, glasoviti inverneški plašt. I dakako, nezaobilaznom Nessie koja će se prije ili kasnije ukazati u obližnjem jezeru.

Još je značajnije za privlačnost Invernessa zacijelo bilo vizionarstvo lokalnih vlasti, nadahnuto kraljičinom odlukom da „prijestolnici Highlandsa“, godine 2000, dodijeli status grada. Dotad, to je bio džepić urbanosti usred polja vrištine i brdskog kamenjara, s još samo pokojom ovcom odatle do sjevernog pola. A tada su gradski oci ne samo poklonili tisuće četvornih metara zemljišta poduzetnicima nego i subvencionirali stanarinu svakome doseljeniku.

Poljaci su tako dobro shvatili poziv da se desetak godina kasnije u parlamentu inverneške regije čula ona povijesna izjava, Da mogu birati između njih i kolere, ne bih ni sekunde oklijevao. Sljedeće godine, taj je glas naroda doživio svoja uprizorenja na terenu: prepade benzinom i bakljama, graviranje keltskih motiva po otetima, leteće ekipe sadista koji su navraćali na „ponoćne čajeve“, organizirano silovanje po školama i vrtićima, „poljske lampione“ na drvoredima uz Ness, intervenciju oklopnih jedinica, napalm iz zraka, raketiranje pojedinih stambenih blokova, itd.

U međuvremenu, daleko iznad svega toga, galebovi su mirno raznosili svoju interkontinentalnu poštu. Kako se virus u njih nije oglašavao simptomima bolesti, pukim je slučajem otkriveno da su ga ugostile neke galeblje vrste, naročito kratkorepi otimač (Stercorarius parasiticus), te osobito brojni Larus cachinnans barabensis, popularni baraba. No tek što ih je ljudska zajednica proglasila svojom sljedećom metom, galebovi su se izvukli zahvaljujući tropskoj zimi 2014, kada se temperatura u kontinentalnim pojasima dizala i do 32 stupnja; u takvim uvjetima, H5N1 nije mogao preživjeti.

Premda su se istodobno multiplicirale razne druge bolesti, alergijske, kardiovaskularne, neurološke, čovječanstvo je odahnulo: demon ptičje gripe je otpuhnut, barem privremeno, dok ga nešto ne prizove natrag. U medicinskom smislu, bila je to velika godina, jer je upravo te jeseni pronađeno cjepivo protiv danas već prilično zaboravljenog AIDSa, čiji bi spomen većinu ispitanika asocirao nadasve na Noć dugih štapova, onu u kojoj su milijuni homoseksualaca proslavili objavljivanje radosne farmaceutske vijesti na gradskim trgovima, općeći bez prezervativa. Među galebovima otada nije zabilježen ni jedan zaražen influencom. Štoviše, cijeli je rod proglašen životinjom od posebne globalne skrbi.

Zašto je od svega toga profitirao, iz svih pokolja među vrstama i unutar njih izašao kao apsolutni pobjednik, upravo taj nekarakterni, nasrtljivi, kleptoparazitski svežder koji se ne srami ni kanibalizma? Iz Rolova laičkog, neobavezujućeg položaja, lako je iščitavati ironičnost povijesti, pa i nabacivati se pararacionalnim objašnjenjima, na primjer da je galeba virus nagradio za dobro obavljeni zadatak. Ali to bi ovom posljednjem pripisalo inteligenciju, moguće sotonsko podrijetlo; a kakve li ekstravagancije, vjerovati u nešto nadređeno zbivanjima na planeti, u bilo kakav čimbenik njihove organiziranosti i svrhovitosti.

Treba ipak priznati da je ptičja gripa zemljanima baštinila i nešto pozitivno: konačno ih je nagnala da iz kuća ne izlaze bez nekog vida respiratorne zaštite. Premda je kvaliteta zraka u većini gradova i ranije bila dovoljan razlog za nošenje barem improviziranih prekrivala za usta i nos, u ranoj fazi pandemijske fame čulo se dosta poruge na račun onih koji su se u javnim prostorima pojavljivali glave oklopljene maskom. No kada su govorkanja prerasla u sveprisutnu paniku, nikoga više nije trebalo uvjeravati. Maske ne samo da su postale neizostavni accessoire, kojem modno-dizajnerska industrija posvećuje i specijalizirane revije; danas ih se više uopće ne povezuje s virusom H5N1.

S druge strane, u kolektivnoj je svijesti preživio virus iracionalnog straha; ogromna većina ljudi danas ne bi ni u krajnjoj nuždi pojela galeba. Utoliko je lakše steći povjerenje ptica koje kunjaju duž riječne šetnice. Ne pokazuju da im ubilačko sunce imalo smeta, bit će da štiti ih perje. Ovu, ovako razgaćenu, treba natrljati maslacem zbog onoga što će joj učiniti pećnica. I još samo nasoliti, a zatim, ako ne ponestane cigareta, dobrih dva sata baš nikakva razloga neće biti za ustajanje s kauča.

I u tom omiljenom položaju, zapravo jedinom što je tijelu još prihvatljivo, jedinom koji ne pokreće plimu žuči i kletvi već ga ostavlja u spokoju vlastita blata, u tom položaju Rolo ponovno putuje natrag. U vrijeme odmah nakon stipendije, kada se jednim korakom našao spektakularno daleko od akademskih aspiracija.

BILJEŠKE

[1] Panaceja. U slučaju ovog pojma ogleda se strahovita djelotvornost mehanizama zaborava. Iz kolektivne svijesti danas je već gotovo posve nestalo sjećanje na podsmijeh koji je krajem dvadesetog stoljeća izazivalo Paracelzusovo ime, kada su ga počele zazivati homeopatske medicine, nadahnute njegovom potragom za arcanumom – lijekom protiv svih bolesti. Premda je službena medicina u početku ismijavala njihov iracionalizam i okultizam, odnosno odbacivanje znanstvene analitike u korist panteističke mistike, masovni odljev pacijenata urodio je zaokretom u institucijskom stavu i diskurzu. Privlačnost New age-paradigme nije se zasnivala na konkretnim postignućima; terapijski učinak alternativnih metoda uglavnom se svodio na utješne riječi, npr. da nije potrebno tražiti ni liječiti uzroke pojedinačnih oboljenja, jer u sveopćoj ulančanosti ona su samo lokalni odrazi poremećajâ u makrokozmosu. Ipak, pod pritiskom javnosti (i uz više no snažan poticaj farmaceutske industrije), sve više medicinskih znanstvenika je (barem u njihovim izjavama za medije) usavršavanje partikularnih palijativnih sredstava zamjenjivalo traganjem za integralnim rješenjem. I tako je koncept panaceje potiho stekao vjerodostojnost, štoviše zahvaljujući znanstvenim krivotvorinama i montiranim simpozijima uzdigao se na razinu svjetla na horizontu.

[2] Eksperiment koji je financirala Svjetska zdravstvena organizacija, izveden uz tajni pristanak nekoliko vlada a kasnije publiciran, potvrdio je statističku zanemarivost mogućnosti da se tekst naslovljen uputa za upotrebu probije do korisnikove svijesti. Na tržište je plasiran rejuvenator Agegon, koji je jamčio neutralizaciju kromotropa G, netom otkrivenog uzročnika sinapsoskleroze, dakako nepostojeće. Kako navode Yokonamura i Hassissi (2016: 127-149), komercijalni je rezultat dvjesto sedamdeset četiri tisuće puta premašio sredstva uložena u promotivnu akciju, a sve do njezina prekida trajala je i potražnja za tim kuglicama od čiste celuloze, unatoč priloženom upozorenju da su pri testiranju u osamdeset osam posto slučajeva utvrđene nuspojave poput izljeva krvi u mozak, sljepila ili ireverzibilne kome.