Centimetar od sreće | Marinko Koščec

XVIII.

Ovako više ne može, kaže Maša, ovo je bolesno, odsad ćemo izlaziti.

– U redu.

Svake večeri, treba nam zraka, druženja s ljudima, muvinga. Zabave, razumiješ, bilo kakve zabave. Inače će nas plijesan pojesti.

– Uzela si mi riječi iz usta.

Iste večeri, evo ih u lovu na zrak, u stanu Mašine kolegice, okupilo se pola firme, ne bi to bio njezin izbor da je bilo izbora, da joj se veze sa svijetom nisu svele na firmu, a ipak je Maria preteško zamisliti na rave-festivalu.

I evo sad želuca svezana u čvor čeka da mu se netko obrati, a Maša presreće poglede, čuje im misli, zna kojim se opažanjima uveseljavaju sutra kod aparata za kavu, a nije da joj on puno pomaže, zakovalo ga je za fotelju čim ju je dotaknuo guzicom, kao da se zadnjim gramom snage do nje dovukao, samo očima prati pokrete prisutnih, i pritom se lijepo vidi kako se pune očajem, kao da mu ga ulijevaju, zajedno s votkom koje se dohvatio, kod kuće ga je vidjela isključivo s pivom, sad i čašu drži drukčije, s grčem, kao s misijom, ne ispušta je do trena kad Maša kaže Idemo, i pokazuju se uzaludnima svi napori da ustane, zaravnao se.

To je Mariovo novo ruho, kod kuće ga rado ogrće, od rana prijanja uz posao, unatoč sve vidljivijoj gorčini, svaki je gutljaj jedna tegobna stepenica, mora ga zadržati u ustima dok se ne odvaži, potom se cijelo lice mobilizira za poduhvat, mišići se napinju, oči odaju duboku koncentraciju, jabučica samo što kožu ne razdere gurajući niz grlo, a onda se tijelo posvećuje međusobnom prožimanju tekućina, kvaliteti komunikacije među molekulama, za to je Mario razvio poseban ritual, potone u kauč, zabaci glavu, zjenice zarone pod kapke, pa rukama dugo, polako gladi kosu, zapravo njezine uspomene na tjemenu, s kojeg se do večeri, po kauču i oko njega, otkrhne toliko prhuti da se pitaš kako je išta ostalo od glave.

Ali u zbilji ne ostaje Maši puno vremena da se to pita, s još jednim promaknućem u firmi, ovaj put među menadžerski kadar, došle su veće odgovornosti, s njima i dulji radni dani, nije rijetkost ni kad ih se više stopi u jedan, kada noć treba žrtvovati dedlajnu, nadasve zato što je od svakog posla Maši teže posao prebaciti na nižu razinu, steći povjerenje u tuđi rad, pokušaji samo potvrđuju opravdanost straha, podređeni su takvi da je isplativije odraditi njihov posao nego ga nadzirati, a njezin sad zahtijeva i putovanja, odsutnost od po nekoliko dana, i po povratku već je morao biti spreman prezentacijski materijal za potencijalnog klijenta, već se moralo servisirati pritužbe drugog, ukratko nije joj Mariova problematika trenutno u fokusu.

Nije često ni u prilici da s njim ostvari kontakt, u većini slučajeva nađe ga kako spava, ili je alkohol u njemu ostavio zericu budnosti ali ne i razuma, ili se toga dana, tko zna zašto, odlučio na apstinenciju, i to ga je premetnulo u nešto do neprepoznatljivosti zlo, psiktavo, oči sijevaju iz tame.

– Je li ti gazda danas zahvalio za tvoj dnevni doprinos dobrobiti poduzeća, povećanju ukupnog domaćeg proizvoda i globalnom gospodarskom rastu?

– Kako ti zavidim što aktivno sudjeluješ u posvemašnjem ubrzanju protoka informacije.

– Sad smo već na centimetar od apsolutne sreće, s ovim što si danas zaradila.

– Ipak je puno iskrenije za to davati pičke.

I ako im se usred noći zapletu tijela, to ima okus zabune, gnjavaže, tjedni su prošli od nečega sličnog, jedino čuđenjem tijelo reagira, tuđim udovima barata kao da su klade, i Mariovu krv ne uspijeva probuditi nikakvo trljanje, navlačenje ni cuclanje.

Zauzvrat je razbudilo Mašu, od zabave s genitalijama lako se oprostila, ali misli o poslu su tvrdokornije, jedna se zakačila i dovukla cijeli roj srodnih, opsjeda je nerazriješena situacija s jednim dobavljačem, sastanak sudbonosan za održivost srednjoročne razvojne strategije, netaktična i stoga kontraproduktivna primjedba pripravniku, ukazuje se cijeli niz postupaka kojima će unaprijediti svoj imidž kod suradnika i povećati zajedničku učinkovitost, a istodobno, kao da se na dvije polovice rascijepila, osjeća i odvratnost prema takvim ciljevima, vokabularu, nadasve sebi koja ih je prigrlila, a zna da to Mario kroz nju govori, da se promatra njegovim očima, i ma koliko mu je pogled izobličen zloćom, raznovrsnim kompleksima, ne zna se spriječiti da prema toj drugoj sebi osjeća bijes, prezir, nadasve gađenje.

Na radnom stolu je dočekuje, sročena kao najljubaznija zamolba, zapovijed da sljedeći vikend provede u nekakvoj planinskoj pripizdini, jer poduzeće joj poklanja seminar iz korporativne kulture upravljanja, popularnije rečeno paket team buildinga, neizostavan korak u usponu svakoga novodobnog menadžera, što će joj pomoći, doznaje iz brošure, da pronikne tajnu delegiranja, da postane stvarni lider, članovima svojeg tima usadi pozitivno razmišljanje, pobjednički mentalitet, odanost skupini, koja neće zatomiti njihove individualnosti, naprotiv, jer će ih vođa tima, prožete osjećajem solidarnosti, sigurnom rukom povesti prema užitku skupnog napora i dosezanja zajedničkog cilja.

U planini, to poprima obličje slajdova, koje im pokazuje čovječuljak s pogledom jastreba i tijelom valjuška, posvuda tupastim i masnim, ali tek što je pokazao cijelu svoju obitelj, skupni a zatim i pojedinačne portrete, zasigurno da dokaže kako se ne srami njihovih očiglednih hendikepa, potom i sebe ovjekovječenog pri raznim aktivnostima, u krcatoj dvorani koju održava u transu pokretima prezentacijskog štapića, u sportskoj opremi na travnjaku iz kojeg izviruje poput vrtnog patuljka sa štapom za golf, zatim u borbi s divovskom pastrvom, rekordom sezone, pa s ponosnom rukom na automobilu koji ne stane u kadar, pa obgrljenog rukom elegantnog gospodina čije su oči prosvijećene, pune ljubavi.

To je odskočna daska njegovog igrokaza, s ganućem se prisjeća tog susreta s velikim magom, utemeljiteljem znanosti team buildinga, a zatim slijedi koloplet dijagrama, veselih sličica i citata učiteljevih naputaka, koje deklamira s kažiprstom u zraku, ne trebaju nam primadone nego pčele radilice, članovi tima ne smiju zaboravljati da su samo kotačić mehanizma koji ih hrani, moraju se međusobno voljeti, ragbijaš John ne smeće s uma da o njegovoj budnosti ovisi hoće li protivnički napadač Paulu slomiti nogu, znanstveno je dokazano da guske postrojene u slovo V dolete najmanje 71% dalje od onih koje na jug putuju same, i pritom one sa začelja gakanjem daju podstrek čelnima, i to je beskrajno, prostorija nema prozora, najbliže naselje je kilometrima daleko, ali Maša sa zaprepaštenjem otkriva da svi oko nje zapisuju, i to sa žarom na licima, premda ne može razabrati je li iskren ili ga proizvodi strah.

Seminar zahtijeva i kreativni doprinos, da se sudionici podijele u timove i razriješe financijske probleme poduzeća, Maša je vođa tima koji još čine jedna tajnica, jedan dostavljač i netko nepoznat, dok se ne predstavi kao strojarski inženjer odgovoran za sektor jogurta jedne velike mljekare, zabunom naletio tjedan prije svojeg termina, zatim još treba u skladu s djelatnošću firme adaptirati stihove jednog popularnog šlagera te ih zborno otpjevati pred ostalim timovima, i za to su na kraju nagrađeni diplomom i još jednim izvadkom guščje mudrosti, podsjećanjem na uzgon koji ptice u skupini stvaraju jedna drugoj.

– I kada god vidite gusku, neka vam prva misao bude da smo svi uvijek dio nekog jata, neke V-formacije, i ne zaboravite se zapitati kakav je moj trenutni doprinos zajedničkom cilju, pružamo li svojim gakanjem mi otpozadi dovoljnu podršku onima koji nas vode?

U ponedjeljak ujutro, Maša odlazi ravno u ured svojeg pretpostavljenog, vođe njezinog tima vođa timova, koji je od nje mlađi, ali težina u pokretu kojim joj pokazuje stolac, vizionarska odgovornost u pomacima njegove brade, odaju senior managera, a u očima se vidi da je zaslužio svaki centimetar svojeg položaja u piramidi, da bi za uspon još stepenicu više bio spreman pregristi vlastiti vrat.

– Treba mi odmor, odmah, osjećam da pucam.

Na to je tek neznatno nakosio glavu, ne gubeći pregled nad sva tri monitora na svojem stolu, ali zna Maša da ju je itekako čuo, da joj sad radiografira dušu, sondira dubinu pukotine, ne bi li procijenio realnost opasnosti po građevinu, dakako onu u kojoj ova je samo ciglica, i nakon malo didaktike, podsjećanja na delikatnost trenutka, na sudbonosnost predstojećeg razdoblja i Mašinu nenadoknadivost, ipak pokazuje širinu svojeg srca, doduše zahtjev urazumljuje s dva tjedna na jedan, ali da, blagoslivlje ga.

Dakle koliko košta sad nije problem, veći je sjetiti se kamo zaista želiš ići, zamisliti mjesto na kojem odavde samoj sebi izgledaš smisleno, sva se čine podjednakima, ali utoliko je lakše prihvatiti prvo što su ponudili u agenciji, i evo Maše i Maria na rajskoj plaži, u hotelu koji nudi suptilne kulinarske pustolovine i najsuvremenije tretmane za boljitak tijela i duha, mineralno blato, aromaterapije, čokoladne masaže, i kako se moglo i zamisliti, kako se je moralo predvidjeti, već u četvrtak Mario se mumificira na krevetu, pogleda zabijenog u strop.

Ali petak Maši ne pada na pamet provesti gledajući u njega, izlazi s ruksakom na leđima, kreće obalom preko oštrih grota, daleko iza rta do kojeg se odvažuju kupači, tamo pliva, pluta raskriljenih ruku dok joj u glavi ne pobijeli, cijelog dana obilazi žalove, pokuplja naplavljene školjke, osobito lijepe kamenove, čita, samo sjedi, hoda još dalje, ususret crvenom sutonu, od živih susrećući jedino galebove, koji se prestaju odmicati dok prolazi, samo otvore oko pa nastave drijemati po stijenama, i u redu joj je s njima, ne osjeća potrebu da se vrati.

A kada se ipak popne do sobe, drhtava od vlage jesenskog povečerja, suncem ispljuskana, sita soli, valova, pržine, ali kao isplahnuta, razriješena kamenja koje je vukla za sobom, iznutra ugrijana, kada otvori vrata sobe, s Mariom je u krevetu neki tip, gol kao glista, s pepeljarom na trbuhu.

– Bernard. Upoznali smo se u restoranu.

To mu je prva rečenica danas, i najdulja otkako su stigli, i sad postaje gotovo blagoglagoljiv, drukčija jedna osoba, spremna nasmijati se anegdoti, čak je i ispričati, održati zdravicu, od room-servicea zatražiti, uz još jednu bocu roséa, tri voćna kupa Honolulu Hilarity.

Pa i ujutro, bistrinom je okupan, donio joj je u krevet tople kroasane, baca se na čitanje novina, za njom u kupaonicu dolazi od nestrpljenja da joj pročita što jedna starleta savjetuje željnima sreće, udubljuje se u brošuru posvećenu očuvanju tradicionalnih zanata ruralne zajednice u unutrašnjosti.

– Bi li te smetalo da večeras izađemo utroje?

Subotnja večer, zrak je u klubu zasićen sintetičkim drogama, ljepljiv od libida, ples uz techno-beat je gola simulacija seksa, kamo god se okreneš parovi su na prst od jebanja, cura u jednom separeu doista ga je izvadila svojem dečku i nataknula se, ali Mario i Bernard su decentni, nježno se gledaju, povremeno jedan drugome pomiluju obraz, bedro, i to užasno estetski, poput vilenjaka su na filmskom platnu, okruženih aureolama, nevinost zrače, širokogrudnu ljubav kraj koje se Maša uopće ne osjeća prekobrojnom, uzor su strasti koja ne hrli brutalno se spržiti već plamen tiho potpiruje dok se ne raspomami.

U sobi, to se i događa, zapravo eksplodira, prije no što se Maša uspije povući, pa ju povlači u sebe, u srce vrtloga, u grotlo vulkana, erupcija ne pita tko koga ni s koje strane, sada su troglavo klupko otvora i čepova, Mario i Bernard se krasno nadopunjuju, baršunu i paperju prvog komplementarno je hidrauličko svrdlo drugog, on je cijela ergela konjskih snaga, ujedno bager i kolibrić koji se izmjenično zabada u njihove cvjetove, u sve što je na tijelu upotrebljivo za ulogu cvijeta, i od jutra do mraka se međusobno prožimaju, dubinski stapaju, sve troje plutaju, poput fetusâ, u istoj supstanci.

I utorak nije rastanak, sreća je htjela da stanuju u istom gradu, i nekako prirodno, kao širokom i mirnom rijekom u more, njihovi životi utječu u zajedništvo, dakako u Mašinu stanu, par izrasta u tim, u lađu s tri jarbola, doduše naherenu, Mario i Bernard ipak su krma i pramac, Maša je više poput čamca za spašavanje, ne recimo balasta, ali nije istina da su prema njoj nekorektni, da nemaju poštovanja za njezinu osobu, da se njezino mišljenje u tom stanu uvažava koliko i prdac grinje, uostalom u firmi je izabrana za middle managera godine, i pri predstojećem mergeru sa sestrinskim poduzećem, kada se među upravnim osobljem preraspodijele karte, govori se da bi mogla, ali zasad još ne recimo hop.

Točno je tri tjedna timskog stanovanja proteklo, Mario i Bernard je dočekuju za stolom, prekriženih ruku i pomalo svečanih lica, poput povjerenstva za obranu disertacije.

– Tvoje izvršavanje kućanskih obaveza u posljednje vrijeme ne zadovoljava.

– Dugo te već pratimo i na svakom koraku zamjećujemo nemar, zapuštenost, rasulo. Pogledaj u kakvom su stanju tave, tvoji ormari s odjećom.

– Vrat ti je krastav.

– Smatramo da su to neupitni znakovi teške duhovne degradacije. Predala si se blatu.

– Stoko smrdljiva!

Kazna je primjerena težini prijestupa, sve vrijeme u stanu Maša mora oko vrata nositi željeznu ogrlicu s bodljama, kretati se smije samo četveronoške, spava sklupčana uz zahodsku školjku i nijedan mlaz urina je ne propusti ošinuti, jede s poda, onih dana kada se njezini gospodari udobrostive baciti nešto sa svojih tanjura, ili jednostavno proliti.

No ipak je doživjela merger, premda je bilo trenutaka kada je to izgledalo svjetlosnim godinama daleko od stvarnosti, bilo je i pokušaja da okonča ovo što nijedno ljudsko biće ne bi nazvalo životom, i evo je ipak u uredu njezina dojučerašnjeg šefa, danas možda već kolege, pozvao ju je da joj to kaže, zapravo preda napismeno, u omotnici kojom se poigrava, izazovno se smijuljeći, mora se priznati da je sexy, s tim teniskim podlakticama i usnama kao u šarana, koje cucla spremajući se izgovoriti, riječ očito preslatku da se samo tako od nje rastane.

– Otkaz, nažalost. Novi ustrojem smo racionalizirali kadrovske potrebe.

To ipak nije sve, govori joj pogledom, i dlanovima sklopljenim pred licem, u njezino ime, na tome zahvaljuje nebu.

– Međutim, ja ga ne moram dati vama. Vama, naprotiv, želim dati nešto drugo.

Ustaje od stola, obilazi ga, prilazi Mašinoj fotelji, raskopčava hlače.

Kada Maša, dakako na sve četiri, ugmiže u stan, on je temeljito počišćen od stvari, uključujući i otirač pred ulaznim vratima, Mario i Bernard čak su pokušali strgnuti jednu tapetu osobito lijepog uzorka.