Centimetar od sreće | Marinko Koščec
XXIII.
Tišina postaje upravo nadrealna. Pljuštanje kiše ju je udvostručilo, pretvorilo je u nešto gusto, masivno, monolitno. Potopilo je sve druge zvukove, skupa s onime što ih proizvodi, otplavilo grad u podnožju brda. Kao izrezana iz svijeta i vremena Taša je tu na groblju.
Odustaje od pokušaja da održi plamen u malenom lampionu. Prelazi prstima preko ugraviranog imena svoje kćeri. Pridiže se i kreće nizbrdo.
Blatni potoci divljaju niz padinu. Betonski okviri grobova se odupiru, otoci posred bujice. Humci popuštaju, mrve se i otječu s njom. Zadnjih dana kišnih razdoblja, kada sve je već razmočeno, naduto, gnjilo, voda se uvijek obrušava s osobitom silinom. Kao da se ni sama više ne podnosi pa žuri izliti do zadnje kapi. A možda već sutra, zažarit će sunce i mjesecima će peći bez predaha, bez milosti. Dok ne presahne i nada da će voda ikada više sama od sebe doći odozgo.
Ali zasad joj se ne vidi kraja. Iz autobusa, Taša ponovno zakoračuje pod tešku, zagušujuću zavjesu od kiše.
Farma se valja u blatu. Još izdaleka, nalikovala je utopljeniku koji tek povremeno proviruje iz blatnih valova. Izbliza, to se ogleda u svakom detalju. Od drvene ograde, istrunule i tko zna otkad izvaljene na tlu. Preko dvorišta, koje bi s lakoćom prošlo pod seosko smetlište. Do unutrašnjosti kuće, u koju je sitnijim životinjama pristup slobodan. Dvorište se bez ikakve barijere prelijeva u hodnik. Treba samo prekoračiti psa koji leži na pragu, apatičan, djelomično oglodan nekakvom kožnom bolešću. Patke i kokoši ne prekidaju drijemež zbog Tašina prolaska. Jedino je otvorio oko pijetao na komodi. Isprsio se kao da je zadužen da stražari nad torticom od izmeta, još svježeg.
Babica i djedo su dragi. Uvijek je nutkaju jelom, glade po licu i kosi, sve žele znati o njoj i njezinima. On obožava oživljavati zgode iz svojeg djetinjstva i svojih ratovanja, do najsitnijih pojedinosti. I gibanja sadašnjeg svijeta komentira zapanjujuće upućeno. Premda iz svojih invalidskih kolica s njim kontaktira samo preko radija. Ona se svakoj njegovoj riječi od srca smije, zarazno, plješćući se po bedrima, kolutajući golemim plavim očima. Pod staklima njezinih naočala one izgledaju veće od lica a ipak su gotovo slijepe.
Jedino nikad, baš nikad ne spominju požar o kojem je Taša doznala iz njihovog spisa. Koji je prije mnogo godina buknuo u kući i odnio im sve troje djece.
Kada bi im oduzeli štićenike, jasno je da bi umrli od tuge.
Osim toga, štićenici su im jedini izvor prihoda. Uz bijedan iznos koji dobijaju po svakoj glavi, tu je i rad na farmi. Njih dvoje su nesposobni da se brinu za životinje. Da ikakvu korist izvuku iz zemlje. Kada bi im oduzeli štićenike, još prije nego od tuge, umrli bi od gladi.
Uostalom, ništa zaista alarmantno Taša nije susrela otkako ih obilazi. Ništa usporedivo s onime što je primijećeno drugdje. Nikakvih tikova ni drhtanja pri spomenu udomitelja. Nijedne masnice, kamoli tragova lanaca ili opeklina. Ni slutnje seksualnih zlostavljanja.
Iza kuće, naravno, ne vidi se nikoga. I dalje se izlijeva ta silna voda. Bubnja po limenim pločama na krovu, teče niza zidove jer je od oluka ostao samo hrđavi kostur, potopila je trijem. Iza njega, pa koliko god oko seže u polje, tlo je namreškana kaša, od kiše koju zemlja ne uspijeva progutati, od mulja, od gnoja koji se rastapa i otječe s hrpe pokraj staje.
Nema se što nego pregaziti do nje. Noge propadaju do gležnjeva. Suprotni kraj dvorišta doima se užasno dalekim. Postaje lakše, ipak, kad odustane od opiranja. Pa zagazi bez kolebanja. Kada prestane sebe poimati kao nešto više, drukčije, nešto odijeljeno od blata.
Zgrada ne može biti jednostavnija. Dvoja vrata na pročelju. Iza jednih je prostorija u kakvima se na farmama može vidjeti strojeve. Ako im evolucijski sat nije krenuo u suprotnom smjeru. Ovdje se vidi samo arhetipskih oruđa, kakvima su se zacijelo ponosili izvorni obrađivači zemlje.
Kroz druga se ulazi k stoci. Dvije krave, na lancima, svaka u svojem boksu. U potpunom mraku, koji napuštaju jedino kad ih se upregne za plug. Umazane vlastitim izmetom. Treba vjerovati da ga štićenici razgrnu prije mužnje. Svinje nisu ograđene, ali stisnule su se u kut. U klupko svinjetine i kala. Očito gonjene užitkom, ljubavlju prema zbijanju uz istovrsnike. Ima toga i u ljudi, uglavnom pod krinkom tzv. zabave.
Štićenicima se ide po ljestvama, kroz otvor u stropu. Kad joj se oči priviknu na tamu i nosnice na koncentraciju plinova, nalazi ih usred sjenika. Sjede u krugu, svatko na svojem ležaju, bolje rečeno gnijezdu od slame i vunenih pokrivača. Od udubljenosti u razgovor nisu čuli njezino šuškanje. Zapravo samo najstariji priča. Objašnjava, ako Taša dobro razumije, nešto o tačkama: ta se riječ neprestano vraća. Prema biološkom kalendaru, njemu je dvadeset šest. Prema mentalnom, dvadesetak manje. Blizanci ga slušaju kao začarani. Obojica su Downovci. Jedina djevojčica među njima, naprotiv, to sluša samo na mahove. Pa nastavlja pjevušiti svojem nožnom palcu. Pijani otac joj je gazio po prstima, gnječio ih vratima, nogom ju je napucavao s kraja na kraj sobe.
Ne treba ništa izmišljati u izvješću, dovoljno je fokusirati se na pozitivno. Hrana im je nadohvat ruke. Od zime nema straha, uz organska isparavanja odozdo. Unatoč njima, Taša bi rado dodala, ovakvo ozračje može se samo poželjeti drugim štićenicima. Ovamo gore ne dopire reality show.
Autobus zapinje kod novog trgovačkog centra. Sa svih strana, prema njemu se zbijaju kolone automobila. Krajolik su već posve prekrile karoserije, i ne prestaju pritjecati, bezbrojne. Kao uslijed djelovanja nekakva strahovitog magneta, kojem svaki privučeni auto još povećava snagu, i uskoro će tako monstruozno narasti da se nijedan u gradu neće moći oduprijeti. Počupat će i one iz najudaljenijih predgrađa i polijepiti ih uza se.
Slično se dogodilo i prošlog tjedna, prilikom otvaranja dotad najvećeg gigastorea. Ovaj ga, kažu, nadmašuje i dimenzijama i sadržajem. Revolucionarnim asortimanom i natprirodnim potrošačkim pogodnostima. Ali bit će najveći ikad samo do sljedećeg tjedna.
Automobili se više uopće ne miču. Izgleda beznadno, kao da je ova ukliještenost definitivna, vječna. Ljudi u njima, međutim, ne pokazuju da im smeta. Ne trube i ne proviruju. Kroz staklo, Taša se zagleda u lica. Traži nekakav znak protesta. Bijesa. Očaja. Ili možda nekog nastranog naslađivanja situacijom. Nema ničega. Po dvoje ili četvoro, sjede potpuno mirni, ne razgovaraju, bulje u nešto. Kiša ne popušta.
Zvonjavu telefona čuje još sa stubišta. Zvoni dok odlaže stvari, skida odjeću, pere ruke. Zvoni neumorno. Kada napokon zamukne, zrak kao da nastavlja vibrirati, kao da je naelektriziran od zvonjave.
Tiho otvara vrata Marine sobe. Ništa nova. I dalje traje to medicinsko čudo. Lice kameno, lubanja kao u kostura, mjestimično već proviruje kroz kožu. A pokrivači se ravnomjerno nadimaju. Osjeća se da ne spava, a nije ni budna. Ne vraća se više iz tog stanja, niti odlazi. Nadživjela je, barem djelomično, vlastitu smrt.
Taša se spušta na kuhinjski stolac. Telefon opet zvoni.
