Centimetar od sreće | Marinko Koščec
XXX.
Moglo je biti baš tako, i tome suprotno, i sasvim drukčije, i na kraju bi opet dovelo do mjesta u kojem se sve mogućnosti poravnavaju i međusobno poništavaju.
Da Rola nije pogodila ona granata, pogodila bi ga neka druga, ili crijep iskliznuo iz krovopokrivačeve ruke, ili devet Richterovih stupnjeva, ili nezamisliva globalna recesija, ili bi do posljednjeg dana proživotario u iščekivanju, sve ravnodušnijem, da mu se dogodi nešto dostojno spomena, zahvaljujući čemu bi se manje sramio stati pred zrcalo, pred svoje unuke, imaginarne, nešto da barem zericu ublaži bljutavost kisika koji troši, kad je nemoguće ublažiti osjećaj uzaludnosti koji mu ta aktivnost pobuđuje već desetljećima.
No kad smo kod okusa, sada je došao trenutak, nakon putovanja tom parabolom koja ga je lansirala daleko u prošlost, potom u budućnost bliskiju no što izgleda, sada kad se krug zatvorio, došao je trenutak da pripremi začine.
Jer za razliku od većine – ma kako malo vrijedi argument koji se oslanja na većinu tamo gdje će se zateći tek rijetke, i malobrojna većina je dovoljna da se od nje distanciraš osobnim stavom i izborom – većine koju će zadovoljiti da galeba određeno vrijeme drži u pećnici, eventualno uz dodatak banalne glavice luka, ili ga čak, o grozote, skuha u slanoj vodi te ravno iz lonca posluži tu sivu žlundru s okusom nafte, Rolo takvo ponašanje smatra sramotnim.
Smatra ga uvredom, ne samo galebu, odnosno žrtvi koju je podnio našavši se tu gdje smo ga zatekli, žrtvi koju je teško nadmašiti, ne samo pojmu hrane i neupitnom, od njega nerazlučivom dobru, nego i samoj mogućnosti izbora, tom kamenu temeljcu pojedinačne volje, koju nerijetko brkaju sa slobodom, ali o tome drugom prilikom.
Stoga Rolo pristupa izradi umaka, osobne kreacije koju je iznjedrio dugotrajni proces usavršavanja. Za početak, priprema jedinstvenu smjesu začinskog bilja, među kojim ima poznatog i svakome dostupnog, poput bosiljka, ružmarina, metvice i anisa, a ima i takvog za koje se treba malo više potruditi. Ali ne može baš sve odati. Svježe, vlastitom rukom ubrane sastojke raspoređuje na stoliću pred televizorom. Voli ih najprije ovako izložiti, u zasebne hrpice, pustiti ih da odišu svaka svoj ton i karakter, da mu svojim aromama usmjeravaju meditaciju, da se u zraku susreću i prepleću na nepredvidljiv, uvijek drukčiji način, dok ih njegova ruka ne sasjecka i ne umiješa u nešto brižno osmišljeno i apotekarski odvagnuto.
Je li mu žao što su se njegove karte baš ovako zamiješale? Teško bi bilo to jednostrano zanijekati. Osobito u njegovu slučaju, reći će zlobnik. Ali ne smeta to Rolu, jer siguran je da bi i u bilo kojem drugom našao razloga, da bi mu pošlo za rukom žaliti što nije drukčije.
Uostalom, kao ratni veteran bez ispaljenog metka ali s Ordenom domovinske zahvalnosti, živio je sasvim pristojno, a i na zdravlje se, osim u danima pred kišu, nije mogao požaliti, i samo zbog viška vremena i energije –naime jer je želio biti od koristi a ipak ne dovoljno za humanitarni rad – zaposlio se u knjižnici. Njegovo drugo umirovljenje, kada je nestalo potrebe za knjižnicom, kao i njegovo propadanje do ruba preživljavanja unatoč braniteljskoj mirovini, rezultati su okolnosti koje ga toliko premašuju, koje su tako široko i razorno pogodile čovječanstvo, da mu ne pada na pamet doživljavati ih kao svoju intimnu tragediju.
Ali kad smo kod tragedija, ako se sagleda ukupno trajanje njegova službovanja u knjižnici, cijelo to desetljeće a moglo ih je biti i pet, koliki je njegov ukupni doprinos spoznavanju svemira, očuvanju života na Zemlji, dobrobiti ljudskog roda, prosperitetu nacije, boljitku lokalne zajednice, evo, sreći jednog bića, bilo koje osobe? Ono što može reći, pazeći da nigdje ne pretjera a i da ništa ne umanji, jest da je cijelog tog desetljeća, a moglo ih je biti i pet, korektno upisivao podatke u evidenciju posuđenih knjiga.
Čemu služi inteligencija?! Bez dvojbe, najkorisnija je u izbjegavanju preteških iskušenja. Inteligentan si neće postavljati pitanja poput ovoga gore. Znat će što u sebi ne smije tražiti, koje ciljeve ni spominjati. Kojim se trenucima ne vraćati. Izbjegavat će uzaludne hipoteze, poput A što bi bilo da sam… da nisam… Ali jesi, majmune! Prestani češati gnojnu ranu! Pokopaj i produži!
I upravo sada, kada je smrvio i posljednju grančicu ružmarina, na ekranu se pojavljuje povorka nalik pogrebnoj. Usprkos kiši, mnogo ljudi. Preplavljene ulice, nepregledna gomila. Zgrčena lica, neka uplakana, geste međusobnog hrabrenja. Lampioni i cvijeće pred nekom zgradom, na tlu uokvireni portret. Krupni kadar portreta. To je Kix.
Rolo skače i dodaje ton. Dugo mu treba da iz elegičnog, pijetetom nabijenog komentara, iskopa informaciju: da je njegov negdašnji cimer odletio u zrak, zajedno sa svojim automobilom i tjelohraniteljima. Otišao je, kaže spiker začudo bez sarkazma uvriježenog u svakom spomenu susjedne države, u iznimno delikatnom, krajnje dramatičnom trenu, kada je zemlja, na rubu gospodarskog i socijalnog ponora, prisiljena odabrati strateškog partnera.
Žive slike s ulice zamjenjuje prilog koji je Rolo, bez tona, već vidio u jutarnjim vijestima, novinarka na mostu postavlja teška, tjeskobna pitanja o sudbini prostora koji pokazuje iza sebe, pejsaž s teglenicama na mutnoj vodi i poljima zabludjelim u maglu, prostora koji se u stvarnosti proteže daleko šire no što bi kamera htjela, u svakom slučaju preko granice. Ali to će biti tema neke druge emisije, a sada slijedi rekapitulacija predobro poznate pozadine, kronologija katastrofe i pregovora sa svjetskim silama i transnacionalnim korporacijama. Izmjenjuju se prizori iz domova i Kixovi nastupi na summitima, njegovo rukovanje s kosookim kolegom, itd. Rolo oduzima ton.
Pali cigaretu. Utvrđuje da ga, ma koliko mu je žao Kixa, obuzima i ono što svatko od nas osjeti kad ga na trenutak osvjetla slava, nekakav herojski čin onoga s kime je, recimo, sjedio u klupi i pomagao mu pri testovima iz kemije. A tko zna što je zaista bilo s one dvije djevojke. Kixa je barem viđao, premda se ne može reći da se viđao s njim, a o njima nikada više nije ni slova čuo, i izvjesno je da ni neće.
Malo meditira nad tim, a onda se vraća svojem djelu. Začinjavanju koje će učiniti razliku. Sada je došao trenutak koji toliko voli, trenutak u kojem je za većinu gotovo. Dovde je mogao svatko, a dalje treba pokazati majstoriju. Iz gotovo ničega stvoriti neslućeno. Sada počinje ono bitno.
