Centimetar od sreće | Marinko Koščec

II.

Prije no stvar što ugura u ruksak, Rolo se osvrće lijevodesno. Reda radi, jer ovo se riječnom šetnicom samo još zove. I u blažim razdobljima, kamoli kad ovako pasje pripeče, rijeka smrdi dovoljno da nitko razuman ne pomisli uz nju prošetati.

U daljini, gdje rijeka se sljubljuje s morem, ljeskaju se cisterne pojila za tankere. Uzvodno, pogled preprečuju pogoni kemijske industrije: iza bodljikave žice, bajkoliki pleter cijevi zdepastih i tankih, lijevaka, lonaca, podmornica, cepelina, sve kromirano-polirano, blistavo. Cijeli grad jedan od sterilna metala, bez ljudi na vidiku, kao nevinost sâma čist, a para koju izdiše boje alpskih vrhunaca, eto od čega gore tkaju anđele.

Unutra, ipak, slutiš operacije đavolski složene i moćne, od kojih zemlja podrhtava i trnu kosti. Postrojenja neprekidno dograđuju, ne prođe tjedan da ne zatekneš novi dimnjačić, divovsku kuglu nalik morskoj mini, bateriju torpeda, zloslutne vertikalne valjke, spremne za lansiranje prema prekomorskoj nekoj meti.

Noću, vuče te da domjesečariš do same žice, ili ti pogled s prozora zarobe svijetle točke, žute, crvene, bjeličaste, lelujanje njihovo na tamnoj pozadini, poput znakova nekakve nezemaljske prisutnosti koja potiho sondira ljude, nešto im telepatski siše iz uma, zaumlja, iz genetskog koda, možda tajnu životnog entuzijazma, žuvenilnosti i žovijalnosti nepojmljivih njihovoj daleko naprednijoj no umirućoj civilizaciji. Duše što se pod reflektorskim bljeskom odižu prema nebu svjedoče da se tu prerađuje ljudska supstancija, a kad je nakupe dovoljno, tko god da su uljezi, dići će sidro.

Pri danjem svjetlu, opet, to je prizeman ali vrlo radišan mehanizam. I sinergičan; uzajamno si ruke miju naftovod, rafinerija, farmacija, a sliku je zaokružila i zapečatila tvornica umjetnog gnojiva.

U vrijeme kad su cijevi stigle s dalekog istoka bilo je sporadičnih incidenata. Skupine neurotičara znale su se vezivati lancima, jedan se čak polio naftom i zapalio. No simpozij o balastnim vodama, zahvaljujući poduzetnosti nekih blogera, pretvoren je u međunarodnu blamažu i sprdnju. Pa je procurilo da je čelnik Zelene akcije upleten u pedofilski lanac. Pa je u morskoj vodi otkriven plankton RN-2011, uzročnik teških alergija i bolesti respiratornog sustava. Unatoč mjestimičnim kolebanjima unutar znanstvene zajednice, časopisi posvećeni zdravlju tada su se obrušili na kupališni turizam. Istodobno se pojavio, i rekorde gledanosti potukao, sarkastični tv-serijal na temu morskih radosti i romantičnih ushićenja morem.

Pomalo, i najgoropadniji duhovi došli su k miru. U gradu je zamrla svaka gospodarska djelatnost nekompatibilna s bujanjem kemijske grane. Malo je reći da je ona prodrla u svaku poru lokalne zajednice: postala je njezinim krvotokom i jedinim joj obzorom. Negdašnja gradska plaža, poprište svekolikih vulgarnosti i onečišćenja tijekom ljetnih mjeseci, stekla je status challengera na chartu svjetske golf-lige.

Još minutu, možda i pet, Rolo kontemplira grudaste oblake, kao naslikane točno nad skulpturom od cijevi. Nisu to oblaci skloni putovanjima; preteški za zračna strujanja, mirno čekaju da postanu preteški i sebi, pa se proliju natrag na tvornicu umjetnog gnojiva i grad koji joj pripada. Ne može se puno mjesta na svijetu pohvaliti tako samosvojnom mikroklimom.

Sad okreće tome leđa i polazi prema betonskim kockama što kilometar pred njim već drhture u maglici, premda je sunce tek počelo istinski mlatiti. I asfalt pod nogama već dahće, nije se ni stigao odžariti. Prema službenim podacima, temperature su u gradu pretprošlog ljeta izravno usmrtile tristo osamdeset i dvije osobe, osamdeset i četiri više nego godinu prije. A neizravno? Prošlog ljeta, službeni podaci nisu objavljeni.

Teška su srca, nakon dugotrajne demonstracije dokaza, ljudi prihvatili da je sunce prešlo na neprijateljsku stranu; no zadivljujuće su se lako pomirili s neznanjem odakle ono na nebu i čemu. Ne primjećuje se da to imalo opterećuje međudržavne odnose, kao ni djelatnicu blagajne u samoposluzi. Filozofi su to pitanje redom preskakali kao da je lokvica blata. Što su astronomi pokazali kao svoj vrhunski domet? Petljanja o plazmama i nebulama, o komešanjima čestica i tajanstvenim vrtuljcima koji su ih malo zgusnuli i postrojili u župničko ono vrijeme.

Istina, suncu su uzeli sve moguće mjere. Veličinu površinskih granula i temperaturu srca. Pobrojili su milijune jezgara vodika koje svake sekunde pretvori u helij i ergâ kojima šakom i kapom zasipa svoje satelite. Utvrdili da mu se pjege i protuberance vole okupljati. Flokuli i filamenti da priređuju vatromete, izvode nepredvidive lukove i lupinge, promjera katkad i dvjesto tisuća kilometara. Ali po pitanju cilja i smisla svega tog truda, zvjezdoznanci bezbrižno blune u svojoj prvotnoj maglici.

U ruksaku, nešto kao da još daje znakove onoga što bi moralo već biti prošlost, ali svaka će dubioza nestati pri susretu s kipućom vodom. Brava veselo škljoca i javlja se miris doma. Voli to svaki kopneni sisavac, nešto smatrati domom, protezom zauvijek izgubljene maternice. Miris mu doma potvrđuje da je živ, već neko vrijeme, da nešto je za sobom nataložio. Ne bi nitko u tom talogu sve zadržao, ali kako birati, kako išta činiti unatrag.

Miris Rolovog doma gotovo je monolitan: satkalo ga je petnaest tisuća mrtvih cigareta. Ako paljenje još jedne neće one prethodne uskrsnuti, neće ni učiniti opipljivo neko zlo. Kao da ulaznicu pruža, Rolo pali na pragu svojega doma. Ruksak spušta na pod, sebe na kauč. Potom puni lonac, uključuje štednjak, vraća se kauču. Prsti mu zahvalno premeću i kotrljaju novi valjčić. On im zericu značaja daje, uzaludnosti ih otima.

To sada je neka vrsta zvijezde. I ona, da bi sjala, troši svoju materiju, u plin je pretvara, i prokleto je sigurno da će se jednom utrnuti. A neće oko sebe ostaviti stravičnu ledenu pustoš. Sasvim je zamjenjiva drugima, istovjetnim i nepotrošivim, besprijekorno posloženim u praktičnu, simpatičnu kutijicu, uvijek dohvatljivu demijurgovoj ruci. Ne treba čekati milijun godina do sljedećeg ciklusa.

Lonac pišti. Sadržaj ruksaka Rolo iskrcava u sudoper i jen, dva, svom ga vodom zapljuskuje. Izmiče glavu pred podivljalim pramenovima pare, koji još malo se pod stropom kovitlaju pa pretvaraju u kužni, ljepljivi vonj. Ni nakon pedeset, možda već sto puta, to ne prestaje podizati želudac. A ne smiješ prozor otvoriti, tko zna kakvi su ljudi iznad, globu si Rolo ne može priuštiti. Ili možda zatvor, prema euroharmoniziranim zakonima? Dragocjenim oni drže pernatog stvora, zabranjuju svaku radnju kojom ga se ometa i uznemiruje u njegovu prirodnom životu i slobodnom razvoju. A čovjeka? Isto, isto, ako stane u predviđene kvadratiće na formularima.

Kako god bilo, sad Rolu ne gine pernatoga se dohvatiti. Počupati mu do posljednjeg atributa, a onda i onu gnusobu iznutra. U boljim danima, ne bi od toga radio Rubikon. Sjetio bi se da alpinistu je stijena to strmija što je dulje odmjerava, ili slične neke kretenarije. Ali ovo nije jedan od boljih dana. Stoji oslonjen o dovratak kuhinje dok ne prevagne gravitacijska sila kauča.

Što neke dane čini boljima od drugih? O, sitnica može biti dovoljna da se u krvi probudi dašak proljeća, u kućanskom inventaru dobrohotnost i čovjekoljublje: solidan san, jedna melodija na radiju, neznančeva gesta na ulici. A ima i dana, s vremenom nažalost sve više, kad ni glavni zgodici ne funkcioniraju, kad se ne možeš sjetiti ni jedne jebene stvari koja bi nešto zaista značila, imala istinski sadržaj a ne samo vanjske obrise, od kojih ni sebi ne znaš više pridati, postići više od gole prisutnosti, dostojne vola što se valja u vlastitu kalu, i svaki je gram gađenja nad tim opravdan, krvavo zarađen.

Gađenje se zadnji put lijepo moglo pročitati na doktorovu licu. Nestalo je suzdržavanje koje mu, valjda, preporučuju udžbenici, ne inzistirajući previše ako je u autora zrno soli, jer kakvog se samo šljama nagleda psihijatar, lažljivih pijandura, pervertita, silovatelja i ubojica vlastite djece, i daj ti nad svakim pusti suzu. Naročito kad te ne plaća taj nego država kojoj zdravstvo je u kolapsu, tako dugo već da se na suhi propuh svela ta riječ. Kolaps, konstatira svaki ministar zdravstva pri stupanju na funkciju, kao i kad zatečeno stanje neokrnjeno predaje nasljedniku.

Rječnici kolaps smatraju događajem, dramatičnim, ali u ovoj zemlji on je stanje, koje nikoga više ne plaši, nitko ga ne pokušava liječiti, pa mirno obitava po raznim sferama društva, od prometnog do obrazovnog sustava, po domaćinstvima, krucijalna je komponenta obiteljskih baština, ustrajno se prenosi s koljena na koljeno, bezbrojni su oni što do kraja svojega vijeka neće upoznati drukčije stanje, s genom kolapsa se rađaju i cijeli mu život iskušavaju potencijale u raznovrsnim djelatnostima, kolaps je zaštićeni autohtoni proizvod, izvori su mu beskrajno obnovljivi a razvoj održiv malim prstom. Zdravstvena sfera ipak je njegovo prirodno stanište; ko-laps, ko-laps, pjevaju pacijenti pred bolničkim šalterima, i bolničari dok ove istovaruju u krevete jedne preko drugih, i

Organizam vam je u kolapsu

rekao je Rolov liječnik, što bi u nekoj drukčijoj zemlji vjerojatno bio signal za spektakularno ulijetanje hitne pomoći, ali ovdje su već drozdovi i čvorci brgljetali ko-laps, ko-laps, dok ih nije pomorila ptičja gripa, a ovo doktorovo je samo konstatacija, melankolična, lagano obojana gađenjem, ne previše osobnim, zahvaća ono cijeli taj sustav u kojem liječnik s trideset godina staža mora otkinuti od usta da si priušti partiju golfa, jer je propustio trenutak za otvaranje privatne ordinacije, i sad podmeće leđa svemu što mu šutne socijalno, ovakvim parazitima, koji dolaze bez zerice poštovanja, isključivo po recept, i već im na drugo uho izlazi

Naravno da ne osjećate nikakvo djelovanje kad je organizam u kolapsu.

Ali recept je ipak potpisao, brk je pritom odgestikulirao prezir, ionako je kolaps pa ne može biti štete, a koristi, makar minimalne, bit će za farmaceutsku industriju. Rukovali su se kao nogometaši nakon utakmice bez zgoditaka i

Morate nešto sami za sebe učiniti

rekao mu je kao i pri jednom od prvih susreta, čim se zaokružila anamnestička slika. Nije Rolo bio ni pomišljao da dobri doktor može za njega nešto učiniti, premda je imao niz zanimljivih ideja, planinarenje, autogene treninge, transcendentalnu meditaciju, pedantnu prehranu, za početak ukidanje pušenja. S ovim posljednjim je zaista pokušao, više puta ustrajao do podneva, ali onda znojenje i mravi po cijelom tijelu. U ime kooperativnosti također je kupio bocu soka od cikle i vrećicu mrkve, ali cikla je, jedva kušana, otplovila niz kanalizaciju, a mrkva, gle, možda još koja je zaostala u hladnjaku.

I zaista, ispod gnjile salate nalazi jednu, smežuranu, gumenu, veličine dječačkog pimpeka. Ipak je struže i odgriza komadić. Odvratno je i od žvakanja boli čeljust, jasno je da neće ići milom pa je čitavu trpa u usta, melje dok se ne pretvori u kašu, ali okus je takav da nema hrabrosti progutati, sve pljuje u zahod.

Najprimjerenije, najpoštenije bilo bi uvući se unutra i pustiti vodu. Ali to je samo ideja, jedna od onih paradnih kakvima se nabacuje tko će radije gnjiliti u preziru prema sebi nego bilo što poduzeti. Uostalom, ima kome je dobar i ovakav, tko će se odano javiti, bez ikakva prigovora, čim pritisne daljinski.

Žena na ekranu pokazuje izraslinu na glavi, veličine kruške i sjajnu, unutra se nešto miče. To je crv, objašnjava spiker; čeka da izraste u muhu pa će prhnuti van. Žena ga je pokupila na ljetovanju u Latinskoj Americi, nimalo rijedak slučaj, rješava se rutinskom procedurom, uguše ga pa izvade pincetom. Gledatelj je počašćen krupnim planom: crv je žut, debljine malog prsta. Izlazi dugo, reklo bi se da već je pustio korijenje u mozgu. Možda je nešto i povukao sa sobom, žena sad zrači zadovoljstvom, odnijet će ga kući i čuvati u formalinu. Suptilna urednička ruka takve emisije plasira uoči ljetnih praznika; rado ih gleda tko god si ne može priuštiti ljetovanje ali i oni što upravo se pakiraju, jer po povratku će misao da im se ništa takva nije dogodilo biti dovoljna da ljetovanje ostane u prekrasnoj uspomeni.

Sad nastupa jedan što kameri za ljubav guta zametak goveđe trakavice. U sebi će je uzgajati tri mjeseca, dok ne dosegne tri metra. Rolo ipak nema toliko strpljenja, poseže za daljinskim. Pojavljuje se čitačica jutarnjih vijesti. On joj odmah oduzima glas, potom se na ekranu smjenjuju slike koje mu ne govore ništa više od pukotina u zidu iza televizora.

Ali evo lica dobro mu poznatog: Kix. Dostojanstven, opušteno nasmiješen, kosa iste nijanse kašmira kao i odijelo, zubi hollywoodski, ten dojenčeta. Kosooki gospodin do njega jednako je svečano odjeven i još razdraganiji, glave će im se sudariti od klanjanja.

Kix u jutarnjim vijestima, to znači da se nešto događa u susjednoj državi. Još radije od čupanja crvâ iz glave, nacionalna televizija pokazuje što god se događa u susjednoj državi; to redovito začepi usta teoretičarima domaćeg kolapsa. Tko bi imao obraza pisnuti kad mu se pokaže kako tamo žive? To pomaže zaboraviti i povijesni peh, da upravo kada je zemlja zadovoljila posljednji kriterij za pridruženje, Europa se razdružila. Oni preko, treba naciju što češće podsjećati, nisu se Eurozidu nikad ni primaknuli.

U kadru sada je most i na njemu žena s mikrofonom. Licem joj treperi zadovoljstvo, ponešto i podrugljivosti. Širokim pokretom pokazuje iza sebe, kamera ga slijedi, obuhvaća teglenice što plutaju na mutnoj vodi, zatim zgrade na suprotnoj obali, zatim neodređeni prostor iza njih, sve širi, sve mutniji.