Centimetar od sreće | Marinko Koščec

III.

 

Sretan sam, samo to ne uspijevam osjetiti

 

I tada Rolo tone unatrag, tri desetljeća, do rujna tisuću devetsto devedesete. Točno do trena kad odlaže svoja dva gancnova sjevernokorejska kofera pred zgradu u kojoj će upoznati Kixa.

Zgrada je siva peterokatnica iz nekog od prošlih stoljeća, jedina od svoje vrste usred aluminija i reflektirajućeg stakla, ostavljena valjda za uspomenu, kao svjedočanstvo čudesna civilizacijskog skoka. A i s praktičnom svrhom, da stipendistima iz tzv. tranzicijskih zemalja ublaži sudar sa suvremenim tehnologijama.

U studentskoj rezidenciji dobrodošlicu mu iskazuje vučjak odavno zašao u treću dob, očito važan dio inventara. Preko volje ustaje, njuška ga po intrigantnim mjestima, razočarano se istovaruje na pod kraj recepcije. Na nekoliko mjesta i jezika istaknuti su savjeti tranzicijskom pridošlici da u sobi ne drži nikakve dragocjenosti. To zacijelo je kompliment, jer ironija ipak ne smije biti. Da se osjeća kao kod kuće, pomažu mu izglodana drvenarija, masni i škripavi podovi, jedva žive žarulje na stubištu. Zahodski smrad prati ga hodnikom sve do dodijeljenih mu vrata.

Ona su na najvišem katu. Prozori na odmorištima, umjesto stražnjeg dvorišta, otkrivaju svojevrsno zaletište za skok u dalj: usku stazicu koja vodi do pješčanika. Doduše, pred skakačima se prenaglo izdiže zid, a i pješčanik je zapravo bazenčić, točnije nešto poput otvorene septičke jame, oplemenjene tzv. zlatnim ribicama. One su zapravo narančaste, a za većinu i to je prelaskavo reći jer su od boje ostale samo mjestimične fleke ili ni toliko; neke od njih već posve staklaste plutaju poput ribljih duhova. Što god ih odzlaćuje, psihosomatski poremećaj od plivanja ukrug ili puki tijek vremena, bazen je dojmljivo prizorište tranzicije, cijele ljestvice etapa na putu od pozlate do prozirnosti.

Na drugu stranu, prozori gledaju u druge prozore. Stakla ne odaju ništa osim povremenih glasova, pojedinačnih ili ulančanih, koje bi pripisao tuljanu ili hijeni tko ne zna da tamo je nekakva ustanova za mentalnu ispravnost.

No, vrata. Otkrivaju sobicu s odjeljkom za umivanje, tako tijesnu da tip koji sjedi na jednom od kreveta, prekrivenom fasciklima i notesima, koljenima dotiče drugi. Knjigu na svojem krilu, enciklopedijskog formata, kažiprstom ubada u ono s čega je odigao pogled, ne čineći ništa nalik ustajanju ili pružanju ruke, samo

– Hvala Bogu, nisi crnac

kaže na jeziku zemlje koja ih je ugostila. Premda od njihova zajedničkog jezika tek što dva su postala i zacijelo bi još se razumjela; za inat onima koji tvrde da su i ranije bili jedan drugome strani. Kako god bilo točnije, zamjenski jezik Rolo prihvaća iz zahvalnosti i sa zadovoljstvom, kao domaćinov bademantl.

– To je tako veliko postignuće?

– Meni je jedan uvrh glave. Ma nije toliko zbog tog njihovog… mirisa. Spodoba predaje na nekakvom faksu, a piša u umivaonik. I drži piletinu pod krevetom. Za po noći, komadaj koliko pečenka potraje. A vani trideset stupnjeva, a žohari. Tako radimo kod kuće, kaže, i nisam u životu bio bolestan. Ali lupila ga tuga za kućom, pa je tulio po hodnicima, u snu hodao, ljudima se zavlačio u krevet, dok ga nisu spakirali.

Sad ipak ustaje, provlači se do umivaonika, toči si čašu vode. Lice od onih koja nazivaju muževnima, premda gumenasto, s masivnim obrazima i snažnom čeljusti. Od Rola je stariji dvije ili tri godine, toliko bar već je i ovdje. Veteran stipendistike, vidi se po očima: znatiželjnim, prepredenim, skliskim.

Soba više sliči cockpitu. Uspio je ugurati hladnjak, televizor, ventilator, štangu s utezima, čak i nekakvu jahaću spravu za kućno kultiviranje tijela. Tijelo tu je očito objekt kulta. Na policama raskošna paleta preparata za njegu i uzdizanje, na zidu posteri koji ga u ženskoj kao i muškoj verziji prikazuju voluminoznog, napetog, nauljenog, a na ormar je pričvršćeno zrcalo ljudske visine, koje vlasnikov pogled neumorno oblizuje.

Hodnikom nailaze krupni koraci. Treskaju vrata, i stakla to zvonko pozdravljaju. Odmah potom, upravo kao da ga nema, kroz zid stižu sočno podrigivanje i duhovit prdac, kojem glissando na kraju još je procvao u arpeggio.

– Kod ovog je uvijek melodiozno. Čekaj da čuješ noću.

I zaista, odmah se u susjedovoj sobi razgalamljuje trenutni pop-heroj, uz podršku moćnih basswoofera i jednog bolno krivudavog falseta. Kix uzdiše.

– Pun je života, na sve mu otvore pršti.

Rutiniranom gestom, dvaput udara šakom po zidu, i dobiva ekvivalentan odgovor.

– Jebi se.

Čim se smrači, doista, susjed će savjet primijeniti; na osobi kojoj to je prilično ugodno, lijepo se čuje, do zadnjeg polutona i do ranih jutarnjih sati.

 

Sljedeći dani otkrivaju da nije ni Kixu strana ta dimenzija domskog života. Naprotiv, iskazuje se kao narator, epski, vlastitih poduhvata. Ako je bar polovica istinita, ovo je za njih zemlja obećana, aktivnosti po sobama ni košnica se ne bi sramila, zgrada vibrira i munje baca od seksualnog napona.

Premda Kix koristi svaku priliku da pljune na istočni blok, u jednome mu ipak odaje priznanje: što je stvorio djevojke gladne zapada, zahvalne svakome tko će ih u njega uputiti.

– Nema socijalističke curice kojoj neću noge rastvoriti.

Samouvjerenost njegova ne čudi. Sami biceps i triceps, put što rekli bi bakrena, kosa sitno kovrčava, košulja uvijek raskopčana da se vidi pošumljenost ljubavnim tepihom. Ukratko: korak prema majmunu ali dobro odmjeren, taman koliko one vole. Zaokupljenost njima samo je jedan od vidova Kixove posvećenosti fauni, struka mu je veterinarska. Fornikacija je terenski rad, ključan za upoznavanje sisavaca. Studira vrlo studiozno, ne bi li što kasnije stekao papir koji će ga lansirati odavde, zacijelo nekamo na selo, gdje pa-pa studentsko meso, dobrojutro krave i krmače.

Rolu od srca prosljeđuje znanja dragocjena stipendističkom novaku: u koliko sati na tržnici bacaju voće, gdje se u pola cijene nabavljaju krivotvoreni kuponi za menzu, kako u keš pretvoriti poklon-bon za knjige. Jedino izbjegava objasniti kako je zadržao sobu i čime se financira otkako mu je isteklo sponzorirano vrijeme.

U znanstvenom pogledu, Kix ne može biti dalje od fah-idiota, istraživača koji se svoje struke drži kao pijan plota. Ujutro najprije strči po tiskovine, pa ih studira uz doručak, većinom i do podneva. Cijelo to vrijeme svoje odrađuje i radio, podešen da raspali u sedam, na frekvenciji kojom svakih petnaest minuta pristižu vijesti. Nakon džingla koji najavljuje konjički napad, spiker je i deseti put jednako uzbuđen zbog cisterne koja se prevrnula na autocesti, a između su razne zanimljivosti, o situaciji u Perzijskom zaljevu, parlamentarnim izborima u Bangladešu, previranjima na globalnom tržištu nekretnina.

Kix obično izlazi oko podneva. Vraća se redovito punih ruku, PR-brošura, konferencijskih programa, prospekata koji pozivaju na sudjelovanje u raznovrsnim projektima. I nadasve: aplikacijskih obrazaca za pripravničke staževe i plaćena istraživanja u područjima fascinantnih naziva, složenih od izraza kao što su ljudski resursi, građansko društvo, upravljanje znanjem, tranzicijska pravda, logistika kriznih situacija.

Dosta je truda Rolo uložio da u tome razabere nekakvu poveznicu s veterinom. Dok se nije razbistrilo da Kix žudi upravo što dalje od nje odskočiti. Nije mu toliko važno kamo, kako odredište izgleda izvana, ako iznutra pruža ptičji pogled na Notre Dame ili Kip slobode, od prizemnih komešanja izoliran kožnim jastučićima, tapeciran umjetninama i namirisan proljetnim lahorom, s limuzinom koju se pod prozor priziva telepatski.

– Inteligentnome je dovoljno naći prava vrata i prebaciti se preko praga, dalje ide samo. A tamo se ne vraćam ni mrtav.

Tamo je tako nisko, prljavo, da ne zaslužuje ni ime. U znak odobravanja, u bolnici preko puta prolama se krik, koji se pretvara u gorko zavijanje, koje postupno zamire, kao ugušeno jastucima.

Ono što Rolo kani izučavati prvo je Kixa skamenilo, pa mu je protitrala usna, pa se prepustio poplavi srčana smijeha:

– Seksualnost u svetog Augustina? U to su investirali? Tebe su izabrali od svih kandidata?

Ništa od toga nije istina. Nije cijela. Uz Rola, odabrano je još jedanaest apostola, posvećenih onome ključnom za budućnost i prosperitet zemlje: turizmu, politologiji, šumarstvu. Njemu je pripala uloga alibija, svjedočanstva da u novorođenoj državi ima i duše. I nije temu svojeg istraživanja tako usko predstavio. Obećao je vratiti se s dijakronijskom studijom spolnosti u ljudskoj misli.

Morao je samome sebi čestitati na toj formulaciji i sa strahopoštovanjem je stao zamišljati što bi sve trebala skrivati u rasponu od izvora kršćanstva do ušća suvremene književnosti u nesputanu pornografiju. Već su se dala udahnuti vrtoglava prostranstva i vidio se kako njima jezdi i tutnji, otkrivajući sve čudesnija blaga, poput ratnika Džingiskanovog, osvajača tog nenadmašenog i nenadjebivog, od kojeg danas potječe svaki dvjestoti stanovnik planete.

Za zagrijavanje, preletio je Mezopotamiju, Egipat, Siriju, Grčku. Teorije o stvaranju svijeta masturbacijom: kako je Enki Zemlju oplodio štrcnuvši svoje sjeme u Eufrat i Tigris, kolega mu Atum sav božanski i smrtni život izrodio iz braka s vlastitom šakom, Min toliko plodan bio da je stvorio i sebe sama. I kastracijom: Kron je srpom odvojio oca Uranosa od majke Gaje i tako stvorio život između neba i zemlje. Kasnije, prijestolonasljednici su rado jeli organ svojeg prethodnika jer je u kraljevskom penisu obitavao vladarski autoritet. Na raskrižjima i pred pragovima kuća erektiralo se monumentalne faluse s Hermesovom glavom, da prizovu sreću i rastjeraju zlu kob. Jednom visokom kao dvadesetkatnica, pozlaćenom i s kapljom od zlata na vrhu, pjevalo je pola milijuna podanika, dok su u povorci za njim stupali osobito obdareni crnci, slonovi uzdignutih surli, žirafe.

Daljnja su istraživanja muški instrument zatjecala u sve inspirativnijim ulogama. Njime se mjerio nositeljev pjesnički dar i bliskost božanstvima. Kandidati za mjesto vojskovođe odmjeravali su svoje osobno naoružanje na vagi. Platonov penis-ideja podigao se u opreku materiji, pasivnosti, neproduktivnosti, to jest ženi. Antički su mentori, na obostranu korist i veselje, štićenicima ubrizgavali znanje i plemenite muške vrline na najizravniji mogući način. Rimljani su, kad je imperiju zaprijetila demografska katastrofa, penis imenovali visokim državnim dužnosnikom a ejakulaciju događajem od posebne skrbi. Sva je povijesna razdoblja i političke sustave nadživio strah da sabljoliki, neukrotivi, živototvorni, vazda žuđeni fascinum ne oboli od lijenosti te ostane zauvijek mentula obična, jadna, mala.

I već mu se činilo da čvrsto drži koordinate Ambrozije-Jeronim/ Tacijan-Origen, od iskonskog zločina do zaslužene kazne, od prokletstva pohote do samoškopljenja. A onda je zaglavio u Augustinovim pregovorima s vlastitom životinjicom i domišljanjima kako da joj umakne. U razapetosti između povjerenja u krotiteljsku snagu volje i uvida da volja je prijetvorna, pokvarena još od Pada. Između mržnje prema vulgarnosti ugode i žudnje da vlastitom kožom provjeri, opet i opet, koliko ugoda je ugodna.

Nije trebalo puno znanosti za konstataciju da se, unatoč Augustinovim nastojanjima, čovječanstvo i dalje vrti oko iste osi. Ali je li ona Božji dar ili Đavolja podvala, poluga čovjekova blaženstva ili patnje, moći ili sužanjstva, pomoćnica njegova ili zla maćeha, nad tim se Rolo ostao vrtjeti kao muha oko lampe.

 

Ali novi dom ga je prigrlio i on mu ne ostaje dužan. Sadržaj zgrade promatra s iskrenom simpatijom, pun zahvalnosti. I ne pomišlja na nešto raskošnije, tu sve je točno po njegovoj mjeri. Solidan radni stol s prozorom, pod njim zlatne ribice. Ormar s upravo rasipnim brojem vješalica. Krevet čak par brojeva preširok za njegova nimalo veslačka ramena. Ako jedan ustane drugi mora sjesti, ali za protezanje nogu tu su hodnici. Njihova su račvanja zamršena, nepredvidljiva, djelo duhovitog nekog graditelja; na putu do zahoda Rolo se svaki put zagubi. U vremenu još se snalazi kako-tako, ali prostor definitivno nije njegova dimenzija.

Zahod je po jedan na svakome katu, na suprotnoj strani zgrade, pa svaki put iznova traži smjerokaze, uzalud, jer sva su vrata jednaka, ničim obilježena, a neće valjda kucati s pitanjem Mogu li tu iskrcati? Na kraju pred jednima zatekne nekoga tko čeka, što zna potrajati i pola sata, pa se obično zadjene razgovor.

Netko se predstavlja kao specijalizant neurokirurgije iz Brazila i prosijed je crnac nadrealno dugačkih ruku, kao od plastelina za šalu rastegnutog, a očiju mutnih, s kapcima koji ne trepću nego polako putuju dolje-gore te se pritom čuje kao listanje knjige.

Ili je ruska inačica Jamesa Bonda, s Viktor Korčnoj naočalama, brazdama od češlja u kosi i kravatom na sive i smeđe pruge, s grofovskim gestama i glasom kazališnih glumaca iz vremena Svjetskih ratova, s fotografijama dviju djevojčica koje već nakon nekoliko rečenica iskaču iz lisnice, i to pokreće kaskade stvari koje nedostaju, pravi čaj, juha (ovdje ju je gotovo nemoguće dobiti, a i to što zovu juhom), njegove krznene papuče, jedinstvena nijansa javorovog lišća kraj jednog potoka u ovo jesensko doba, a još će jednu zimu i proljeće i dobar dio ljeta zakopati u diplomu menadžmenta, doduše nekako je posustao u posljednje vrijeme, ne ide na sva predavanja, iskreno rečeno pomišljao je i da odustane, ali nije to jednostavno, gadne posljedice povlači, kad bi samo uspio Ministarstvu objasniti svoju situaciju, pokušao je, podrobnim pismom, nažalost zapetljao se pa ga je poderao, ma čemu tajiti, već je pri njegovoj petoj verziji, nad time zdvaja od jutra do mraka.

Ili je djevojka o kojoj ne doznaš ništa jer ti prisutnost registrira tek plahim pomakom usana i odmah se vraća knjizi koju čita oslonjena o zid, preko glave umotana u tamnu plahtu. Ili je jedna koja kaže da je iz Koreje, a od njezinih riječi jedino još razumiješ, kad ponovi nekoliko puta, da studira akiteča, pa i ti ponavljaš s odobravanjem akiteča gud, ali daljnja pitanja ne postižu ništa do širom nasmiješenih naklona.

Prije ili kasnije, novostečena iskustva se iscrpe, pa preostaje zuriti u vrata. Bez dvojbe, vrata su izvorno bila bijele boje, vjerojatno i potpuno prekrivala svoj okvir. Sad im je boju, kao i svim dijelovima zgrade, teško imenovati. Gdje god su izvijena ili izglodana, propuštaju svijetle zrake, kao da je unutra nešto užareno od svetosti. Također, kad čekači utihnu, lijepo se čuje i svaki šušanj, mlaz, uzdah, pa je onaj s druge strane vrata kao u ispovjedaonici, a pri izlasku kao pred carinikom.

Na njihovoj unutrašnjoj strani Rolo nalazi potvrdu da njegov istraživački rad je na pravom tragu: od vrha do poda prekrivena su crtežima i verbalnim porukama posvećenim spolnosti. Sve što je u ljudskom duhu sapeto pred vratima, s njihove unutrašnje strane se raspojasava i cvate u živopisnom, iskričavom mnogoglasju. Obećaju se usluge i na njima zahvaljuje. Oglašuju se rasparači i oni što rado bi bili rasparani. Dragovoljni donatori sjemena i oni što ga drže delikatesom. Muška i ženska homoseksualnost susreću homofobiju. Doznaje se koliko je puta u toj prostoriji nekoga usrećila vlastita ruka i u kojoj će sobi to najkvalitetnije učiniti nečija usta. Na čijem je krevetu magistriralo nekoliko godišta. Čija je majka ljubiteljica analnih penetracija, tu je i broj telefona. Vidi se herojski jedan ud, kako istodobno nabada cijelu perlu butina. I jedan koji je zajedno s mošnjama položen na nakovanj, pod nailazeći malj. Oko crteža se na arapskom pismu vodi rasprava, vjerojatno međuspolna ali zacijelo i s vjersko-političkim konotacijama.

Svaki kat ima još po jedan društveni punkt: prostoriju s električnim kuhalima, za štovatelje domaće hrane. Takvim postane tko god nekoliko puta posjeti menzu, pa u kuhinji treba čekati na red, s cijelim arsenalom na rukama. Što god se kuha, nije razborito ostavljati bez nadzora zbog onih koje nazivaju poreznicima, jer navrate i odsljepare hrenovku, jaje, makar soljenku, najradije u gužvi koja nastane kad od preopterećenja, a to se u vrijeme obroka stalno ponavlja, iskoči glavni osigurač i cijela zgrada ostane u mraku. Nažalost, kuhinja je tik uz Rolovu sobu, a uvijek se nađe i takav koji će si nešto popržiti usred noći. Ali Rolo si kaže dobro je, mogao sam završiti kraj zahoda.

 

– Fali luk.

To napokon okončava Kixovo pomno, meditativno žvakanje.

Prije stipendije, Rolo se jedva nekoliko puta bio okušao u kulinarstvu. Hranu su mu pred usta donosili uhodani ali podrealni mehanizmi, pozornosti nimalo dostojniji od onoga što se događa s rubljem nakon što ga se ostavi u košari. Ovdje, sama je sebe zadivio sposobnošću da shvati logiku naprava koje, adekvatno ispritiskane i nahranjene kovanicama, smrdljivi zavežljaj pretvaraju u čistu i suhu odjeću. A s vremenom se upustio i u izradu istinskih obroka. Ako bi previše bilo reći da ga je ovo sustanarstvo, ovaj svojevrsni život u paru, učinio zaljubljenikom prehrambenog aspekta življenja, nesporno je da ulaže iskrene napore: svoj red odrađuje uz pomoć udžbenika koji kradom konzultira, recept nastoji ukrasiti i daškom osobnosti, iznenađenjem koje mu prišapne nadahnuće, a sve to u nastojanju da izmami koju riječ pohvale.

– Nije loše, zericu prepapreno, pikantnost se mogla uz dodatnu vrijednost aromatičnosti postići čilijem, osobno bih umaku pomogao da se raspjeva sokom od limete, koromač bi unio duhovitosti, ali ono za čime zaista vapi, ono apsolutno neizostavno u ovakvoj vrsti jela je luk.

Kix zapravo blago prezire hranu, kako i doliči njegovom uvjerenju da je predodređen za visokoduhovne sfere, za preokupacije koje nemaju ništa zajedničko s intestinalnima. No zašto se odreći užitka arbitriranja nad Rolovim radovima, uloge autoriteta za pravu mjeru i točnu vrijednost stvarî, za razotkrivanje zabluda i skrivenih istina.

Rolo je siguran da bi njegovo jelo, da je kojim slučajem nakrcano lukom, pokrenulo lavinu drvlja i kamenja prema ubogoj biljci. Jer bez obzira poznaje li predmet u dušu ili ni izdaleka, Kix će zauzeti svoj stav i prema potrebi ga braniti do smrti suprotne strane, i uvijek se snaći da bude u pravu, barem da tako zvuči, da stvori dojam čovjeka koji ne može izjaviti ništa pogrešno jer mjesto odakle govori je ispravnost sâma.

Zahvaljujući Kixu, Rolo je naučio cijeniti užitak konverzacije. Nasladu razmjene i uzajamna pretapanja koju neovisno o temi i startnim položajima donosi dubinski kontakt sa sugovornikom, kad vam se dotiču duše, ako on ti je netko blizak, tvoj. Sad dobro razumije Augustinovo zapažanje da muško prijateljstvo daleko nadmašuje sve što u krevetu može pružiti žena. Zajedno s njim, proklinje vrtložne magle žudnje za ženom koje zastiru vid dok nastojiš kročiti ionako pogibeljnom putanjom, preko blještave oštrice noža, luminosa limes.

Svaka Augustinova riječ sad u njemu plodno tlo pronalazi. Razgovarati i smijati se. Razne ljubaznosti jedan drugome činiti. Zajedno se predavati ugodnom štivu. Prelaziti s najbezbrižnijih šala na najdublje stvari, i natrag. Raspravljati bez srdžbe, kao što čovjek sa sobom raspravlja. Te i takove stvari, koje srca su nam iznjedrila dok osjećaje smo pružali i još više ih dobivali zauzvrat, izrazima lica, očiju, glasom i na još tisuću ugodnih načina, razgaljivale su plamen koji stapao nam je duše i u svoj različitosti učinio nas jednim.

 

– Ova danas, kakva jahačica.

To je središnja misao razgovora, sav je treperio od hitnje da je plasira. Nakon cijelog dana u knjižnici, Rolu ipak nije tako urgentno slušati o Kixovom, rado bi prilegao, ali ovaj ga posjeda, prinosi pivce ili će čaj pristaviti, čak se raspituje o njegovim zanimacijama. Nije da zaista treba odgovoriti, od Rola se očekuje samo da cijeli uhom postane, eventualno posluži kao jeka, da znakom divljenja popuni prostor dok ovaj uzima zrak.

– A sise ovakve, dođe ti strah da će se otkinuti od mlataranja.

Vješt je on govornik i prikazivač, ostavlja ti prostora za vlastitu vizualizaciju, pa je okrunjuje sanjalačkim:

– Kad ti glavu među njih stisne, poželiš smrt tako pričekati.

Ispala je, međutim, post factum blebetava. Nešto ju je tjeralo na jastuku prizivati najmilije epizode iz djetinjstva i u cijelo ga svoje rodoslovno stablo uputiti.

– Čak mi je, očiju prevrnutih od transa, recitirala nekakvog ruskog pjesnika.

U Rolovim očima vabi suosjećanje, kao zbog pretrpljene uvrede.

– Doslovno sam je morao zamoliti da ode.

Ali već je snimio, na trećem katu, jednu kojom će popuniti prazninu. Snažna je njegova potreba za ljudskom prisutnošću.

– Sise škrte, ali dupe anđeosko.

Na svakom će od tih Božjih atrefakata pronaći nešto dostojno obožavanja, što omogućuje da zažmiri na neugledni ostatak. Nebo se jednom oglasilo u boji očiju, drugi put u biserju pod usnama, treći koža je svilena, a čak je i potpuna tjelesna besprizornost nadoknadiva nekom iznimnom vrlinom.

– Tako me isisala da si nisam mogao pronaći jaja.

Opservacije provedene na velikom broju uzoraka dovele su ga do uvida da vjerojatnost takva rezultata raste proporcionalno zakinutosti vizualnim atrakcijama. Uostalom, u mraku to je svejedno, a i one višekratne potraju samo dok krasotni dio njih ne zamrkne pod nečime nepodnošljivim.

– Leđa su joj prištava.

– Djevica je, riba u podznaku.

– Smije se kao konj.

– Plahte mi iza nje smrde po češnjaku.

– Ima brata epileptičara.

Jer on je perfekcionist po pitanju veza i kopulacija. Sitne nepravilnosti otrpjet će privremeno, njima bildati toleranciju, ničeanski čeličiti karakter, ali ne zaboravljajući nadzirati mogućnost da koja pomisli pustiti korijenje.

Što jest jest, zna za mužjačku solidarnost. Trenutak Rola obilazi pogledom, valjda da mu premjeri domet.

– Ima jedna u 214, ne odbija nikoga.

Rolo zahvaljuje na altruističkoj gesti, držat će to na umu. Um, međutim, teško drži stvari otkako je stigao. Grad je petnaest, dvadeset puta veći od njegovog i na svakom koraku pozornica kurioziteta, frivolnih, rafiniranih, lascivno svjetlucavih, a beznadno nedohvatnih studentu pristiglom iz predziđa svijeta. Tisuću jezika grad mrmori istodobno. Vibrira od hitnje, uzrujanosti, pohlepe, neprestano melje, podriguje, bljuje, kinđuri se i krevelji, u izlozima kurvinskim jezikom paluca, prosjači pažnju i novčanice, prsa golišava na pladnju raznosi, draguljima se i psećim izmetom razbacuje, iz mraka zubima škrguće, u nebo se propinje i pod sobom gnječi, sopće u znoju i preko svega se štrca parfemom.

Rolo je tome pohrlio poput ekstatične spužve; zagazio bi u ljudsko žuborenje i pustio da ga otplavi. Sva su mu se osjetila uz grad pripila i toliko ga usisala da se sve teže do svijesti probijaju stvari knjiške. Kao kosti u grlu zapinju, pa ih prevrće po jalovim rukama i odlaže, možda si same pronađu svrhu, kasnije.

Augustin je barem imao kome uputiti molbu za nekakve smjernice, nadahnuće, čak i vrlo precizna potraživanja. Podari mi snage za čednost, Gospode, sed noli modo, ali ne baš ovoga trena. Jer znao je da meso je pokvareno, ali i da ne ubija momentalno, kao kobrin otrov. Pa si je priuštio svoju porciju, a pristupnicu u društvo asketa poslao puževom poštom.

Rolo, premda se daleko lakše pomirio s iskonskim posrnućem pa ne stenje pod bremenom skupnoga grijeha i u svojem organu ne prepoznaje Đavolju uzdu, strahuje od njegovih apetita. Jer sukobe li se sa znanstvenima, pokolj je neminovan. Stoga nastoji misli svezati za jarbol radnog stola i više ne iskoračiti iz svoje trokutne rute, fakultet-knjižnica-ložnica.

Nažalost, svakodnevno ga dočekuje Kixova proza. Ma kako je teško u njoj istinu odvagnuti, uspješno mu put potkopava. A tu je i svakonoćna susjedova glazba. Zidovi su koncipirani za praćenje svih stavaka i dionica, ne mogu ti promaknuti ni sopranska sostenuta ni eruptanda u basu, preostaje jedino zapljeskati.

Rolo se radije u mraku obuče, kraj Kixa neuznemirivog, čudesno oguglalog, spusti se niz pet katova pa krene isplahnutom gradskom utrobom lunjati kao da njezino je kruljenje, nešto loše probavljeno. I ne bude sâm nego dio provizorne, polustvarne populacije šetača pasa, prebirača smeća, peripatetika skoro prozirnih s rukama prekriženim za leđima, teturavaca koji s parkiranim autima se objašnjavaju ili od nevidljivih udaraca brane. I osjeća da struji među njima nešto povezujuće, ne baš savezništvo, više kao uvažavanje tuđe iščašenosti.

Jedne takve noći, u lokalnom parku, kako zovu pravokutnik tla posvećen probavnim potrebama lokalnih životinja, netko mu daje znak rukom. Rolo ga tumači kao poziv, premda bi mogla biti upravo zamolba da čuva pristojnu udaljenost. Sluti da će se na tog čovjeka nasukati, a ipak prilazi kao da baš to mu je sudbina.

Sad ga prepoznaje. Taj fantastično kljukast nos, koji zapovijeda uskim licem ujedno mu dajući smisao, kao da prikuplja i fokusira energiju iz glave. Tu jezivu mršavost i ljubičaste kolobare pod očima, dodir njihov ledenometalni, što tjeskobom preplavljuje. S leđa, u kuhinji, Rolo je kao začaran promatrao gustu prhut na njegovim ramenima, kako se trusi u jaja koja muti. Viđao ga je također kako hrani ribice u stražnjem dvorištu, kruhom koji odlama i zamišljeno baca u bazen, što s prozora je izgledalo kao da se oprašta, komadić po komadić, od vlastite lubanje.

Sad sjedi na naslonu klupe, s nogama na dasci, kao ptičurina pripitomljena parku za ukras. Sav je ovješen, zgasnut, samo se oči sumnjivo cakle.

– Obilazimo, ha? Neće li na vašu putanju naletjeti kakav zgoditak? Cijelo jato zgoditaka, možda. Ili makar stablo jedno hodajuće, razgranatih potencijala, plodova već nabreklih?

– Molim?

– Ili se nadate struji nekoj bežičnoj, humanitarnoj, za one koji su svoju potrošili, hm? Nebeskoj pravdi za cvrčka jadnog, prezauzetog da bi prikupljao zimnicu… Zaljubljenika u glazbu koja se ne da na zemlji uzgojiti… A gricnuo bi i on, s vremena na vrijeme, nešto kompaktnije od eolskih melodija, e da. Samo izbirljiva to je zvjerčica, tankoćutnog zuba. I priglupa! Na kupus pljuje, a čak i ako nosom se zapikne u ono što nepcu bi mu polaskalo, he-he… Hoće li prepoznati? Hm?

Zastaje uzdignute brade, kao da pozira fotografu pred kapitalnom poantom koju je odstrijelio. Rolo žmirka bez glasa: ruga li se kljunati meni osobno ili samo sipa riječi jer sam ga nehotice zakačio i odčepio? Ali ne čeka on ni odgovora ni drugačijeg podstreka da nastavi.

– S druge strane, imaš pravo: treba ustrajati. U odbijanju, ako ne nailazi dovoljno dobro. Prije ili kasnije, pokucat će sâmo na vrata. Ukazati se na prozorskom staklu, među injem. Ili dolje na uglu, šta ja znam… kod mesnice? Unutra, među kobasicama i jetrom, treba se samo dobro zagledati… Tko zna gledati, cijenit će Božju umjetnost u svemira svakom komadu! I skupo platiti, molim! Koliko para, toliko gospara! Ono sam što kupujem! A zahvalna roba, meso… Rado se trži i gospodaru služi… Vlastito, u najmanju ruku. Uvijek nadohvat ruci, prijateljici, samo-milovanja ljubiteljici. Uvijek mu je u središtu zbivanja, tako je čovjek građen. Permanentno na sniženju! Nikad tako nisko da ne može niže! Prema dolje perpetuum mobile, samohodni, mirno sjedipuši! Vožnja malo spora ali odredište zajamčeno. Istina, estetaromantik preferira prečicu, sunovrat s praskom za publiku… pod uvjetom da prikupi herojske krvi. A mi mravi u rupu radije hi-hihi-dra-ulično. Na pokretnim trakama, serijski, što masovnije. Veselo u zagrljaj hidri uličnoj, nek nas siše. Ludi smo za prometalima, samo nek nam je migoljiti. Čeznemo za gnječenjem trupla uz truplo, i premještanjem po horizontali. Pod zemlju hrlimo, što brojniji to veseliji. Evo priznajem, ja sam fanatik skupnog trans-sporta! S-s-s-srsi me prođu čim zakoračim u grotlo podzemne. Vas ne?

– Ja idem pješice, ako mogu birati.

– O, pa da. Vi ste gnijezdo bjelokosno na petom katu savili, i odozgo prduckate na masovna gibanja. To je tvoj izbor: prduckati u vjetar. Dok puše razumno, niz dlaku. I, razumije se, dok nema nikoga blizu. U vas je fina guzičica, obzirnost prije svega, a poslije svega… nek slobodno crknu, ako izvole! Jer tuđa blizina zakužuje zrak… liježe zarazu… dekoncentrira, u svakom slučaju. A vi visoko vrednujete svoje konce, nego kako. Nadasve one što vas vežu za mjesto koje i niste dokraja napustili… Pupkovinu milu! O, znate vi oči usredotočiti. Ne rasipate se po periferiji i marginalijama jer ste cijelim bićem posvećeni centralnoj svojoj rupi. S razlogom! Jer kud ćeš uzbudljivijeg prizora?! Kakvih se samo delicija iz te jamice da iskopati! I koliko potraju! Desetljećima se isti zalogaj može preživati. Znalcu je mrvica uvrh glave, rastezljiva bezgranično. Pod uvjetom da balon sačuvaš od očiju iglatih. Od zlogleda koji posvuda vrebaju, s ogledalima. Jer nema gore nego vlastitu sitnost ugledati.

– A zašto ste se mene dohvatili? Što sam točno ja vama…

– O, ne bojte se, bezgrešni. Nisam ni za tren pomislio da ste u stanju nekome… Makar malim prstom… Da biste se za ikoga zaista zanimali. Ma da, mislim onako nepristojno, dublje no što seže uljudnost, općenita, antiseptična, koja čuva od ljudskog blata. A vidiš, mene samo to zanima, u blatu što stanuje. Za pristojnost nemam talenta.

– I što? Virite kroz ključanice? Ili s prozora, teleskopom?

– O, ne… Dovoljni su mi prirodni receptori, ovi što se dobiju u paketu s glavom… I receptivnost, jasno, uvijek našiljena. Pa što se uhvati! A naiđe, bez greške, zlatnoga grumenja. Treba prosijavati, no da. I ugaziti do koljena. E pa fiii-nooo… Još je bolje sav se time namazati, po rukama i licu, zbog kamuflaže. Ne zamatati se u kukuljicu, nego se utopiti među njih, pretvarati da si od njihove vrste. Malo se i sâm ko-prc-prcati, roktati, u suprotnom odmah si sumnjiv. Dati nešto od sebe, vratit će ti s kamatama. Izgovoriti naglas nešto… enigmatično! Diskretno smrdjeti. Nekakvim tikom ih zabaviti. Malo glavom trzati, ugristi se tu i tamo za podlakticu. Ali s mjerom, nipošto do krvi. Nju odmah nanjuše, inkvizitori. Stalno patroliraju. I koga razotkriju, maknu. Tu gore, u Bastilju. Čuli ste sigurno kako zapomažu, jadne duše… zabravljene… na sigurnoj udaljenosti od svijeta, izručene slobodi uma… pa se u njoj pjene i mahnitaju. A uz malo suptilnosti može se Kerberu pod nosom potiho rovati… Dok spava, u uho mu otrova nalijevati… Ili napitak ljubavni! Ooooh…

Skače na noge, kao podboden odostraga. Širi ruke u zanosu.

– Evo je! To jedino ljubav može biti! Jer osim njezina svjetla oči drugog ne poznaju! O, kako slatka sad je misao na čamovanje u mraku… Na sve te godine sred pustinje, bez ikoga da razmijeniš riječ dostojnu čovjeka… Sada se sva plemenitost čekanja ukazuje, kako je dalekovidno bilo čuvati se od masnih otisaka… Od mamaca kojima polusvijet k sebi vabi, ne bi li joj blistanje unizio, jedinoj pravoj… Ne ja, nikad! Evo me, tvoj sam cijeli! Neokrnjen, drhtav od čežnje da srce na dlan ti netaknuto položim!

Više Rola ne primjećuje. Nekamo se uputio šljunčanim putićem. I reklo bi se zaista da ih je dvoje, ruka pod rukom, guguću si na uho i jedno drugoga osmjesima maze, zastajkujući od bljeska očaranja koje s lica na lice se zrcali, pa produžuju obgrljeni svjetlošću koju po njima prosipa neonska kugla ako nisu to prolaskom svojim oni nju užarili. Bosa im stopala samo klize vodenom površinom, bez ikakva mreškanja pod sobom, sve do breze na rubu parka, gdje se sjedinjuju s tamom.

 

Raspitao bi se Rolo kod Kixa tko je, ili što je to, jer još nije ovdje naišao na pojavu koju on ne može razjasniti, ali ga sljedećeg jutra nalazi u njegovu polegnutom izdanju.

To dolazi u valovima. Po nekoliko dana, Kix samo što ne uzleti od radnog zanosa, ne percipira ni Rola ni radio koji mitraljira uzbudljivostima. Na pouzdanom je tragu zlatnoj žili i što god se prepriječi, zubima će rastrgati. S divljenja vrijednom strašću podcrtava, zapisuje, unosi u kompliciranu neku datoteku od isječaka i ižvrljanih papirića, sve po abecedi nabada u registratore i slaže na policu, u enciklopediju svoje karijere u nastajanju.

A onda, bez vidljiva razloga, kao da mu nestane struje. Samo zalegne i očima pretražuje strop. Kad se prizove, dan-dva ili tjedan kasnije, što god se zateklo na stolu hladnokrvno arhivira, uključujući uzalud kompletiranu dokumentaciju, ne šalje ni jednu molbu ni prijavu ni dovršeni referat, uvijek kreće od nule, ali jednako rezolutno, sa samopouzdanjem onoga pred kime koraci do cilja su iscrtani.

Još ga nešto razlikuje od Rola. Ma kako je siguran da se na rodnu grudu neće vratiti, dijelom srca nije ni otišao. Kad u novinama nađe nešto o onima tamo, sav se zajapuri i raspskiće, na njihovom jeziku zaziva im genitalije, pretke združuje sa životinjama. I ne može se načuditi što Rolo samo sliježe ramenima.

– Pa iz tih riječi krv kaplje, na, gledaj!

Gura mu novine u lice, a Rola je zaista strah da će se krvlju zamrljati ako ih samo uzme u ruke. Jer ovamo je stigao s nadom da će blagotvorna zraka udahnuti, a sad ga pozivaju da siše otrova i za nećkanje prezirom pljuskaju:

– Točno im takvi kao ti trebaju, koji će mirno promatrati klanje.

Mogao bi on Kixu svašta uzvratiti, na primjer da ne vidi kako da osobno pridonese tom spektaklu niti kako da ga spriječi, a bogami ni kako će ga spriječiti Kixovo razmahivanje novinama. No to bi vodilo samo još jačem razmahivanju, pri čemu bi takav kao što je Kix sasjekao takvoga kao što je Rolo na tanke listiće. Pa nastavlja slijegati ramenima dok onome žar ne splasne, jer bjelodano je da njegov mirotvorni aktivizam ne seže izvan zidova sobe.

 

Soba na vrhu hodnika dobila je nove stanare, zapravo stanarice. Jednu je na trenutak ugledao na vratima, srneće je zatreptala i šmugnula unutra. Vrećasta suknja do poda; kosa raspuštena niz leđa, neopredijeljene boje; put anemična, s pjegama: prikućena verzija šumske vile. Cijeli se tjedan Rolo uzalud navirivao niz hodnik. A onda pred prizorom gotovo naglas zinuo

– O Bože, zašto mi to činiš?!

Taj nagon da mu se obraća kao da On svakom končiću uživo nadgleda zapletanje i spreman je prodiskutirati o svojim nakanama, to zacijelo je Augustinov otisak. Ali ovo je zaista jedna od onih Njegovih kreacija pred kojima grlo se osuši i dlanovi se ulijepe od znoja i mozak se zgrči od napora da sliku zamrzneš, ili barem da trenutku što više otrgneš za naknadno preživanje.

Nju to očito zabavlja. Premda se, ovakva, već morala usta razinutih nagledati.

Sitna je, i zapravo je još smanjuje taj kaput s krznenim ovratnikom, nerealno visokim, glavu joj okružuje poput lepeze, gotovo poput paunova repa. I kao da je cijelu zakriva nekakav čipkasti oblak, kukuljica od svilenkastih niti. Jedino se oči smijulje izbliza, sve veće, spremaju se progutati, Rolu se udovi već oduzimaju.

– Ja sam Maša.

Pruža ruku. Koju on bi na licu mjesta posvojio i o njoj brinuo kao da je njegova, ma daleko bolje. Te ruke su dostojni samo iznimni poznavatelji dragocjenosti a ne da se njome tko god nabacuje na hodniku studentskog doma, između kuhinje i zahoda. No već je spuznula izvan dosega i bolno je svjestan Rolo da tu je kraj njegovu pravu da ruku ovu dodiruje, kao i bilo koji dio pripadajuće joj ljudske tvari.

Njegova tvar, tako stoje stvari, spada u nižu tržišnu kategoriju te bi neumjesno i nerazborito bilo to ignorirati. Teoretski, bio bi deficit nadoknadiv drugim vrsnoćama, financijskim, rodoslovnim, performerskim u komičnoopsjenarskom žanru koji nazivaju šarmom, da nije Rolo u svakom od tih dobara zakinut.

Sljedećih dana, ipak će grabiti bilo kakav izgovor da prođe hodnikom. I kad se ni stoti put vrata sâma ne otvore pokucat će, ne zato što je pronašao čarobnu riječ nego u nadi kako će skupiti hrabrost da prijavi bezuvjetnu kapitulaciju.

Informatika. To je Mašina znanost. Zapad je već vidjela i opipala, jedan je semestar provela na studijskoj razmjeni. Dovoljno da povratak proglasi životnom misijom, nakon diplome, najkraćim putem. Vodio je preko službenika ambasade zaduženog za stipendije.

– Zapravo sam htjela opet u Ameriku, ali tip je gay.

Bez trunke nelagode to kaže, kao da je Amerika otkazana zbog kiše.

– A moj dečko, mislim bivši, kad je čuo da hoću otići, napravio mi je dijete. Novac za pobačaj ukrala sam očuhu.

Gad je svojim liječničkim vezama uspio ishoditi da majku interniraju u ludnicu.

– Dobro je prošla, prve dvije je pokopao. Ali sama si ga je izabrala, sranja se događaju, to nije moja bitka.

Rolo svaki put iz njezine sobe odlazi još malo gladniji, sve teže podnosi pauze između obroka, sve je manje u njemu mjesta za druge supstancije.

Ali tu je i cimerica. Taša, tako traži da je zovu. Magistrantica psihologije. Teško bi se u cijeloj generaciji stipendista našlo nešto suprotnije Maši. Taša je prvi put izvan svoje zemlje i to pri svakom koraku iz nje progovara, udivljenje i sumnjičavost. Svakome, uključujući psa na recepciji, skromnim osmijehom zahvaljuje na pruženoj prilici. Novim novcatim knjigama dugo gladi staklasti ovitak, njuška ih, sklapa oči i miris zadržava u plućima. Svojem ormaru prilazi kao sa strahom da je ne ugrize za ruku. Prvo otisnuće do menze baca je u tjeskobu.

– Smijem li ići ovako obučena?

Ovako je haljinica kakve se moglo vidjeti u filmovima tipa Moje pjesme, moji snovi. Naposljetku popušta uvjeravanjima da je za prigodu idealna, ali mora je prvo izglačati. Peglu, starinski glomaznu, donijela je sa sobom, kao i obilje sitnica koje bi trebale ublažiti otrgnutost od kuće: čajnik, šalicu s njezinim krasopisnim imenom, jastučić na kojem spava od djetinjstva, fotografije u okvirima ukrašenim cvjetnim viticama ili pravim školjkama. Na radnom stolu pažljivo su raspoređene tri ljudske generacije i isto toliko mačjih, podjednako je živih i pokojnih.

Posebno mjesto, i sasvim poseban ton u njezinu glasu, pripada fotografiji koja je prikazuje kraj tipa za glavu višeg ali također kao plahta bljedolikog, nosatog i slamnate kose, čija joj ruka manje obgrljuje rame nego što na njemu traži ravnotežu, i oboje su ukočeno zagledani u nepoznato; nedostaje samo fusnota Naš prvi školski dan. Ali ona ju, ozarena ponosom, tumači

– Moj muž.

I nije instinkt promatračev bio pogrešan jer do vjenčanja, usred studija, slamnati joj bio neka vrsta brata. Marek, korektnije. Upoznala ga je u vrtiću i otad ih ništa nije razdvojilo dulje od nekoliko dana. A tu počinje drama. Usred rečenice naviru suze.

Sav novac koji je donijela od kuće već je progutao telefon. Jače je od nje, ne može živjeti bez Marekova glasa. Nije da ne želi tu ostati, svoje odraditi, jer magisterij je ulog u zajedničku im budućnost, povećat će izglede da nađe posao. Nema ga još ni Marek, žive s njezinim roditeljima i bratom u dječjoj sobi proširenoj polovicom dnevnog boravka. Marek je svakodnevno bodri da izdrži, bez Marekova nagovaranja ne bi se ni bila odvažila natjecati za stipendiju, Marek je uvijek znao što je za njih dvoje najbolje. Ukratko, Marek je i stup oslonac i svjetionik i svjetlo na kraju tunela, a između su tri tisuće kilometara.

Ipak, tek što je tužaljka izgovorena, Taša okreće ploču. Lice joj opet je osunčano, čak zrači prkosnu odlučnost, kao u sovjetskoj dvočinki o heroini petoljetke koja netom pokopavši svoje najmilije briše nos o rukav i laća se krampa da gradi prugu.

 

Rolo im se objema stavio na raspolaganje. Prosljeđuje im ključne podatke, u koliko sati na tržnici bacaju voće, gdje se u pola cijene nabavljaju krivotvoreni kuponi za menzu, kako u keš pretvoriti poklon-bon za knjige, itd. Iz dućana donosi njihove vreće s namirnicama. Služi im kao tumač pri sudarima s administrativnim aparatom. Brže-bolje se osposobljava za ulogu turističkog vodiča. U njihovoj sobi ostaje satima, premda glavninu komunikacije guta Tašina problematika. Ona jedva dočeka da mu opet i opet ispovijedi svoj očaj, zbog građe kojom su je zatrpali, na jeziku koji razumije tek malo bolje od kineskog.

– Kao da se moram popeti na planinu tako visoku da se vrh ne vidi.

Ima Taša još sličnih alegorija na lageru, s plivanjem i oceanom, s nošenjem monstruoznih tereta na leđima. Daje si truda da situaciju uprizori igrokazom: pribavljene knjige slaže jednu na drugu kao križeve svoje kalvarije, dok građevina ne dosegne ramena, a očima ispisuje Je li to pošteno?

– A Marek samo govori znam ja tebe, možeš ti to pjevušeći, ti ćeš nam osvjetlati obraz.

Jer uvijek je pokupljala isključivo najbolje ocjene i to se podrazumijevalo, kao da same od sebe rastu, pod noktima joj. A ovdje ruglo od sebe čini, srami se koliko zaostaje za kolegama, premda sa suncem ustaje ne bi li uhvatila priključak. Mareka, usput rečeno, danas je u jedanaest zatekla u krevetu.

Maša je za to vrijeme kao hermetičnom stjenkom od njih odijeljena, u groznici.

– Vi samo razgovarajte, ne smeta mi, ali ja moram, sutra je test.

I ona je krenula sa zaostatkom; informatika kakvu je diplomirala više bi joj poslužila za magisterij arheologije. A ipak se s prvog testa vraća hodnikom vičući

– Skupila sam više bodova od svih tih morona!

Euforija kratko traje; kao da se s moronima natjecala na streljani u lunaparku. Već se prekopčala na sljedeći zadatak, njezin je obzor daleko. A sve što ovdje imaju želi što prije vidjeti, okusiti, isprobati na sebi. U grad odjuri kao grabežljivica i vraća se s podivljalim očima, punim plijena. I to je samo kisik za sljedeći uron.

Rola, nažalost, tek tu i tamo okrzne pogledom. On to osjeti cijelom površinom kože, protrne od tjemena do nožnih prstiju. Ostatak vremena, međutim, kraj nje se osjeća evo ne baš kao komad namještaja, recimo kao kućni ljubimac.

 

Isplatu prve rate Vladinog džeparca trebalo je čekati nekoliko tjedana. Dok svežnjevi mile kroz prorez na staklu, Maša i Taša su jednako ganućem preplavljene. Međusobno si u očima traže potvrdu da ne sanjaju. Jedna je zagrizla usnicu, druga rukom prekrila usta, da ne pobjegne neprimjeren ciktaj. Oprezno, s poštovanjem, rasprostiru novčanice. Raskošne su, ekstravagantno velike, nježnim bojama oslikane; od mirisna svilenkastog papira, pod prstima podatnog, milozvučno šuškavog kad ga se gladi. Vole one u ruci boraviti, predu od zadovoljstva. Ili se to čuje opojni pjev svijeta kojemu su vrata odškrinule.

Taša je odjurila prema telefonskoj kabini u predvorju. Po gestikulaciji se vidi koliku je injekciju motivacije za studij upravo primila. Maši se, naprotiv, vratila pribranost. Zagonetno se smješka, omotnicu gurmanski ulaže u tobolčić kojim je opasana, pa u znak pozdrava prstima prebire zrakom, kao po nitima harfe.

Te večeri na njoj blistaju zvijezde proljetnih kolekcija. Zaigrano, grcajući od radosti, zakriva se vratima ormara pa demonstrira komad po komad, kao u onim emisijama tv-prodaje s refrenom I to još nije sve! Čak i čipkasti grudnjak, o mila, zla nemisleća Mašo.

Eksponate rasprostrte po krevetu Taša opipava suženih očiju i kiselih usana. Skenira im etikete, vidi se kako u glavi joj radi kalkulator i sav taj protraćeni novac ugrađuje u dom koji će podići s Marekom. Što god misli o Mašinu ponašanju ipak herojski zadržava na usnama. Samo joj pogledom, prije no što se vrati knjizi, upućuje slavodobitno Neka neka, bit će tebi žao.

Rolu će poslije ipak prišapnuti

– Paste za zube istisne triput više nego što treba, nikad je ne zatvori, ostavlja netaknute šalice čaja, vlasi u umivaoniku, četku na radnom stolu, ostatke hrane na tanjurima koje stavlja u ormar.

Maša nju promatra s uzvisine, ako ne kao laboratorijskog miša.

– Dobiva napadaje tjeskobe ako ručak ne počne na minutu točno, pa namjerno zakasnim.

U domeni prehrane i ostalog domaćinstva, premda se iz daljine vidi nerazumnost tog aranžmana, njih dvije žive u zajedništvu. I nakon nekoliko tjedana, idu jedna drugoj na živce kao da su odgulile pedeset bračnih godina. Nabava hrane jednoj znači potragu za najrentabilnijim proizvodima i mjestima gdje su najpovoljniji;

– Po jaja treba ići u market na vrhu ulice, četvrtkom budu na akciji.

Druga, međutim, odlazi na gustativne safarije i donosi švicarsku čokoladu, španjolski pršut, brazilske oraščiće, kokose i ličije, javorov sirup, paštete od lososa i guščje jetre, dimljenu veprovinu, pljesnive sireve, ukiseljene bambusove stabljike, marinirane tartufe, džemove od papaje i rabarbare, torte s breskvama i brusnicama u želatini, itd. I svaku stvarčicu vadi iz vreće s provokativnim ponosom arheologa kojem se iskopina pozlatila. Sve je u raskošno dizajniranoj ambalaži koja Taši, dok je razgledava, na licu izaziva tikove. Uzalud traži račun, Maša ga je svaki put izgubila.

Ona sve više vremena provodi negdje vani; ekstrovertan je i ekspanzivan tip, centrifugalan, treba joj neprestano gibanje i širenje prostora, mnogostrano puštanje pipaka u okruženje. Taša je centripetalna, od kukuljičaste i zimničarske vrste. Od onih koji brinu za svaki detalj i moraju njime vladati, kojima živci su bez predaha zategnuti jer grozničavom koncentracijom održavaju osjećaj da nigdje ne pušta. I onda se dogodi da je Rolo zatekne u suzama, na krilu joj bluza, s rupom kao od protuzračnog streljiva tamo gdje bi trebala prekrivati grudi.

– Peglala sam i peglala jedan nabor, i dim nisam primijetila dok nije napunio sobu.

Ostati sama u sobi ipak je ono najgore. Tamo u roditeljskom stanu uvijek je brojno i živo, od jutra do sutra tuđa skrb i potreba za njom.

– Tu razgovaram s radijatorom.

Tako da Rola, kad god proviri ne bi li onu drugu zatekao, uvuče unutra i ne pušta. A zapravo je, u zgradi i izvan nje, već iskopala i čitavo jato srodnih duša. Koje k njoj dolaze, uz čaj i kekse po akcijskoj cijeni, razglabati vlastitu situaciju. Koje imaju nekakav jad za istresti, jer tu ga rado i s ohrabrenjem dočekuju, krila mu daju, nek se slobodno razmaše, među svojima je.

Zamjenska obitelj neprestano mutira. Ima redovitih i onih koji navraćaju povremeno, neki nestaju, pojavljuju se novi. Doktorantica kemije kojoj veći dio stipendije otputuje kući i utopi se u majčinoj kemoterapiji i očevom alkoholizmu. Gimnastičarka koja je zajedno s trenerom usred natjecanja klisnula iz reprezentacije, a sad se skriva po studentskim domovima jer ju je pokušao prostituirati i obećao joj prerezati vrat. Jedan koji je stigao kao inženjer rudarstva, upisao filozofiju, učinio nekoliko koraka prema novinarstvu, pa se pogubio između pranja tanjura i isprobavanja lijekova za tvornicu kojoj ne smije izgovoriti ime. Stariji gospodin kojeg je pokupila na ulici i koji svaki put, identičnim riječima, beskrajno, opisuje botanički vrt u kojem je radio u domovini, s latinskim nazivljem biljaka i specifičnim zahtjevima njihova uzgajanja.

Svima im je zajedničko da potječu iz netom razmontiranog istočnog bloka te su i sâmi manje-više razmontirani, zaglavljeni u nekom međuzemlju. Slabo im je uspjelo prikopčavanje na novi svijet a iz starog se nisu iščupali, zato ga mrze koliko i obožavaju, na neki mističan način, zazivaju ga kao duše pokojnika, nabrajajući mu sastavne dijelove, sve čega više nema. Od svega što ih u živom svijetu okružuje radije u njega odsutnog gledaju, za njime tuguju. Ali odavde se ne daju.

 

– Ovo moraš čuti.

Rolo već je tričetvrt lud od slušanja, ali radi se, naravno, o tome da on mora reći. Naime, jebačina po sebi nije loša, ali drugome ispričana postaje dvostruko boljom. I živim biti, što čovjeku vrijedi ako nitko drugi za to ne zna? U tuđim očima, s malo sreće, možda i vlastitom postojanju pronađe smisao.

Kix to neće ovaj put samljeti u jednu rečenicu. Ne žuri mu se, čeka da Rolo se udobno smjesti, sâm sjeda na pod s prosvijećenim osmijehom. Reklo bi se da će prije pripovijesti spojiti palac i kažiprst u čin-mudru i otpjevati jedan om.

– Naime razmjere ovog doživljaja nije moguće sagledati izvan konteksta, bez uvida u cjelokupno moje iskustvo.

Ma recimo slobodno, opus. Jer njegova posvećenost ljubavnom umijeću, pomicanju granica u umjetnosti tjelesne ljubavi, traje od dvanaeste mu godine, kada se u susjedstvo doselio jedan kapetan dugih plovidbi sa suprugom kratkog strpljenja, bez zanimanja i bez drugih hobija osim opijenosti svojim preobilnim a tako rijetko omirisanim cvatom. Do četrnaeste, kada je kapetana otplavilo dalje, već je znao koliko neki za života ne doznaju, sve je tehnike imao u prstima, mogao je zakoračiti u kreaciju. I dok su njegovi vršnjaci prčkali i prtljali, ili samo slinili i solirali pod plahtom, on je nizao partnerice i ostavljao ih bez daha, doslovno, jer priroda ga je obdarila pristojnim plućima i još ih je malo i dogradio u teretani, a i figurativno, naime koja god bi iskusila njegovu virtuoznost i maštu ostala bi u nevjerici da je mogla bez njih živjeti, te bi na koljenima molila još.

Ali svijet je prebogat čudima svakojakim da bi se cijeli vijek gledalo u istu točku, pa makar skrivala pokoju genezu i prethistoriju. Raširena je predrasuda da se ženskost može upoznati, neki će kreten čak reći shvatiti, posredstvom dva-tri uzorka, i da što više novih se isprobava to sličnijima postaju. Gubitničko samozavaravanje. Prava je istina da svaki sljedeći otkriva još više različitosti, još finije nijanse varijacija, a osjetila ih utoliko više cijene jer se usporedbama izoštruju umjesto da tupe od tesanja istog. I nije on žalio istraživačkog truda, kušao je različitih rasa i dobnih skupina, djevojčica netaknutih i gospođa dobro uhodanih pa i već iznošenih, anatomija udobnih i napornih, grotala vulkanskih i ledenih santi, paperja i brusnog papira, pristupa protokolarnih i pustolovnih, potraživanja tradicionalnih i nadahnuća revolucionarnih, gladi nezajažljive i orgazma na kapaljku, zapretenog ispod sedam kora. Ukratko, mislio je da teren je temeljito pročešljan, da nije preostalo većih iznenađenja.

Pauza. Duboki uzdah-izdah, meditacija priziva sudjelovanje tijela, ovo ipak je sfera u kojoj duh pruža ruku puti.

Tako je, naime, mislio dok nije naišao na ovaj dragulj. U svoj raznovrsnosti koju je obašao, ništa nije mjerljivo s blagodati koja u tom tijelu stanuje i daje se zdušno i potpuno čim ga razbudiš, jer od same je žudnje i zbog nje satkano, u zlato žudnju pretvara, svaki gram njezin dvostruko isplaćuje, svaki dodir štuje kao iscjeliteljski, kao da ga je oduvijek čekalo, samo njega među milijunima lažnih, te mu jecajima i srsima zahvaljuje, pod prstima plane, bukne sladostrašćem, groznicom te svojom zapljusne, ne shvaćaš kako je tolika bujica u nju stala, kako se ne rasprsne, grcaš u gustoći osjeta i do suza te vodi nemoć da ih obuhvatiš, da ti je makar nešto od toga zadržati, nekako u tome trajati…

– I simpatično mi je to ime, Maša.

 

Sljedeće dane Rolo provodi u svojevrsnom transu, lansiran nekamo daleko od svijesti o vlastitu tijelu, o svojem pojedinačnom postojanju u toj bolnoj, bijednoj, trunućoj krhotini. Nikada nije bio bliže Svjetlu, pragu potpune čistoće. Konačne izliječenosti duha od opijatâ koje su zemljom posijale sile Tame kako bi ljudsku volju održavale u sužanjstvu. Opijata koji obeznanjuju i razaraju zaposjednuto tijelo. U propast ga odvode, u inverziju blagostanja koje mu daju obliznuti.

Deset dana, slijep i gluh za bilo što zemaljsko, Rolo dograđuje bedeme svoje utvrde.

I počinje djelovati. Donekle. Recimo da Mašina prisutnost postaje sličnija reumi no trnu pod noktom. Na trenutke već gotovo da uspijeva trijezno misliti.

Tada je zakucalo.

– Hoćeš u kino?

Kino. Dio njega, da ga se pita, samo bi to radio: išao u kino. Rano je počela ta ljubav i nikad se nije ugasila, otkako ih je drugarica odvela, u koloni dva po dva, s rukom u ruci, gledati vlak koji su promrzle ali složne ručice iskopale iz snježnog zapuha. Zatim je bio požrtvovni pas Hund, pa silno pametni Benji, pa šašavi auto Herbie, pa vragolan Kekec i družica mu Mojca, a najbolje su ga se primali, u srce se najdublje zapisivali, oni tragični momenti, naročito kad bi okrunili i okončali neko herojstvo. Obožavao je Matiju Gupca, Cyranoa, boksača s nadimkom Champ, a nadasve junake partizanske borbe protiv okupatora: Otpisane koji su padali jedan po jedan ali povlačeći za sobom stotine Švaba, Valtera neuništivog jer se srodio s gradom, mudroga Dimnjačara kojemu samo je mučki razapeta žica mogla doći glave, Boška Buhu i njegovog Sirogojna, njegovog Čikala, koji je polako, polako, s pjesmom slobode u očima, legao u žito.

I kasnije, nastavio je krišom cviliti zbog voljene oboljele od leukemije ili nad sudbinom gorila. Nema sumnje da ga je u kino vukla želja da zbaci svoju sitnost, neuglednu i bolećivu, da barem na sat-dva je proguta mrak i projektor je preobrazi u nešto blistavo, grandiozno, romantični nekakav podvig s puno žrtve i boli podnesene stisnutih zuba, ne bi li ga na izlasku zaogrnuo i još danima nosio kao profilaktički plašt protiv zbilje.

A studentski domovi su neka vrsta kina, čekaonice za preseljenje u što god intimni projektori vrte u vidu trailera.

 

Ovo kino nije od onih koja se duž vrvećih, kočopernih avenija nadmeću obećanjima veličanstvenih tripova, ako samo zakoračiš kroz neonski slavoluk. Trebalo ga je naći u spletu poluosvijetljenih, urinom natopljenih uličica, za karte se ne stoji u redu, i to pouzdano signalizira da je film namijenjen sladokuscima, onima koji traže istinsku umjetnost a ne plastične perle.

Crno-bijeli je. U središtu zbivanja je momak Rolovih godina, nalik mu čak i fizionomijom, a još više ojađenim, zgađenim izrazima lica kakve je toliko puta zatekao u zrcalu, jer navlače mu se čim popusti koncentracija. Sličnost ga hvata za grlo i oblijeva sramom, jer kao da gleda u svoju karikaturu, kao da se netko njemu osobno ruga, da je baš zato doveden ovamo.

Taj na platnu živi samački, usred prljavštine, čemera, raspadanja. Na praznicima je, kaže, a provodi ih gledajući u radijator. Vani je urbana pustolina obavijena maglom, vjerojatno otrovnom. Ima djevojku, ali njezini su živci bolesni a roditelji solidno ludi. Na večeri kod njih saznaje da je trudna, zapravo da mu je već rodila dijete. Nakon vjenčanja smiju ga podići u bolnici. Sad sve troje žive kod njega. Ona mu ne dopušta da je dira. Jedne noći, ipak, u nju zavlači ruku, čupa sluzave crvuljke i baca ih o zid, te na njemu ostaju visjeti kao ispljuvci. Dijete je nedonošče, s ovčjom glavom kakve vise po mesnicama, oderane kože i isplažena jezika, ličinka bez udova umjesto trupa. Toliko plače da majka, izbezumljena, pobjegne. On i dalje pilji u radijator dok među rebrima ne ugleda kazališnu pozornicu i na njoj ženu čije lice mutira u životinjsko, kako cupka po taktovima neke starinske melodije i pritom cipelama gazi nešto poput liganja, vjerojatno fetuse. Prema svojem djetetu on pokazuje ljubav, njeguje ga kad se ospe boginjama. Ipak ga raspori škarama i zarine mu ih u srce. Skvičanje je strašno, a uz to iz srca kulja i kulja kašasta masa, razlijeva se po podu, sve će potopiti. Njemu otpadne glava. Kad tresne na ulicu, neki je dječak zgrabi i odnese u tvornicu. Iz nje iskopaju komadić, koliko bi na nokat stalo, ostalo bace. Dječaku plate.

Sada je Rolo posve siguran da je to zavirio u vlastitu budućnost. Ubrzano, sažeto, ukazalo mu se što ga čeka. Odredište njegove duhovne tranzicije. Ono u što ga oblikuju procesi koje već neko vrijeme promatra u sebi. Jedino je nejasna Mašina uloga u tome. Zašto mu to radi? Kako je znala? Ili ju je nekakav sadist umetnuo u scenu?

Vani, odasvud Rola ciljaju šiljci, zidovi samo što nisu prokrvarili. Među zubima premeće metalne strugotine, kosti mu zloćudno škripe, strah ga je da će ih pogubiti.

Ona je, treba li se čuditi, dobro raspoložena. U filmu je našla nešto duhovito, okrepljujuće.

Rolo se ipak primiruje. Sada se osjeća kao komad drveta i želi samo leći u mrak, dokraja se odrveniti, ne bi li ga zaobišlo što god se dalje treba dogoditi. Ali Maša ne pušta, odvlači ga u kafić.

– Zašto me već tjednima izbjegavaš?

Zna ona dobro zašto, ali drugo i ne traži nego protupitanje. O njegovom cimeru.

– Ma daj. Taj kreten?!

Takav razvoj rado prihvaća i sve proturječno zaboravlja. A ugode se ne stiže nauživati jer je potiskuje nešto još bolje, kad Maša prestane vrtjeti podmetač za čašu i Rola obiđe očima, kao da kuša jelo izabrano s menija, te na izboru sama sebi čestita

– Strašno si zgodan.

Nažalost, susreo je on u životu dovoljno zrcala da točno odmjeri udaljenost te tvrdnje od istine. Ali ovo je jedan od onih iskaza čija je istinitost manje važna od konotacije koju za sobom vuku. Ako još postoje kakve nedoumice, Maša ih raspršuje rječitim gestama; prsti su joj sad šeprtljavi, suvišni, pogledi plašljivi, osmijesi drhtavi.

Čime je to najednom postigao? Čemu da zahvali za zgodnost svoju strašnu? Je li povrijeđena, a u njemu sluti ljekovitost? Ili traži bilo kakav nadomjestak? Ili ju je zainteresirao upravo izbjegavanjem? Od svega je ipak najprivlačnije odigrati Strašno Zgodnoga ne postavljajući si pitanja.

I od srca se posvećuje toj ulozi. Nastoji se uživjeti u što god je u njemu ugledala. Okušava se u blagoglagoljivosti, humorizmu, samodopadnosti. I doista, naočigled mu raste samopouzdanje, već se osjeća bitno ljepšim i pametnijim. A Maša omekšava, gdjegod su bili oštri bridovi postaje zaobljeno i mazno, oči joj o njegove zapinju, sve dublje se u njih utiskuju, usne ostaju rastvorene, svako toliko ih ovlaži jezik što poput pozivnice proviruje, sve bliže ih njegovima prinosi uzajamna gravitacija, posvuda iz tog tijela govori zrelost oblog blaga i susretljive konkavnosti.

– Onda, hoćemo li opet u kino… ili nešto?

Ili nešto je najdraži mu dio pitanja. Gledao bi on svakog dana isti taj film ako treba, uz ovakvu bonus-projekciju. Ali nešto se odmah konkretizira. S kvake na svojim vratima Maša ruku premješta na njegov vrat, i to mu niz kralješnicu šalje postrojbu mrava koji se odmah, užurbano, uspinju prednjom stranom tijela sve do tjemena, za sobom ostavljajući rasulo i požarišta.

A on objema nogama zakoračuje u plamen. Hrli vatru cijelim bićem svojim nahraniti.

 

Grad je čaroban. S klupe u parku, u stanju je beskrajno proučavati bilo koju zgradu, arhitektonske joj osebujnosti razmatrati ili se fokusirati na jedan detalj, okrugli prozorčić pod sljemenom, oluk, komad crijepa, do njegove esencije ponirati. Pratiti mijene svjetlosti na fasadi. Samo piljiti u zid i puniti pluća večernjim uzduhom, iz njega destilirati čistu radost.

Početak prosinca nije osobito blagonaklono doba. Rolu, međutim, pruža obilje naslade, dok cipelama razgrće natrulo lišće budeći zalutale šumske duhove, ili se podastire bičevima sjeverca što nosi okuse oceana i komeša mu krv, ili se opija mirisom mokrog asfalta, hihoćući gaca po potočićima koji klokoću uz rubove kolnika, potom ostavlja mokri trag sve do petog kata. Dugo u noć, ispružen s rukama iza glave, sluša štropotanje kiše po limu kao da se radi o šifriranoj poruci iz Raja, a ujutro je očaran morem od vunaste magle što se prostire pod prozorom umjesto grada, tek je šačica grebena preživjela potop, i već su ih pretvorili u svjetionike, radi svemirskih nautičara polijepili im toponime, Sony, IBM, Coca-Cola.

Nema vremenskih uvjeta koji bi ga zadržali u sobi. Halapljivo zaranja pod maglu i pretražuje ulice jer posvuda su stvari jedre i optimistične, mirisi umilni, zvukovi ohrabrujući. Zalazi u prodavaonice tričarija ne bi li za Mašu našao kakvu maramu, naušnice, biljčicu u tegli. Ne da se s tržnice, tumara među štandovima zbog užitka koji oku pružaju piramide paprika i patlidžana, koža im napeta, glatka, rosna, blistava. Smokve biblijski evokativne, školjke lascivne, banane neobuzdano opscene. Ananasi su duhoviti, artičoke enigmatične, ribe ga pametno gledaju, jedva se suzdržava da koju ne pogladi. Ne propušta razmijeniti pošalicu s pakistanskim dućandžijom na uglu, porazgovarati o vremenu ili situaciji u svijetu. Mesaru svrati da kupi kost za vučjaka s recepcije.

S Mašom, opet u kinu. Po kafićima i jeftinijim restoranima. U muzeju. U zoološkom vrtu. U knjižnici. U bazenu. U parku s jezercem, fontanom i pačjim obiteljima. Uz obalu rijeke, pod mostom dok ne prestane pljuštati, jedino zauvijek bilo bi dovoljno dugo.

U robnoj kući, parfumeriji, slastičarnici, ljekarni, kemijskoj čistionici, kod zubara. U podzemnim vlakovima, autobusima, pred blagajnama, stisnuti među svakodnevnim ili prazničnim ljudima, škrgutavim svežnjevima stresa ili vrećama mesa obješenim o rukohvate. Dok su zajedno, sve je to poput kartonskih maketa ili prozirno, jedva čujno, kraj njih jedva postoji, smijeh mu izaziva i pokroviteljsku simpatiju što god usporedi s Njih Dvoje.

To nije razumljivo unutar svijeta kakav mu je poznat. Sada boravi u sferi veće gustoće i energije, a svijest o tome mu zapravo tek u bljeskovima dolazi. Ostatak vremena pluta u blaženoj besvijesti, prezasićen milinom, bujicama osjeta, apstraktnih ushićenja. Srećom, hajde.

Nažalost, Kix je u svojoj polegnutoj fazi, ne izlazi ni do dućana, a i Taša se ukopala. Stoga se potpuno utjelovljenje sreće, premda izvjesno, dan za danom odgađa. No jedne večeri, u hodniku pred Mašinim vratima, prepleću se kao pomahnitale hobotnice, već su gotovo sve što im kože razdvaja zgulili jedno s drugoga, srca im tako lupaju da zacijelo čuju se po okolnim sobama, sve dok ga Maša ne odvuče u prostoriju s tuševima.

Mrak je, nema nikoga. Pipajući pronalaze jedan od odjeljaka. Tijesno je za dvoje, i nespretno. Jedna kukica nije dovoljna za odjeću, pa završava na podu, a na njoj bosa stopala, jer hladno je kao u špilji. U zraku se osjeća mahovina, gljive, kad se spustiš na koljena sve nadmašuje urin, jasno je da mnogi ovdje obavljaju više od tuširanja. Je li Kix i ovdje obavio s njom, ta misao ga oblijeće. Njoj se otima ciktaj nelagode kad leđima dotakne sleđeni zid, tražeći ravnotežu jer jednu je nogu prebacila preko njegova ramena, pa ga objema rukama hvata za kosu, zbog onoga što joj radi ubrzo zaboravlja što drži, on u slatkoj boli ustaje ne bi li svoja leđa o zid oslonio, i nažalost pogađa slavinu tuša, koja ih spremno zasipa ledenim iglicama. I sad su mokri i drhtavi od glave do odjeće pod nogama, upala pluća je izglednija od bilo kakva nastavka.

 

Onda umire Kixov otac. Smrt u sobu donosi domar, zapravo njezin okus, u poruci neka hitno nazove kući. Koraci su u povratku puno polaganiji, teški, ali gotovo ništa kroz lice ne prozire. Ne skidajući cipele, Kix se svaljuje natrag na krevet i

– Srce

je jedina riječ objašnjenja koju nudi, a Rolo se ne usuđuje tražiti više. Otprije zna samo da čovjek je bio negdje visoko u državnim strukturama, a sin da je s njim održavao isključivo teoretske odnose, da se gnušao očinske logistike u vlastitim težnjama, jer ciljaju u nešto sasvim suprotno ocu, u bilo što, samo da je od oca više.

Cijele te noći traje psihodrama na temu očeva odra. Kartonska stjenka zida gotovo ništa ne uskraćuje od zbivanja preko, ustrajnog stenjanja, gdjekojeg ciktaja, hropca, a on leži nepomično, ruku sklopljenih na grudima, očiju zalijepljenih za strop: telepatski odrađuje svoj dio obiteljske tragedije.

Prije svanuća, međutim, sjedi na rubu kreveta, u kaputu, obrijan, sa šalicom kave u ruci. Ustaje čim je ugledao Rolovo otvoreno oko, oprašta se, na vratima uzdiše

– Gadi mi se ta bagra tamo. Da mogu birati, radije bih zaronio u more govna.

Ne može. Ne sluteći svoje dobročinstvo, Rolu ostavlja svih sedam i pol kvadrata. Tanatos ih je počistio za Erosa. Koji je od iščekivanja prigode već toliko narastao da bi se lako mogao survati, poput onih slonova Dalijevih što su kušnjom navrli na isposnika Svetog Antuna, nakrcani ženskom golotinjom i drugim blagom, a posađeni na noge dugačke poput dalekovoda i paučinasto tanke. I jasno je Rolu da debakl je to vjerojatniji što više o njemu misli, ali strah proždire svaku misao koja nije o strahu. Pa pokušava stvar izvrnuti kao čarapu: prigrliti poraz, pretvoriti ga u izvor nadahnuća, zašto ne i herojstva. I doista ga već raspaljuje uvjerenost da će se u ključnom trenutku ugasiti.

Ali kad Maša dođe, s problema spadaju pjesnički vijenci i raskriva se banalna, obješena, smežurana žalost. Ona je znatiželjno promatra, kao bizarnost nekakvu, čak donekle zabavnu. On bi mogao ponuditi objašnjenje, ima raznih u pripremi, sve jedno uvjerljivije od drugoga, ali nijedno dovoljno da nadomjesti očekivani, uspravni i čvrsti argument. Pa se predaje potuljenosti. Pokapa pištolj neispucani, i s njime cijeli paket bogomdani.

Na tome bi ostalo da ona nije preuzela situaciju. Zahvatima koji bi bilo kakvu smežuranost izravnali. Vodu uzvodno uzgonili i vodopad u vodoskok pretvorili. Od kržljavog stabalca učinili orijaša što mladicama škaklja oblake. Korijenje nadahnuli da raste prema gore. Nijeme da pjevaju, bogalje da plešu, mrtve da svakom se svanuću raduju.

Prilazi mu gladnih očiju i sočnih usana, vrućih od želje da se o njegove gnječe, u majici koja pogledu poklanja ramena i cijeli trbuščić, gladak i napet kao bubanj, s gumbićem u sredini poput poklopca na grotlu vulkana, u koji on mora istog trena lice uroniti, među butine ga utisnuti i sok njihov ispijati dok ih oboje ne potopi pijanost, ali njezine ruke je odgađaju, drže ga na lancu, na tren povlače u vatru pa odguruju i puštaju da se sâm prži, pa pretražuju za naročito izbezumljujućim mjestima, tobože nehajno kruže pa se obrušuju na epicentar, sad se usta spuštaju posred tijela, vrutak žara obilaze jezikom, usnama ga čvrsto obuhvaćaju, duboko uvlače, prisvajaju taj komad njega, zalogaj po zalogaj preuzimaju tijelo, odlučne da ne stanu dok joj cijeli u ustima ne nestane, na trenutke već ga odnosi mrak, žmarci poput elektrošokova, pa kaže čekaj, čupa je sa sebe i kreće se njome polako uspinjati, do bola zastajkujući na svakoj stepenici, ošamućen, mora se čvrsto držati da ga ne otplahnu valovi, a ipak se ne da obeshrabriti, dalje istražuje naplavljeno mu blago, ljušti do posljednjeg komadića ambalaže, od kopčica koje su kosi samo provizorno obuzdale divljinu do tanke trake tkanine koja uzalud premošćuje klanac među blizanačkim brdašcima jer speleologu je upravo putokaz, i parfem siše s vrata i ulje s ramenâ i deodoran iz pazuha dok ne iščezne svaka strana natruha i ona ne ostane pred svim osjetilima njegovim u goloj čistoći sebe, tek tada je rastvara, preko svojih ramena je raskriljuje, i od stopala pa niz bedra i preko prepona ponire prema srži sreće.

Sad Rolo više strah ne poznaje. Nezasitno no bezbrižno iščekuje predvečerja, kada se Maša vraća s fakulteta, hidraulika je besprijekorna. Sad ne idu u zoološki ni do jezerca. Soba im pripada deset dana i svaki dan do zadnje kapi znoja žmiču.

 

Kada se Kix pojavi na vratima, lice mu je čovjeka koji ne dolazi s pogreba nego iz lječilišta s mineralnim izvorima i raznovrsnim masažama.

– Gotovo je, evo rata.

Teško je zamisliti što su mu tamo učinili da to ga sad raduje. Ovo opet je onaj žustri, poduzetni Kix, zagledan u budućnost što mu se kao s grane zrelo smiješi.

– Mirovne misije. Gdje ima rata, ima i mirotvoraca.

To je novi smjer njegova karijernog alpinizma. Sad nabavlja brošure o plavim kacigama i bijelim dalekozorima. O horizontima koji se prostiru pred mirovnjačkim pripravnikom. Sav je obuzet svojom svježom vokacijom, u mislima je isprobava kao Armanijev kaput na senzacionalnom sniženju. Dakako, ne utvara si da će postati eksterminator rata i na njega jurišati naoružan do zuba; vidi se tamo gdje se u rukama drže daljinski upravljači i potpisuju otpravnice. Gdje rat se svodi na semantičku jedinicu i napada ga se isključivo lingvistički. Za stolom okruglim ili zelenim, oplemenjenim srebrom i kristalom s logom UN-a. Poznavanje domorodačkog jezika i manira pritom je velika prednost, dragocjena za mirenje zakrvljenih plemena, dakle fantastično utrživa. A mirotvorstvo je biznis pouzdan koliko i pogrebnički. Kakva blagodat što se upravo otvara filijala u njegovu kutu svijeta.

U iščekivanju, posvetio se aktualnom afričkom sukobu, jednom u neprekidnom nizu. Bude tamo uvijek materijala za teoretičare kao i za buduće djelatnike, ima se što naučiti o savjesnom i temeljitom pristupanju poslu. O rentabilnosti paleži, organiziranog silovanja i masovnog masakra, izvornim ljudskim nagonima što od pamtivijeka funkcioniraju jednako uspješno, ispod civilizacijskih maskarada vrebajući povoljne vjetrove. A tko je veći zlikovac, tko je prvi počeo i sve druge potankosti, postaje bespredmetno čim jači zatuče slabijeg, tada nastupaju mirotvorci i promicatelji ljudskih prava. S malo sreće, ubilački će žar upokojiti situaciju prije no što procesiraju Kixovu aplikaciju. Poslat će ga čačkati po zgarištima, iz pepela podizati demokraciju.

 

Maša, međutim, postaje teže dostupnom. Više ne dolazi u sobu, sve dulje ostaje na fakultetu, poslije je preumorna za druženje. Ili je pozvana na nečiji rođendan, useljenje, otvaranje izložbe. Nema sumnje da je puno traže, jer bilo kakvu prigodu njezina će prisutnost pretvoriti u estetski zgoditak. A Rola se ne sjeti pitati bi li s njom. On se sjeti, ali odgoj mu zabranjuje to spomenuti. Od svega bi mu najteže palo da joj postane uteg.

Zamišlja sitne trzaje na njezinu licu dok ga predstavlja.

– Ovo je… moj…

I riječ odbija prekoračiti usne. Domaćin pogledom dotiče Rola i kao da se opržio. Iskazuje sućut Maši, spasilački je uzima pod ruku i odvodi. Rolo već je nevidljiv.

Ili, naprotiv, ne prestaje biti metom podrugljivih strelica. Zabijaju mu se u leđa; zasad mu se još nitko nije nacerio u facu, ali čim se okrene počinju smijuljenja, i zna da se sve vrti oko pitanja što Maša radi s takvom nakazom.

Dobro, pretjeruje. Ovo je plod njegove glupe sklonosti samoponižavanju. Ali kojim kvalitetama da nadmaši konkurenciju, trenutne i virtualne kandidate? Kojim argumentima da zadrži mjesto Odabranog, ako mu je i pripalo na trenutak, zahvaljujući nekakvom eksperimentu, igrici? Od malo maženja zaboravila igračka da je komad pliša.

Vratio se praksi noćnih bauljanja. Kad ga Mašini umorni uzdasi, pa i zijevanje, upozore da se počisti, ili kad u njezinoj sobi, umjesto nje, zatekne samo nostalgične evokacije, bilo zborne ili u Tašinoj solo-izvedbi, nepodnošljivo mu je zatvoriti se s vlastitom čežnjom. Produži niza stepenice, pa pločnikom, kamo ga izvoli odvesti.

Pojma nema kako mu se ta ruka stvorila oko ramena. Tek sad postaje svjestan i lica, što tik uz njegovo kao da se sprema za poljubac. Dlakavo je i podbuhlo, u ružni cerek razvučeno, amonijačkog daha: pripada onome koga je prozvao Ptičurinom. Pokazuje radosno iznenađenje što vidi Rola. No to bi mogla biti i gluma jer su mu rijetke vlasi nakostriješene kao da je upravo skočio s krova; bit će ipak da ga je vrebao. I evo, već se snuždio, sav skvrčio pod nečime što tobože upravo ga je pritisnulo. Obasjan reflektorima, jedno koljeno na pločnik polaže, o drugo oslanja laktove da pridrži zdvojnu glavu. Na dlanove je spušta kao da mlinski je kamen.

– Kako, o kako s ovim teretom hodati… i kamo?! Jer samo na tren je čudesno bljesnulo, toliko da k tome pohrlim ne mareći što će mi učiniti, i sad od nemila do nedraga nosim ovu sljepoću, nemoć da oko sebe razaberem išta pogleda vrijedno, usporedivo s onime nedostupnim, a zjapi u svemu, posvuda se sudaram s odrazima ove bolesti, od svih najpodmuklije, jer kao prijatelj ti se predstavlja i pomaže ti poletjeti dok se ne uzdigneš dovoljno da te pusti tresnuti…

I tko zna dokle bi tako mantrao da, kao da prizvalo ga je to tresnuti, odnekud gore ne stiže odgovor. Poput lavora vode po Ptičurini pljusnutog s balkona nad pozornicom.

– Nja, nja. Samo se zdrav može razboljeti, a ti si otprije pacijent, odavno poznat patolozima. Opisan po leksikonima, doduše u više natuknica. Jer svojataju te razni specijalisti. Nikako da se slože što je najzlokobniji simptom, što je čemu uzrok, s koje strane početi terapiju. Takvi kao što si ti sve bi dali da je njihov slučaj romantično rijedak i pogibeljan, naravno još bez lijeka, te su barem po tome jedinstveni. A valjaju se u banalnosti, u mušjim govancima, pa ih zalijevaju i gnoje ne bi li izrasla u apokalipsu. Prišt na nosu im je dovoljan materijal za tragediju u pet činova. A jauču unaprijed, u očekivanju da zaboli. Najviše pate za opravdanjem što toliki jad osjećaju, ili pak ništa osim tuposti vlastite. I ako im se dogodi dobar uzrok patnje, zakuju se za njega. Bilo kakav je dobar, zapravo, i odmah postaje najbolji mogući, jer je njihov vlastiti. Te ga ponosno pokazuju, kao što drugi rade s titulom dipl.ing. ili novim nercom. Daju ga otisnuti na majicu, na transparente, istetovirati. Fluorescentnim bojama, da ih u zajedničkom mraku prepoznaju srodne duše, kolege plačipizde. Proglase ga svojim usudom i putem. Na njemu utemelje životnu strategiju, etiku i poetiku. Kao svoju životnu misiju prigrle prikupljanje slušača. Pa elaboriraju, nezasitno elaboriraju, ne prestajući ni kad ovi već povraćaju njihovu patnju. S megafonom se penju na improvizirane podije. Sazivaju sjednice i dopisne simpozije na temu svoje propasti. Neznancima odašilju poruke u boci. Samo nek se pronese glas o zloj kobi njihovoj, i lirskim dividendama koje su iz nje izmuzli. Destilatima još neviđenim, tankoćutnosti neprocjenjivoj. Jer u sretnijem slučaju, to ih je učinilo umjetnikom. I impregniralo protiv ovosvjetovne vulgarnosti. Protiv svih muka kolektivnih i pojedinačnih, ako su tuđe. Mogu sad cijeli kontinenti do mile volje skapavati od gladi, može netko blizak pred nosom im iskrvariti, sve će odgledati budistički nasmiješeni. Jer njihovo poslanje je prosvjetljivati i iscjeljivati vlastitom problematikom. Svijetu nametnuti svijest o njezinoj dragocjenosti.

Rolo tu načas gubi ravnotežu, jer cipela mu je u hodu susrela nešto meko i sklisko. Miris ne ostavlja prostora dvojbi; radi se o jednom od onih proizvoda što usrećuju kućne ljubimce, dobro probavljenom.

S tim dodatnim razlogom da prođe nezamijećen, šulja se prema petom katu stubištem koje tek naznačuje tinjanje rijetkih žižaka. Sat na recepciji upravo odbija ponoć, još se na hodnicima može naletjeti na dežurnog filantropa ili zaljubljenika u ubijanje vremena baljezganjem.

Škljocaj brave. U slijepom crijevu hodnika na prvom katu, jedna se sjena lopovski izvlači iz stana upraviteljice zgrade. Draga je ta gospođa, pristupačna i dobrohotna, udovica ali vesele ćudi, i ne bi čovjek rekao ni da je blizu pedesetoj, kamoli preko. Revoltiran, Rolo se pripija uz dimnjak ili što god je ta izbočina, ne bi li lopova u prolazu ščepao. Uto se ponovno otvaraju vrata stana, proviruje upraviteljičina frizura, raspojasana, a potom i ostatak lica, rasplamsalog, ruke se pružaju prema sjeni s neprijepornom porukom Vrati se i još jednom na grudi padni, što sjena spremno i čini, i snop svjetlosti koji dopire iznutra otkriva da je glava uronjena u poprsje Kixova.

Kolegijalni, taktični Rolo prema sobi kreće najzaobilaznijim mogućim putem. I zaista, Kix u krevetu pokazuje čvrstu usnulost, malo i hrče. Naravno da ga sutradan neće podbadati ironičnim dosjetkama; bolje bi mu bilo da iskaže divljenje njegovu pragmatizmu, i za sebe izvuče kakav naputak.

Činjenica je, međutim, da Rolo teško probavlja svoje spoznaje i još teže ih u nešto konkretno ugrađuje. Pred onime što mu se događa najradije ostane okamenjen, bilo od udivljenja ili straha. Ili zbog prirođene beskrvnosti? Maša mu u rukama hlapi, a on to promatra kao teleskopom, kao oblačić prašine negdje na mliječnoj stazi.

Ali ona ga nije sasvim škartirala, to je također činjenica. Ne propušta mu pokazati veselje što ga vidi, pitati kakav mu je bio dan, premda joj zanimanje za to ne ustraje do kraja odgovora. Hitno joj je nešto ispričati, s njim podijeliti komadić vanjskog svijeta. Nadasve, vijesti s fakulteta, jer sve su sjajne. Opet najbolja na testu. Uzeli je za demonstratora i mašu asistentskim mjestom. Javljaju se informatičke tvrtke i snube je stipendijama. Sad je već izvjesno da ostaje tu, može birati kako.

Rolov fakultet, naprotiv, postaje sve neodređenije neko mjesto, nebrojeni dani prolaze otkako ga je posljednji put posjetio. Magistarski mu se rad javlja uglavnom vizijama, na primjer ledenih gromada, kako se odlamaju od ostatka smrzotine te ih odnosi struja. No to više ništa ne boli, to s njim ima sve manje veze.

Uto domar drugi put kuca. Sad Kixu pruža ceduljicu s telefonskim brojem, u koji ovaj uzalud pilji, uspijeva ga jedino locirati u rodni mu grad. S recepcije se vraća nekoliko sati kasnije, i to blesavo nasmiješen, kao da je, nokautiran, ostao na nogama i sniva nešto ugodno.

– Postat ćemo roditelji.

Rečenica se vrlo polako sliježe. Prvo lice plurala je u Rolu izazvalo kratki spoj, spustilo zavjesu od iracionalne panike, a onda je ipak raspršuje Kixovo

– A vidio sam je samo jednom.

Ona je, ustanovljuje se, djevojka s kojom se pri nedavnoj posjeti domovini nakratko podružio: na nekom tulumu, jer nije sve vrijeme spiskao na pogrebe. I sad ga je, kako uviđavno od nje, samo htjela izvijestiti da bilo je plodotvorno. Jer ona je suvremenih shvaćanja, neopterećena građanskim klišejima: plod će nositi sama, i doslovno i figurativno, od Kixa ništa ne očekuje. Neće mu uskraćivati povremena viđanja, a ni eventualnu financijsku potporu, što ovisi isključivo o njegovoj želji.

– Ostao sam bez riječi.

To dokazuje dlanovima prema gore, koji dugo ostaju tako zjapiti, Rola zacijelo pozivajući da mu prekopa i džepove.

– Jer da je pokušala s nekakvim ultimatumom, ili makar pregovorima, mogao sam se uvrijediti… Zaboraviti da postoji… Ali ovako, razoružala me… Ovo je zbilja komplicirano… Ne znam… Ne znam…

U svakom slučaju, to ga opet baca na leđa, tek što mu je krenulo s mirovnjaštvom. Danima ostaje izvaljen, na mahove se naglas, sumanuto smijuljeći, ili pak teško, dalekogledno uzdišući.

 

Taša, kao da ga je nanjušila, proviruje iz sobe upravo kad prolazi kraj njihovih vrata.

– Ne dolaziš, nema te… Daj uđi na minutu, hoćeš, molim te?

Rolu je neprijeporno da neće, u toj sobi njegovo poniženje i propast stanuju. Nagon da unutra više ne zakorači tako ga snažno vuče u suprotnu smjeru da bi najradije potrčao. Kad ga ova ne bi gledala kao dijete što boso na snijegu prosi koricu kruha.

Pa kako napreduje magisterij, kako je s njim i Mašom, kako su njegovi kod kuće; sâma pogrešna pitanja. A za promjenu, ona istinski sluša odgovore, svaku situaciju odmah posvaja, iz nje iskapa dramatski moment, zajedno s njim ga proživljava, umjesto njega kad mu ekspresivnost podbaci.

Ne bi li se iščupao, Rolo se hvata za temu njezina interijera.

– Tu ti je zbilja kao doma.

Ima se što vidjeti. Uz predmete koje je dovukla sa sobom, još joj je nekoliko vještih zahvata bilo dovoljno da tu oživi duh dubokog europskog istoka, kolhozâ i petoljetki. Te grozne zavjese, prekrivač za krevet, tepišić, sitni ukrasi na zidu; sve je to ovdje našla, bog zna kako. Ali riječ doma je strateški promašaj, odčepljuje ono što je kuhalo pod površinom, i evo već se niz lice prolijeva

– Ne mogu više.

Jer nikakav simulakrum, očito, ne može stvar istinski zamijeniti već samo pojačati želju za njom. Sva ta uprizorenja onoga što nedostaje ranu neprestano drže otvorenom. Sama si to čini; po njoj čačkati nekako je privlačnije od svega što se ovdje nudi. A onaj bitan sadržaj rane, pokazuje se, nije ni iščupanost iz rodne grude, ni otrovnost ovdašnjeg ozračja, pa ni vapaji njezine krvi za blizinom onih što su od iste takve izliveni; sve bi to nekako nadživjela

– Samo da mi je jedan Marekov zagrljaj.

Kroz prozor se vidi kako grane breza u parku plešu na povjetarcu; uzmiču pa se predaju i padaju jedna drugoj u naručje. Papirnati rupčić u Tašinim rukama pretvorio se u kuglicu veličine lješnjaka. Kapljice sad se neometano spuštaju niz obraze, jedna po jedna, istim stazicama, kao skijaši-letači, pa propadaju pod raskopčanu košuljicu natapajući je, jezerce se širi bijelom tkaninom kao da rastapa ledenu koru, osvaja drhtave brežuljke. To biće cijelo je od palpitacija i pahulja koje potrajat će još na ovom svijetu koliko ih uspiješ od njega zakloniti. Od kakvog li kamena Rolo bi morao biti da Taši to uskrati, njemu potpuno besplatan a njoj u trenu tom od divovskog dragulja dragocjeniji surogat zagrljaja Marekovog.

Pa je privija na svoje grudi, tako tu gestu zovu rječnici i književni žanr u kojem najradije obitava, premda u prizoru glavna rola pripada njezinim grudima; istina, volumenom kruškolikim čak ispodprosječnima, ali u moćno oružje pretvorenima izostankom – bio on plod nehaja ili manipulacijskih nakana – odjevnog predmeta stegovne funkcije. Razuzdane, uzrujanim disanjem uzljuljane poput zrelih suncokreta, željne zbaciti i tu suzama razmočenu, od krljušti tanju krpicu što ih tek dijelom zakriva, uz njega se priljubljuju poput dječjih usana, vrućim ga vršcima draškaju i prže. Taša to kao da ne sluti; glavu je ugnijezdila u uleknuće njegova ramena i sklopljenih očiju tone u trans, tiho stenjući od olakšanja i naslade, kao da prede.

Doista, posljednje biće koje Rolo je tako držao, koje s tolikim povjerenjem i zahvalnošću predavalo se njegovu naručju, bila je njegova mačka. I zacijelo potaknuta tom uspomenom iz djetinjstva, ruka mu se podiže do Tašina lica, kosu što ga zastire gladi kao da balzam od utjehe joj utrljava, pa sa zajapurenih obraza otire suze, sve dok ne presuše, zatim kreće i njihovim tragovima na vratu. A tu je dočekuje takvo paperje, jagodice u takvu milinu uranjaju, da ruka zaboravlja zašto je došla, zapostavlja zaštitničku svoju misiju i istraživanju se odaje, isprva plahom, sramežljivo opipavajući područje ispod vrata ne bi li utvrdila iz kakve je čudotvorne podloge iznikao, a potom, ohrabrena očito terapijskim djelovanjem na ukupnost organizma jer tremor se povukao pred pravilnim i dubokim disanjem, upućuje se u dalekosežniju avanturu, milimetarski ali s jasnom vizijom klizi prema središtu blagostanja, i tek što se počne glatkim obronkom uspinjati poklapa je Tašina ruka, začudo ne da Rolovu ruku zaustavi nego da joj skrati putovanje, blago je pomakne u optimalan položaj, dok se kruškica u dlanu ne skrasi kao da upravo zbog njega je stvorena, i obratno.

I tada se javlja kvaka za Rolovim leđima. Na tren kao da sve je na svijetu zamrlo osim pogleda koji mu probada zatiljak. Ta sila se zatim preusmjerava na vrata, tresak zlokobno protresa sobu, i odmah se ukazuje, bridova kao od brušenog kristala, spoznaja da ovo je jedan od onih trenutaka koji rascjepljuju vrijeme, i da će se u Rolovu trajanju nastaniti poput provalije, raskoliti ga na prije i poslije treska.