Centimetar od sreće | Marinko Koščec

VI.

Dok se mrak razmiče, budi se i Mašina hitnja da započne dan, da zagrize posred svijeta, njime napuni cijelo tijelo, glad se već raspalila i krv uskomešala od brujanja što dopire kroz prozor.

Na prozoru Maša je jednim skokom, siječanjsko jutro kupa se u zlatu, sunce se spustilo sasvim blizu, poput svemirskog plovila usidrenog nad trgom, i toliki mir, takvu dobrohotnost prosipa da ljudi su stali, očarani, propinju vratove kako bi licem što više te blagosti dohvatili, neki čak pružaju ruke ne bi li ga pogladili.

Ili je sedmi, deveti, sedamnaesti u nizu kišnih rujanskih dana, preko stakla plaze alge, dolje se kovitlaju blatne bujice, otplavljujući zaostatke kopnenog života, već se razmočio i pojam suhosti, a u plućima je uzbuđenje jer su se uspješno preobrazila u škrge i spremaju se zaroniti, jer to potvrđuje pripadnost pobjedničkom soju, onima koji ne cmolje nad jajem razbijenim za kajganu, koji idu dalje no matter what.

Ili se o vremenu nema što reći, dan je od onih neutralnih, samozatajnih da ne kažeš beskarakternih, odavde sve izgleda prekomjerno švicarski, pitomo, pospremljeno u pretince, ne nazire se ni natruha psihoze ni perverzije, nijedan pas ne sere izvan podmetnute lopatice, no ionako od svega što se prostire pod prozorom vidiš jedino odraze vlastitog ushićenja.

Maša ushićenje ne mora dalekozorom tražiti, ono stanuje tu, u svakom komadu namještaja, u vešmašini, u artiklima kojima je hrani, radujući se onom što će im se unutra dogoditi, krila joj rastu od svježine, od miomirisa koje razvlači po sušilu, pjeva lončiću u kojem kuha kavu, svojoj zaljubljenosti u njega, postojanoj otkako ga je nevinog ugledala u samoposluzi, a zatim je na štednjaku postao samo njezinim.

Samo njezina je i žličica za kavu, i talog te kave, ako baš hoće držat će ga u lončiću dok ne rodi banane, i pločica s imenom na vratima, i telefonski broj, i odluka hoće li se odazvati na zvonjavu, ili aparatu prezrivim pogledom održati lekciju, kakva prepotencija, ako je mislio da će na njegovu zapovijed, na bilo čiju, makar ruku pomaknuti.

Stan je također njezin, što god o tome kažu gruntovnice, nek se poslije s njim u grob zakopa tko se na to pali, sad ona plaća najamninu i režije, svojim novcem, da mama, zarađenim, početkom svakog mjeseca na računu osvane još tih brojaka, sad je prebrojivo koliko vrijedi, ne mora moljakati za mrvicu majčinskog ponosa, bilo čega osim omalovažavanja, ovo nije poklon, kako je mama zvala stipendiju, ovaj novac porađaju konkretni, jednako odbrojeni radni sati.

Naravno, imala bi mama potrebu to poklopiti svojim briljantnim komentarom, na temu kakav je to rad, koliko se oznoje znanstveni pripravnici, cijela nazovi istraživačka klika, i odmah bi skliznula u neisrcpne vode vlastitog mukotrplja, grcanja u vrtlozima znoja isprolijanog, ni slovom se ne bi osvrnula na put koji kćer joj je prošla u godinu dana preskačući sve oko sebe, na nevjericu, da ne kaže otvorena usta, s kojima su ocjenjivali njezine radove, na ono što joj se sad obećava, što je već dohvatila, mogla bi još nabrajati, a i koješta joj na nos nabiti kad bi imala želuca za protunapad, kad bi si dala time dan otrovati, kad ne bi znala bolje nego se s njom ovako obračunavati.

Da isplahne mozak, pali radio u kuhinji, zatim i televizor u sobi, položaje pozdrava suncu izvodi uz pop-paradu, zobene pahuljice jede pred jutarnjim vijestima, na zahodskoj školjci izgovara, koncentrirajući se na artikulacijske točke svakog sloga, Mahune su još prilično tvrde premda se već dugo kuhaju, zatim Da je naša kvočka dulje sjedila na jajima pilići ne bi bili tako boležljivi, itd.

Ispisala je i naučila napamet stotinu takvih rečenica, dopusnih, pogodbenih, posljedičnih, pa ih ponavlja u svakom trenutku praznog hoda, u liftovima, pred fotokopirnim aparatom, vrti ih u glavi, silno je važno ovladati jezikom, u džepu imati sve finese i smicalice, ne pružiti im ni najmanju priliku da ti se rugaju, naročito kad jedva čekaju da se popikneš, ne bi li to kao flaster prilijepili preko svojih kompleksa inferiornosti, time se utješili što ti u struci gledaju u leđa, mora to gadno peći kad je u pitanju žena, štoviše strankinja, nanjuše li takvoj slabost u nju će se kao morski psi zariti.

Osjetila je to još na studiju, otpratila kako se pokroviteljska simpatija preobražava u zavist, oblijetali su je s poluironičnim divljenjem, najednom gledali samo gdje da joj ga zabiju, u radnoj sredini to je samo još opipljivije, tu je for real, tuđe utapanje tu je prvorazredni spektakl, ne preživi se ako nisi amfibija, nasmiješena i umiljata a opremljena za plivanje među krvolocima.

Ali to je ujedno kao u čistom adrenalinu plivati, tjera te neprestano prema gore, u full speed i multitasking, nabrijava ti performanse, a nije se teško voljeti tako oklopljenu, bez ijedne pukotine, tu predatorsku, androidnu verziju sebe, nimalo ne boli biti control-freak, taj pojam su izmislili za utjehu hendikepiranoj većini, tko bi poželio s toga se skinuti.

A ima ih i previše koji ne skidaju s nje vlažne poglede, svoje obožavanje po njoj sline, ne skrivaju da bi boga svojeg prodali za pet minuta njezina mesa, valjda u nadi da joj to laska, da će je tom vrstom iskrenosti ganuti, time poskidati sedam kora sa srca njezine tajne, rastvoriti čarobna vrata, pribaviti propusnicu za jednokratni posjet špilji s blagom.

Nekima, naprotiv, ambicije su dugoročne i strategije sofisticirane, pa ne pikiraju prečicama nego se prema plijenu šuljaju, zvjerčicu centimetar po centimetar mame, dobacuju joj kolačiće s afrodizijačkim nadjevom, najbisernije proizvode svojega draguljarskog uma, ne propuštajući priliku, kao što drugi čine s vjetrovima, da spuste jednu od tih besmrtnih seksualnih aluzija kojih se ne bi sramio nijedan pubertetlija.

Pa onda taj što joj bez trunke srama, pred očima cijelog Instituta, donosi cvijeće i čokoladne bombone, premda je po zidovima u uredu povješao suprugu i dvije kćeri, Mašine vršnjakinje, a njezine zgađene poglede tumači kao potvrdu da joj je zakapario dušu, kao poticaj da tako nastavi sve do dana kada će mu se isporučiti cijela, neka joj već počne u svojoj ergeli uređivati zasebnu štalicu.

A ima ih i diskretnih, koji svoje usluge reklamiraju onako usput, rutinskim, već automatskim znakovima objavljuju da su na raspolaganju, u hodu stotine udica oko sebe rasipaju, u čemu nema ničeg uvredljivog, a ni osobnog, oni spolne transakcije nesvjesno ugovaraju i s kvakama dok otvaraju vrata, i nema sumnje da ih statistika nagrađuje, premda su Maši seksipilni koliko i statističke tablice.

Čak i njezin mentor, dobrodušna žaba ubrojiva među muškarce samo zbog nedostatka aseksualnih kategorija, sav se zajapuri kad sjednu za isti stol, ako im se pred monitorom koljena tragedijom dotaknu počne lamatati ručicama i izgovarati besmislice, očajnički traži nešto duhovito, šarmantno, a njoj je od nadmoći samo nelagodno, krivnju osjeća što je razlogom njegova poniženja, doduše ograničenu krivnju, nadasve je iritira što joj to zatrpava glavu, otkida dragocjeno vrijeme, pa dok se stari ne pribere vrti svoje rečenice, Koliko god je susjedov sin ponavljao svoje ime, njegova papiga nije ga progovorila, itd.

Dok se oblači, televizor pripovijeda o ugroženim ptičjim vrstama, jebe joj se za ugrožene ptičje vrste ali i u tome se nađe zanimljive sintakse, izraza koje vrijedi zapamtiti, za razliku od ovih pisama koje joj šalje njezin bivši, brzopleto mu se pohvalila novom adresom i sad plaća, svakog ponedjeljka jedno izvadi iz sandučića, i u njemu ništa ne isplaćuje trud uložen u otvaranje.

Njemu je žao, strahovito mu je žao, neumorno i sve originalnije žali, papir bi se rastopio kad bi znao upiti njegovo žaljenje, zbog svega što je učinio pogrešno, što bi sad učinio posve ispravno, što će učiniti čim dočeka priliku, već je za njih dvoje popločio put u ispravnost, samo neka se ona vrati kući, on je čista srca čeka, sve je oprostio svojoj Lassie, ili možda sebi, teška je to dilema, tko je više oprosta zaslužio raznim sranjima, tko je krivlji i tko bi trebao više žaliti, no kanta za smeće će je zacijelo razriješiti.

Da temeljitije pogleda po stanu, pola bi ga u kanti završilo, većina tih ukrasnih pizdarijica, visuljaka i samostojećih figura, mirišljavih svijeća i sapuna, bivših ruža i crvljivih adventskih vjenčića, paprati i papričica koje skapavaju po prozorskim daskama, bižuterije koju je dovukla da sebe ukrasi, ogrlica, naušnica, prstenja, broševa, osobito su tjeskoban prizor marame i šalovi, gdje god ih je odložila, među kutije tjestenine i riže na hladnjaku, u tko zna kad započetu knjigu, na pod, leže kao da su kolabirali, nitko im ne priskače u pomoć, srećom rijetko se probijaju do svijesti, nosila ih je jednom ako i toliko, svi su ti artikli kupljeni vrlo povoljno i točno tako izgledaju, novčićem zaostalim u džepu, koji je potrošila iz obijesti, samo da ga ne vrati kući, ni trena se ne premišljajući, iz inata, da mama, likujući nad onime što bi ti rekla o takvom ponašanju, kad bi te netko pitao.

Još više od Mašine financijske politike, maminu rječitost razigrala bi njezina metodologija domaćinstva, smeće u vrećama poslaganim kraj kuhinjske kante, u iščekivanju da ih povoljan vjetar otpuhne prema kontejneru, čaše i šalice koje pupaju po kutevima, većinom jedva taknutog sadržaja, dok se ne proliju ako ih ne zatrpaju gnijezda prašine, knjige i časopisi, odjeća, ova posljednja je prekinula svaki kontakt s ormarom, po stolcima se spontano organizira u čiste i prljave hrpe, provizorne, prije ili kasnije to završi međusobnim stapanjem, toaletnog papira kronično nema, ili je u pitanju zubna pasta, nikako da zapamti, u kupovini se uvijek zbuni i ispadne da je ipak bilo ono drugo, s hranom je slično, delicije koju kupi za sutradan sjeti se kad nagnjije, nikako da kompletira elemente za jedan normalan obrok, nakupila je tijesta svih zamislivih oblika ali već danima nema ni zrno soli, jebi ga negdje ipak mora puštati.

A mama neka to zove svinjcem koliko hoće, nije istina da zato Maša nijednog ne dovede k sebi, samo se o kontroli radi, o sigurnosti da će u bilo kojem trenu moći stvar isključiti, u sekundi se iščupati, zato na seks pristaje samo u njihovim stanovima, eventualno u autu, nekih večeri nije podnošljivo više od toga, nema živaca za razgledavanje interijera, ili se njegov smisao za humor, muževnost, sportski duh, poslovna postignuća, ne daju otrpjeti dulje no što je potrebno da joj zguli odjeću, da joj ga nabije u usta, i još se nije stigao ni pokopčati a ona je već vani, to je ono ključno, izbjeći one gnusne trenutke poslije, kad je obuzme gađenje prema dahtavom, ljepljivom, usmrđenom mesu, kad postane nezamislivo doticati ga, kamoli kraj njega dočekati jutro, bitno je ne morati to objašnjavati, nestati prije no što počnu pitanja, izmaći očima koje prosuđuju, zato izlazi isključivo sama, otkako je jedna izrazila zgražanje nad njezinim izborom, kao da je njoj do biranja, kao da izbor tu može nešto promijeniti, zapravo dobar je onaj koji će cijeli happening svesti na elementarno, ubrzati njezin put do vrata.

Još jedan brzometni pogled u zrcalo i spremna je kroz svoja se vrata otisnuti, s užitkom ih treska za sobom, njezina su.