Centimetar od sreće | Marinko Koščec

VII.

Vrata se otvaraju i kroz procjep, poput periskopa, proviruje ruka: ženska, sa stiliziranom tarantulom na srednjem prstu i noktima na korak od nadrealno dugačkih. Zatim i lice. Usne se trude izgledati prijekorno ali oči odašilju nešto poput Ah, vraže jedan. Kix preko volje protestira, reda radi.

– Prstići bi se od kucanja porazbijali?

– A radili smo nešto jako intimno?

– Ti i ja? Bože sačuvaj, srce. Tu smo da služimo narodu.

– Šef me već prilično prca zbog tog govora.

– Pa nadam se da užitak nije samo njegov. I nije govor nego obraćanje diplomatskom zboru. To bi frizuricu pokvarilo, da zapamtiš nešto tako komplicirano?

Dođi da grkljan ti iščupam, govore Hanine oči.

– Zovi ga ti kako hoćeš, samo predaj više.

– Zlato, znamo da šefa ne bi zadovoljilo, uostalom da ne zaslužuje, ništa manje od vrhunskog proizvoda. A vidiš da izgaram bruseći njegov dijamant. Reci mu da olabavi malo, ne valja se uzrujavati prije ručka.

Hana sad na licu slaže Napuši ga se, pa se povlači. Kix se baca unatrag. Fotelja ga dočekuje pucketavim, pjenastim zagrljajem. On joj uzvraća milovanjem. Kožnu je presvlaku zaista virtuozno izabrao u talijanskom katalogu, kao i ostatak inventara. Ruku sklopljenih iza glave, predaje se pejsažu svojeg ureda: realno govoreći, čudo je učinio. Prije nepunih mjesec dana to je bila rupetina nakrcana zlodjelima socijalističke drvne industrije, zasmrđena jeftinim duhanom i provincijskim znojem njegova prethodnika. Ovakvog interijera, naprotiv, neće se sramiti pred zapadnim diplomatima. Dobro, neće ni dugo čekati na reprezentativniju kvadraturu, ovo je samo kratkotrajna stanica. Ali daleko stiže jedino tko je pri svakom koraku na visini. Pribran, precizan, dostojanstven.

Kix ispravlja kralješnicu, podiže bradu i duboko udiše. Baca oko na odraz u vitrini. Ma kako strogo, oko nema što nego priznati da je teretana pozlatila do posljednjeg uloženog novčića. Da je izvaljala plastiku pred kojom se gipsani Grci mogu sakriti. Krajobraz oštrih kontura, po kakvima se raspoznaju unutrašnja napetost i uspravnost. Izdašnih a bez pretjerivanja, taman koliko je potrebno da uberu ženska treptanja i muško škrgutanje. Evo, Hana. Bez imalo srama se napasa njegovih reljefa. Da se nju pita, s odjećom bi ga sažvakala. Za sobom ostavlja vlažne tragove na tapisonu.

Hana je od onih koji uviđaju da tuđe divljenje ne pada s grane. Njoj je to ekstremno jasno. Vlastitoj osobi posvećuje sveobuhvatnu pažnju, svaki joj segment marljivo servisira. Što god je od njezine osobe oku dohvatljivo, filigranski je proizvod. Hodajući odgovor na pitanje isplati li se u kozmetiku uložiti malo više.

Istina, nad tim pitanjem ona ne mora čupati kosu. Ipak bi groteskno bilo kupovati piratske hidratatore i lipometrička pomagala na akciji a vozikati se Grand Cherokeejem. Džip je, umjesto nečega ženstvenijeg, ustupak tati. Brizi da preživi neandertalce koji ovdje sjedaju za volan. Tati bi zacijelo najmilije bilo da jedinica uopće ne izlazi iz kuće. Ili, kad je već došlo takvo vrijeme da žensko čeljade mora imati vlastitu glavu, da ju je barem dala u nešto dostojno imena tatinog. Svatko iole informiran zna da je tata istaknuti djelatnik u distribuciji cigareta bez markice. Upućeniji znaju i da to mu je samo hobi, razonoda od uvozno-izvoznih transakcija s heroinom. A kćer je svoju sreću ugledala u državnoj birokraciji. Ni manje ni više nego u vokaciji tajnice.

Ima u ljudskoj duši mjesta opscenih, umu doista neosvojivih. Premda je drže za Barbiku, u cijelom Ministarstvu vanjskih nema od Hane sposobnijeg. Pokorno i zahvalno obavlja najprizemnije zadatke, a upravo boli koliko je inteligentnija od morončića koji su se nakitili titulama ravnatelja i savjetnika. Oni su toga itekako svjesni, pa je mrze. Utoliko više što joj uzalud nabacuju romantične iskrice. Od portira do ministra, a naročito tajničkim sestrinstvom, prema Hani struji ubilački nagon.

Žao je Kixu priznati, ali on tu nije iznimka. Čak briljira u bahatosti i ponižavajućim dosjetkama. Kada se sve zbroji, golema je enigma što Hanu dovlači ovamo u osam svakog jutra, umjesto da se ljuljuška u tatinoj šuški? Možda bi pomoglo jednostavno je pitati. Ali Kixovo zanimanje za druge ipak ne seže tako daleko.

Sad opaža, naprotiv, da ga vlastito tijelo poziva k sebi, nabreknućem u hlačama. Poziva da si pribere rasute konce i veže ih uz tu bitvu, potporanj kontemplacije i imaginacije. A zna Kix cijeniti svaku priliku da se zovu odazove. No, na časak intime sad zacijelo može računati.

Prsti prvo oplahuju svilom ogrnuto obrežje pektoralno. Nadahnuti, raskopčavaju košulju, zavlače se među dlačice na prsima, nježno kovrčave, rasprostranjene točno gdje i koliko treba. Kližu niže, i što nalaze ne bi ni najzahtjevnije razočaralo: mišićje razbuđeno, za juriš postrojeno, a i topništvo već spremno da opali, cijev naciljana, vruća. Kalibra zastrašujućeg, kraljevskog. Eh, kad bi Hana znala kakav kingsajzer tu čuči. Zgrabila bi bez oklijevanja ovoga kobrana za glavu. Kako bi se s njime zabavila. Kamo bi ga sve zavlačila. Zavidi joj. Tako je gladak, moćan, ukusan, sočan.

No to je tek početak. Hana je uzica za privlačenje krupnijih meta. Lako se zasititi tajničkog mesa; sladokusac će obići šefice odjelâ i kabinetâ. Pa prebrati po diplomatskom tijelu, u intermezzima domjenaka. Svaki put korak više u eleganciji i rafinmanu. Pokoja novinarka, za malo hardcore-egzotike; zbog podatka iz prve ruke te će se dati na križ zabiti. A onda estrada. Dramske prvakinje i pjevačice s pudlicama. Tu i tamo kakvu kost nabaciti paparazzima. Samo naznake, bez ičega konkretnog, raspaljivati im glad. Održavati famu. S vremenom, fama će raditi sama. Stvoriti mit o njegovu megaseksepilu i ultrapotenciji. Puk to obožava. Na koljena će padati pred njegovim nasmiješenim jumboportretom.

I evo, ga, nadolazi. Valja se moćni val i nosi ga i uzdiže ogroman je ogroman aaah…

Ne žuri se Kixu. Zna on da je držati manje slatko nego zamišljati u rukama.

No, sad je spreman vratiti se tekstu. Premda ga je već jutros doveo do savršenstva. Ponovni pogled, doista, ne nalazi ništa za dodati ni oduzeti. Vlada nije ni u kojem pogledu umiješana u pogranična zbivanja. Što god se zbiva oko granice, stvar je lokalnog življa. Ako ima oružanih formacija, naoružale su se i formirale spontano. A jedina je prava istina da se ne zbiva ništa; što god pokazuju strane televizije djelo je destruktivne propagande. Uostalom, takozvana granica je birokratska izmišljotina; linija koju je na papiru zacrtala zločinačka ruka ne bi li raspolutila živo narodno biće. No Narodna armija će svaki takav pokušaj u temeljima zatrti.

Evo, sva je ta sranja ugradio, i ovio ih tako finom maglicom da ministar može pred ambasadore spokojan poput anđela. A oni će, nemajmo iluzija, od toga ionako čuti samo ono što unaprijed znaju. I cijeli će anđeoski slet nestrpljivo čekati trenutak da se premjesti u svoje prirodno stanište, blagovaonicu.

Kix se premješta do prozora. Prislanja oko uz aluminijske rebrenice. Treba mu vremena da pripitomi blještavilo, a onda počinje razabirati blokove betona, boje bljuvotine, nagomilane bez milosrđa, bez ikakvih urbanističkih primisli. Zatim i gmizanje u njihovu podnožju. Zbito, zgradurinama prignječeno mnoštvo. Besprizorno.

No nešto zmijoliko nadire iz dubine. Kao da iz kanalizacijskog otvora plaze, jedan za drugim, sada već cijela kolona maslinastih kamiona. Cerade su odignute pa se lijepo vidi teret kojim su prekrcani, živ i bučan. U svakom po jedna ljudska gvalja, metež udova i cijevi, nizovi sjajnih šiljaka opletenih oko vratova kao za svadbu, u zraku zastave, razdragane šake. Pjeva se, no teško je raspoznati melodiju. Što god istiskuju razinuta ždrijela, tutnjava melje u skupni urlik veselja. Junaštvo se pjenuša, zapljuskuje svjetinu, obamrlu od zadivljenosti. Neki, u nedostatku cvijeća, dobacuju znakove ohrabrenja.

Larma zamire čim je zmija spuznula iz kadra. Pukotina na pločniku se promptno pokrpava, svatko se svojoj sitnosti okreće. Ništa spomena vrijedno, zapravo. To bila je samo himera.

– Voilà – kaže odlažući listove na Haninu stolu. Odmiče krupnim koracima. Lepršaju krajevi nehajno zagrnutog, maslinastozlatnog d’Altieria i dašak Channelovog Égoïstea prolijeće pred Haninim otvorenim ustima.

Kima osiguranju, gura rotirajuća vrata, iskoračuje u sumrak. Trenutak ostaje kraj staklene kugle u kojoj neon upravo počinje tinjati. Pomno udiše, dok mu britkost zimskog sutona ne pronese žmarce ugode od nožnih prstiju do korijena kose. Pa zakoračuje prema gradu koji podatno treperi u daljini, pod nogama.

Kad okrene ključ u bravici i motor zabrunda, to je tjelesni doživljaj. Kao da krvotok mu se oglasio, podsjećajući na kilovate vlastitih ambicija, na glad za neograničenim prostranstvima. Unaprijed osjeća nostalgiju za vozačkim nagonom, jer bliži se dan kad će prestati sâm sjedati za volan, otkad će ga svaki auto dočekivati otvorenih vrata.

Dok se penje prema onim drugim vratima, na ramena mu naliježe težina. Kruži lopaticama ne bi li je zbacio, no ona se u klin uobličuje i usmjerava prema glavi. Na petom katu to je već stezanje, kao da je glava uhvaćena škripcem.

– O, evo nam tatice.

Cijeni Kix što mu Snepi pokazuje koliko je dobrodošao, potreban, dragocjen. Još da je u njezinu pjevušenju više iskrenosti. Da ga to malo manje asocira na lutke s ugrađenim kazetama. A i da mu tu riječ ne gura toliko na nos, kao da ga nastoji pribiti za predstojeću mu ulogu. Ta njezina manija izricanja. Prozivanja, da stvari podsjeti kamo spadaju. Pobrajanja inventara.

– Jesi donio?

Jedva u okvir vrata stane, koliko se proširila u kukovima. A pred prizorom tog trbuha tjeskoba se više ne da potisnuti.

– Mm?

– Banane.

Obješena o lijevu mu ruku, gle, zaista je vrećica s naručenim voćem. Ali logotip dućana je pogrešan. U Snepinim se očima zamračilo i niotkud se stvorila munja.

– Koliko puta sam ti rekla.

Nekoliko, istina je. U supermarketu banane dobavljaju iz Burundija, gdje na plantažama zlostavljaju berače. Dok u voćarnu dvije ulice dalje stižu etički prihvatljivije, iz Ekvadora. I kad se je potrudila to istražiti, kad on zna koliko joj je važno, mogao je zapamtiti, također je istina.

– Oprosti.

Već je učinjeno. To se nikad u njoj ne zadrži dugo. Mahnitost bljesne, ošine ga, i već je počela zaboravljati. Zato ju je i prozvao Red Snapper, od milja Snepi ili Sneps. Po grabežljivoj ribi crvenih peraja. Takva joj je bila kosa kada ju je upoznao, vatreno naježena. Čak i lice kao da je nadahnuto zubatim ribljim profilom. Kao da se priroda ironično poigrala s imenom koje su joj nadjenuli roditelji, zacijelo u programatskom nastojanju. Grejs?! Dobro, donekle je shvatljivo ako se njima to nije doimalo nakaradnim. Njihova je generacija čeznula za Zapadom jer im je dohvatljiv bio jedino preko tv-ekrana. Pa je potomstvo rado nazivala Nensi, Žana, Blejk, čak i Lejdi. No Grejs, Kixov je jezik o to ime ipak previše zapinjao.

Ostatak je, naprotiv, obećavao. Morao si je priznati da mu upravo ovakva treba. Ženica blatasta karaktera kraj njega ne bi potrajala. Htio-ne htio, svaku umiljatu slatkicu brzo bi zaravnao sa zemljom.

A spojio ih je jedan izniman trenutak. Ničega između njih ne bi bilo bez te njezine krize svijesti. Da je na nju naletio prije, a ne nakon kongresa u Americi. Jer kako je sama priznala, tamo je bila otišla opijena sobom. Odjecima koje je u inozemstvu požnjela njezina doktorska disertacija na temu evolucije domaćinstva kod australskih Aboridžina. Sve je ukazivalo da će je ta studija, u populariziranoj verziji objavljena pod naslovom A tada se ona dokopala sjekire, lansirati u sam vrh svjetskog ekofeminizma.

To mu je pričala u odmaklim satima partyja na koji je kanio samo svratiti. Oboje su imali već dosta alkohola u sebi kada su zapeli jedno o drugo. Ali njezina žeđ bila je strahovita, kao i potreba da sve ispovijedi. I konjunkcija te dvije okolnosti dovela ih je, pred jutro, do zbivanja koje će dramatično preusmjeriti tijek njihovih povijesti.

Prije toga, morao je u potankosti saslušati njezinu, sve pijaniju, analizu povijesnih veza između zlostavljenosti žene i zloporabljenosti prirode.

Zaključak je, međutim, bio fantastično trijezan i neumoljiv: patrijarhalni ustroj ključna društvena deformacija i izvor zla, a od odlika koje se tradicionalno smatraju muškima (intelektualnost, individualnost, samosvijest, kompetitivnost, liderstvo), dragocjenije su i njima moralno superiorne ženske vrijednosti (nježnost, nenasilje, osjećajnost, suradnja), te se jedino njima može izgraditi ekološki svjesno i održivo društvo. Stoga treba, za početak, stvarati slobodne zone ženskosti, izvan dosega patrijarhalne šake. Zatim ih progresivno širiti i rušiti potporne stupove falokratskog despotizma, diskriminacijskih dualizama i eksploatacijskih odnosa, hijerarhijskog lanca u kojem je muškarac odmah ispod Boga a žena jedva iznad životinja.

Nažalost, na philadephijskom kongresu stvari su krenule drugim smjerom. Dio delegatkinja, glasniji dio, obrušio se na veličanje tobože imanentno ženskih sposobnosti kao što su rađanje, dojenje, menstruacija, odnosno na žensko prisvajanje autorstva nad tvarnim aspektom postojanja. Jer umjesto da ženi vrati dignitet, tvrdile su prevratnice, i pivotalnu ulogu koji su joj pripadali prije 250.000 godina, u skupljačko-povrtlarskom gospodarstvu, takvo nastojanje samo utvrđuje opresivne stereotipe. Teza da je ekološka svijest žensko pravo i odgovornost – zbog ženine biološke solidarnosti s prirodom to jest njihova zajedništva u potlačenosti – ujedno muškarcima ovjerava monopol nad kulturom kao oprečnim polom prirode, a ženu poistovjećuje s pasivnom materijom, s resursima namijenjenim iskorištavanju. Muškarci, premda otuđeni od obiteljskih osjećaja, vođenja kućanstva, kao i od prirode, za njih imaju jednaki potencijal, samo se trebaju jače potruditi da ih prigrle. U tome im treba pomoći, pobjedonosno su urlale raskolnice, te istodobno razmontirati koncept „žene“, jer on je socijalni konstrukt.

Kixova buduća supruga vratila se duboko potresena, bez tla pod nogama. Njezina disertacija preko noći je ostarjela. Godine predanog istraživanja pokazale su se zabludjelima, beskorisnima. I sâma je ostala dezorijentirana, zaglavljena u procjepu, razapeta između ženskog esencijalizma i sociologizma, između eko-gerile i kozmičkog spiritualizma, između Grejs i Snepi, između prezira prema muškarcima i nužnosti da ih se spasi od muškosti.

I onda još trudnoća.

Ali umjesto da zalegne, proglasi neograničeni time-out, doživotno Doba Majčinstva, upravo tada se vratila u sedlo. Dapače, kao da su joj mlazni motor usadili, ne parazitsko biće. Osnovala je svoju NGO, s ciljem da pomiri proturječne težnje. Brzo je pronašla sljedbenice, zahvaljujući impresivnoj teorijskoj platformi. Sama ju je kreirala, objedinivši širok spektar partikularizama u originalni meta-fem-eko sinkretizam, s izvorima u širokom spektru učenja: od mezopotamskog matrijarhalnog komunizma, svevjekovnog šamanizma i anarhoprimitivizma, do Gaia teologije, ubuntu filozofije i queerekologije. Kao glavne neprijatelje, udruga je istaknula globalizam, imperijalizam, rasizam, klasizam, heteroseksizam, androcentrizam, spišizam, ejdžizam, ejblizam, uostalom sve vidove opresije.

To je unijelo drastične promjene i u bračnu zajednicu. Intenzivnost teorijskog aktivizma implicirala je suspenziju seksualne aktivnosti. Nije da su tome prethodili vulkani i vatrometi, ali znali su se prvih mjeseci tu i tamo prasnuti, onako prijateljski. A tada, vrlo naglo, Snepi je napustila svoju tjelesnu dimenziju, odbacila ju kao pretijesan odjevni predmet, izdigla se među čiste ideje.

Danas, tek povremeno zakoračuje na zemlju. Kixa primjećuje na mahove, gotovo s čuđenjem. A i trudničko povećanje tjelesne mase pokazalo se obrnuto proporcionalnim prisutnosti života u njoj. Otkako je dobila tobolac, kao da je izgubila toplokrvnost.

Blaženo je nesvjesna da je Kix već pet minuta promatra oslonjen na okvir vrata. Na kauču, s bananom u ruci i zasuta papirima, izgleda zapanjujuće daleka. Izvan dohvata. Više no odsutna; njezina je ne-prisutnost u tom tijelu nametljiva, glasna, zaglušujuća. Praznina prostora koji zauzima stvara neugodan zvuk, hujanje čiji odjeci udaraju o zidove ne zamirući, i to stan zatrpava tjeskobom, sve gušćom, već opipljivom, kao da je vata koju nekakav divovski prst nabija kroz prozore, kroz vrata, izlaza više nema, zamka se zatvorila.