Centimetar od sreće | Marinko Koščec

VIII.

Već s vrha hodnika vidi se da su vrata razjapljena. Kao i limena kutija za kekse u koju je Taša pohranjivala svaki novčić viška. Iščekujući ovaj dan. Sanjajući kako će, istoga trena kad bude gotovo, zagrabiti u kutiju i pojuriti u grad po poklone.

I ova sad zjapi na stolu. Taša se spušta na krevet. Dlanove odlaže u krilo, prevrće se na bok. Podom mili mrav. Put mu preprečuje plastična košuljica s listom papira. Jedina rečenica otisnuta na njemu Tašu proglašava magistrom znanosti. Mrav opipava, pokušava zagristi, zaobilazi.

Drečanje radio-alarma. Mislila je da će ga dočekati budna. Treću noć u nizu brojila je sekunde. San se smilovao pred zoru ne bi li ustajanje bilo još teže. Pruža ruku da isključi. A tada. Nešto joj se zabija u zatiljak, reže niz vrat, cijela je kralješnica na žeravici. Ponovno se pokušava pridići. Bol udara istog trena, zasljepljuje, zakiva je za krevet. Kažnjava svako nadimanje pluća. Taša se ne usuđuje ni treptati. Torbe naslagane pred vratima su poput dalekog kontinenta.

Tek satima kasnije, centimetar po centimetar. Odiže pokrivač. Jedno, pa drugo koljeno smiče do poda. Puzi prema telefonu u hodniku.

Kad u zračnoj luci ugleda Marekovo lice, golema gromada se odlama. U komadu nahrupljuje van. Tako silovito da Taša ne uspijeva ništa protisnuti preko usana. Samo zijeva tražeći zrak. On je grli oko ramena i gura kroz gomilu.

– No, no. Dobro je. No, no.

Prestao se micati. Zadihan, odiže svoju gornju polovicu. Pramenovi slijepljeni uz znojno čelo, oči sijevaju.

– Što?!

Sad primjećuje Taša da joj niz obraz klizi suza. Jedan se jecaj otima. I već se puno mlake vode slijeva na jastuk. Tresu je grcaji.

– No, reci!

I opet nijednu riječ ne može dohvatiti. Grabi plahte, gužva ih objema šakama, ali pluća su se ukočila. Sva se stisnula i skvrčila. Tijelo opet sabotira. Sveti se zbog tako dugog uskraćivanja.

Uostalom, jedino bi mu znala reći, vrisnula bi kao što u njoj vrišti, da ga užasno, nepodnošljivo voli. Da se guši od radosti što se probudila kraj njegova živog, zbiljskog, mirisnog tijela. Sposobnog jednim dodirom u glavi joj stvoriti vrućinu i u trbuhu slatku poplavu. Čim je rastvori, sve u njoj ražariti.

Ne bi od srama ni samoj sebi izgovorila da to je razlog što cmolji.

– Mimi. Teško mi je zbog nje.

– I baš si sad našla zato plakati?! To je sve što sad osjećaš, žalost za odlutalom mačkom?!

– Oprosti.

Pridiže se i ljubi ga po bradi, u vrat, po ramenima.

– Oprosti. Nisam te htjela… Znaš koliko nam je svima… Slike mi dolaze, kakvo je prestrašeno, bespomoćno stvorenje bila kad sam je

– Mmm. Pusti.

Marek opipava čeljust, mršti se.

– Prokleti umnjak.

Šljapkavo se izvlači iz nje, zbacuje poplun, u dva koraka je u kupaonici.

Zapravo nije laž. Izgovoreno, to se probilo povrh svega. Preokrutno, da je Mimi nestala baš uoči njezina povratka. Mimi je daleko više od obiteljskog ljubimca. Postala je vezivno tkivo, ključni element obiteljske građevine. Svatko je u njoj našao zamjenu za nekakav svoj nedostatak.

Vidi je zgaženu, zgnječenu, utrobe razvučene po asfaltu. Vidi nekakvu zvijer, vučjaka ili tvora, kako je zaskače i rastrgava. Otrovana, zavlači se u tamu, previja se od grčeva, povraća. Truplo se suši i raspada.

Suze se ipak prorjeđuju. Sklupčana na boku, prati zadnju, kako je spuznula u udubinu pod jagodicom i tu se smirila.

Ali nisu joj promakle na Marekovu licu neke nepoznate sjene. Tragovi tko zna čega prešućenog, ili nestalog. Nečega što im je otela razdvojenost. Ili je razliku ipak upisala njezina manija traženja, u svemu što ima, onoga što možda nedostaje?

U ovih godinu dana, Marek se tri ili četiri puta pokušao zaposliti. I svaki put ga je sama molila da odustane, kad bi joj opisao svoj susret sa privatnim poduzetništvom. Sa zbiljom, grublje rečeno.

Srce joj se para kada ga čupa iz knjižnice. On istinski živi u daljini, u onome što će svijet biti za deset, trideset, sto godina. Milina ga je slušati kad govori o vodiku i fuzijskim reaktorima. O algama, sintetičkom stvaranju stanica, prednatalnom sprečavanju bolesti, kolonizaciji svemira. Nalazi niti poveznice gdje se drugi ne bi usudili tražiti. Analogije i podudarnosti, zakulisne mehanizme, masovne manipulacije i zablude. I najbanalniji događaj će rastumačiti kao rezultat kompliciranog procesa, sudaranja dalekosežnih silnica. U banalnim pojavama prozreti dubinske matrice, odjeke kolektivnih strujanja, pripadnost globalnoj mreži uzroka i posljedica.

Samo kad bi se malo potrudio te sposobnosti primijeniti lokalno. Svoju nadarenost za analizu i sintezu nekamo plasirati. Na pravim mjestima je pokazati i naplatiti. Kad bi ga zanimala mjesta bliže zemlji.

I kad bi ga se barem dalo zainteresirati, na primjer, za ovu pukotinu na stropu. Solidno je napredovala u godinu dana, žuta pruga sve do poda svjedoči koliko je kiše ugostila. Dobro, objasnio joj je. Da bi se saniralo krovnu terasu, da bi se išta diralo, potreban je dogovor svih stanara. Stoga je sigurno, kao i u bezbroj sličnih slučajeva, da se ništa neće dirati.

To Mareka oslobađa odgovornosti. Ali drukčiji pristup problemima ovdje ne postoji osim obrazlaganja uzroka i preusmjeravanja odgovornosti. Vodu i dalje isključuju ujutro i puštaju tek navečer. A može se čuti jedino objašnjenja zašto je tako, ništa o onome što će se poduzeti.

Sjedi na rubu kade. Zagledan u pod, grize podlakticu. Kao da ga je struja protresla kad ju je primijetio.

– Bit će sve u redu.

Nejasno je govori li o umnjaku ili o široj situaciji, nije još sasvim s njom. Naposljetku, očito zaključujući meditaciju, osmjehuje se.

– Bit će sve u redu.

Počinje si četkicom sapunati lice. Zvižduće. Ona zakoračuje u kadu. Pušta vodu, stišće se u kut dok ne stigne topla. Toploj ni dvostruko, ni trostruko dulje čekanje danas ne pomaže da stigne. Stišće oči i baca se pod ledene iglice. Žustro se trlja. Već je bolje, puno bolje. Krv tutnji organizmom.

Naravno da mu nije prestala vjerovati. Dok su zajedno studirali, uvijek je bio onaj koji zna kako, koji rješava, sa sobom je vuče preko prepreka. Bila je potpuno sigurna u njega i kad je, umjesto da preda diplomski rad, odlučio da diplomirati psihologiju nije ono što želi. I svaki put kada je viziju onoga što želi zamijenila nova. Jer to je uvijek opisivao nadahnuto, upućeno, pun strasti, hraneći je svojim samopouzdanjem. Sve bi učinila da ga podrži. On to zaslužuje. Prizemnost je nekima kao košulja od kostrijeti. Ako ih voliš, nećeš im je nabijati.

Marek je njezin život. Bez njega, sve bi se zaustavilo. Sama u sebi više se nikada neće osjećati kao nešto cijelo, već isključivo kao polovica onoga što su zajedno. A to je puno više od zbroja njihove dvije osobe.

Rublje je ledeno, ali ne smeta. Gotovo da joj je nedostajalo tuširanje hladnom vodom. U stanu koji se ne grije dok zima zbilja ne zareže, a i onda na kapaljku. To te ubrza. U hipu rasprši maglu iz glave. Ravno na zavod za zapošljavanje, neće izgubiti ni dana. Sutra opet, ako nema ničega, i dokle god bude potrebno.

U hodniku se sudara s mamom.

– Nemoj mi ništa govoriti, luda sam.

Mamine oči to potvrđuju. Svaki je artikl pažljivo promišljen, u detalje na glavi uloženo je mnogo više od razumnog truda, ali kod cipela je zapelo. U kaputu a bosa, stoji kao usred jata pokrepalih ptica. Još ih vadi iz ormara, prevrće kao da traži bar mali trag života, odbacuje na pod.

– Prvi tajnik japanske ambasade. Kasnim već petnaest minuta.

Nije da joj to pomaže da se odluči. O, kako poznato. Na stresne situacije zna odgovoriti jedino panikom. Stresa se toliko boji da ga sama unaprijed stvara. Žurba i uzrujanost je nepogrešivo odrvene. Vjerojatnost da će zakasniti raste zajedno s važnošću stizanja na vrijeme. A kaže da je Japancima točnost iznad svega. Njezine satove jezika famozno plaćaju. Zahvaljujući Japancima u stanu ima hrane. Još da mama nije, od njih petoro, jedina koja u stan donosi plaću.

– Nisam oka sklopila.

Sve je po starom. Premda je sreća sinoć izgledala veća od ostatka svijeta. Kao da više ne može splasnuti sve dok su zajedno. I već se danas vratila mamina noć bez sklopljenog oka. Ta joj je napomena neophodna za početak dana koliko i četkica za zube. Da slučajno prijavi koji sat spavanja, to bi bio znak za uzbunu.

– Braco je imao gadnu noć.

Ali i mirne noći probdije nad njim. U strahu da ne odmjesečari u kuhinju i iskopa si oko. Ili barem navuče upalu pluća. To je čak vjerojatno u ovoj hladnoći. I vlazi od koje su kutevi zeleni od plijesni. Ormari su pri podu posve gnjili, iz odjeće se više ne da istjerati miris mrtvaca. Tko zna koliko puta mama noću zaviri iza zavjese koja odvaja Bracin krevet i podigne poplun koji on u snu jednako uporno zbacuje.

– Nije prestao tuliti za mačkom. Ne može zaspati ako se ne stisne uz nju.

Istina je, Mimi se najviše vezala uz Bracu. Prepoznala je u njemu nešto sebi slično, otpadak od njegove vrste kao što je i sama, s tim batrljkom od lijeve šape i umjesto desnog oka mliječnom jabučicom nalik tumoru.

– Prozor u kuhinji stalno je otklopljen, obećala sam mu da će se vratiti. I sad me optužuje umjesto da se pomiri. Sve mu je gore.

Da se pomiri. Nije da ona svojim primjerom pokazuje kako se to radi. Oduvijek vreba razloge da pukne po šavovima i raspe se. Očajava nad stvarnim i mogućim neprilikama. Nad najgorim zamislivim scenarijima. Prijeti odlaskom i samoubojstvom. Zaljubljena je u ulogu žrtve, vlastiti križ je napuhala do dimenzija peterokatnice. S Bracinom bolešću se pomirila tako što ju je pretvorila u središnji životni sadržaj. U svoju kapitalnu patnju.

– Pazi kako razgovaraš s tatom. Bracini napadaji ga užasno uzrujavaju.

Lupa vratima. U zraku se uskomešala smjesa jeftinog parfema i histerije što joj se iscijedila iz pazuha.

Treba priznati, ma koliko je krvi ispila tati zbog vlastitog stradanja, štiti ga od svega ostalog. Barem misli da to radi, tako što je preuzela na sebe teret Bracine invalidnosti i krpanja kraja s krajem. I pušta ga da i sam tone u invalidnost umjesto da se bori. Ne da ni riječ protiv njega zucnuti. I sebi zatvara oči pred očiglednim. Odabrala je denial. Poriče da Bracino stanje dolazi iznutra. Grabi se za svaku traumu, jer sve dok je uzrok vani postoji mogućnost da ga zaštiti. I tatin problem umanjuje. Izmišlja mu opravdanja. Odbija ga nazvati pravim imenom.

U dnevnoj sobi, tata stoji kod prozora okrenut joj leđima. Čašu ne treba dugo tražiti, evo je pod stolnim kalendarom. Tek simbolička kamuflaža, kurtoazna. Škripa parketa ga je trgnula. Neko je vrijeme ostaje zijati, očito se naprežući da je prepozna.

– Dođi da vidiš ovo.

Vani je gadno, sipi zimska rosulja. Čovjeka s druge strane ulice to ne ometa u poslu. Stoji na vrtnim ljestvama i pili posred kržljave jelke, jedine u dvorištu. Vrh joj je već izvaljen na tlu.

– Prošli tjedan se doselio. I što mu je najhitnije? Kojim je zahvatom krenuo uljepšavati svoj novi dom?!

U tatinim očima bljesnula je mahnitost, ratobornost bez jasna neprijatelja. Kao da je ošamućen od krvi koja visi u zraku i samo što se nije prolila iz oblaka. Ali već je zgasnuo. Zagledao se u nešto na stolu.

– Ma reži, prijatelju! To kljasto, nikakvo drvce… Čemu? Oko je ubadalo… Kao kažiprst uperen u bijedu… Bolje ništa!

O, kako bi voljela da tata malo manje gleda kroz prozor. Dok je žena u toj kući bila živa uhodio ju je tobože kao medicinski fenomen, jer uopće nije spavala. Ustajao bi u svako doba noći i iza zavjese čekao dok je ne ugleda na prozoru. I sljedećeg jutra slavodobitno izvještavao. Još ga je više fasciniralo nesmetano urušavanje te kuće. Kako joj otpadaju komadi žbuke, crepovi, oluk, i sve ostaje na mjestu koje je izabralo.

Sigurna je Taša da će tata i u novom stanaru naći nešto fenomenalno. Dovoljno da ostane zalijepljen za prozor.

– Čuj, a da pitaš da te skinu s bolovanja? Možda bi ti to… Možda si sad…

I već joj je žao što je izustila. Lice mu je ošinuo bijes. Grči mu mišiće i stišće zube. Gotovo da ju je strah. Da ga ne poznaje, pomislila bi da je sposoban…

Ali osjećaj krivnje uspijeva u njoj stvoriti kao prekidačem. Peče je vlastita grubost. Što ne pokazuje više razumijevanja. Što ne zna ništa učiniti za njega.

U kuhinji je nešto zastrugalo, tupo udarilo.

– To je Braco ustao. Ne brini, sve što još nije razbio je zaključano.

Spušta se u fotelju, tako teško da trpiš njezinu bol, očekuješ da se pod njim razvali.

To traje već tako dugo da Taša ga se više ne sjeća drukčijeg. Više ne zna što je bilo prije, što je čemu uzrok a što posljedica, Bracina bolest ili njegovo pijanstvo. Razočaranje sobom, ili svijetom koji je pljunuo na njegov znanstveni potencijal. Koji ga je šutao dok su drugi pokupljali vrhnje.

Sjeća se Taša jedino maminog ponosa kad joj je pokazivala novinske članke o njegovim knjigama. I strahopoštovanja na licima kolega koji su ga posjećivali kad su se zaredala njegova izbivanja s fakulteta.

Bilo je i razdoblja kada je, uostalom nimalo trezniji od većine, gotovo redovito odlazio na posao. Otkako se promijenila vlast čak ga je neki inat uhvatio. Prema upravi koja ga je pokušala izbaciti. A on se nije dao samo zbog mržnje prema tom novom svijetu. Mržnje koju od nemoći pokazuje tamo gdje to je najmanje opravdano.

U svakom slučaju, prestao se skrivati kada je postalo jasno da je Braco nesposoban za školu. Oboje su tada istaknuli svoju legitimaciju. Tata pijanca, mama žrtve. Njezin talent za patnju dobio je čvrsto uporište. Zgrabila ga je kao izlaznicu, kao oprost za vlastite neostvarene ambicije. Od sebe se sakrila u ulogu zaštitnice.

Za inat liječnicima držala se vlastite dijagnoze. Uvjerena da Bracu treba zaštititi od svijeta, odbila je pomoć stručnih ustanova. A što ga je više čuvala, to je ranjivijim postajao. Dok nije stvorila kripla nesposobnog da iskorači na ulicu, kojeg rasplače cviljenje guma ili pogled nepoznata čovjeka.

Tata pokazuje znake nestrpljenja. Rado bi se vratio prozoru i otpratio pretvaranje jelke u cjepanice.

Ima li se što oplakivati? Je li ga tuga bacila u alkohol ili je samo pijanosti pribavila tragično dostojanstvo? Je li u njemu ikada bilo uspravnosti, ičega čvrstog i vjerodostojnog? Ili samo želja za predajom i nestajanjem, koja je u alkoholizam uskočila kao da je ekspresni vlak?

Za predajom nečemu dubljem, crnjem, čemu je alkohol samo paravan?

Taša sliježe ramenima. Odlazi u kuhinju.

Brace nema. Ali na prozoru, ovo što je na prvi pogled izgledalo kao krpa obješena da se suši, dugo, dugo joj treba da prihvati da to je zaista beživotno tijelo njezine Mimi, unutra se provukla samo glava, jezivo iskežena, vrat je zaglavljen u procjepu, ostatak mlohavo visi vani.