Centimetar od sreće | Marinko Koščec
IX.
Zagledana kroz prozor, zapravo u staklo na kojem hladi čelo, Maša ne razaznaje lica nagomilana na stanici, ni sadržaj plakata što se skupa s nadsvođenim zidom pomiču pa sve brže klize dok ih ne proguta mrak, ostaje preko glave uronjena u Projekt, u vrućicu koju blaži prozorskim staklom, ne smeta je drmusanje jer tijelo ionako drhti od dvije potpuno budne noći, od zaostatka grozničave koncentracije koja joj je zapečatila svijest, ne propuštajući ništa osim Projekta.
Jutro za jutrom, mjesecima, Projekt ju je dočekivao u vidu gromade koju treba kotrljati pred sobom cijeli dan, što dulje u noć, ne bi li je zadatak nastavio gnječiti u snu, strahovima da piše besmislice, da će se elaborat urušiti, i ona skupa s njim, nepovratno, prije no što ga uobliči u nešto suvislo, a onda se ipak počeo ocrtavati, polako je nestalo muke oko slaganja rečenica, ideje su počele pljuštati u lijepo oblikovanim grozdovima, dugačkim kompozicijama potpuno izliječenim od sumnje, svaki dograđeni komadić sad je temeljima povećavao nosivost, osjetila je da će se izdići još jača, prolepršala je skidajući to s leđa, i prsti su joj sve do jutros tutnjali tipkovnicom kao da ispisuju note Ode radosti.
Stoga je u ovom podzemnom vlaku samo prividno, možda ni stotim dijelom sebe, ostatak je odmakao u vremenu, zapravo ne tako daleko, jer internet će vrlo skoro postati banalnost, prodrijet će u svaki zakutak planete, smanjit će je do džepnog formata, a sâm će narasti daleko veći od stvarnosti, bit će intenzivniji, istinitiji od tjelesnih doživljaja, nikakve stvarne blagodati neće se moći nadmetati s virtualnima, sa stvarnošću koju ćemo kreirati po vlastitom ukusu i trenutnom nadahnuću, nestat će jedinstvene osobnosti, svatko će raspolagati osobnom kolekcijom avatara, vlastitom rukom skrojenih ja koje ćemo navlačiti za razonodu, za profesionalne zadatke, kreativnu fantaziju, seksualne susrete, kad zagazimo u virtualni život nećemo ovaj više htjeti ni dotaknuti.
Razlepetale su takve vizije, premda Projekt cilja sasvim prizemno, po mjeri svojih naručitelja, visokih dužnosnika europske administracije, koji su načuli za taj internet pa bi ga rado isprobali, poigrali se s njim prije no što se krene prostituirati, za javnost to je formulirano kao Studija iskoristivosti interneta za razvoj demokracije.
Shvatila je Maša da su oni zaljubljeni u takve riječi, demokracija, razvoj, iskoristivost, studija, pa ih je u elaborat natrpala koliko god je stalo, Projekt od njih zahtijeva veliku žrtvu za dobrobit demokracije, da eventualnu otrovnost interneta najprije na sebi prostudiraju, da provjere ne ugrožava li kontakt s njim dužnosničku psihu, pa ujedno i taj dragocjeni, ezoterični decision making, o kojem ovisi i sudbina Instituta, a Institut itekako to drži na umu, jasno joj je dano do znanja da joj je misija sastaviti Uvod u internet, točnije menjual za retardirane, sa skicom u puno boja.
Mentora nema u Institutu, tajnica ne zna hoće li ga danas biti, sve češće ga drugi poslovi spriječe da se pojavi na poslu, tim bolje, to je čisti dobitak za Mašine radne dane, elaborat svečano uručuje tajnici, vrata zatvara kao da za njim poklapa zahodsku školjku, pa se zavaljuje pred monitor, otiskuje se u međunarodne vode virtualnog svijeta, prolaze sati a nitko joj se ne obraća, tako je integralno uronila u World Wide Web da je vjerojatno nevidljiva.
To je savršeno ali izaziva i malo nelagode, Institut je ipak znanstvena ustanova, i to prestižna, treba opravdati povjerenje guvernatora Europske unije, mrvice mrvica koje su im bacili, svjesni da je ulaganje u znanost sexy, stoga se rado slikaju s rukom oko ramena svojih ulaganja, naročito kad je znanost mlada i perspektivna, hvala im što su toliko shvatili, bilo bi suludo očekivati da shvate što se u Institutu istražuje, uostalom teško bi itko izvan Instituta dokučio što se unutra radi, rezultati rada strogo se čuvaju, kao i radna mjesta, za svako pripravničko stotinu kandidata, Maši bi bez sumnje trebalo laskati što su po nju došli i morali je nagovarati.
Dočepati se pripravništva u Institutu, međutim, tek je pola puta, u praksi zapravo korak prema dolje, ma kako prestižno to izgleda izvana, unutra pripravnik postaje jedva čovjek, u očima kolega s ugovorima na neodređeno, koji ga na svakom koraku podsjećaju kako je nisko, kako su mu tanašni izgledi da izraste u punokrvna državnog službenika, jer nije ništa do idiota zalutala u znanost, greške u sustavu, pa živi u smrtnu strahu da će iscuriti zajedno sa svojim Projektom, pokorno odvozi mentorov auto u praonicu i baloner u čistionicu, jedva dočeka priliku da posluži kao vreća šaci koja bi zlovolju liječila napucavanjem.
Onih iznad, ozakonjenih znanstvenika, ima dvije vrste, jednima Institut je kula bjelokosna u koju su se sklonili od obitelji i drugih sranja, kao i od očekivanja da njihov rad ima praktičnu svrhu, radije se međusobno nadmeću u hermetičnosti, razvijaju software na jezicima koje nitko drugi ne razumije, kojima je jedini cilj testirati vlastito funkcioniranje, spriječiti druge programe da im dekriptiraju zaštitne kodove i s njima uspostave komunikaciju.
Drugi su upravo zadivljujuće praktični, svoj znanstveni prestiž oplemenjuju u sferi businessa, radne sate u državnoj službi posvećuju sklapanju poslova s privatnim poduzećima, željnim precizno profiliranih operacijskih sustava, koje dakako izrađuju sluge im pripravnici, dakako u vrijeme predviđeno za rad na Projektima, za to im katkad čak kapne i kakav neoporezivi sitniš, i svi su zadovoljni.
No Mašin je mentor uspio objediniti ponajbolje od obje kategorije, izvorno on je matematičar, genijalan, sretan jedino u teorijskim raspravama, u sferi čiste apstrakcije, a kompjutere mrzi iz dna duše, ne skriva koliko prezire naprave koje su mu upregnule um, koliko mu se gadi znanstvene potencijale bacati u blato bankarskog poslovanja, knjigovodstva, sigurnosnih sustava, što ga ipak ne sprečava da potpisuje ugovore, i to s takvim pregovaračkim darom da ga zovu Kralj Provizije.
Osobito mu je odvratan internet, djelo tajnih službi za račun multinacionalnih kompanija, idealna platforma za planetarnu hipnozu, kojom će se, pod krinkom interaktivnosti i demokratizacije znanja, provesti najmasovnije pranje mozgova u povijesti, da bi ih se bolje natrpalo utrživim smećem, ali ipak je upravo on osobno osmislio projekt koji internet promiče pred dobrotvorima Instituta, pod suho zlato ga je prodao decision makerima, na njemu uposlio Mašu, te se istog trena povukao s riječima Ne sumnjam da ćete to sjajno odraditi, imam puno povjerenje u vas.
Još više, mentor ima potrebu među njima zadržati zraka, sluti da je Maša najveća opasnost među suradnicima kojima se okružio, da misli brže i vidi dalje od ostalih, više od potrebnog, dakle od poželjnog, pa nema sumnje da će ga prije ili kasnije zgrabiti za vrat, navaliti na njegovo prijestolje čim tome doraste, i nije on jedini koji tako osjeća, evo kako se dogodilo da su je prestali tlačiti sitnim zahtjevima, kako je od one koja uvijek ima odgovor postala ona koju pitanja zaobilaze.
Evo kako se dogodilo da je najednom mrak i uredu nema nikoga, tko zna koliko je vremena provela po raznim forumima, škicajući rasprave o netom otkrivenom cjepivu protiv raka, o nanorobotima osposobljenima da putuju krvotokom i laserskim pištoljima uništavaju viruse i bakterije, da među molekulama prepoznaju one koje će se možda razboljeti, o genu koji je utvrđen kao uzročnik depresije i koji budući naraštaji neće ni upoznati zahvaljujući sitnom zahvatu u genetsku strukturu, o Marsu i Veneri kao skorim turističkim destinacijama, o nuklearnoj fuziji i vodiku kao trajnim energetskim solucijama, o zgradama koje recikliraju tjelesnu toplinu svojih stanovnika a izgled interijera prilagođuju njihovu trenutnom raspoloženju, sudjelovala je u jednoj kolaborativnoj radionici fikcije, dopisala nekoliko dijaloga u cyberpunk distopiji ispletenoj oko presušenja posljednjeg izvora pitke vode na Zemlji, u jednom se chatroomu nakratko priključila komparativnoj analizi različitih anticelulitnih proizvoda.
A sad nastupa neko plutajuće stanje, umor uzima svoje, glava se puni vatom, gubi se i vraća, nedostaju krupne kriške vremena, evo je pred vratima nekakvog stana, unutra trešti trance, tijela se gnječe jedno o drugo, netko znojan se lijepi, ne pušta njezino rame, u uho joj urla svoju euforiju, ona se probija dublje, do kutića gusto napučenog bocama, tu se usidruje, uskoro je ljuljaju valovi, nekakav tip je doplutao, kuca se s njom i ne prestaje još dolijevati, kroz maglu mu jedino oči razabire, njihovo gladno sijevanje, i prije no što je odvuče kao na uzici, Maša si još jednu čašu sama natače i iskapljuje, i nit uskoro opet puca, sve potapa nedogledno sivo.
Ali odmah iza zore progledala je u potpunu bistrinu, nije joj osvanula žudnja za cjelodnevnim zurenjem u prozorsku kvaku nego za netom ubranim voćem, za stručkom nečega mirišljavog, pohitala je na tržnicu prije posla, i već je u mislima iza njega, što dalje od kabineta, upisuje se na nekakvu aktivnost, što tjelesniju, tijelo je željno gibanja, strujanja sokova, možda aerobic, latinoamerički plesovi, dobro ne pretjerujmo, ali zašto ne tečaj skulpture, tako je treba joj rada rukama, i fotografije, sad napokon može putovati, bit će je po plažama od vulkanskog pijeska i po tornjevima gotičkih katedrala, i neka se nađe još koji jezik kad smo pri tome, kineski ili finski, zašto ne cijeli skandinavski paket, to je primjerenije njezinom apetitu i brzini učenja, a preostalu energiju spalit će u nekakvoj ngo, zauzeti se za tuljane ili čitati pjesme oboljelima od side u terminalnoj fazi.
Prije svega toga ipak se vraća yogi, zapostavljenoj zbog Projekta, i tijelo joj je zahvalno, uživa u svojem znoju, u svakoj sekundi naprezanja do boli, do ushićenja je dovodi komunikacija s vlastitim tijelom, premda je voditelj evidentni sadist, oči mu se zažare kad dvorana prostenje, i premda vježbanje ukrašava propovjedima, o kozmičkoj energiji koju treba upiti kroz pore na koži, o međuzvjezdanom miru i tjelesnoj harmoniji, o opuštanju jednog po jednog organa, od bubrega do korijena kose.
Mašu, naprotiv, to dodatno napinje, zaoštrava, ubrzava, puknut će od bistrine i pribranosti, na poslu je pripravna na svaki problem reagirati brzinom nagazne mine, progleda ga prije no što se drugi dospiju prizvati iz magle, ono u čemu se pogube ona razriješi polovicom mozga.
Istodobno, u drugoj polovici javlja se želja za biciklom, za bijegom od tiještenja u skupnim prometalima, od alkoholnog daha, trljanja o smrdljivo salo, to svakoga dana još malo života iz nje istisne, bicikl ga obećava vratiti, razdrmati zaspala pluća, a želi si starinski, jedan od onih s košaricom i zvoncem, s visokim upravljačem, već se osjeća kao junakinja talijanskih crnobijelih filmova, kao jedna od onih boemskih slikarica koje idu na piknik u prirodu i kraj potočića susreću zgodne pastire, premda je u dućanu gledaju podsmješljivo, imaju samo futurističkih čuda, ultralakih blistavih bolida s desecima brzina, uz nadoplatu i s krilima, koji je najjeftiniji kaže Maša, i već niz ulicu kotrlja svoje ushićenje, svoje apgrejdano, samovozno, samozaljubljeno biće.
