Centimetar od sreće | Marinko Koščec

XI.

Horror! Horror! Često se pitao Kix što točno sadrži taj pojam. Što u praksi znači prodrijeti u srce tame? Pisac je zacijelo mislio na nešto kao pakao zemaljski, najgoru grozu što čovjek može oćutjeti, ali jedno je to razumjeti a nešto sasvim drukčije tijelom upoznati. U jednom filmu koji je gledao u djetinjstvu, junaka podvrgavaju mučenju uz pomoć znanosti. Prvo mu pretraže podsvijest za onime čega se najviše užasava. Štakora, utvrđuju. Pa ga vežu i na trbuh mu montiraju kavez s glodavcem izgladnjelim do mahnitosti, koji bez oklijevanja proždire utrobu.

Nije Kix bio strašljiv dječak. Naprotiv, čak je eksperimentirao s tuđim strahovima, zavidan onima što ih imaju. Zavlačio se u smrdljive podrume i pećine pune šišmiša. Prebirao po kamenjaru zloglasne Zmijske glave. Pobijedio u približavanju lica jurećem vlaku; morali su ga odvući da ne nastavi kad ih je sve nadmašio. Tu su igru izmislili nakon maturalnog putovanja, kad je dječaku koji se nagnuo kroz prozor u tunelu otkinulo glavu. Za svaki slučaj, roditelji su Kixa prisiljavali da o tome razgovara s psihijatrom. Uzalud, ali da je bio vlastiti roditelj, i sam bi tako bio postupio. Ne bi li doznao zašto ništa ne osjeća.

I sad je upoznao horror. Riječ se sama izgovorila. Savršeno pristaje tome što je u njemu izraslo, najednom, niotkud, nešto bez lica i obličja, poput pukotine koja se u dubini duše začela i narasla je veća od cijelog mu bića a ne prestaje se širiti i razdirati ga i raskomadanog u ponor odvlačiti, u grotlo jeze, bez kraja propada u mrak koji žari, žari, glava se hoće rasprsnuti

– Jesi ti normalan?!

Snepi na vratima. Pa gotovo istog trena kod prozora, jednim od onih filmskih pokreta koji čovjeka munjevito teleportiraju, dok stvari, ovom prigodom škarnicli, neko vrijeme lelujaju bestežinskim prostorom, usporeno se spuštaju prema parketu i po njemu se raznobojno rasprostiru, poput povrtnog semafora: par zelenih tikvica, pa žuta paprika, pa brojna obitelj rajčica koje se kotrljaju u skupnoj koreografiji i pred nogama mu se zaustavljaju u figuri blještavo krvave lokve. Snepi je dotle već sve širom otvorila i Kixa razapinje očima.

– Hoćeš ga ubiti?!

Pred navalom zimskog zraka, paklene pare se brzo razbistruju. Temperatura u stanu zasigurno je preko četrdeset. Zbog ustrajanja lokalne toplane da zgradu zagrijava kao da su svjetske zalihe energenata nepotrošive. I zbog neobičnog sustava toplinske distribucije, koji stanove na petom katu daruje pet puta izdašnije od onih na prvom. I zbog kapitulacije ventila, nepopravljive, prema kategoričkim riječima upravitelja zgrade, do kraja sezone grijanja. Sve se to, doduše, moglo popraviti otvaranjem prozora, ali nema se kud nego priznati da je jutros to propustio učiniti.

I sad je lako tome se čuditi, ali u životu stvari još lakše otklize najčudnijim smjerovima, dovoljno je jedan ispravan korak propustiti da čovjek dospije u ovakvo stanje, fetusa sklupčanog na podu, znojem oblivenog, sažvakanog i ispljunutog.

– Nekako sam se zamislio.

To je Snapperu vrlo daleko od zadovoljavajućeg odgovora, ali ne inzistira. Zaokupilo ju je dranje koje dopire iz krevetića, tko zna kako već dugo. Sada se Kixu bistri također koliko to je doprinijelo horroru. Ona je derište već razmotala i u peleni otkrila motiv za još jedan rafal.

– Kako ga možeš držati ovakvog?!

Žao mu je, istinski mu je žao, ali nema ništa konkretno reći u svoju obranu. Hita prikupiti povrće, to je najbolje što trenutno zna učiniti da se iskupi.

I nije beznačajno. Kada ju je upoznao, njezin problem s povrćem bio je benigan, čak simpatičan. Sićušna iščašenost što je ukrašavala njezinu osobu, začinjavala je originalnim šarmom. Uostalom, tada je povrće mogla i pojesti, pod uvjetom da je skuhano, i da je netko s njega poskidao što god dotiče zemlju. Što je u tome zlokobno, kakav horror zemlja sadrži, to nije izgovorivo, i postaje opasno ako se čovjek raspituje. U svakom slučaju, otkako se rodio Vuk, stvari su eskalirale. Više ne dolazi u obzir da Snepi dotakne povrće. Kupit će ga, tamo gdje to ne podrazumijeva izravan kontakt s njim, i herojski donijeti do kućnog praga, ali odatle ne želi znati da postoji.

Ne smeta Kixa što mora sam zbrinuti sve Vukove kašice, dakako i vlastite obroke. Naprotiv, baratanje hranom unosi nešto ljekovito u cijelu tu situaciju, točnije pruža priliku da se od situacije izolira kuhinjskim vratima. Ali naporno je izbjegavati drame. Krikove, suze, povraćanja, što su život sa Snepi pretvorili u minsko polje. Mine su prizori konzumacije, njezini tragovi u kanti za smeće, a već i spomen povrća.

Naslućuje Kix kamo je asocijacije odvode organskim lancem. Žalosno je, premda shvatljivo, što kroz jedre plodove gleda ravno u njihovu trulež. Ali zašto to ne obuhvaća i voće, u najmanju ruku ono koje dotiče zemlju? Zašto je povrće njezin horror samo unutar kućnih zidova, dok se na tržnici odvaži čak i zaći među štandove? Zašto gađenje ne obuhvaća i životinjski svijet, kao da u njemu ne traje, bez predaha, isti proces rasapa u ništavilo? I zašto je od svih patologija baš ta procvala u njezinu biću, toliko posvećenom biljkama?

Mnogo je ovako razinutih pitanja, a tako malo vremena. S koječim će se čovjek pomiriti samo da ne traži objašnjenje.

A sad već kasni. Nisu na poslu bili oduševljeni konceptom dolazaka u podne, njegovoj karijeri to sasvim sigurno nije dalo krila. Ali dakako da Sneps nije ni pomislila zbog toga se odreći vlastite. Ovaj aranžman je tobože u njegovu korist; ona pokupi svoje papire i donese ih kući, on sa svojima ostaje u uredu koliko god ga veseli. Ali u praksi to znači da mu se tijekom prijepodneva na stolu prikuplja tuđe smeće, i da ga od toga, dan za danom, putem do ureda oblijeva znoj.

Zapelo je, mili se metar po metar i to traje i traje. Ovim tempom stići će do ministarstva oko sredine tjedna. I doima se da to svi osim njega sjajno podnose. Desetljeća, stoljeća ispiranja mozga učinila su svoje. Kad se ukaže prilika, jednako pitomo, u koloni mile grlom do noža.

Sad se ukazuje razlog zastoja. Ukoso prepriječeni yugo, kao zagrizen sprijeda. Iza njega motor zapiknut u živicu, opsceno naprćen stražnjim dijelom. Zatim žena zabuljena u vlastite cipele, dlanova pristisnutih na usta. I naposljetku truplo, spljošteno uz asfalt, više od tijela nalik trupcu otpalom s tegljača. Jedno stopalo izuveno, kožna jakna, glava skrivena bijelim, dopola pocrvenjelim platnom. Lokva boje rajčice već se razlila do kraja kolnika, nema izbora. Polako se preko nje valjaju prednji pa stražnji kotači, čini mu se da čuje šljapkavi zvuk, osjeća ga na svojoj koži, i sa sobom odnosi komad tog čovjeka, zalijepljenog za kotače i uz kosti mu.

Komešanje pred zgradom Ministarstva obrane. Gomila iz koje već izdaleka bazdi vulgarnost, prljavština. Ima ih u zastave zamotanih, u invalidskim kolicima, s transparentima ili s razvitlanim štakama, spremnim nečije oko iskopati.

Srećom, posve suprotno iza zgrade njegovog ministarstva. Podizanje rampe na parkiralištu upotpunjeno je protokolarnim paziteljevim naklonom. Mesing svakog rukohvata je svježe ulašten. Hana nepogrešivo koketna, s bonusom nekakve oholosti na licu.

– Znaš za tatu?

– Mm?

– Da je prihvatio.

Aleluja. To znači da se žuti tisak nije uzalud zgražao nad otkrićem tatinih aspiracija prema diplomaciji, i nad navodnim premijerovim blagoslovom za veleposlaničko mjesto u Finskoj. To znači također da je Kixov status u Ministarstvu zapikirao prema dolje, jer provjeravajući takvu mogućnost nailazio je samo na kolutanje očima. No dobro, vijest je ipak pozitivna, za ovu zemlju. Velik će to biti dan, kad je tata napusti.

– I, kad putuje?

– Kamo?

– Pa u Finsku, valjda.

Hana ga sad miluje pogledom dobre učiteljice, koja mu eto, oprašta kompletno gradivo jer je iz siromašne obitelji.

– Ma to smo pustili u medije onako, za šalu. I da pripremimo teren. Preuzima Ministarstvo.

Smo. Kćer je dakle itekako angažirana u obiteljskom biznisu. Tata na položaju ministra vanjskih, grotesknost te slike ga pogađa poput teškaševog aperkata. Treba mu vremena da se pridigne na noge. Pa počinje spoznavati da su se svijetu u međuvremenu promijenile konture, da se probudio u drukčijoj nekoj dimenziji. U kojoj taj pojam, preuzimanje, nije humorističan nego označuje klasičan poslovni zahvat, kakvima korporacije gutaju manja poduzeća. Što u konkretnom slučaju ovaj segment državnog aparata priključuje tatinoj tvornici.

– Čestitam.

I za svojim radnim stolom, koji je do jutros smatrao uprtim o neupitan hrastov parket, sada je kao nad crnim bezdanom. Kao neplivač na balvanu koji struja nosi prema divovskom vodopadu. Kao padobranac kojeg vjetar spušta na otok ljudoždera, i tako dalje, u svakom slučaju nije se maknuo s prvog reda dokumenta na vrhu snopića zacijelo sličnih, s crveno nažvrljanim hitno! i sa zadatkom koji se podrazumijeva, da opovrgne što god spočitavaju Vladi. Promatračka misija žali se na nekakve logore, jer u njima, kažu, ima seksualnog roblja, umiranja od gladi, egzekucija. Ma koliko u to zuri, razabire samo nijanse vlastitog crnila, vizije budućnosti što se nadmeću u turobnosti. I traži, traži, ne bi li u tunelu iskopao makar trunku nečega svijetlog.

I doista se počinje ocrtavati slamka. Nije da se osobito pouzdanom doima. Teško je previdjeti njezinu natrulost. Ideja da takvo što potegne zapravo gnušanje izaziva. Ali što je više uspoređuje s raspoloživim scenarijima, to dopadljivijom postaje.

Hanino novo ruho već blista. U uredu izmamljuje ponizne osmijehe. Razmiču se kad prolazi, kao da joj najednom treba više mjesta. A reklo bi se da nije zbog toga zaboravila kemiju koja je krčkala između nje i Kixa. Naprotiv, još češće mu u sobu navraća, s još prozirnijim izgovorima.

I nekako se ni njoj danas kući ne odlazi. Sad su već sami ostali. Na cijelom katu svjetla su pogašena, osim njihove dvije luči, posred dubokog mraka. Svatko za svojim stolom, kakvo rasipanje namještaja. Kad Hana priđe njegovom, oplahne ga dlanovima, osloni bedra pa ih zericu odigne, sve je to tako prirodno, pristalo, bedra su tu kod kuće, udobno im je i mazno, i haljinica je jedva dočekala da se razleprša, da se poput knjige rastvori na najzanimljivijem mjestu, sama je spuznula do gležnjeva a oni se penju na Kixova ramena i oko vrata mu se uvijaju dok svu njezinu bujnost ne pljusne potrbuške preko stola i jednom joj rukom prikliješti leđa a drugu u meso zarine i stane se ritmički u nju nabijati i svakim zamahom kao da u sebe zrak upuhuje, od toga se uspinje, sve većim postaje, gledaj me, gledaj, gledaj, gledaj…