Centimetar od sreće | Marinko Koščec
XII.
Uspinjući se monumentalnim stubištem, s biciklom pod rukom, Maša diže pogled oštro uvis da obuhvati zgradu Instituta, iz podnožja još impresivniju, a pobrinuli su se da zadivljuje već iz daljine, zapiknuli je na uzvisinu koja se prsi nad cijelim kvartom, kao što su se nekoć postavljale crkve, na vrhunce u kojima se križaju putevi tako da ih ne možeš promašiti, sakralna aluzija jednako je upadljiva kao i astronautička, toranj na vrhu Instituta i potpornji poput stabilizatora jasno evociraju raketu, i u duhu visokog modernizma iskazuju njegovu namjenu, da posluži lansiranju u budućnost, da pronosi jedinu religiju budućeg svijeta, informacijsku.
Ali dok se propinje pred njom tako kolosalan, spreman vertikalno se vinuti u nebo, ukazuje joj se i u drukčijem svjetlu, kao da je samo opsjena, šuplja kontura, kartonska maketa projicirana na nebesko platno, sad vidi i prikazu obješenu o njegov toranj, čudovišnoga gorilu zvanog King-Kong, kako riče u očaju i ubilački se razmahuje, do krvožednosti izbezumljen zatočeništvom gore među tornjevima, a sada ta zapjenjena čeljust, te osvetničke šake, pripadaju njezinu mentoru, i uloga giganta-mučenika mu senzacionalno pristaje, publika je okamenjena od strave, promet je stao, cijeli grad podrhtava dok on s tornja informatičke katedrale urla svoje mahnito monstruozno majmunsko ja.
Prošavši kroz rotirajuća vrata, bicikl Maša poslušno nosi niz stepenice, u podrumu neće bosti ničije oči, tako zapovijeda zastupnik Zakona na ovoj razini Institutove vertikale, gore je sve u rukama Mentor-Konga ali ovdje kraljuje Portir, uglađena, dostojanstvena stjenica, koja gine za prilikom da bilo koga ugrize, da negdje izrekne svoj pravorijek, zabrani makar držanje bicikla u predvorju, u nadi da će se utješiti od bogzna kakvih sve frustracija, da će ublažiti žareću ranu vlastite ništavnosti ako se nekome posere na glavu.
Pritisak na brojku 24 Mašu katapultira iz podruma, daleko od takvih mizerabilija, ravno u srce njezine stvarnosti, u spoznaju da se možda posljednji put uspinje ovim liftom, da će se u ozonskim sferama danas zadržati toliko da joj priopće tužnu vijest, zatim se još jednom počastiti hidraulikom prema dolje, a onda niz vodu prema čemu god, makar najbližem šahtu.
Jer da je Projekt još malo poživio krv bi potekla, na početku se još i dalo osmjehnuti idiotizmu njegovih korisnika, ali nikakav smisao za humor nije Maši pomogao da nađe zrno smislenosti u svojem radu, mjesecima je izrađivala kurčeve korisničke profile, prilagođavala ih korisnikovom stručnom resoru, podilazila njegovim intuicijama i estetskim preferencama, hobističkim interesima, zodijačkom znaku, afinitetima po pitanju kućnog ljubimca, sa svakim je ponaosob prolazila inicijacijski proces sve dok se inicirani ne bi pokazao sposobnim održati cjelovečernje izlaganje na temu kurčevih informatičkih blagodati.
I unatoč tome, kompjuteri u njihovim uredima su modni dodaci, novodobne zamjene za stolnu fontanu ili akvarij, nije čudo da toliko dužnosnika zahtijeva screen saver s ribicama, uslugu informatičkog opismenjavanja cijene manje od one koju im pruža uredska vješalica, osobi opismenjivačice ipak poklone zrno svoje karizme, točnije njezinim nogama, onako usput isprobaju neće li zalepršati zrakom na mig dužnosničkog oka, da joj je još jednom namignulo noktima bi mu odgovorila, sve je otvorenije pokazivala želju za tim, a ona je posve sigurno proslijeđena mentoru.
– Izvolite sjesti.
On sjedi na svoj omiljeni način, utonuvši u fotelju tako da mu samo glava nadvisuje plohu stola, na nju je kao posađena, lijepo kožnato jaje kojem pravilnu zaobljenost ne narušava nijedna dlačica, jedino graške znoja na tjemenu, i one što su već skliznule niz obraz te se spuštaju pod ovratnik, podsjećajući da je ispod stola golema vrećasta masa, iz koje dopire astmatični dah, što struže po dnu bačve a onda puca u metalični, tugaljivi falset, cijela nekakva radionica je pod stolom, očito ojađena svojom uzaludnošću, jer ne uspijeva proizvesti više od tog škripanja i nešto rose na glavi.
– Dakle, stigao je evaluacijski izvještaj.
Premda je Maša upravo po te riječi došla, ovako izgovorene su poput bljeska pile koja polaže pravo na njezinu granu, i od toga je tijelom prostrujila sjeta, pred-okus žaljenja za Institutom, za dvije godine koje joj eto umiru na rukama, a istina je da ih je sama u smrt odvela, prečicom, iz dana u dan si gadeći Projekt, zaboravljajući da joj plaća račune, a i mentora sotonizirajući, na njega fokusirajući nagomilani bijes, posve promašeno, na vlastitu štetu, ništa joj ružno nije učinio, ni slova grubog rekao, istina nije da su se narazgovarali o njezinu radu, nije da su ga ijednom spomenuli otkako je Projekt počeo, ali time je prošla daleko bolje od drugih pripravnika, uostalom on je razoružava, empatiju iz nje cijedi ovako trapav, bezazlen, jastučast, kako da ne suosjeća s tim plišanim uredskim medom, neupotrebljivim u vanjskome svijetu, od njega skrivenim u vlastiti svemir, prigušen, usporen, potišten.
– Trenutak, molim vas.
I sad tone u papire pred sobom, još malo dublje pod stol, ujedno i u gustu melankoliju, nije to bio veseljak kad ga je upoznala, nije bilo lako iscijediti mu makar kap zadovoljstva, ali fascinantno je u što su ga pretvorile ove dvije godine, naročito otkako su ga postavili za direktora Instituta, toliki bi ovdje za pomak stepenicu više prodavali do posljednjeg svojeg organa, on se navrh zgrade ustoličio kao po kazni, tu je još osamljeniji, na još većoj udaljenosti od živih, ovako s dva metra jedva ga se razabire, sad ga na ovom svijetu baš sve žalosti, uključujući vlastitu moć, kingkong ugovore i njima primjerene provizije, projekte koji sežu daleko u budućnost, u znanstvenu fantastiku, preko granica mašte, njega sve to u sve dublju turobnost potapa, u gnušanje nad sobom, svaki potpis pod masnim iznosom kao da stavlja na vlastitu smrtnu presudu.
– Mda.
Napokon je pronašao, usred beskrajnog uzdisanja i hripanja, i sad se zagledao u to mjesto gdje piše da im se životni putevi razdvajaju, da zbogom ljubavi, evo čuje se kako mu srce puca pod stolom, ta će tragedija potrgati zadnju vlas koja ga drži za život, teško je i zamisliti silinu kojom ga je pogodila Mašina drama, patnju zbog pukotine koja će za njom ostati u Institutu, u sveopćoj harmoniji, jasno se vidi na licu mu, kao što voli reći svaki dužnosnik, da je za to preuzeo odgovornost, da ga je prignječilo gigantsko breme krivnje, za daleko više od utrnuća jednog znanstvenog potencijala, ono što ga razdire je globalni rasap, kojem se nažalost i sâm zavjetovao, vlastitim radom pomaže da se sav zemaljski život zamijeni binarnim kodom, sve autentično anulira nulama i jedinicama, titraji živih trenutaka da se pretope u plastiku, cjelokupna povijest pokopa u polikarbonatske ljesove, ljudska duša nafila silikonom, zbog toga sebe može jedino prezirati, ali bar ne izbjegava ponijeti svoj dio križa, ne odaje se maloumnoj popustljivosti, bespoštedno se kažnjava, i jedva Maša zadržava nagon da ga uzme u ruke i ponuna, da ga zaštiti od mržnje prema sebi.
– Ukratko, više su nego zadovoljni. Žele još jedan ovakav projekt. Neslužbeno: bilo kakav, ako ste vi u njemu.
U očima mu se ne da pročitati što zapravo misli o tome, je li mu makar mrvicu drago, ili bi ga udobrovoljilo jedino da se sve poruši, i projekti i ova zgradurina, vjerojatno ipak ne misli ništa, riječi je samo propustio kroz usta, oči su već se prevukle caklinom, vratio se nekamo duboko unutra, prestao percipirati i nju i slične periferalije.
Ali nisu kolege, oni je naprotiv sad itekako percipiraju, njihove oči pokazuju da znaju, zadivljuje brzina kojom se vijesti ovdje šire, a i način na koji ih primaju, ovo su protumačili kao Mašino veliko postignuće, pa joj čestitaju pogledima je probadajući i trgajući u komade, iako Maša ni uz najbolju volju ne vidi čime ih je ugrozila, daju joj do znanja da je zločinac, koji se među njih uvukao da im otme radno mjesto, budućnost, sve što imaju.
Zna ipak Maša da to ne treba shvatiti osobno, da ovdje svatko želi smrt svakome, ako im ne staneš na glavu oni će tebi, ubilačke želje udružuju se u klanove, koji si međusobno grebu tlo pod nogama, koji koriste svaki povoljan vjetar da prducnu prema suparničkom, a ujedno su u spontanom savezništvu protiv onoga tko je na vrhu.
Maša se dosad održavala izvan klanova, pazila je da ostane za njih presitna, nevidljiva im, ali u svjetlu ovoga blistavog ostvarenja objelodanilo se da je miljenica onoga vrhovnog, njegova krtica i žbir, a zna se kako treba s takvima.
Prva konkretna mjera dočekuje ju u podrumu, bicikl bez zraka u gumama, poruka moćna i bremenita, tek nagovještaj ognja osvetničkog koji joj ne gine, evo već premire od straha, oprašta se od bicikla pogubljenog, kreće slomljena uz stepenice, prema vlastitom gubilištu.
U očekivanju najgoreg, ipak neće leći i plakati, apetit ne posustaje, mora znati, održavati stostruku konektiranost, u realtimeu provaliti svaki gadget i svaki buzz, biti gdje god je nekakav moving, freak-show koji je trenutno in, među prvima vidjeti nove filmove, imati knjigu o kojoj se govori, premda će se ta na polici brzo zagubiti pod drugima, jednako neotvorenim.
I ona najdoslovnija glad je neprestano kolje, vrijeme je preskupo za sjesti i jesti, na ulici samo zgrabi nešto gdje ne treba ni ući, živi na sladoledu, kroasanima, sušenim marelicama, i za dućane ima sve manje strpljenja, sve joj je teže čekati pred blagajnama, zbijenoj među penzionerima koji dahću i kašlju u vrat, i dovlačiti doma te vrećice, kamoli kuhati, tako da usred noći od jestivog zatekne paket špageta, vrećicu kakaa, čašicu senfa, noću je gadno, glavom defiliraju delicije, mora si čvrsto obećati da će ujutro udovoljiti želucu, priuštiti mu nešto ekstravagantno, bezobrazno skupo, a onda se opet u zadnji čas rastrijezni, pred fancy restoranom se sjeti ostatka mjeseca, požuri prema prvoj pekarnici.
Na poslu nema kamo žuriti, Projekt je pokopan, ništa novo još nije zaživjelo, opet je nitko ne zarezuje, mirno obilazi forume, chatroome, fuckroome, preskače iz uloge u ulogu, isprobava se kao nimfomanka i kao domina, kao muškarac, mutant, čimpanza, zavodi nekoga tko se predstavlja kao svećenik, učlanjuje se u nekakvu sotonističku sektu, u jednom MUDu se lukavstvom provlači kraj zlog čarobnjaka u grimiznu sobu, nalijeće na skupinu izviđača koji je siluju i motornom pilom režu na komade, na siteu posvećenom privatnom životu celebrityja jedna glumica ispovijeda kako je u djetinjstvu ubila svojeg hrčka obojivši ga u plavo, jedna veterinarska klinika nudi izravan prijenos operacije oka (prolapsus bulbus oculi) kujice pekinezera, zahvaljujući jednoj amaterskoj kameri može se pratiti izlijetanje automobila s rally staze, kako se u slow motionu propinje i u padu gnječi troje-četvoro gledatelja, Maša ponovno klikće na play, i opet i opet.
Naposljetku se spušta u podrum, iz torbe vadi pumpu, vani je mrkli mrak, pedalira prema stanu u kojem se slavi vjenčanje teoretičara vizualne komunikacije i njegova dugogodišnjeg partnera brand managera, četvrti kat a ciktanje se čuje već u prizemlju, pred pragom treba preskočiti jednoga što je, sudeći po rukama u raskopčanom šlicu, izašao popišati se po stubištu a onda zaspao sklupčan, unutra je world štimung, ima ih svih boja kao da je set Benettonove reklame, praskaju balkanski puhački orkestri, tri jako našminkana dečkića daju sve od sebe da utjelove duh tog podneblja, plešu i urlaju zagrljeni, razdrljenih košulja, nastoje pasti u trans, jedan se par ispružio iza kauča, njezina glava marljivo radi oko njegovog trbuha kao da ga hoće napumpati, švedski stol je senzacionalan, u ponudi je i prah za koji je Maša, po obliku posude a i po količini, prvo pomislila da je parmezan.
Smješta se nadohvat posude, a tko god navrati da se okrijepi pokazuje zanimanje i za njezinu personu, neki čak egzaltirano, zasipaju je divljenjem ne bi li se tri-četiri-hop prevrnula iza kauča, jedan je pak toliko uvjeren u čarobnost vlastite pojave da joj bez ikakve verbalne uvertire stavlja ruku na sisu, drugi se predstavlja kao redatelj, nakon nekoliko rečenica dodjeljuje joj ulogu u filmu koji će započeti čim dovrši trenutni projekt, koji je zapravo još u fazi zatvaranja financijske konstrukcije, iznimno zahtjevne jer radi se o istraživačkom dokumentarcu koji će dokazati da tasmanijski tigrovi nisu izumrli.
Sad kraj nje na kauču ostaje djevojka njezine dobi, sitnije građe, mekog lica, s dječačkom frizurom, prilično pijana, ali nekako otmjeno, coolerski nasmiješena, a ujedno kao da se sprema po svemu tome povratiti, kaže da radi kao analitičar recepcijske segmentacije u agenciji za profiliranje promotivnih strategija i da joj se mačka zove Zita, Maša je uzima za ruku i vodi u kupaonicu, zaključava vrata, svlači s nje sve osim cipela, posjeda je na rub kade, spušta se na koljena, lice zavlači među njezina bedra i siše, siše, sve dok ih ne protresu grčevi, zatim je prevrće u kadu, ustaje i kreće prema vratima stana, na biciklu je već potpuno isključena, jedino su noge budne.
Na kraju sljedećeg radnog dana bicikl je dočekuje bez ventila, to joj izmamljuje osmijeh, odlazi kupiti druge ventile, vraća se po bicikl, sutradan mu nedostaje prednji kotač.
Malo meditira nad tim, zatim polazi uz stepenice, pa pješice prema yoga-dvorani, voditelj je dočekuje na vratima, s viješću da je preminuo otac, utemeljitelj njihove yoga-frakcije, Maša se žurno daje u potresenost, dvoji bi li mu sućut izrazila, ali on zapravo nije ucviljen, čak zadovoljstvo pokazuje, jer vođu su na nebu dočekali raširenih ruku, ne objašnjava kako je doznao, u svakom slučaju cijeli sat tome posvećuje, treba za njim ponavljati, ruku sklopljenih ispred srca, stihove zahvalnosti nebu za dobro i ljubav kojima preplavljuje zemlju, i zbor doista pokorno muče na sanskrtu, a zatim se tri-četiri-hop oslobađa svega što tome eventualno proturječi, zbacuje do posljednje natruhe negativnih energija, nečistoća, svega što je u tijelu pokvarljivo, i ono što naposljetku ustaje s prostirki nema s tom ljušturom ništa zajedničko, vlastite tjelesnosti jedva da sjeća se.
Subota je, možda već popodne, ne sjeća se da je ikada tako dugo spavala, dan se više i ne isplati počinjati, tko zna koliko još ostaje sklupčana u krevetu, kroz prozor promatra vjetar, kako mlatara kišom, povremeno šamara prozor, razbacuje krošnje, na mahove ih povijajući do zemlje, a one se svaki put vraćaju u isti položaj, ali bezvoljno, ne skrivajući koliko su svega tog site.
Nedjeljno jutro je naprotiv ispuhano, zaglađeno, gluho, besprizorno, treba pod svaku cijenu otići nekamo, naći se s nekime, govoriti, makar besmislice, u adresaru ima prihvatljivih brojeva, nekoliko puta kreće tipkati pa odustaje, od straha da ništa neće htjeti izaći na usta.
Trebalo bi otići u šoping, opsežan, gotovo da nema čega u stanu nije ponestalo, ili makar do dućana na uglu, po dvije-tri stvari koje će pokrpati dan, ali mučninu osjeća već od pomisli na kupovinu, na ulazak u jedno od tih mjesta, konačno je iz stana izbacuje jedna ideja, skače na nju kao na vlak iskrsnuo posred pustinje, spušta se prema parku s umjetnim jezercem, i do mraka ostaje sjediti na pontonu od trupaca, bacajući komadiće kruha jednoj pačjoj obitelji, krupnom, raskošnom mužjaku, njegovoj skromnijoj družici, i njihovim četirima pahuljicama.
U ponedjeljak ujutro doznaje da je Mentor preminuo.
– U grlu mu je zapela pileća koščica i ugušila ga.
