Centimetar od sreće | Marinko Koščec
XIII.
Odjevena, našminkana, Taša se pred zrcalom u hodniku još jednom pretresa od glave do pete. Sve je to dosta traljavo. Trebalo bi poskidati i pokušati ponovno. Ali zadnji je trenutak da uhvati autobus. Navlači kaput, grabi torbu, ključeve, kreće poljubiti Taru. Ruka joj ipak zapinje za telefon.
Mamin glas je mrtvački. Osjećala je Taša da se nešto dogodilo.
– Zvali su iz doma. Neka dođemo po Bracu.
– Kako?! Zašto sad?! Prestao je tuliti. Odavno nije pokušao pobjeći. Od one krvave epizode, kad si je raskopao stopalo, prošlo je…
– Zatvaraju ga. Nema više novca.
– I samo tako, djecu će istresti na ulicu, kao da su mrvice sa stola?! A što je s onom po koju nema tko doći?
– Upraviteljica je plakala na telefonu. Osoblje već mjesecima radi bez plaće. Sad više nemaju od čega ni krumpir kupiti. Isključit će im struju.
– I gradske vlasti ne mogu odvojiti toliko?
– Možda i bi, da jedan poduzetnik nije bacio oko na taj komad zemljišta.
Pucketanje u slušalici je hipnotizira. Tko zna koliko vremena prolazi. Slušalica se rastvorila, usisala je, i sad pluta nekim neomeđenim mrakom, kao među mjehurićima mineralne vode, posvuda ih na koži osjeća.
Napokon, mama uzdiše.
– Tata se zbilja pridržavao obećanja. Nisam ga tjednima vidjela… onakvog. A nakon tog poziva, jučer popodne…
Vraća se zrcalu. Grize usne. Baca torbu o zid, grabi natrag u sobu, čupa se iz kaputa kao da je pun stjenica. Otvara ormar, ostaje zuriti unutra, objema rukama obješena o vrata.
Zvoni. Na vratima dva dečka iz Marekove firme. Opet s nečime glomaznim. Klimauređaj, još jedan. Prošli tjedan perilica za suđe. Smijulje se. Kao komedijaši koji dovlače svoje rekvizite na pozornicu da izvedu nešto urnebesno.
Voljela bi Taša vjerovati Mareku. Da gazda nema ništa protiv, da zapravo on gazdi čini uslugu uzimajući svu tu tehniku, jer firma je dobiva za kompenzaciju. Jer takva su vremena došla, da se samo roba razmjenjuje, a novac se gotovo i ne viđa.
Lakše bi mu vjerovala kad bi to objasnio i mesaru na uglu, i uredio s njim nekakvu kompenzaciju.
– Gdje da vam ga stavimo?
Pravi se da ne čuje aluziju ali peče je njihova podrugljivost. Nije joj promaklo kako su si namignuli. Misle da je ovo zbog nje. Da muž udovoljava njezinoj lakomosti. Hitnji da ima sve, i to u ovom svinjcu. Zabavlja ih trpati elektroniku među Marinu kramu, u plijesan i memlu.
Koliko je puta Marek obećao da će preličiti zidove, da će poslati nekoga, i evo još malo pa će se napuniti godina kako su tu.
– A možda smo sad zaradili… makar jednu s nogu?
Samo on govori. Njezinih je godina, premda si nastoji dodati koju tankim brčićem, uljem u kosi, prstenjem, kožnim kaputom. Drugi je još dijete. Od glave do pete neotesano, akne, pulover koji mu je isplela mama, izgriženi nokti. Oči bježe ustranu. U njima prgavost, nedopečena, očito u iščekivanju prilike da učini nekakvo divljenja vrijedno zlo.
Nalijeva im višnjevac. Nazdravljaju jedan drugome ne skrivajući posprdnost, gadljivo krive usta. Sve je napadnije premjeravaju. U njihovim očima je fuksa. Valjda očekuju nekakav znak, poziv da krenu za njom u kupaonicu, jedan po jedan. Ili će možda zajedno, tu u kuhinji. Kutija s klimom će lijepo poslužiti ako je prevrnu preko, jedan odostraga, drugome ostaju usta.
– Ha ništa, odosmo.
Na pragu, još ju je jednom liznuo žaljenjem što ovaj put ništa. Taša suosjeća s njim, ali eto. Malo je indisponirana, peemes, naporan tjedan na poslu. No bit će još bijele tehnike.
Zatvara za njima glasnije no što je namjeravala. Trči u kupaonicu. Lice u zrcalu je odvratno, zaslužuje da ga se pljune. Hrđave kraste na staklu ukrašavaju ga poput psorijaze. Zidovima se cijedi masnoća. Osjeća je i pod kožom. Tren se koleba bi li strgnula sve sa sebe i izribala se četkom, ili povratila. Ipak samo ispire lice jakim mlazom. Podmeće mu dlan, širi i skuplja prste. Naposljetku podiže nekoliko mokrih pramenova, pričvršćuje ih kopčama. Šminka je u rasulu, gotovo s nasladom to prihvaća. Samo ručnikom otire mrlje ispod očiju.
U svojoj sobi, Mara na koljenima. Puzi i ispušta nekakav dementni, jedva ljudski glas. Tara je nastoji slijediti u jednom i u drugom. Primjećuje mamu, ali odmah i zaboravlja. Grca od smijeha, plješćući staricu po butini. Ova se prevrće na leđa. Bacaka se. Koluta očima i reži poput ranjena medvjeda.
Taša polako privlači vrata. I njoj neka je ostavi dok je na poslu? Dogovoreno, govorio je Marek. Dogovoreno, svaki put kad ga je uspjela dočekati budna ili sekundu zadržati na odlasku. Molim te, daj da Taru stavimo u jaslice kad počnem raditi. Molim te, pokušaj iskopati neku vezu. Ili pronaći novac za privatne. I evo do dana kada kreće na posao, dobila je samo to Dogovoreno. Svaki put je našao strpljenja da je sasluša. Gledajući je u oči, čvrsto i nježno. S pažnjom kakva se poklanja autističnom djetetu kad se oglasi svojom opsesijom. A onda otpirio.
Vrijeme joj je da si prizna. Marek više ne živi ovdje, samo navraća.
Na ulici, vrtoglavica je prisiljava da zastane kod kioska. Jednog od onih na kotačima, otvorenih cijele noći zbog žednih. Na staklo su naslonjene, poput pruća, sušene ribe. Uzet će jednu jabuku. Mora pričekati da drhtava starica ispred nje izgovori svoje potraživanje. Premeće ga po ustima kao nešto bodljikavo.
– Kakvu marmeladu imate u malim pakiranjima?
– Marelicu, šipak, šljivu, miješano.
– A koja je najjeftinija?
Dok glođe jabuku, hodajući prema stanici, opet joj kreću suze. Premda ne osjeća tugu. Ništa ne napipava u tijelu, kao da se ispraznilo. Jedino da zubi trnu. Jabuka je nezrela.
U autobusu, lice je zalijepila za prozorsko staklo. Fascinira je broj plakata posvećenih blagotvornosti alkoholnih pića. Ruši zapreke komunikacije, tvrdi jedan. Naslikan je muškarac s bocom u ruci, o drugu mu se objesila bujna ljepotica, i još jedna mu se obavija oko noge. Na drugom je djevojka s čašom, i piše Nađi trenutak za sebe. Zatim nailazi jedan s natpisom Iskonska snaga i slikom ratnika-mutanta, s golemom strojnicom, dopola obraslog metalnim ljuskama: zahvaljujući eliksiru dostupnom po vrlo prihvatljivoj cijeni, pretvara se u tenk.
I evo, uspjelo joj je zakasniti na posao prvoga dana. Javlja se želudac. Sve se jače steže kako se približava posljednja stanica. Kad iskorači na terminal, već bi ga rado iščupala iz trbuha. Terminal je granica pouzdanog, predvidljivog svijeta. Nešto kao platforma s koje se iskoračuje u prašumu. U leglo zaraznih bolesti i zločina. Među stvorenja koja žive od otpada i nenaoružanih prolaznika.
Do Centra za socijalnu skrb treba se probiti kroz buvljak improviziran duž pločnika. Između kartonskih kutija i kašeta, deka položenih na zemlju. Dijelova bicikla i perilica, polovne odjeće, parfema svjetskog glasa i kućne izrade, perika, jednog klupka tek izleglih mačića, jedne zubne proteze. Tržnica nema prostornog kraja, niti je ikako odijeljena od kućanstava. Što god se više ne treba, iznese se pred prag. Rubovima kolnika teku smeđi potočići.
U dvorište Centra provlači se kraj krastave zalogajnice. Iznutra dopiru pijani urlici. Ispred stoje vlasnici kamiona parkiranih u dvorištu, kod ulaza u skladište građevnog materijala. Čekaju mušterije žvačući čačkalice, pljujući pred sebe, rukama rujući po džepovima hlača. Mrmljaju jedan drugome u uho, ali tako da Taši ne promakne. Poglede im osjeća po sebi, poput pijavica, sve do ulaznih vrata.
Njihov drečavo plavi okvir izaziva tjeskobu. Cviljenje i metalni tresak su upravo napadno zlokobni. A boja zidova, u kombinaciji s tapisonom?! Tko god je to odabrao htio je pokazati koliko mrzi ljude, ili da ga baš ništa ne može natjerati na povraćanje.
Portir se je ne sjeća. Od jučer. I ne pada mu na pamet uzdati se u njezinu riječ, da od danas tu radi. Kada bi krenula ne čekajući da on to provjeri telefonom, vjerojatno bi joj pucao u leđa.
Nažalost, sad više ne zna treba li na kraju hodnika lijevo ili desno. Nizašto se ne bi vratila pitati. Recimo da je ovuda.
Nije. Rukavac završava proširenjem, nečime poput čekaonice, s po jednim vratima na svakom zidu. Najednom klik automatskog prekidača. I mrak.
Grobna tama.
Taša kreće za ispruženim rukama. Vrata. Otvara ih. U jednaku tminu. Zakoračuje. Noga ne susreće pod, već nastavlja prema dolje, u prazno, i za sobom povlači ostatak tijela. Ruke uzalud mlataraju zrakom.
Tresak je, izgleda, ipak bio strašniji od posljedice. U prvi je tren pomislila da se to glava rasprsnula. Sada već može sa sigurnošću reći da je živa i pri svijesti, čak i bez osobitih bolova. Ali kad pokuša pomaknuti ruku. Nogu. Ništa ne reagira. U mraku ne vidi ni ima li ih još. Srce počinje mahnito udarati. Vikat će.
Grlo je nijemo.
