Centimetar od sreće | Marinko Koščec

XV.

Bezbolno, misli Maša kad plakati počnu kliziti, cijela se stanica pretvara u pokretnu traku ali već ju je prerezao mrak, kroz prozor je nahrupio huk i kloparanje, uzduh jednako užegao i mastan kao ovo unutra, ženi preko puta znoj se iz pazuha slijeva niz nadlakticu, kraj nje samrtno blijeda djevojčica sklopljenih očiju, očito u nesvijesti, u uspravnom položaju samo zahvaljujući tijelima koja je stišću poput škripca, naginjanja vagona ih još zbijaju, uz mukle jauke utiskuju jedna u druga, prozorsko staklo na obrazu ipak je poput anestezije.

Evo ode godinu dana, misli Maša, bezbolno je prava riječ i gotovo sve što se o tome može reći, bez velikih trauma se presadila u svijet privatnog poduzetništva, vrhovnog poduzetnika srećom ne susreće, on je više kao mitska figura, ne miješa se sa služinčadi, koja ga spominje sa strahopoštovanjem i sarkazmom, nije da među sobom zaljubljeno guguće, nije da imalo simpatije razmjenuje, ali složna je u jalu prema onima na stepenici iznad, koji se gnječeći druge tješe što su prignječeni, u strahu za svoju kožu iz tuđih cijede koliko god ima, pazeći da se negdje ne zalomi prazni hod, da nad trenutnim zadatkom visi barem još jedan što je već morao biti gotov, to krasno ubrzava vrijeme, kraj radnog tjedna stigne prije no što dospiješ podići glavu s ekrana, šteta samo što ostatak tjedna provedeš zureći pred sebe, uzalud tražeći svrhu glavi.

S neonskim bljeskom ulijeću novi plakati, pa usporavaju dok se pred prozorom ne zaustavi dvoje nasmiješenih starčića, u dubokim naslonjačima s pogledom na tirkiznu uvalu, pokraj natpisa Goldinvest. Oni su znali zašto, ili elegantan muškarac, jednako nasmiješen, s frulicom među usnama, a oko njega lepršaju papirići i slova Kod nas novac pleše kako vi svirate, ili nasmiješeni spava među šalterima za kojima se komešaju činovnici, a piše Što se on više znoji vaši su snovi slađi, ili je nasmiješena djevojka s bočicom parfema i objašnjenjem Da ima boga ne bi mirisao bolje, djevojke se pojavljuju u raznovrsnim pozama, ispružene, na koljenima, zabačenih glava, gostoljubivih dekoltea, vragolastih usana, u društvu auto-guma, kuhinjskih pomagala, egzotičnih životinja, mišićavih tipova s oružjem u ruci, vrećica čipsa, i sve su porculanski, glamurozno, slavodobitno nasmiješene.

Na sjedište sučelice Mašinom smješta se gospođa sive kože, gusto preorana lica, usahlih očiju, dlanova žalosno obješenih među koljena, zatim adolescent s aknama veličine kovanica na čelu i vratu, sa slušalicama koje metalno štekću i s majicom na kojoj piše nešto o ubojstvu, ili čovječuljak neke uvezene, zagasite rase, intenzivna mirisa, nešto od toga očito i sâm smatra neprikladnim, jer nastoji sjediti što neprimjetnije, ne gledati nikoga i ni u što, još se smanjiti, ili je jedna što se nimalo ne srami svojega psihičkog poremećaja, cijeli vagon njime časti, glasno sa sobom raspravlja lupajući se dlanom po čelu, povremeno urlikne, obilazi suputnike unoseći im se u lice, valjda tražeći izgovor da zgrabi za vrat, ili je jedan koji bez imalo ustezanja, kao da su artikl s istaknutom cijenom, detaljistički razgledava Mašine sise, i samo što nije, s jednakim mirom, izvadio kurac i počeo ga natezati, a onda se na tom sjedištu pojavljuje Mario.

To zasad još nije Mario, nego strahovito mršav tip s očima, metalik-plavim, gotovo krupnijim od uskog lica, a utonulim u ljubičaste kolobare, obraza mjestimično obraslih paučinastim dlakama, s prekrasnim primjerkom kljuna na mjestu nosa, i s nečime što oko te kreature lebdi poput otrovnog oblaka i već je cijeli stražnji kraj vagona strovalilo u depresiju, ukratko jedan od onih kojima bi pristajala majica s natpisom Samo pucaj, nitko neće prigovoriti, koji će ako mu se slučajno obratiš izgovoriti

– Vraćam se s pogreba, djevojku mi je pregazila hladnjača, sestra mi je umrla od leukemije, dobio sam treći otkaz u mjesec dana, školsku zadaću o ljepoti domovine učiteljica mi je ismijala pred cijelim razredom, psihoterapije ne mogu ništa mojem kompleksu sićušnog spolnog organa, oca sam viđao jednom godišnje, svaki put me seksualno zlostavljao, od jutros valjda više neće, oslijepio sam ga solnom kiselinom.

No ništa tome slično ne doznaje o Mariu, obitelj mu je na broju i u dobrom zdravlju, diskretna i puna razumijevanja za njegovu koncepciju studiranja, financirali su mu eksperimentiranje s nekoliko fakulteta, svim ga srcem podržavaju i u trenutnoj međuetapi, meditaciji nad odabirom novog studija ili posve drukčijeg životnog smjera.

To je morala iz Maria iščupati, ništa ne govori na vlastitu inicijativu, reklo bi se da mu je pojam vlastite inicijative nepoznat, da se sam od sebe ne bi sjetio ni jednog jedinog pokreta, do smrti bi ostao ovako sjediti na Mašinu kauču, bez ikakvih potraživanja, od plišanih jastuka različit samo po tim očima, duboko usađenim a prozirnim, poput prozora u žaloban, opustošen krajolik.

Ali Mario je sjajan ljubavnik, čudesno ustrajan, nepotrošiv, malo ga je teže upaliti ali onda guta beskrajne kilometre, i pogađa u milimetar točno gdje treba, usnama klizi niz Mašinu kralješnicu, tik uz paperjaste dlačice, zapinjući o njih, vraćajući im se dok se ne naježe, dok se tijelo ne ispuni srsima, neiscrpne joj poljupce poput pahulja prosipa po leđima, od korijena kose do procjepa među polutkama, zaranja lice unutra, spušta se topli mrak.

Mario je kao trećim okom obdaren za ono što Maša voli, zanima ga do posljednjeg nabora njezine kože, duboko pod nju se zavlači, iskapa uzdahe i grcaje, cijelu je iz tijela čupa i baca uvis, pa dočekuje neviđenom mekoćom, neshvatljivom za nekoga tako koščatog, i čim joj se sklupča uz leđa, zagrljajem joj nešto poput kućice napravi, Mašini mišići mlohave, blažena težina je obuzima, propada u neki posve nepoznat mir.

Mariove je ruke ni tada ne napuštaju, posvećuju se stopalima, jednom po jednom prstu, i trnci se rastrče uzduž i poprijeko, pod njegovim jagodicama pete propjevaju, iz tjemena niknu pupoljci, bolne nakupine na plećima pretvore se u svilu, cijelo se tijelo navuklo na te ruke, sanja ih, na ulici nosi oko sebe kao kabanicu, na poslu svaki papir prekrivaju, kroz ekran je miluju, na iglama je drže do trena kada je dopušteno odjuriti kući.

Zbunjujuće brzo, Mario se tu usidrio, jedne noći rekla je ne idi i više nije izašao, zabetonirao se na kauču, danima kasnije zatekneš ga u istom položaju, i sebe skupa s njim, vrijeme se pretvorilo u nešto sasvim drukčije, ne može se izgubiti, svaki je tren dobitak, ni sanjala nije Maša da se u nečijem licu može naći toliko sadržaja, da je u stanju toliko zuriti u isto, jer većinu vremena provode bez riječi, jedno drugome promatrajući lice.

Ili kišu, kako predano zalijeva staklo, oblake kako se ganjaju plavetnilom, grlicu koja je sletjela na prozorsku dasku i fiksira ih tim okom, nešto im sudbonosno poručuje, u svemu je skrivena poruka, sve je nabijeno smislom i sudbonosno, sjediti nepomično, osluškivati kolanje svoje krvi, svojom aurom opipavati prostor, jednostavno biti, više je nego dovoljno, više je no što je slutila da može živjeti.

U Mašine rastrganosti, neuroze, histerije, Mario se usadio kao klin, Mario je niotkud iznikla konstanta, stup koji joj je nedostajao da zadrži uspravnost, premda izgledom pobuđuje bilo što osim povjerenja, samo što ne pukne u struku, kosti napinju kožu da je bolno gledati, Adamova jabučica kao da je izvana nalijepljena na vrat, u podočnjacima stanuje sva nesanica svijeta, glava je propala među ramena i zasipa ih sivim pršićem prhuti, što se doima gotovo suvišnim dokazom da je unutra već krenulo put pepela.

No tako će zaključiti tko Maria samo okrzne pogledom, ostajući slijep za sve što je ispod površine, zanemarujući da neki žive prema unutra, kao skladišta koja se nikad ne prazne nego sve više zbijaju, kao preokrenuti vulkani, bez potrebe da osjećajima mašu kao transparentima, da blistaju i fasciniraju vatrometima svojega ja, da se neprestano pucaju adrenalinom ne bi li ostali budni, i ne moraju biti u srcu zbivanja da bi bili, ne moraju otići tamo da bi znali, izgubiti da bi cijenili, jer tijelom razumiju, već u zametku, puni potencijal stvari.

Sve su to zapravo samo nagađanja, Mašini pokušaji da imenuje ono što samo naslućuje, premda istodobno osjeća da Mario nju čita do posljednjeg slova, bez pitanja iz nje izvlači crne tajne, stvara joj želju da se pred njim razmota i prostre, kroz njegove oči nekako se bolje razumije, osjeća da će se izgovorena riječ u njemu oplemeniti, da će se njezin rasuti teret uzdići u čvrstu, svrhovitu građevinu, da će svoj razlog naći ono što se činilo čistom budalaštinom, i kakav god bijes, jal, žal donese s posla, rasprši se, komično površnim pokaže se u Mariovoj prisutnosti.

Uostalom, na poslu je sve manje situacija koje traže da ih se kod kuće gasi i amortizira, kotačići su dobro nauljeni, po drugi put u šest mjeseci Mašu su promaknuli, sad joj je jedini posao brinuti da drugi rade svoj posao, što nikako da doživi kao golemi teret na plećima, sam od sebe se kotrlja predgrađima njezine svijesti.

Ono što je zaokuplja su prelamanja, bolje rečeno fine mutacije u Mariovoj duši, ne zna to manje glupo nazvati, dostupne su joj samo njegove vanjske konture, uzalud svi napori da se probije kroz stjenke, on se namjerno otima, drži je pred vratima da je zaštiti, ali tako je drži i u frustraciji, od nemoći da i sama zaštiti, utješi, makar dio preuzme, makar sagleda s čim ima posla.

Oni što svijetu propisuju mjere i sastojke, što svemu znaju ime a naročito vlastitoj veličini, lako bi s time razračunali, ustanovili da ničega dostojnog promatranja u njemu nema ni za napršnjak, da krv mu je sirutka, da sve je u njemu razmočeno, ukratko da se radi o ordinarnom luzeru, i od svega toga istina je jedino da Mario je njihova suprotnost, i utoliko više ga Maša voli.

Nepravedno bi bilo govoriti o alkoholizmu, jer na Mariu se nikada ne vidi pijanost, nikakvih uzleta ni potonuća, pa ni neobuzdane žeđi, on pije pribrano, postojano, malim gutljajima među kojima su gotovo pravilni razmaci, kao da ih donose valovi nekoga sporog mora, od jutra kao da dolijeva protuotrov u ono što čini njegovo postojanje, kao da mora razgraditi krutost svemu što pripusti unutra, razmakati vrijeme da bi doveslao do večeri, tom tekućom membranom se održavati na udaljenosti od sebe sama.

Najlakše bi bilo, i medicinar ne bi propustio, to nazvati depresijom, pa na jezik položiti tableticu kao što župnik čini s hostijom, i nastupila bi elevacija, u blaženo stanje mentalnog zdravlja, premda uz imalo poštenja ne bi tvrdio da je Mario u nekakvoj crnoj rupi, prignječen svijetom, naletima tjeskobe, krivnje, beznađa, očaja, razapet između samosažaljenja i samoubilačkih nakana, jer bode oči da nakana nema nikakvih, kao ni ciljeva dostojnih truda, sposobnih da ga prikupe i nekamo povedu, iz njegove ravnice bez reljefa.

– Takav sam oduvijek.

Točno toliko Mario joj je ispričao o svojoj prošlosti, o onome što ga je učinilo takvim, kakvi ga okovi drže u zatočeništvu, kako je zapravo takvim biti, kako se može bez ikakvih aktivnosti, bez prijatelja, makar posve površnih kontakata s bićima vani, zašto ga je nemoguće uzrujati kao i razveseliti, istinski zainteresirati za nešto izvan kutije u koju su se zavukli.

Nju je počela Maša, poput puža, sa sobom vući kamo god izađe, sad oko sebe osjeća stalno taj mobilni zatvor, i jednako mu se žuri vratiti ali sada zbog osjećaja da u taj svijet vani više ne spada, da je u njemu bolno iščašena, toliko je Maria upila da se ne prepoznaje, na svoj pasivan način preuzeo je nad njom vlast, i previše bi bilo reći da je time ushićena.

Danas idemo u kino, naposljetku kaže, on začudo kaže

– U redu.

Film je o ljubavi, neostvarenoj, izgubljenoj prije početka, previše toga stajalo joj je na putu, on dva i pol puta stariji, oboje u braku, i jedno i drugo samo malim dijelom u svojem tijelu a ostatak bogznakad zagubljen, zemlja strana, jezik nerazumljiv, ljudi bizarni i nasrtljivi, a oni zapravo nesigurni u tu žudnju, uzalud lunjaju za istinskom žudnjom, za bilo čime istinskim, sigurnim, nakraju kao da će se poljubiti, ipak ne, pišu imena glumaca, Mario kaže

– Izvrstan je.

Maša se suzdržava od potpitanja, gleda ga ispod oka i proklinje vlastitu glupost, već do metroa na ramena mu se navaljalo sve svjetsko kamenje, te večeri više ga nijedna riječ ne doseže.