Centimetar od sreće | Marinko Koščec

XVI.

– Mama, pomozi mi.

Taša sjeda na rub kreveta. Vidi se kako je privija k sebi. Kako joj glavu spušta u svoje krilo. Ljubi je, miluje, plače s njom. Ali sva je ukočena. Jedino uspijeva podići ruku do Tarina čela. Strah se potvrđuje, opet gori.

O, kako bi voljela da je paranoja. Da to ne osjeća duboko u tijelu. Sićušnu jednu pukotinu. Kao da se od ledene kore komadić odvojio, za milimetar. I već ga je pronašla i ponijela struja.

Doktorica je samo slijegala ramenima. Ništa ne vidim. Nemam pojma gdje da još tražim. Možda nestane samo od sebe.

Što joj preostaje nego se uhvatiti za to Možda. Zna Taša dobro što bi doktorici pomoglo da se sjeti još kakve pretrage. Osjetila je to na svojoj koži, točnije kralješnici, pri beskrajnoj rehabilitaciji nakon pada. Liječnicima u državnoj službi si nevidljiv dok ne mahneš konkretnim razlogom da te vide. Ali ona se zarekla da neće u tome sudjelovati. I ona je državna službenica, a kada je uzela kuvertu?

I sada te Tarine temperature. Crvenilo, oticanje očiju, gušenje. Niotkud. I slutnja, sumanuta ali tvrdokorna. Da je to, kako god se zove, u nju došlo da je odnese.

Hita u drugu sobu. Ovdje, naprotiv, sve je izvjesno. Stabilno. Skamenjeno. Godine ovuda prolaze ne ostavljajući traga, samo se smjenjuju dani i noći.

Zadah joj podiže želudac. Žurno podiže rolete i rastvara prozore. Glomazna perina i pokrivači od raznobojnih krpa zajedno oblikuju humak. Pri jednom kraju, golema glava je posađena na jastuk poput nadgrobnog kamena.

– Dobro jutro.

Glava ne pokazuje da je primjećuje, premda su oči širom otvorene. Već staklaste, pilje u zid.

Tašine ruke rutinirano odrađuju. Odnose posudu u zahod. Tijelo prevrću na bok, otiru ga spužvom, utrljavaju kremu.

Kao da je jučer bilo, vidi zajedljivost na Marekovu licu kad se Mara ugnijezdila u krevetu. I u njezinim rukama. Koje su bez oklijevanja prinosile hranu kad je staricu oborio artritis. A Marek, kao da ih nije on ovamo doveo, Pazi, uskoro će te dresirati i za kahlicu. Pritom bezbrižno ignorirajući da je Mara od početka prema njemu sumnjičava. Da si zbog njega u bradu mrmlja zajedljivosti i podrugljive komentare. Pa i prijetnje. Naročito otkako mu u firmi ne cvjeta. Osjeća ona to, pa koristi priliku da ucjenjuje. Podsjećajući da su tu zahvaljujući njezinoj dobroti. Da ih od izbacivanja dijeli tanka nit. Kao da ne bi i sama stradala da je prereže.

Blefira, nema sumnje. A ipak Tašu održava u pokornosti. Koja joj se sâma navlači kad prekorači prag. Preuzima joj volju i oblikuje misli. Ovaj prostor postoji nekako neovisno o stanu. Onkraj njega. Ima vlastitu gravitaciju. Dimenzije predmetâ i udaljenost među njima teško je ocijeniti. Kao da su vidljivi su samo manjim dijelom, a veći je negdje izvan dosega. I nije nelagodno prepustiti mu se. Zaboraviti, privremeno, što god te drži za svijet.

Još dohvaća praznu bocu što se otkotrljala pod krevet, iz kuhinje donosi novu, polako zatvara za sobom.

Zvoni. Dva Marekova. Odavno nisu dolazili. Malog jedva prepoznaje. Zapanjuje koliko se razvio. Akne su se preobrazile u brazgotine. Od glave su mu učinile lopticu za golf. Držanjem pokazuje da je on sada glavni dio para. Drugog nije nikad vidjela. Izgled ne ostavlja mjesta sumnji: gromada bez mozga.

Odmiču je s ulaza kao krpu.

– Gdje je?

– Kako, gdje? Pa poslali ste ga na put.

Razmjenjuju poglede. Bez šaljivosti. Ojađeni beznadnom glupošću.

– Kad si ga zadnji put vidjela?

– Prije četiri… pet dana.

– I nije se javljao?

– Nikad se ne javlja.

Mali – neka je napredovao u službi, ime je sraslo – otvara i lupajući zatvara kuhinjske elemente, valjda da pokaže svoju udomaćenost. Ili je razočaran što nema lizalice.

– Da pogledam malo, šefe?

– Ne treba. Nema ona pojma. Pričekaj me dolje.

Kao da ju je tek sad ugledao. Obilazi je pogledom kao dugo očekivani rođendanski poklon. Pa kreće. U dva koraka je na njoj. Koljenima je pritišće o pod. Jednom rukom joj dere košulju, drugu gura u usta. Ugriz uzvraća šakom u zube. Usta zapljuskuje okus krvi. Sad u njih gura njezine gaćice, nije ni primijetila kad ih je iščupao.

U okviru vrata Tarina glava. Vrisak. Užasno vriskanje. Ne pomažu njegovi šamari, ni udarci nogom, malena je još glasnija. Pa je pušta. Popravlja jaknu, prolazi rukom kroz kosu. S praga dobacuje

– Vidimo se uskoro.

Tko zna koliko već sjedi na podu. Zibajući se s Tarom u krilu. Ona je utihnula, pluća malo škripe, oči širom otvorene. Sada do Tašine svijesti dopire hladnoća. Struji kroz ulazna vrata, ostavljena zijevati. Do kostiju je prodrla. Cijelu je trese groznica. A tek dijete, o, užasa! Juri s njom u krevet. Ušuškava je. Ljubi po užarenom licu, dok ne sklopi oči.

Tek sada, kada je prestala, u svijest se probija i zvonjava telefona. Ona ju je podigla s poda i trajala je cijelo vrijeme. A sada se sve ugasilo. Kao da se provalija razjapila oko sobe.

Ali opet počinje. Taša se vraća u kuhinju.

– Pa gdje si?!

– Mala mi je loše.

– Šefica pizdi. Morat ćeš joj to sama objasniti. Zvao te jutros već triput onaj što je u zatvoru, kako se ono…

– Dobro, dolazim.

Ali kad autobus stigne, ostaje stajati. Nešto je odvlači preko ulice. Čeka onaj za suprotni smjer. Prema doma.

Otraga je jedno sjedište slobodno. Devet i trideset je. Iz torbe vadi rokovnik. Prve stranke stižu u deset. Supružnici kojima su pregovori oko skrbništva nad djetetom zapeli kod međusobnog polijevanja solnom kiselinom. Dvanaest i trideset: žena kojoj treba objasniti komisijsku odluku. Da će joj, zbog alkoholizma i promiskuiteta, odvesti obje kćeri. U petnaest, mentalno oštećena dvanaestgodišnjakinja koja nosi dijete svojeg oca. Između, zaostali spisi. I što god pikantno naleti. Šefica pazi da baš Taši pripadne svaki takav slučaj. Jer joj je na licu nešto bezobrazno, objasnila joj je kolegica. Srećom, ona ima oko za te stvari. Talent za interpretaciju lica. I za detektiranje rupica na njezinim najlonkama, izgriženih nokata, itd. A nadasve, za oblizivanje šefičinog dupeta.

Sasvim sigurno, njoj može zahvaliti što šefica pizdi. Da se nije potrudila prijaviti joj, šefica ne bi znala da zove ovaj iz zatvora.

Nažalost, strategija je bila pogrešna. Uzalud se nadala da će se on primiriti. Da, oštetila ga je. Skrivila je nepravdu. Ali katkad je preteško ispraviti. Još bi više štete učinilo da diraš. Pa gledaš ustranu, s nadom da će se samo od sebe, nekako…

Uostalom, kako se mogla više posvetiti tom predmetu, uz tolike druge? Dokumentacija koju je našla na stolu davala je za pravo ženi. Klasični slučaj obiteljskog nasilja. Nekoliko policijskih zapisnika, modrice, posjekotine, razbijeni namještaj, prijetnje ubojstvom. On je to drukčije opisivao, da. Što je originalno u tome? Je li joj to trebao biti dovoljan razlog da ne prigovori kad su ga pritvorili? I treba li si stavljati na savjest što god se dalje događa? Je li premješten među mafijaše i ubojice zbog ičega osim vlastitog idiotizma? Je li mu ona rekla neka vrijeđa i pljuje čuvare?

A ostaje bez odgovora i zašto se dobri susjedi nisu ranije sjetili potvrditi njegovu verziju. Nije li osveta zbog nečega što im je učinio? Tko zna koliko faseta ima ta priča. U svakom slučaju, sad im smetaju ženine halucinacije, kad ih je usmjerila prema njima. Otkako im je, u odsutnosti njezina muža, pripala uloga mučitelja i ubojica.

Ako se zbog nečega Taša treba žaliti, to je što nije već pri prvom susretu iščitala upozorenje u ženinu držanju. Ali nije vidovita. Ova je tek kasnije procvala u pravu luđakinju.

A i on, tko je mogao zamisliti da će je tako bolesno progoniti. Tako ustrajno joj vješati krivnju o vrat. Nju je izabrao da plati. Za sve zlo koje mu se dogodilo. Kad već ne može ništa popraviti, neka barem još netko zbog toga strada. Nazivat će dok je ne slomi i ne pokopa.

U kvartu, prelijeva se u njoj potisnuta čežnja i neki nov osjećaj. Nešto između sućuti i gađenja. Dok je tu odrastala, nikad joj ti kućerci nisu izgledali bijedni ni žalosni. Nije joj bilo ni nakraj pamet da su derutni, neožbukani, da su im dvorišta zatrpana otpadom. Nikad, baš nikad nije s tjeskobom pomišljala kako je živjeti u njima. Sada su ti prizori mučni. Bole. O njoj samoj otkrivaju nešto uvredljivo. A nije da osjeća kako je tu samo u posjeti, kako sad pripada drugamo.

Tek što je zakoračila na stubište, krik. Jedva ljudski. Pa još jedan. Grabi gore. To nije zavijanje i štektanje kojim Braco izražava osjećaje. Glas je mamin. Zapomaganje, sad već ritmičko, otegnuto u pravilne valove poput sirene.

Ne vidi se na njoj nikakva ozljeda. S rukama u kosi, naslonjena na dovratnik, klati se naprijed-natrag kao u transu. Ali u dnevnom boravku, pred nogama joj, tata. Izvaljen na podu, udova kao izglobljenih. Mlitavo se koprcaju, svaki za sebe, poput nasukanih riba u agoniji. Glava mu je krvava. Iz gadne posjekotine na sljepoočnici krv se slijeva pod košulju. Već je na prsima procvala i kaplje iz rukava. Dlanovi posvuda ostavljaju crvene otiske. Poštrcani su i zidovi. Stakleni stolić je razbijen. Dok pokušava ustati, na mrtvački blijedom licu smjenjuje se bijes, gađenje, luđački cerek. Ruka seže za osloncem kojeg nema. Ipak nalazi stolnjak većeg stola. Vješa se o njega, prevrće ga na sebe. Zajedno s bocom koja ga polijeva ostatkom nečega bezbojnog pa se razbija. I s porculanskim ćupom koji je mami za rođendan donio sa simpozija u Kini. Ćup jauče od udarca o pod ali se, opisavši polukrug, smiruje uz tatu. On razgledava štetu na boci, ustanovljuje da je totalna, dohvaća ćup pa i njemu presuđuje, iznenađujuće prisebnim zamahom prema zidu iza leđa.

Mama se unatoč svemu tome ne miče. Iz svoje izbice dotrčao je Braco i odmah stao tuliti, jače no ikad, udarati glavom o zid. Mama se napokon otrgnula, sad i ona viče na njega. Hvata ga za zapešća i trese. Ništa ne postiže osim što mu je procurilo kroz nogavicu. Žuti potočić osvaja hodnik. I ona je, ugazivši, primijetila. Bijesno ga odguruje i pritom mu noktom zahvaća lice, valjda ipak slučajno. On urliče kao zvijer. Grabi mamu za nadlakticu i grize je. Mama se sledila od iznenađenja. Sad se s vriskom propinje, kao da joj je dušu pregrizao. Udara ga rukama i nogama. On pada ali mama ne prestaje, niti kad je Taša uhvati oko struka i zajedno sa sobom obori na pod. Nastavlja zadavati udarce, u zid, u Tašina rebra i lice.

Zapetljane su i obje pišakom namočene, a na vratima se pojavljuje žena iz susjednog stana. Ni sekundu ne želi potratiti na procjenu situacije, obrušava se na Tašu. Čupa je za kosu ne bi li je strgnula s mame. Ova ipak pribire svijest i ustaje u Tašinu obranu, pljujući ženi u oči. Sad je na vratima i susjed odozdo. Onaj koji je, za dobrobit cijele zgrade, ishodio Bracinu internaciju. Ne priključuje se klupku već s praga fascinirano promatra. Dok u hodnik ne proviri tatina raskoljena glava. Sad je očito da jedva obuzdava ushićenje.

– Idem po policiju.

Portir je dočekuje svojim majmunskim naklonom. Rezerviranim za namještenike Centra, precizno odmjerenim prema njihovu položaju u hijerarhiji. Štićenicima, naprotiv, ne propušta gestom i riječju pokazati kakav su šljam. Da će sa zadovoljstvom priskočiti čim mu daju povoda. I naoružanost svoju s veseljem pokazuje, u kožnoj futroli koju najradije drži sprijeda na butini. Tu zaista izgleda prirodno. Prekrasno dograđuje majmunariju u hlačama, koju sasvim sigurno nateže čim nitko ne gleda. Žalosno je što zapravo osjećaš zahvalnost toj futroli zbog svega što se u Centru zna događati.

Taša nastoji što tiše spuznuti pokraj šefičinog ureda.

Uzalud. Šefica je u njezinoj sobi, i sve kolegice oko nje. Uperile su elektrizirane oči u Tašu, kao da je banula usred mise.

– Objesio se. U svojoj ćeliji. Neka mi Bog oprosti, zaslužila si to.