Centimetar od sreće | Marinko Koščec
XVII.
Na tjemenu, kroz ritmičko zibanje njezinih crvenih kovrči, proviruje bradavica. Bezobrazno zuri, razara koncentraciju, gotovo je. Kix se žurno izvlači i posprema, dok nije sva krv otekla i za sobom ostavila sramnu mlohavost. Usta ostaju upitno razinuta.
– Sjetio sam se poziva koji moram obaviti. Odmah.
Ne treba joj nacrtati. Hvata se za stol i hitro podiže na noge, poravnava nabore na suknjici, već je spremna za nove zadatke. S vrata ipak dobacuje još jedan iritantan poljubac.
– Znaš gdje sam, kad me zatrebaš.
Kix se zakopčava, odlazi do akvarija. To mu se nije događalo s onom prije, kako se ono… svejedno. Neviđen talent, cura je stvorena da samo to radi, žali bože trošiti je na drugo. Zato ju se, međutim, i nije dalo zadržati; i fotokopiranje joj je bilo prekomplicirano. Ova zna barem faks poslati. Onoj prije njih, naprotiv, budućnost je osigurana. Na primjerenom mjestu, zablistala je. Po svim se ministarstvima govori o njoj, sa zavišću; zovu je Terminator, Velika Bijela, Nagazna. Malo je novinara koji neće odustati, što god pokušavaju izmusti, kad s njom popričaju.
Mudra odluka, što nije bacio akvarij. Što je obuzdao nagon da sobu oguli do nule kad ju je naslijedio od Hane. Ružičasti zidovi, kakav košmar. Namještaj se puno bolje skrasio u domu za djecu s posebnim potrebama. Ženske ukrasne pizdarije u zajedničku vreću, pa na reciklažu. Akvariju se kao smilovao, i tek naknadno sagledao dobitak. Kako je blagotvorno katkad stati pred njega. Dati mu se, otpustiti što god te glođe, napraviti prostora za asketsku riblju mudrost. Za uznesenje u apstraktnu, geometrijsku egzistenciju, satkanu isključivo od pokreta peraja i škrga. Zagledati se u tu živu zavjesu, kroz nju prodrijeti u neograničena prostranstva bestjelesne misli, pa krstariti bez spona sa zemaljskim svijetom, čist kao kristal soli, lakši od dječje duše.
Taj glas u hodniku. Falset histeričan, ali dikcija vladarska, kao da bič mlati po zidovima. Kixovu kralješnicu stežu kliješta. Tata se vratio s puta, dan ranije. I lijepo se čuje da ga nije čežnja za domom povukla. Da je u jednom od onih raspoloženja, druželjubiv koliko i motorna pila u pogonu. Treskaju vrata za vratima. Rika odjekuje. Kržljava, ali zbog toga ništa manje zlokobna.
Zna Kix što slijedi, kad se glasnice umore.
Sjedi budistički uspravan, ispruženih ruku, znojnim dlanovima prilijepljen za stol. Sekunde otkucavaju. Bezbrojne, a svaka kao gromada odvaljena s litice.
I napokon, vrata. Evo ga na pragu, svjetlošću ovjenčanog, poput gladijatora. Ili bika koji se, premda izmrcvaren pikadorskim kopljima, odbija strovaliti. Naprotiv, to mu je mase još navaljalo, i želje ubilačke. Dah je otežao, iz nosnica zviždi. Oči krvave, uskiptjele od sumpornih para.
– Majku da im jebem. Ja sabotiram pregovore?
I to nekako mora van. Tata ne časi časa. U hodu počinje raskopčavati remen. Uzrujava se, jer ga pod trbušinom jedva doseže. Uspjelo je. Oslobođeno, salo je zaplesalo, poplavilo bedra. Kako nose tu mješinu, nije shvatljivo. Ispod su sami razlozi za sućut i za prevrtanje želuca. Atrofija, požutjela hladetina, ljubičasti cvat kapilara, evokacije zloćudnih bolesti crijeva i jetre. Iskočio je tatin alat, gladan mekog, sluzavog tkiva. Užaren od želje da tijesnom otvoru otpor slomi. Da nabode, zarine, razruje, raspori. Kakva gadarija! Gnusni slinavi svinuti trn. A Kix mu pomaže da nađe put kroz njegovo meso. Među bubrege da mu se nabije. Sve od sebe daje da olakša operaciju. Sav se u podatnost pretvorio, u vreću s udobnim ulazom, prebačenu preko stola. Tata je svejedno u mukama. Sopće, cikće, znoj ga je zalio od napora da ovlada trbuhom. Ovaj ga zbaciti hoće iz sedla. Po Kixovim leđima klizi i šljapkavo poskakuje. Unatoč svemu, Tata hrabro grabi što mu pripada, prirodnim pravom gospodara. Batalio je suptilnosti i druga licemjerja, eufemizme i sofizme. Pregazio uljudbene maskerade, prigrlio nepatvorenu, darwinističku prirodnost. Nasrće s nagonom bušača koji je nanjušio crno zlato. Pumpu kao da Samson drži. Kixovu utrobu trljaju koprive, stružu bodljikave žice. Šiljak vrijedno svrdla prema izvoru. Prodire do same srži stvari. Do dubinske istine svijeta. Do najintimnije čovjekove tvorevine. Do krajnjeg proizvoda cjelokupna njegovog aparata, osobne alkemije i transsupstancijacije. Ujedno, kroz tih nekoliko centimetara mesa što su njihova dva tijela jednim učinila, struji nešto daleko šire, glorioznije; ukupna povijest ljudskoga roda. Tutnje tisućljeća. Bezbrojne nadogradnje falusno-analne matrice. Nabadanja na kolac, na križ, na ražanj. Viteška nadmetanja mačem i kopljem. Konkvistadori, pokrstitelji, egzorcisti, etnički čistači, punjači peći. Španjolska čizma i giljotina. Kraljevo žezlo, pozornikov pendrek, učiteljeva šiba, papin pastirski štap. Vezivanje u snop i nabijanje u top. Pripitomljavanje životinja za tegljenje i tov, recitiranje stihova u slavu vođa naših zemaljskih i nadzemaljskih. Hostija u usta, Davidova zvijezda na grudi, srpom i čekićem preko čela. Nacionalne i navijačke himne. Medalja domovinske zahvalnosti na lijesu. Porez na dodanu vrijednost, mladost oduzeta besplatno. Privatno poduzetništvo. Plantaže pamuka. Bauštele. Svjetske Organizacije Za Slobodnu Razmjenu Robe i Roblja. Nadzorni organi i instrumenti za rektoskopiju. Nadnica u rudniku, na traci, za hidrauličnom bušilicom, za kompjuterom. Sublimirana sodomija, u smjenama ili od devet do pet. Korektivne ustanove i preventivna lobotomija. Opasavanje pojasom nevinosti i vjenčanim prstenom. Roditeljski sastanci. Team-building. E-pe-pe. Bilijunski promet narkotika, duhan i medikamenti dilani za siću. Kineski zidovi i piramide. Hirošime i gulazi. Džingiskani, Napoleoni, Microsofti. Kaplari, menadžeri, ljudožderi. Očevi nacije, izbavitelji, jebači u mozak. U ime oca i otadžbine, održivog rasta i euroatlanskih integracija, s koljena na koljeno, preko koljena ili preko stola.
Kix sudjeluje. Nije on od prevratničkog soja, od onih što će pljunuti na svoje mjesto pod suncem.
Tata, nakon što se pokopčao i manje-više pobrisao znoj, izvalio se u fotelju pa gladi trbuh. Na obraze se vratilo djedmrazovsko rumenilo, oči su pobjegle prema budućnosti.
– Još samo dvojicu-trojicu da kupim, i to je to. Možemo mirno na kongres stranke. A što ih lakomih ima… Jaja bi ti odnijeli, samo da se daju skinuti. I čudaka! Evo, ovaj zadnji, šta je htio? Monopol da mu osiguramo na otkup tovljenih svinja u njegovoj kravojebini. Osigurat ćemo, osigurati. Nema za našu ekipu nemoguće misije. Ovo je tim koji pobjeđuje, gazi sve pred sobom. Za dva tjedna, stranka dobija predsjednika za drukčije sutra. Za hrabre korake! Idemo dalje! I dublje, nego itko dosad! Decentralizacija, to je prvi cilj! Ući u pore lokalne zajednice! I u zadnjoj zapizdini! Osvojiti srce malog čovjeka, i sve ostale organe! Jesi za potegnut?
Iz džepa na hlačama iskapa zlatnu tabakeru, pažljivo tucka, po stolu ispisuje urednu bijelu prugu.
– No, kad smo kod svinja… Znaš gdje ja tebe vidim, na proljeće, kad dobijemo izbore? Kao ministra okoliša. Nego šta! Jesam ti rekao da će ti se isplatiti?! Da ćeš se omastiti ako se držiš uz mene! Okoliš, to nije loše za početak. Kasnije, u mojem drugom mandatu na čelu Vlade, naravno ako ne zajebeš, stavit ćemo te na nešto ozbiljnije. Energiju, recimo… ili promet. Tu se mlati prava para. Znaš koliko će javnih radova biti sljedećih godina?! No, polako. Okoliš… O životinjama znaš, jel tako. A i žena ti nešto s tim petlja, ako se dobro sjećam? Vidi malo s njom, nek ti da par ideja. Treba odmah početi. Treba ti imidž eksperta. Borca za prava okoliša. Koji je u politici samo da ostvari nekakve svoje ideale. Čist zrak, zdrav život, sretne životinje, šta ja znam. Pitaj ženu!
Čim iskorači iz zgrade, iz auta iskače klon sporednih likova jeftinijih američkih filmova o organiziranom kriminalu. Ukipljen drži vrata, rayban staklima strijeljajući eventualne prolaznike, sve dok se gospodin pomoćnik ministra ne smjesti na stražnje sjedište.
– Svratit ćemo u Hanilend.
Prije no što je tako prozvan, trgovački je lanac diljem zemlje nudio uglavnom reminiscencije zlatnih dana samoupravnog socijalizma. Tatina je kći od njega učinila prozor u svijet. Kompendij svjetskih čuda. Lapidarij božanskih ukazanja, formatiranih za potrošačka kolica. Nova je vlasnica čak nadogradila standarde civiliziranog svijeta osobnim kreacijama.
Omogućila je shopping u noćnoj smjeni (u što su se odmah zaljubili ne samo nesaničari i sve brojniji građani koji preživljavaju zahvaljujući radu od zore do ponoći, nego i parovi s malom djecom, jer su za njih osigurane brojne pogodnosti, Hanilend-vlakić s audio-prezentacijom asortimana, prilagođenom dječjem uzrastu, Hanilened shopping-kolica na baterije, zabavni park s obiljem kreativno-poticajnih sadržaja i edukacijskih igara tipa Pogodi cijenu artikla).
Posebnu je pozornost posvetila sanitarnom aspektu: pravi su potrošači tu na sigurnom od onih koji samo sline i hepatitično kašljucaju. Brižno osposobljeno, naoružano osoblje zaduženo je da takve prepozna, po odjeći i općem higijenskom dojmu, dok se približavaju ulazu u centar, te da ih nježno zaokrene za 180 stupnjeva.
Kroz ventilacijske otvore, zajedno s mediteranskim lahorom ili peludi runolista, upumpavaju se antidepresivi. Rezultat je nadmašio očekivanja: osoblje i klijenti nadmeću se u razdraganosti, razmjenjuju trubadurske naklone, zborno pjevaju nabožne stihove.
Cjelokupan je doživljaj antigravitacijski; čim zađe u redove stalaža, kupac se zajedno s kolicima, na čarobnom tepihu, uzdiže među muze. Groznica ga obuzima od nadahnuća. I uznesenost ponese kući u vrećicama s logotipom Hanilenda.
Nije ih Kix još dospio ni odložiti, Vuk mu je već oko vrata obješen, kao pijavica. Ma naravno da mu je milo, ali kako mu se neće ujedno i srce stiskati.
– Tata, ne bih išao. Molim te.
Itekako ga razumije. I sebe bi rado toga poštedio. Nema na svijetu puno mjesta koja bi manje rado posjetio. No, treba opet namoliti sittericu da ostane još koji sat.
Do zgrade alejom ogoljelih kestenova, preko nagnjila lišća, kroz svojevrsni kameni slavoluk, kraj bazenčića u kojem zlatne ribice zadavila je žabokrečina. Žuta boja pročelja zacijelo je upozorenje. Onima koji su u posjeti, koji još imaju izbora. Podsjetnik kako je sklisko tlo pod nogama, kako je malen korak dovoljan da se zadesiš predaleko.
Oni koji ga nemaju, nose pidžame. Neki od njih rezignirano, ne pokušavajući zbaciti sudbinu s pleća niti na nekome iskaliti bijes. Pa ih puštaju da perivojem šetuckaju-pjevuckaju, da drijemaju na stepenicama, da zakriveni pro-forma grmom masturbiraju. Drugi su spremljeni u pretince s rešetkama, uz koje gnječe lica, ili kroz njih plaze jezike i molećive ruke, ne bi li dograbili cigaretu, vlas nečiju, bilo kakav komadić nesputanog svijeta.
Odjel u koji su premjestili Snepi ipak izaziva manje tjeskobe. Manje je urina u zraku i cipele se ne lijepe za pod. Tamo su ga i liječnici neprijateljski gledali, kao da snosi bar dio krivnje što ona grize i udara nogama. Uzalud im je demonstrirao svu svoju pitomost, dapače poniznost; oni znaju da bolest je proizvod obiteljskog nasilja. Tamo mu je nad glavom visjela obiteljska terapija; već ih je vidio kako ga zaskaču i remenjem fiksiraju za krevet do supruge.
Ovdje je daleko liberalnije. Prostorija veličinom i stilom interijera priziva one u kojima se organiziraju vatrogasne zabave. Štićenice ne smiju preko praga ali unutra im je kretanje neograničeno. Slobodno se okupljaju po krevetima, onima manje društvenim nitko ne brani zijati u zid. Osjeća se gotovo kućna atmosfera, svojevrstan kolektivni duh, a i uvažavanje međusobnih različitosti. Ukratko: miroljubiva koegzistencija u pluralnosti. Ima ih od debelo našminkanih darkerica s walkmenima do staričica koje ne prestaju treptati ili ustima oponašati žuborenje potočića. Neke odaju, bojom lica i pokretima očiju, da dramatično čeznu za drugom jednom tekućinom. Ima ih i potpuno neprozirnih. Djevojaka mirnih, čak skrušenih, ali bez ikakva čitljiva felera. Koje kao da su tu smještene za svaki slučaj, jer su se nekome dobro upućenom učinile sumnjivima. Ili su same došle jer im nije bilo podnošljivo nijedno od licâ koje im je ponudio vanjski svijet.
Sad razabire Snepi, u skupini koja je zabavljena izradom figurica od novinskog papira. Timski su organizirane. Jedne ga deru na rezance i žvaču, druge mokrim gvaljama daju oblik, treće ih ukrašavaju vodenim bojama. Po zidovima i prozorima već se razmilila cijela jedna menažerija mutanata, hibrida životinja i povrća, nebeskih tijela u potrazi za identitetom, muških spolovila u glorificiranom i u masakriranom izdanju.
– Pripremamo izložbu za Božić.
Krišom je proučava dok izlaze prema klupi pred zgradom. Nestvarno je, kao učinak nekakve zle droge, ovdje je viđati. Njegovu Snepi, rudnik erudicije, gejzir intelekta, zmajženu. Kroz koprenu od sedativa, međutim, nazire se i ono drugo, što je došlo u istom paketu. Što je u njoj zacijelo oduvijek čučalo, tek povremeno pokazujući zube, vrebajući zgodnu priliku da iskoči poput onih svinjarija na oprugu.
– Gdje si to kupio?!
Bolje joj je, nedvojbeno. Grije pri srcu taj dokaz da Snepi se vraća prema svojoj normali, jer se opet brine neće li pojesti politički neispravnu bananu.
Na rukohvat klupe sletjela je ptičica. Zeba je, bitkavica po svemu sudeći, Fringilla coelebs. Promatra ih, trzavo zakrećući glavu. Oni se smiješe jedno drugome. Ostaju potpuno mirni, nastoje bešumno disati, ne bi li ostala što dulje.
Na povratku, zabavlja se napucavajući divlje kestenove. Bilo bi mu drago također da se sjetila pitati za Vuka, ali dobro. Korak po korak.
