Centimetar od sreće | Marinko Koščec

XIX.

Taša tren promatra otirač. Ovo na njemu je zaista skorena bljuvotina. Pa prkosno zakoračuje. Zvoni.

Unatoč svemu, draži joj je ovaj posao. Sama si raspoređuje zadatke i nitko joj ne gleda preko ramena. Jedina šefičina uputa bila je Nemoj ni pod koju cijenu da te tamo uhvati mrak. Pismeni izvještaj neće joj izmamiti ni toliki komentar.

Kroz vrata dopire nešto nalik glazbi. Tutnjava basova i urlici skupine muških grla. Repetitivno, prijeteće hukanje. Poput nekakva stroja, djelomično ljudskog, koji unutra zaziva Zlo.

Napokon se otvaraju. Tip nosi hlače na koljenima, kao da nije ni prekinuo veliku nuždu. Na majici je velika tamna mrlja. Usta se ironično smijulje. U očima nema pogleda.

To nije otac. Taj živi drugdje, s djevojčicom koja također ima bebu, čiji je tata u zatvoru.

Ovaj joj pokazuje prema dnu hodnika, sam se odvlači u podrum. Osim buke, odozdo zapljuskuje oštar smrad. Smjesa marihuane i tko zna čega.

Oca također očekuje zatvor. Zbog pljačke s pucnjavom u kojoj je stradalo nekoliko prolaznika. Petnaest godina, kad napuni dvadeset jednu. Do tada, poklonili su mu priliku da se naživi svoje mladosti. Jer u ustanove za maloljetnike više ne stane ni igla, pa su ga ostavili vani, na lancu. Ali on zapravo misli daleko. U međuvremenu će završiti fakultet. Ili ga barem upisati, a ostatak odraditi dopisno. Najviše mu se sviđa menadžment. Osjeća da bi bio dobar u tome. Treba se samo dokopati nekakve stipendije. Čim završi srednju, vratit će joj se, garant. Neka mu Taša već nabavi preporuke. Ne moraju biti prave, samo nek imaju žig i sva ta sranja.

Taša kuca na vrata sobe. Djevojka je primjećuje tek kada se umetne između kauča i televizora. Licem joj prolijeće slabašan smiješak. Na ekranu je crtić. Nešto o patkicama. Dijete u to zuri s poda, otvorenih usta. Pelena visi, očito dobro napunjena.

– Da ga presvučemo?

Ne smijete ništa nametati, rekli su na tečaju, vaša je uloga isključivo savjetodavna.

Djevojka sliježe ramenima, pokušava se osoviti. Taša joj ipak mora pružiti ruku. Okrugla je, i mlohava kao vreća blata, ali posve sigurno ne samo zbog kilaže.

Novac dobivaju. Treba ih samo usmjeriti. Sugerirati im ispravan način da ga potroše.

Najbolje čega se Taša sjetila bilo je da je odvede u kupovinu hrane. I otkrila je da ova samohrana majka nikada, baš ništa, nije skuhala. Da ni sama nije u životu pojela obrok skuhan kod kuće. Njezina majka bila je prezauzeta vlastitim obrtom, prostitucijskim. A sigurno je također da ona, primanjima od Udruge, financira društvo iz podruma.

Ovako uspravljena, preplavila je sobu svojim gadnim zadahom. Taša joj ne smije nametati da se opere, samo sugerirati. Usmjeriti je prema tušu. Jednom je čak postigla da pusti vodu, iza zaključanih vrata. Ali izašla je suha i netaknuta mirisa. Objašnjenje je Taša pronašla u obiteljskoj anamnezi. Jedan od maminih poslovnih partnera s njom se rekreirao pod tušem.

– Jeste li ga danas nahranili?

To ju je lecnulo. Sa stola dohvaća kutiju kukuruznih pahuljica. Pregršt ih prosipa pred dječaka, na pod.

Ne miješajte se. Ako uočite kakvu povredu zakona, zapišite. Podnesite izvještaj.

Taša ne zna za zakon koji ovo brani. Jedna kolegica uočila je i zapisala da roditelji tresu novorođenče dok ne prestane plakati. Dijete je umrlo, slomljene kralješnice.

Izvijestila je o onome što je vidjela kod dječakova oca. Nije bila njegova krivnja. Njegovoj majci, kod koje je živio, dolazili su tipovi s pištoljima. I zajedno s njom, bez imalo ustezanja, kuhali su si šutove i boli si žile. U sobi kraj one u koju je dvaput tjedno dovodio sinčića. I kada su mu to zabranili, zahvaljujući Tašinom izvještaju, strovalio se natrag. U gore. Među dilere, ubojice, psihopate. Sin ga više nije vidio. Ni škola. Kažu da je na heroinu.

Mama se vratila crtićima. Još treba otvoriti neugodnu temu njezine reintegracije. Na tečaju su se mantrale te riječi na re. Resocijalizacija. Reinkluzija. Rehabilitacija. Repersonalizacija. Kao da u stvarnosti, u ijednom slučaju koji joj je dosad pripao, postoji neko pozitivno stanje koje se može re-konstruirati. Nešto cijelo, zaokruženo, bez pukotina, bez truleži, bez propasti od samog početka. Nekakav tragedijom zagubljeni san, put, cilj. Kao da se itko od njih rodio izvan tog kruga. Kao da će ga ikad napustiti i upoznati nešto osim bezbrojnih varijacija istog.

Kruga koji država održava, jer joj je tako jeftinije nego da ih stvarno pokuša iščupati.

Reintegracija, to u konkretnom slučaju znači da je treba pitati kako je na poslu. Evo već trećem koji joj je pronašla. Prva dva su potrajala po tjedan dana.

– A, to… Neću više raditi. Trudna sam. To je kul. Rekli su mi da s dvoje djece imam pravo na veću najamninu.

Petnaest joj je godina.

U čekaonici, djevojčica Tarine dobi. Za ljubav razdraganom ocu, usput vabeći i Tašinu pažnju, improvizira igrokaz o zeki koji se izgubio. Skakuće, tužno njuška, jezik koketno proviruje na mjestu otpalih mliječnih zubića. Takve repiće Tara je tražila da joj veže jesenas, kad je kretala u školu.

Od prvoga dana sama. Svu ostalu djecu dovodili su za ruku, ona je to proglasila uvredljivim. A prvi razred gubitkom vremena, kad je razgledala knjige. Onda se bolest pobrinula da ne pati zbog prednosti nad vršnjacima. Možda im se ipak priključi u drugom, samo neka preko ljeta prizdravi dovoljno za testove.

Doktor preklapa donju usnu preko gornje. Debela je, rascijepljena u sredini. Kao prignječeni puž golać.

– Pa eto, intuicija me nije prevarila.

Usna se opsceno trlja uz svoju sestru, žvače je. Jedna od onih koje rado izlažu svoju rugobu, nastoje je prometnuti u vrlinu.

– Jeste li kad čuli za lupus?

Njegova mesnata ćela zapravo usni daje vjerodostojnost. Na imalo profinjenom licu izgledala bi kao karikatura. Ovo je logičnom čini. Potrebna mu je.

– Mm, ne čudi me. A mislite da ga je lako bilo iskopati? Eh, kakva je to pokora za dijagnostičara… Kakav lukavac… Briljantan imitator drugih bolesti… A pokaže ti se pa se povuče, i hop, evo ga drugdje, ruga ti se u facu. Zglobovi, koža, bubrezi, srce, pluća, krvne žile, mozak, sve mu je jednako drago. I nećeš naći dva pacijenta s identičnim simptomima. Istina, kod vašeg sina… dobro, kćeri, bilo je svega pomalo. Tim gore! Imate li vi pojma… možete li barem približno zamisliti što je sve trebalo isključiti?! Što sve može biti uzrok vrućicama, malaksalosti, oticanju limfnih čvorova, boli u grudima, padanju kose… No, ali naselio se i na bubreg. E, tu sam ga čekao. Biopsija ga je razgolitila, više nema kamo. Evo, gledajte razinu serumskog komplementa. Eritrocite. Granulirane cilindre.

Kažiprstom kucka po papiru koji je gurnuo pred Tašu kao da je upozorava na riječ koju je pogrešno napisala u domaćoj zadaći. Pa je ostavlja s njim, prilazi prozoru, razmiče plastične letvice koje ga zastiru, uz otvor prislanja oko.

– Naravno, nije vam poznato ništa slično u obiteljskoj povijesti. Ali genetsko prenošenje je samo jedna od mogućnosti za genezu bolesti. Koje su druge? Hm. Reakcija na neke lijekove. Izlaganje suncu. Čitav niz stvari. I nisu nam sve poznate. Što ga je točno donijelo vašem sinu? Ne znamo. Zašto se to uopće događa? Ne znamo! Ne znamo!!

Ostaje s rukama u obrambenoj gesti i očima koje od srditosti samo što nisu iskočile iz duplji. Pa se opet okreće prozoru. Ovaj put ne razmiče letvice, naprotiv, njima se obraća.

– Protutijela. Trebamo ih. O, kako ih trebamo. Sve to zlo vani… Što čeka da samo zakoračimo… I onda se dogodi da se organizam okrene protiv sebe. Da protutijelima napadne vlastito tkivo. I sad ga ti liječi, jel. Od čega točno, kad je sam svoj neprijatelj? A vi biste htjeli znati kako to završava. Ovisi, naravno. Više od svega, je li zahvatilo bubrege. A vaši, rekli smo… mda. No dobro, slušajte, prognoza nije nužno fatalna. U boljem slučaju, promjene će ostati benigne. A tada se s lupusom može živjeti skoro sasvim normalno. Jasno, bilo bi nerealno isključivati difuzni glomerulonefritis, ali sve dok nema bolova u abdomenu… Ima? Heh.

Vrata su otključana. Hodnik zadimljen. Kuhinju su zaposjela dva muškarca.

– Ne brinite se, gospođo. Mi smo od policije. Mala nas je pustila. A slatka je, nema šta. Isti tata.

Njegovo lice je dobroćudno, učiteljsko, oči plave i meke. Nudi joj da sjedne. Smiješi se, malo umorno.

– Naravno, nije se javljao?

Kod tih što dolaze u parovima, očito, samo jedan ima pravo govoriti. Ovaj drugi proučava etikete na posudicama za začine.

– O javit će se on, ne brinite. Navratit će, prije ili kasnije. Kad mu presuše izvori za njegovu… igračkicu. Po kakvu stvar zgodnu za utopiti. Televizor, frižider… Ma bit će dobri i ovi stolci! Što, vi ne znate za igricu na koju se navukao? A bit će onda da nemate pojma ni kakva je junačina ispao vaš mužić? Razvalio cijelu tu bandu… cijelo leglo zlikovačko… jednim potezom! Vlastitu glavu stavljajući na panj! Doduše, jer su ga pritisnuli… pa propjevao. I sad ga dojučerašnji kolege čekaju u buksi, da mu se napiju krvi. Ali što je to prema koristi koju je time učinio zajednici… Međutim, tu je i jedan problem. Znate, ovi naši kojima je cinkao, od posebne su vrste. Već pomalo egzotične. Imamo još tih nekoliko herojčića koji bi popravljali svijet, a nisu ni primijetili kad ih je vrijeme zgazilo. Niti da je svijet postao nešto posve drukčije, što oni ne razumiju. Da su sad oni kamenčić, ono što zapinje, u ogromnom mehanizmu. Kojem se, nemojte se ljutiti, jebe za njihova htijenja. Koji vlastite interese čuva kao oči u glavi. E pa vidite, mi smo imali određeni interes u tom lancu koji je vaš suprug potrgao. Trebat će vremena da ga se pokrpa. A vrijeme danas… znate. I da bude gore, zadržao je nešto naše. Za što smo sentimentalno vezani. I zato… Mislili smo da biste možda ipak imali za nas nešto zanimljivo? Možda vam pada na pamet kakva sitnica koja bi nam pomogla da mu uđemo u trag? Hm? Šteta. Obići ćemo vas uskoro, i bilo bi zbilja šteta da se baš ničega ne sjetite. No dobro, ako i ne bude ništa, poigrat ćemo se s malom…

Glave podbočene naslonom stolca, Taša zuri u prozor. Valovi masne poslijepodnevne vrućine ulaze i miješaju nikotinski smrad.

Telefon. Mama je ne pušta iz svojih kliješta. Otkako je Taša prestala tamo odlaziti, gnječi je tim pozivima. Opasuje ju grižnjom savjesti. Svim silama nastoji iz nje iscijediti osjećaj krivnje. Zaskače čim se vrati s posla. Jedva dočeka da joj u uho istrese što god je ukrasilo dan. I nema dobrih vijesti, samo nijanse crnila.

Zvoni deveti, deseti put. Možda ipak nije ona.

– Zašto se ne javljaš?!

I bez oklijevanja vergla današnju lamentaciju. O stanju u kojem je našla tatu kad se vratila iz dućana. Ni nakraj pameti nije joj pitati za Tarine nalaze, a znala je da danas stižu. Ni jedan jedini put nije posjetila unuku. Nikada nije pitala može li kako pomoći. Kada joj je Taša rekla koliko je liječnik tražio, ispustila je uzdah gnušanja. Kada joj je rekla da se zadužila, i gdje, glatko je promijenila temu.

Odmiče slušalicu. Ostavlja je da se klati na žici. Pod stolom, ona nastavlja ravnomjerno mrmljati.

Sada postaje svjesna i tihog plača koji se, tko zna kako već dugo, čuje iz sobe. Tara je budna, boli je, a nije htjela zvati. Oči su opet otečene, kao jastučićima obložene, a pod njima se razlilo crvenilo u obliku leptirovih krila. Vidi se kako joj je naporan svaki udisaj.

Najednom Taša osjeća nečiju prisutnost za leđima.

– Ja ću je izliječiti. Evo što ćeš pribaviti.

Starica pripitom rukom pruža papirić.