Centimetar od sreće | Marinko Koščec

XXII.

– Povlačim se.

Dakle zato ga je pozvao. Da mu to svečano objavi, u intimi oca i sina, prije no što informaciju pusti u rulju. Na Kixu je da pokaže potresenost. Da Tatu bar malo odgovara, u ime njegove nenadoknadivosti, gubitka koji bi svojim preuranjenim odlaskom nanio stranci, i cjelokupnoj zajednici. Ali Tata ga, biskupskom gestom, odmah razrješuje.

– Ja sam star čovjek. Vrijeme je da preuzmu mlađi.

Ovakav glas, hrapavo taman a topao, čuje se u akcijskih junaka na kraju svake epizode neslomljive ljudske borbe protiv zla.

– Na poslovnom planu, nije da nam loše ide. Hana to fino vodi, ne misliš? Istina, čuje se i gunđanja unutar organizacije. Neki ne mogu probaviti što im šefuje žena. Njihov problem. Seljačine srednjovjekovne! To ih kompleksi žderu. Opravdano! Kako je, na primjer, išlo s Moldavkama i Bjeloruskinjama prije nego je Hana preuzela!? Anarhija! Kaos! Sitni smutljivci i mutikaše su nas potkradali i sakatili cure! A vidi sad: radne dozvole, zdravstveno, zemlja po izboru, za požrtvovne radnice i državljanstvo… Pa onda govore da uran nije za nju, da šta ona zna o tome… A Rusi joj jedu iz ruke… Al-quaida joj stopala ljubi! A tek organi?! Tu je zbilja zablistala! Sad je milina raditi s tim, otkako je uvela onlajn-bazu podataka. Distribuciju odradiš pritiskom na par tipaka. Tap-tap, i bugarski bubreg ode naručitelju u Finskoj. Profile kandidata slažeš kao pasijans; kome ćemo ovo srce? kome ovu koštanu srž?

Lice mu je najednom dječačko, razdragano, kao da je po radnom stolu razvukao svoju garnituru minijaturnih vojnika, kauboja, indijanaca.

– Jasno, glavni dio ipak odrađuju ekipe na terenu, naši berači i carinici. Kako, ne znaš? Malo smo se isključili, ha? Pogubili kontakte sa središnjicom? Pa eto, berači noću patroliraju gradovima, u potrazi za beskućnicima, obilaze seoske zabiti, staračke domove, sirotišta. Carinici prebacuju Kineze prema Zapadu, i dio njih zadrže u kontejnerima s ledom.

Ustaje od stola i gega se prema prozoru; prizor je za medicinski leksikon, natuknica pretilost. Desetljećima, Tata je žrtva hedonizma. Ma kako čvrstom je rukom vladao imperijem, vlastite slabosti nije umio svladati. Ni akupunktura ni kokain nisu ga odvratili od strasti prema masnoj svinjetini.

– Nažalost, tu je i politička strana organizacije. Koja je, jasno, na mene pala. Meni je pripalo gacati kroz ta govna. Iz dana u dan gledati ljigavce kako mi se klanjaju i moljakaju nekakvu milost. Osiguraj zastupničku plaćicu, mjesto u nadzornom odboru, daj koknuti urednika koji je pustio fotku ljubavničinih sisa. Kad malo pogledam unatrag… Kad se prisjetim sebe otprije… Velika je to žrtva bila. Puno me koštalo životne radosti.

Sad mu je glava propala među nabore sala na vratu. Jedini sijedi pramen se s tjemena melankolično objesio preko čela.

– Ali ne brini za mene. Imam ja svoj san.

Što je ugodno iznenađenje. Jer nema sumnje da je čovjeku njegova kalibra strahovito teško, da mu je jedina teška stvar, imati o čemu sanjati. Sačuvati nešto nedosanjano. Dobro, nije postao predsjednik države. Ali sadašnji predsjednik, premda pripada suparničkoj stranci, obraća mu se kao božanstvu. Traži njegovo odobrenje i za vjerodajnice veleposlanika afričkih država, i za odlikovanja vatrogascima.

– Dugo već sanjam o trenu kad ću se maknuti daleko od svega ovog. Na svoj otok. Tako je, pravi, morski. Pučinski. Otočić, ne mora biti velik, samo nek je moj. I opâsan minama. A na njemu… djevičanska priroda! Tepih od cvijeća i ljekovitog bilja. I pčele. Tako je, njima ću se posvetiti. Pčelarstvu. Kakva životinja, pčela! Kakvo blago proizvodi! Svojim tijelom!

Od uzbuđenja, u glas mu se vratio karakteristični falset.

– A mi, od kakve smo koristi? U što nam tijelo prerađuje sve što unutra trpamo?!

S objema rukama na mješini, čeka da Kix vizualizira ta zbivanja unutra. No Kix je zapeo kod vizije Tate među tratinčicama, okruženog oblakom vrijednih, prijateljskih kukaca. Tate koji sprešanu biljčicu lijepi u svoj herbarij i krasopisom joj ispisuje latinski naziv. Tate koji, zagledan u račića kako mili po groti, pribire nadahnuće da mu spjeva haiku.

– Po čemu se razlikujemo od životinja?! Po otrovu kojim ubijamo planetu! Ribe, na primjer, zato što im se pliva, koliko spaljene nafte bljuju u more? Koliko od ptičjeg letenja strada ozonski omotač? Koliko nerazgradivog otpada po Zemlji rasipa mrav, medvjed… No, pa neću to tebi objašnjavati. Ti si mi otvorio oči! Da da, pratim ja itekako tvoj rad, i cijenim, ako i nije uvijek… pod reflektorima. Istina, bilo je posljednjih godina za organizaciju prioritetnijih djelatnosti. A i trebalo je vremena da mi sazrije interes za takve teme. Ali ukazalo mi se! Da ljudska vrsta organizirano radi na vlastitoj propasti, i sve živo će u nju povući. Da je čovjekova glavna odlika zločin, prema Zemlji koja ga hrani, prema svemu i svakome slabijem. Da se mora nešto učiniti! Samo… što?

Sad ostaje nasred svojeg ureda, dimenzija kolodvorskog predvorja, optočenog mramorom i zlatom, s dlanovima prema nebu; poput spomenika žrtvama čovjekove nečovječnosti.

– Je li dovoljno reći si moja je savjest u redu, ne bacam petambalažu u kantu s ostalim kućanskim sranjima?

Majeutika. Naravno da je odgovor negativan. I naravno da nije potrebno izgovoriti ga, niti se od Kixa očekuje bilo kakva replika.

– Ili da svu imovinu uložim u rasplamsavanje međuvjerske i međurasne mržnje? Da organiziram ubacivanje smrtonosnih virusa po gradskim vodovodima? Povećanje udjela kancerogenih tvari u dječjoj hrani?! Hm. Priznajem, zvuči privlačno. Kao cilj dostojan angažmana. Kad se već ne može spasiti Zemlju, osvetiti je!

I podiže upitan, dirljiv pogled prema Kixu, kao da traži zericu podrške, makar najmanji znak spremnosti da s njim krene u akciju. Ali i to je samo retorika. Nema Tata iluzija. Nije da je na Kixa ikada ozbiljno računao. Da ga je smatrao sposobnim za bilo kakvo konkretno djelovanje.

– Da, dođe mi koji put tako… Ponesu me ideje… A onda opet ugledam koliko sam sitan. Svatko od nas, kako je malen, komičan u svojim egoističnim koprcanjima… Pa i onima koja bi htjela biti za dobrobit drugih. Sve ima svoj put, svoj rok trajanja, i mi i planeta i sunce o kojem ovisimo, i čemu pokušavati nešto popraviti, spasiti, produljiti… za jedan treptaj oka? Čemu ijedan kamen pomaknuti? Jer iz svemira, iz perspektive ukupnog vremena, sve je to tako provizorno, neznatno, potpuno nevidljivo… Jedino je otmjeno, jedino dostojanstveno pustiti stvari na miru. Da idu svojim tokom… I njegovati mir u sebi. Moj mir, eto, već se radi na njemu. Pretražuju mi tržište nekretnina. Ima danas tih otoka na prodaju koliko hoćeš.

Napokon tjelesinu, s olakšanjem, odlaže na kanape. Ona se tu doima istinski upokojenom. Odiše mirom, željom da se više nikada ne pomakne.

– Nego, kako mi je kumče?

Volio bi da mu sina ne zove tako. Riječ mu se ionako ne sviđa, a iz Tatinih usta izašla je smrdljiva. I ostala prilijepljena za Kixovo lice poput šamara. Ne protestira, da ga ne uvrijedi. Tati to je ozbiljna stvar; nemanje muškog djeteta mu je teška, nikad zarasla rana. A Kix kao zamjenski sin… blago rečeno: razočarao je. S godinama se sve više udaljavao od onoga što mu je bilo namijenjeno. Utoliko je Tati veća svetinja kumstvo što je proglasio nad Vukom kad je dječak ostao bez majke.

– Ima da ga pošaljemo na školovanje u inozemstvo. Pristojan čovjek ovdje ne bi ni psa školovao. Nek slobodno bira struku, a onda najbolji fakultet, ne pitam šta košta. Pod uvjetom da nije neki pederluk. Menadžment nekakav nek uzme, šta ja znam, bankarstvo, pa da mu poslije kupimo banku, nek se uči. Ali na Zapadu. Samo da se iskopa iz ove gnojnice.

Bolna je to točka i Kixu. Pati što nije mogao sinu pružiti više. Što nije vlastitim snagama bolje zbrinuo njegovu budućnost. Što mora Tati biti zahvalan da mu je pružio i toliko. Ali kada je Snepi otišla sa svojom psihijatricom, nije ostalo puno izbora. Morao se posvetiti sinu, ili pak ignorirati njegovu emotivnu razorenost i gurati karijeru. I žrtvovao je zadnje ostatke svojih ambicija, ne bi li Vuka pokrpao i osovio na noge. Ujedno obojicu osuđujući na skromnost, točnije na Tatine dobročiniteljske geste. Snepi se, naprotiv, obračunala s tom koncepcijom žrtvovanja. I s tom, židovsko-kršćanskom podvalom krivnje. Ne pada joj na pamet, objasnila je u tom pismu punom uskličnika, dati se klati nikakvoj grižnji savjesti. Nema zbog čega. Sa svojom novom životnom partnericom napokon je našla sebe, sve ono prije bilo je robovanje nečemu nametnutom, obrascima patrijarhalno-darvinističko-kapitalističke represije. Našla je sreću, spoznala je što je to sreća, na ekofarmi koju su njih dvije izgradile u skladu i u suradnji s prirodom, prema načelima uzajamnog pomaganja i razmjene viškova a nikako podjarmljivanja i otimanja.

– Daleko će on dogurati, pazi što ti ja kažem. Ali da prijeđemo na stvar. Zašto sam te zapravo pozvao? Poznato ti je da se u stranci već neko vrijeme spekulira o mojem nasljedniku. Kandidati mi se uvlače u guzicu. Svaki od njih zamišlja da mu to mjesto pripada, a meni se podjednako gade. Pa ću ih sve lijepo zajebati. I za predsjednika stranke postaviti… tebe. Ha-ha-ha-ha, tako je, tako je! Kad to čuju! Uostalom, tko zna?! Uskoro su parlamentarni izbori, a ti sa svojim ekološkim programom… Sve je moguće, ha-ha-ha-ha!