Centimetar od sreće | Marinko Koščec
XXIV.
Kucanje. Glomazna vrata se rastvaraju a kroz procjep se provlači neznatna ženica, kao zalutala u par brojeva preveliku scenografiju. Bešumno klizi do stola, odlaže srebrni pladanj s bocom i čašom, pa fascikl s reljefnim grbom, otisnutim u zlatu. Ukinuti zlato i srebro, mentalno bilježi Kix, sramotno je što se nisam toga već otarasio.
Ona već zamiče u procjep.
– Gospođo Marija! Biste li popili čašu vode sa mnom?
Lice kao da su joj protresli. Nelagoda ga preplavljuje, zbog te neprimjerene počasti. Zebnja da se u njoj skriva nešto pogubno. Otkaz, što bi drugo. Rijetki još zaposleni žive u smrtnu strahu, kao pod sječivom giljotine.
– No, pa za toliko će se naći u državnom proračunu. Sjednite, opustite se trenutak. Lijepa vam je ta haljina.
Iščekivanje ipak starici napinje ramena. Čašu koju joj je Kix napunio prihvaća pobožno, među dlanove, kao da je živa. Prinosi je licu, miriše, zatvorenih očiju otpija mali gutljaj. Niz obraz je kliznula suza.
– Oprostite. Dugo nisam pila pravu vodu.
Kix je malo mućka u ustima, cokće, dohvaća bocu. Proučava etiketu.
– Moram priznati, meni je draža predlanjska. U ovoj se osjeća talog. Ili umišljam? Teško je ne osjećati ga kad su sve bušotine pri kraju. Koliko smo ih zatvorili ove godine, osam? Devet?
– Odmah ću provjeriti u Ministarstvu vode, da nije štogod zaostalo od pretprošle godine.
– Ne vjerujem. Sve je to već u Emiratima. Avansirali su za još milijun kubičnih metara. Bez tog ugovora, iskreno, ne znam od čega bismo… Strah me zamišljati sljedeći mjesec, kamoli godinu… A ne pronađemo li hitno još koji izvor, kako da im stvorim taj milijun?
Žena gleda u pod. I ne pokušava odgovoriti na pitanje koje ju daleko premašuje.
– Među nama rečeno, Marija, ja bih skapao bez zemljane vode, ne podnosim sintetičku. Nažalost, nismo ni blizu europske sintaquae. Ali tko bi na mojem mjestu potpisao ugovor za franšizu koji su mi ponudili?! Robovlasnički! Uostalom, nije li elaborat naše stručne skupine ukazivao da su nam vlastita sredstva i znanje dovoljni da stvorimo umjetnu vodu barem jednako kvalitetnu kao zapadna? Ma što jednako, uvjeravali su me! Nažalost – ali ovo niste čuli! – to što smo proizveli pio sam jedino pred kamerama, na otvaranju Novovodovih pogona. Dobio sam takav proljev da se više nisam odvažio.
Sad mu sviće da se zanio. Marija, očigledno, jedva svladava želju da njegovo iskustvo potkrijepi vlastitim, i to svakodnevnim. Ipak se samo sućutno smješka.
– No, pustimo… Pričajte mi kako su vam unuci. Koliko ih ono imate, dvoje, troje?
– Jednog, gospodine premijeru. Mala je umrla prošle godine. A i on je teško bolestan. Bojim se, ako nešto ne
– Da, da. A ovaj moj sin… Ne znam… Sve mi je teže s njim razgovarati. Iskreno govoreći, mučno mi je već od pomisli da uzmem slušalicu. Ne putuje mu se preko oceana ni na ljetne praznike, ima pametnijeg posla. Dobro, donekle razumijem, pred diplomom je, gleda uhvatiti staž u nekoj od vodećih korporacija.
Razumije i Marija, pokazuje to kimajući glavom.
– Ali vrijeđa me što ga nasmijavaju moji pokušaji da mu probudim zericu domoljublja. Makar uspomenu na korijene, ako je previše tražiti osjećaj pripadnosti ovom tlu. Ali sprda se s mojim pozivima da ovdje gradi poslovnu karijeru. Ili znanstvenu. Pa što ako je naša znanost postala infantilna, ako su laboratorijski uvjeti na putu prema prvobitnoj zajednici? Nije li izazov utoliko veći?! Pravi bi se znanstvenik utoliko pozvanijim morao osjetiti, ne mislite?
Misli.
– Znate što ja mislim? Reći ću vam iskreno, Marija: gotovo da mi je olakšanje što neće. Jer ispod maske zapadnjačkog obrazovanja, u Vuku se skrivaju onaj zločinac i njegova kćer, oni kroz njega govore; eto što mislim. Da su mu oblikovali glavu kako su htjeli. Od malih nogu Vuk je fasciniran njima, u njihovom zlu nalazi nešto vrijedno divljenja. Kao tinejdžer, starom se za sve obraćao, i u svemu od njega dobivao podršku. Naročito u preziru prema meni. On ga je učio kako da mi nanosi bol, a i sada, iz zatvora, drži ga na koncima. Dresirao ga je da bude njegova ruka, koja će izvana potkapati zemlju. Da, znam da bi si rado priuštio još jedno veselje prije smrti, naime otpratio kako se sve ruši, dok ne ostane ni kamen na kamenu. A onda bi se njegovi vratili, da zemlju podignu iz pepela.
Marija je užasnuta takvom mogućnošću. Posivjela je i još se smanjila.
– Znam da je Vuk dobio svoju ulogu u tome. Trebate ga čuti, s koliko žara pljuje na moju poljoprivrednu reformu. Kao misionar, kao križar bioinženjeringa! Organska proizvodnja hrane, kaže, siguran je put do skapavanja od gladi. Bez poboljšanja DNA, bez genetske modernizacije sjemena, prehrambene kulture ne mogu pratiti klimatske promjene. Čak i da se zaustavi ovo okrutno zatopljenje, pomrijet će od otrova u tlu i zraku. Više nije moguće uzgajati hranu bez antibiotika, ionizacijske radijacije, hormona rasta. U regijama koje smo okrenuli isključivo organskom uzgoju, na obiteljskim gospodarstvima, eto što kaže, brzo će izumrijeti i gospodarstvo i obitelji.
Doseže čašu. Okreće je u ruci. Sve je prokleto kristalno jasno.
– Uzmimo da je baš tako. Ali kakav spas on zagovara?! Kako bi nas on i njegovi učitelji modernizirali?! Prvo bi zatukli što god s mukom preživljava, svu zastarjelu floru i faunu. Agrarno područje bi razrezali u dva-tri geometrijska lika i u svaki pripustili samo po jednu kulturu. Futurističku! Koja bi postizala nezamislive prinose zahvaljujući fantastičnim količinama pesticida i sintetičkih fertilizatora. Petrokemiju bi mobilizirali da ih proizvodi koliko se god može natrpati u zemlju. Jer to će nam dati sve slađe krumpire i djeci sve okruglije glave. Malarija i kolera orgijaju polovicom planete, gdje ih još nema masovno nas ubijaju alergije, kolapsi imunosistema; ali ne dajmo se preplašiti, čemu zaboga služi farmacija. Budimo ponosni na njezine uspjehe, na permanentnu revoluciju koja barem jednom godišnje obezvrijedi prethodnu generaciju medikamenata. I na druge industrije, sve performantnije, sve vrednije sluškinje gospodarskog rasta. Ograničenog jedino činjenicom da precizniji znanstvenici već znaju izračunati dan kada ćemo iscijediti zadnji galon nafte, kada će sva fosilna goriva postati prošlost. Dotle, bezbrižno spaljujmo ovo što je preostalo. Kad već jurimo niz padinu, zašto se odupirati? Pritisnimo gas! Pobili smo već trećinu biljnih i životinjskih vrsta? Bile su nam u najmanju ruku nepotrebne, ako ne neprijateljske. Uostalom, mutacijama će nastajati nove, sve zanimljivije. Otrovali smo se emulgatorima, stablilizatorima, fosfatima? Očvrsnimo uzimanjem još većih doza. Kljukajmo dojenčad, da stasaju pripremljena za realnost. Prigrlimo je, umjesto da od nje bježimo! Pjevajmo u slavu stakleničkih plinova! Poderao nam se ozonski plašt? Zbacimo sa sebe do posljednje krpice! Pomozimo kancerogenim zrakama vatrometom iz svih dimnjaka i auspuha.
Vani, obzor je zahvatilo sutonsko crvenilo. Kao i svakog dana, jer to je njegova duhovna vježba, Kixa preplavljuje zadovoljstvo. Zahvalnost. Duboko štovanje prema tom prizoru, koji Zapad više ne može doživjeti. Ovdje je nebo još uvijek živo, njegove mijene dostupne su oku, ne zakriva ih olovni plašt od smoga.
– Neće me pokolebati, ni on ni domaći destruktivci. Znam ja što se govori o mojem projektu geotermalne energije. Da se neki s mazohizmom vesele što još nisu proradili generatori, premda smo zabušili već tri kilometra. Bušit ćemo trideset tri, ako je potrebno! Sve do užarenog srca zemlje, sve dok para ne pokrene turbine! Imat ćemo energiju bez goriva, bez zagađivanja!
Prilazi prozoru. Dolje na ulici, koju su još prije nekoliko godina gnječili automobili, danonoćno režeći i bljujući smrad, koja je drhtala od žurbe i uzrujanosti, vidi se samo rijetke ljudske figure. Kreću se usporeno, mjesečarski. Neke su, pak, pognute pod zavežljajima koje nose, ili ih kraj sebe guraju na biciklima.
– Znam da je splasnulo oduševljenje mojim prvim mjerama. Kada sam cijelu zločinačku organizaciju strpao iza rešetaka, nacija je jednodušno bila uz mene. I u inozemstvu su kimali glavama, imate našu punu podršku. Kada sam otpustio do posljednjeg policajca i službenika državne uprave, klicalo se da je to jedini način da se stane na kraj kugi korupcije. Uostalom, metoda je isprobana u nekim zemljama. Uspješno! Ljudima je proradila građanska svijest. Kolektivni entuzijazam! Spontano su organizirali međusobnu pomoć, zaštitu osobne i javne imovine. U prijelaznim mjesecima do uspostave nove policije, kriminal je u svakom od tih eksperimenata drastično pao!
Prenaporno je ostati na nogama. Vraća se u fotelju. Opet uzima čašu, vrti je.
– Nažalost, kod nas… nije krenulo tim smjerom. Zemlja je opustošena. Po tvornicama su se naselile vjerske sekte i narkobande. Izvan najužeg centra, na ulici se ubija zbog odjevnih predmeta, zbog bilo kakvog predmeta u rukama. Oživljavanje mirovinskog i zdravstvenog sustava već izgleda posve nedostižno. Bolesni bauljaju ulicama, mrtve ostavljaju da istrunu. Ali od svega toga, ono što me najviše boli je upravo taj… nestanak vjere. U čovjeka. U bližnjeg, i u ljudskost uopće. Što se naši ljudi, kada je bilo najpotrebnije, nisu uzdali u zajedništvo. Nisu vjerovali jedni u druge. U čovjeku kraj sebe nisu prepoznali saveznika, nego smrtnog neprijatelja.
– Ja vjerujem, gospodine premijeru.
– Hm?
Nakon dvije ili tri sekunde, vraća mu se u svijest odakle u njegovom uredu ta bezbojna, smežurana starica.
