Centimetar od sreće | Marinko Koščec
XXVII.
– Tko te je pustio u moj ured?!
– Hajde, hajde. Ti vjeruješ u nepotkupljivost svojih čuvara?
– Što točno još hoćeš od mene? Dolaziš se naslađivati bijedom? Prenesi svojima da zaborave ovu ispaćenu zemlju.
– Polako, tata. Hajdemo obuzdati agresiju.
– Za početak, poštedi me tog tata. Groteskno zvuči. I skini taj prostački cerek s lica.
– Za početak, ti skini skafander. Unutra zasad još nije potreban, ne? Izvoli, sjedi. Ovo je ipak tvoje mjesto.
– I ostat će, što god ti poduzeo. Rekao sam ti što sam imao. Vlada odbija vašu ponudu.
– Poslali su me da ti prenesem još jednu. Našu posljednju. I vašu posljednju slamku. Za isti novac ćemo zemlju uzeti na pedeset umjesto devedeset devet godina. Otkupimo sve dugove, ekonomiju dignemo iz groba, osiguramo preživljavanje… dijela populacije. A nakon pedeset godina koncesije uzmete si ju natrag.
– Ozračenu i mrtvu za sljedećih pedeset tisuća godina.
– Ne, nego u privilegirano istraživačko područje. U poligon futurističkih tehnologija. I u energetskog giganta, koji će strujom opskrbljivati cijelu Europu.
– Ne bih ti vjerovao ni da mi pred očima struju proizvedeš iz ničega.
– Zabluda. I to vrlo skupa, za sve koji nisu pronašli baš nikakvu rupu da odavde pobjegnu. Zapravo imaš pravo, ne može više biti štete. Jer što god je valjalo, otišlo je. Zahvaljujući tvojim dugoročnim vizijama. Cijelu jednu generaciju ste izgubili. Tko će izroditi sljedeću?
– A otkud mi kratkoročna rješenja?! Što smo mogli, kad je cijena nafte otišla u nebo? Što nam je ostalo osim vjetra i sunca?
– I evo kako vas je to rasvijetlilo. Energije prikupite jedva za vegetiranje. A mi ti nudimo struju iz fuzijskih reaktora. I tisuće radnih mjesta. Dva gigawatta na sekundu. Milijun puta djelotvornije od fisijskih elektrana i bilijun puta od onih na fosilna goriva. Bez emisije stakleničkih plinova. Bez opasnosti da se rastali jezgra reaktora, kao u Černobilu ili Otoku tri milje.
– Čekaj. Misliš da se ne sjećam projekta ITER? Obećanja da će pripitomiti energiju zvijezda… stvoriti nam jednu umjetnu, nepotrošivu… dovesti sunce na Zemlju… Ali nekako ga se i ne spominje u posljednje vrijeme. U očekivanju objave da je proradio – dvije tisuće osamnaeste, ako se ne varam? – pojeo nam ga je mrak…
– U ITERu je sudjelovalo sedam zemalja. Otkako su raspali Europska unija i Ujedinjeni narodi, više se nitko ne pridržava međudržavnih ugovora i nemoguće je postići novi atomski sporazum. Novac danas mogu skupiti jedino transnacionalne korporacije. Poput naše.
– Vaše humanitarne zaklade, zar ne, posvećene dobrobiti planete.
– S nama su ključni ljudi ITERa. Sirovine su neiscrpive, dovoljna nam je morska voda i obično kamenje. Naravno, kad počnemo isporučivati struju, to će nas dovesti u zanimljiv položaj na tržištu. A ovoj zemlji će vratiti život.
– Vratit će joj radioaktivni tricij, hoćeš reći?
– Radioaktivan je daleko manje od transuranijskog otpada. Njegove beta čestice ne mogu prodrijeti kroz kožu.
– Ali Japan je ipak odustao od gradnje fuzijskog reaktora. Jer je, na primjer, nobelovac Koshiba upozorio da dva kilograma tricija, koliko odjednom stane u ITERov reaktor, dovoljno da ubije dva milijuna ljudi.
– Vrijeme poluraspada tricija je dvanaest godina. Neusporedivo s fisijskim gorivom, koje ostaje radioaktivno tisućljećima.
– Dakle trebamo brinuti samo prvih dvanaest godina. Ali uvijek se nađe dežurni gnjavator. Isti je gospodin upozorio da fuzijski proces razbija atome čelika u stjenkama reaktora, koje stoga postaju porozne. Dvanaest godina je dovoljno da se ozrači kompletna infrastruktura i tako proizvede četrdeset tisuća tona nuklearnog otpada.
– Znanstvenicima ništa ne podiže adrenalin kao mogućnost da sruše projekt iz kojeg su izostavljeni. Paralelno s ITERom krenulo je, u Njemačkoj, usavršavanje materijala za njegov reaktor.
– Nijemci su više puta pokazali dar za globalna i konačna rješenja. Ali prema mojim spoznajama, savršeni materijal još ne postoji.
– Radi se na tome. Vjera da ćemo ostvariti cilj je sastavni dio istraživanja. Bez nade u uspjeh ne bi bilo znanstvenih otkrića.
– Dakle vjera i nada će vam omogućiti da godinama plazmu održavate na temperaturi od sto milijuna celzija? Ali proces nikada nije isproban u stvarnoj veličini, s golemim količinama plazme, a dokazano je jedino da je ona nepredvidljiva. I nikada ga se nije kontroliralo dulje od nekoliko sekundi, a vi ćete ga održavati u levitaciji… desetljećima? Uostalom, kako ćete pribaviti tricij?
– Oplodnim reaktorom.
– Evo nas kod zanimljivog dijela. A on će kao katalizator koristiti…
Plutonij.
– Koji će zračiti sljedećih dvadeset četiri tisuće godina. Dakle radi se ipak o hibridu fuzije i fisije. Kao u bombama koje su zbrisale Hirošimu i Nagasaki.
– Gledaj, krajnja poanta je sljedeće: projekt četvrte generacije fuzijskih nuklearki je pri kraju, i mi ćemo ih graditi, bilo ovdje ili drugdje. One će u potpunosti reciklirati svoj otpad. Energetske potrebe jedne obitelji zbrinjavat će s dvije litre morske vode i četvrt kilograma kamenja. A ti to prihvati ili se vrati kamenom dobu. Naciji objavi da je bankrotirala, i što je ostalo rasprodaj za rezervne dijelove.
– Zemlju ćemo prodati, ali ne vama. Nego Kinezima. Sporazum je parafiran.
– Šališ se.
– Ne.
– Onda si bolestan. Namjeravaš prihvatiti kinesku nebulozu? Pustiti da zemlju prekriju bazenima s kanalizacijskom vodom?!
– Istina, bilo bi mirisnije prekriti je ružičnjacima. Ali grimizne bakterije u organskoj tvari će proizvoditi neograničene količine vodika.
– I to je tvoja panaceja?! Sve ćeš predati… bakterijama?
– To je samo dio projekta. Naravno da ti neću otkriti detalje, Kineska vlada ih drži u najvećoj tajnosti. Mogu ti reći samo da se radi o procesu razgradnje. Vraćanju svega na nižu razinu, do izvornog stanja. Rastavljanju stvari na komponente i njihovu pretvaranju u sirovinu. Ukratko, o povratku u vrijeme prije nas.
– Treba te vezati.
– Ja ću tebi reći što je krajnja poanta. Vi biste htjeli iz zemlje izvući koliko možete unutar svojeg životnog vijeka, ne mareći ako onemogućite bilo kakav daljnji život. Mi ćemo okrenuti ploču. Vratiti je životu prije čovječanstva. Istina, to nisu baš dobre vijesti za naše buduće generacije, ali sam si rekao: ovdje ih ionako nema tko izroditi. Zato ćemo pružiti šansu nekoj drugoj vrsti bića. Da se razvije u smjeru drukčijem od našeg. Možda bude bolje sreće.
– Nećeš to učiniti.
– Ne znam što bi me spriječilo.
– Zadnji put, jesi li siguran?
– Itekako sam siguran.
– E pa onda mi je žao.
– Ne treba ti biti.
– Znam. Ali ipak mi je žao.
