Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

KAKO ZAVOLJETI REPUBLIKANKU

 

Darcy Hicks sam upoznao u ranoj fazi predizbornih kampanja u zalogajnici u Randolphu u New Hampshireu. Sjedila je za šankom u plavoj suknji, pijuckala je iz visoke čaše za žestice i izgledala je kao da se dosađuje. Mještani su već bacili oko na nju, no nisu je uspjeli prokužiti. Personaliti joj je bio previše autsajderski hladan za birtiju. Njezina je šminka bila gotovo nevidljiva.

Mjesto na barskoj stolici pokraj nje se “raščistilo” i ja sam sjeo. Na jukeboxu je započela pjesma Kennyja Logginsa i barmen je zapjevao skupa s njim. Darcy je zurila u svoju cugu pokušavajući odlučiti o tome bi li još jedno piće djelovalo nabolje ili nagore. Imao sam jako loš dan i sažaljevao sam se, samotan i pomalo nesmotren. Predstavio sam se i zamolio je neka se, molim, ne uvrijedi ako je počastim cugom. Darcy se polako okrenula. Iz profila se činila opakoledenom, no gledano sprijeda lice joj je bilo slatko i malkice zarumenjeno.

“Jack s đumbirom”, rekla je.

Naručio sam dva Jacka. Ispalo je se da smo oboje u New Hampshireu odrađivali terenski posao. Darcy je surađivala na subvencioniranju poljoprivrednih resursa za republikance. Ja sam surađivao sa savjetovalištima za narkomane za demokrate. Prošli tjedan proveo sam obilazeći centre za rehabilitaciju, slušajući ozbiljne socijalne radnike i tužne neuvjerljive bivše narkiće. Po noći bih se ugurao u svoju sićušnu hotelsku kadu i trudio sam se iz pora sprati miris dima. Darcy nije prolazila ništa bolje. Tog je jutra obilazeći zapuštenu farmu jagoda uganula nožni članak.

“Tko se ovdje bavi uzgojem?” rekla je. “Što bi uzgajali? Granit?”

“Možda su mislili da su te poslali u Vermont?”

Odmahnula je glavom. “U Vermontu nema republikanaca.”

Istina je – mi smo bili na začelju kampanja, miljama daleko od akcije; naše su dužnosti više nego li išta drugo bile stvar protokola, ali u svakome od nas postojala je bubica za politiku, hvalisavo nadmetanje, želja da svijetu nametnemo svoj osjećaj za pravdu. S našim smo “brbljavim nadmenim cinizmom” i mobitelima nosili sa sobom i golemu ranjivost u “ideju nadanja”… a sad dok smo razgovarali i cugali, ta je ranjivost postajala zajedničko vlasništvo, poput paketa cigareta Camel Lightsa koja je ležala između nas, ili poput storija o “strategiji UN-a” (bile su to štreberske, adolescentske verzije naših strasti koje smo gajili kao “odrasli ljudi”).

Vani je bila hladna prosinačka noć. Magla se potpuno slegnula ogrnuvši poput gaze oskudne borove. Stajali smo pokraj mojeg unajmljenog automobila, drhtureći, pocupkujući. Darcy je bila uredno upakirana u svoj plavi pamučni kostimić. Njezina je kosa bila boje vlažnog sijena, dosezala joj je do čeljusti. Nedostajao joj je još samo cvjetić utaknut iza uha u kosu… Poljubiti je… činilo se to poput najlakše odluke koju sam donio tijekom više godina… I tako, to je bilo to…večer iskazivanja “borbenog duha” i stanovitog vrlo kvalitetnog žvaljakanja u velikoj zabiti ove izborne jedinice. Kad smo se vratili u D.C. situacija je bila malo manje razvidna.

Darcy je radila u Zakladi za tradicionalno nasljeđe u istraživačkom centru posvećenom (kako se tvrdilo na elegantno razmetljivim lecima tiskanima u četiri boje) “sankcioniranju-državnog-proračuna-i-obrani-tradicionalnih-vrijednosti”. Ja sam bio u udruzi Građani u akciji (koja je bila “ostatak prošlih ostataka iz ere LBJ-a”). Mi nismo imali letke. Naša je misija bila lobiranje po centrima moći u korist obespravljenih. Drugim riječima – misija je bila pišati po moćnom drvetu kapitalizma.

Nas dvoje smo vodili isti tip “običnog života” na malo drugačijim valnim dužinama – brutalnonapornih sati pripravničkog staža, brzinskih ručkova i izvještaja čije su nam “racionalizirane” činjenice pržile mozak. Oboje smo bili u vezama s drugim ljudima, ljudima koji su više bili poput nas samih, koji su nas zadovoljavali na miran i staložen način. Postojala je mogućnost da više nikad ne vidim Darcy… Osim što sam je vidio!

Stajala je sama na galeriji Senata. Kongresmeni su imali stanku, turisti su bili otišli. Darcy je upiljila pogled prema dolje u zamračenu dubinu Senata. Na sebi je imala kaput boje breskve i taman šešir nalik na tokicu (na koju sam sad u sjećanju “nalijepio” veo, iako sam siguran da nije nosila takav model).

Obilazio sam galeriju čekajući da me zamijeti. Kad sam je oslovio po imenu zagrcnula se položivši dlan na srce.

“Oh, Billy! To si ti.”

“Žao mi je, jesam li te uplašio?”

“Ne”, rekla je. “Nimalo.”

“Izgledaš predivno”, rekoh.

(To nije bilo ono što sam namjeravao reći, bila je to zasigurno prevatrena izjava u ovakvim okolnostima, ali bila je to najistinitija emocija koji sam osjetio, a osim toga, Darcy je ionako tako djelovala na mene.)

Malkice je odmahnula glavom, zatim je pocrvenila. “Što radiš ovdje?” upitala je.

“Nisam baš siguran. Došao sam u posjet frendu koji radi tu u prizemlju, frajeru koji radi sa Sarbanesom i jednostavno sam nekako dolutao tu gore.”

“Ja tu stalno dolazim”, rekla je Darcy. “To mi pomaže u razmišljanju.”

“Razmišljanju o čemu?”

Napučila je usne. “Pretpostavljam… o razlogu iz kojeg smo ovdje. O želji da djelujemo u pozitivnom smjeru u areni ljudske civilizacije.”

“Je li to citat od Jeffersona?”

“Ne baš. To je moja izjava.”

Miris Senata izdizao se iz prazne udubine ispod galerije – miris stare kože i nečeg sasvim neodređeno paprenog, možda sredstva Legnopulito. Senat je odisao filingom tihog dostojanstva, a taj je filing bio više od pukog nedostatka uobičajene galame, i na kraju krajeva, taj je filing bio bliži osjećaju smirenosti kakav smo se nadali ostvariti u središtu svojih života.

“Zvuči li to sladunjavo, Billy?” upitala je iznenada Darcy.

“Nikako.”

“Ti ne razmišljaš tako?” Boja kože njezina lica odskakala je od tamne nijanse njezina kaputa, bilo je dražesno urešeno zabrinutošću.

“Jesi li gladna?” upitao sam.

Darcy je otvorila usta, no nije rekla ništa.

“Imaš drugih planova?”

“Tako nekako. Morala bih…” Za trenutak je pogledala u mene. “Pričekaj…”

“Ako imaš isplanirano ne želim se nametati…”

Darcy se nasmijala malkice napadno. “Ne bih ti dopustila da se namećeš”, rekla je izvukavši mobitel iz džepa na kaputu.

U ljudskom je srcu toliko interesnih sfera koje se međusobno nadmeću. Za one od nas koji se istinski užasavaju smrti, one koji su odlučni u tome da ostave neku vrstu vlastitog pečata u svijetu, one koji se mukotrpno probijaju kroz nabrijanu nestrpljivost u svojim dvadesetima s idejom “vlastitog poslanja”, za sve takve postoje trenuci u kojima se tjelesna kemija – kemija koja se realizira među tijelima, kemija spajanja – čini poput nečeg što nije ništa doli fragment sentimentalnosti. A onda se dogodi nešto… upoznaš ženu i ne možeš prestati promatrati njezina usta. Sve što ONA učini, svaka riječ i gesta uskomešaju ti nutrinu, lupaju u tebi poput kakva gonga koji odzvanja srećom… Način na koji se ONA baca po polju prekrivenim tek palim snijegom… Tankoćutnost načina na koji kiše… kao da puhne kako bi ugasila plamen svijeće… Slatkasto peckanje viskija na njezinu jeziku… kemija tjelesnosti u svojim senzualnim izdanjima…

“Kemijski sklop” predstavlja najvišu razinu odlučivanja na kojoj birač donosi samostalnu odluku o izboru.

Oboje smo bili pripiti i zapetljani u moje flanelske plahte. Bili smo razgovarali o tome da ne dopustimo da se ovo dogodi, ovo iznenadno ulijetanje u tajnu putenost tijela, ali Darcy… njezin vrat, duljina njezina torza, paperjaste žućkaste dlačice iznad pelvične kosti zdjelice i ruke nježno namještene za dodire, njezina darežljiva neprijetvorna odanost mojem tijelu (kojeg sam se potajno gnušao, koje me posramljivalo svojim nedostatkom otmjenosti i mišićne mase)… i njezina kosa koja se mrsila na mojim prsima… Sve me to obuzelo u kovitlacu žestokih emocija ogolivši me od riječi i izraza pomoću kojih stvaramo oprezne odgode tipa možda-bih-morao-poći, iznenadne stanke, riječi promucane kroz izdisaj i korak zakoračen unatrag, galantno, sterilnobezbolno povlačenje u kupaonicu…

Ne. Umjesto toga mi smo stvorili nevjerojatan poletni strastveni stroj koji se sastojao od dva dijela ukliještena jedan u drugi. U prisnosti naše nespretne strasti nabrijanooštri i besramni štipali smo jedno drugo za obraze, dopuštali smo da nam koža na trbuščiću oštro pljesne po koži onog drugog, da se zvučno zakelji i raskelji.

“Znači ovakav je filing kad se ‘vole republikanci’?” rekao sam.

“Ima i drugih načina”, zahihotala se Darcy. “Imaš li cigarete? Ubila bih za cigaretu.”

Posegnuo sam rukom u svoj noćni ormarić.

“Zbog čega ih skrivamo?”

“Predstavljaju odvratnu naviku.”

Polako je usaugala aromu ispuhnuvši dim prema stropu. “Oh, izvrsno.”

Vani je lagano sniježilo. Automobili su cestom ispuštali zvukove kao da surfaju na vodi. Mjesec je osvjetljavao njezino lice. Nos joj je imao pomalo tupe konture. Jedan od sjekutića dramatično se progurao prema van od skladne ravnine njezinih zubića. Ove su greškice poslužile kako bi se njezina ljepota individualizirala. U pamćenju pojedinca “greškice” bi ostale urezane.

“Ti si moj prvi bradati frajer“, rekla je zamišljeno.

“Kako je bilo?”

“Bodljikavo.”

“Kao da si s drvosječom?”

“Drvosječa ne bi jecao.”

“Jesam li jecao?”

“Osim ukoliko to nisam bila ja.”

Darcy je sjela uspravivši se i poškiljila je po sobi. S vrata ormara u nju je s visine buljio Che Guevara sa svojim prkosnim brčinama. Slike mojih “boginja plodnosti” stajale su poredane u ravnini s donjom prozorskom daskom – prikazivale su zgurene figure s ovješenim cicama i kukovima zaobljenookruglim poput oteklina. Čekao sam da me Darcy upita o njima tako da bih mogao izrecitirati svoje “storije-iz-dana-boravka-u-Mirovnim Snagama”. (Spasio sam život malenoj djevojčici! U moju je čast bila zaklana koza!) No ona ja samo uvukla još jedan dim i pokrila je svoje malene tople grudi.

“Gdje smo mi ono?”

“Mom stanu.”

“Koja je adresa pametnjakoviću?”

“Što će ti adresa?”

“Da pozovem taksi.”

“O daj, molim te, nemoj ići. Radije bih da ostaneš. Ili bih te ja mogao odvesti.”

“Ne, moram razmisliti o ovome.”

“Ne možemo li razmisliti zajedno? Volio bih razmišljati s tobom.”

“Nisam sigurna da si ti najbolji čimbenik za moj misaoni proces.”

Darcy je ustala s kreveta i počela je sakupljati svoju odjeću. Promatrao sam je dok se kretala kroz prostoriju. Strahovito sam želio da priđe dovoljno blizu da bih mogao gricnuti njezinu guzu koja je podrhtavala poput blijeda zvončića. Ali nije bilo šanse da se to dogodi. Iz druge se sobe začuo klizavi zvuk navlačenja najlonki, klik-klak zakopčavanja grudnjaka.

“Što se tu ima razmišljati”, pozvao sam je. “Je li ovo bila greška? Jer ja nemam osjećaj kao da je ovo bila greška.”

Darcy je osvanula izgledajući počešljano i opasno, poput lika iz modnog kataloga za zimu. Posaugala je posljednji dim cigarete, pa ju je ubacila u svoju čašu za vino. Dolje ispod zgrade oglasila se truba.

“Mogu li te barem otpratiti do dolje?”

“Drag si. Voljela bih da to ne učiniš.” Položila je prste na svoj vrat i rekla je pomalo sanjarski: “Sutradan ću imati osip od tvoje brade.”

Otišao sam do prozora i promatrao sam je dok je tijelom uklizila kroz vrata taksija. U tom je trenutku bilo nečeg tragično… zakonski nedopustivog. Nisam znao što učiniti. Pukla je zlatna nit koja nas je povezivala. Kako se to dogodilo? Rastvorio sam prozor i proderao se: “Zbog čega se osjećam kao da sam iskorišten?”

Darcy je pogledala uvis. Lice joj je zablistalo iza tamnog prozorskog stakla. Tik prije nego što se nasmiješila usta su joj se u kutovima usana malkice zategnula nadolje, što je upućivalo na to da je čak i usred dobrog raspoloženja u njoj bila prisutna nepopravljiva tuga. Upiljivši pogled prema dolje, gledajući kroz meke nizove pahulja (dok je njezin miris isparavao iz moje brade), bio sam siguran da bi se ta tuga mogla poništiti. Bila je to moja “genijalna zamisao”. Ja sam, na kraju krajeva, bio dobar liberal.

Ali onda je Darcy nestala, a ja sam bio prepušten slobodnom lutanju do mile volje tijekom dugačkog, snijegom obijeljenog vikenda tijekom kojeg sam razgovarao i objedovao, te se potišteno ševio sa ženom s kojom sam se sastajao (dobrom ženom s ozbiljno otmjenim kovrčama kose i snažnom odanošću ideji socijalne pravde).

Nazivao sam telefonom Darcy u ured i preslušavao sam njezinu snimljenu poruku čiji su me šuštavi, živahni tonovi potaknuli da se osjetim otkantanim… i ostavio sam dvije neodređeno opravdavajuće poruke, te sam otišao na ručak u bistro preko puta sjedišta Fondacije za tradiciju, a jednog sam se poslijepodneva odskitao do Capitol Hilla, te sam u Senatu klečao na hladnoj galeriji iščekujući poput pripadnika župe…

Tijekom drugog tjedna srce mi je počelo lupati dječačkom panikom. Ostavio sam posljednju poruku na njezinoj telefonskoj tajnici rekavši joj da ne shvaćam što se događa, ali da sam povrijeđen i zbunjen i osjećam da je nešto iznevjereno… osjećaji koji su prostrujali među nama, da su se ti osjećaji meni učinili stvarnima, a da se ti osjećaji ne pojavljuju baš često i da ne bi trebali biti potraćeni uprazno… i da ukoliko ona osjeća bilo što od tih istih filinga, čak ako ih je samo donekle osjetila, dugovala je to sebi kao što je dugovala općoj kulturi da me zauzvrat nazove… da nije rješenje zavaravati me, osim ukoliko je ona jedna od onih ljudi koji ponude prisnost, a zatim se povuku, ljudi koji, u nedostatku bolje riječi, iskorištavaju ljude, a u kojem joj je slučaju najbolje da me uopće ne nazove… ali da ako je ona još uvijek, ako gaji osjećaje, čak i samo malo, da mi je žao što zvučim drsko, nisam to namjeravao, ali bio sam uzrujan i… ako bi mi ona, molim, mogla uzvratiti telefonskim pozivom, a evo, tu je moj broj – i to je bio trenutak u kojem se oglasio zvuk telefonske tajnice naglašavajući da su moje tri minute istekle, te bih li želio ostaviti ovu poruku, ili preko nje presnimiti drugu, ili bih je želio u potpunosti izbrisati, a što sam i učinio.

Ionako, što je bilo to što je postojalo između nas? Tek nekakva jadna idi-mi-dođi-mi političko-seksualna epizoda. Tko je ionako bila Darcy Hicks? Možda je to bio njezin tajni fetiš: seksanje s pripadnicima ljevice i podnošenje iscrpnih izvještaja svojim “republikanskim gazdama”? Nastavljao sam i nastavljao s kićenim improvizacijama povrijeđenog srca.

A zatim, baš dok je to brbljavo fantaziranje splašnjavalo ugledao sam je ponovno na tv kanalu C-SPAN. Stajala je pri rubu ekrana dok je John McCain (friško osokoljen svojom pobjedom u New Hampshiru) okupljao gomile u VFW Hallu u Iowi. Darcy se stalno pojavljivala i nestajala iz kadra. Bila je obučena u crvenu haljinu i očajnički se smješkala. McCain je izjavio okupljenoj gomili da je došao u Elk Horn s jednom nakanom: razgovarati o položaju malih obiteljskih gospodarstava i potrebi za obnavljanjem poljoprivrednih subvencija.

Zazvonio je telefon. Bilo je kasno, bio je utorak, jedan sat noću.

“Ponovi još jednom koja je ono tvoja adresa?” rekla je Darcy.

Želio sam reći nešto zajedljivo i pametno, ali adrenalin mi je navalio u grudni koš i sve riječi koje sam ispaljivao u svojim uvježbavanjima za potrebe ovog trenutka činile su se podbadajućima i nisu pogađale bit stvari.

Telefonska je linija pucketala. “Billy? Požuri! Baterija mi crkava.”

“Gdje si ti?”

“To ja pitam tebe. Ah!” Darcy je zacvilila i začuo se tup udarac. Telefon se počeo gasiti tako da sam joj mogao čuti glas samo u razmacima, u užurbanim sitnim slogovima: vri… daj…broj… Linija je krepala.

Dvadeset minuta kasnije na mojem je portafonu zazvonilo zvono. Darcy je uletjela u stan. Izgledala je raštimano, linije obruba ruža za usne izgubile su oblik, ljubičasti vuneni šeširić nespretno joj je bio nasađen na tjeme. Zabacila je ruke oko mene i ukopala je svoje hladne obraze u moj vrat. Iz grla joj je izašao glasni uzdah užitka, kao da se potopila u vrelu kupku.

“Nije li ti drago što me vidiš?” promrmljala je.

Stajao sam tamo trudeći se ne popustiti.

Darcy je nastavila: “Upravo sam se vratila u grad. Bila sam u Iowi. Trent me poslao na teren na subvencionirane lokacije i mjesta na kojima se proizvodi eter, a John, John McCain, on je iskoristio jedan od mojih elaborata u svojem predizbornom govoru. I onda me upitao, to jest, Roger, njegov čovjek za odnose s javnošću, zamolio me da odradim zahtjevniji posao u South Carolini! Možeš li povjerovati u to? Da bi dobio kompletnu sliku o cijeloj stvari trebaš uživo upoznati Johna… ali onih pet godina u Vijetnamu, mislim ono, on totalno sve kuži i sva sranja sreže u korijenu. Čovjek zrači karizmom!”

Zatekao sam se, a što je prilično neprivlačna misao, kako priželjkujem da mogu mučiti senatora Johna McCaina.

Darcy je skinula šeširić, a kosa joj se slila sva zapetljana.

“Jesi li ponosan na mene?” upitala je.

“Ustvari, pomalo sam zbunjen.”

“Ovo su zbunjujuća vremena”, bezbrižno je rekla Darcy. “Period izborne godine uvijek je takav. Nećeš li me poljubiti? Ja znam da ti je drago što me vidiš.” (Lagano je kimnula na činjenicu da sam imao erekciju.)

Trudio sam se izgledati ogorčenim. “Ostavljao sam poruke za tebe.”

“Znam da sam trebala nazvati. Žao mi je. Nemoj se ljutiti na mene. Puno toga se dešavalo, ne samo Iowa. Bilo je i drugih stvari.” Rukama je skliznula ispod moje pidžame i dodirivala mi je rebra. “Je li ti hladno, dušo? Naježila ti se koža. Možemo li leći? Tako sam umorna. Razmišljala sam o tome da liježem s tobom…”

Sve me boljelo od potrebe za njom. Mirisala je na ljiljane i gin, tijelom se pritiskala prema naprijed, ali nije mi se sviđao način na koji sam se osjećao i nisam imao povjerenja u ovo erotsko lobiranje.

“Koje druge stvari?” upitao sam.

“Ja sam odana osoba… ono što sam činila bilo je za nas dvoje, o.k.? Jednostavno mi vjeruj, Billy. Zar mi ne želiš vjerovati?”

“Da. Mislim, želim.”

“Onda to učini. Jednostavno, učini to. Prestani postavljati pitanja i poljubi me.”

“Ja samo želim znati na čemu smo.”

Darcy je ispustila sićušni krik zbog frustriranosti. “Hoćeš li prestati biti toliko doslovan? Ovo je ljubavna veza, Billy. Dobro? Daj se malo odupri sumnjama. Ja sam ta koja u ovoj situaciji riskira.”

“A to znači što?”

“Prestani biti naivan. U seksualnoj vezi žena uvijek gubi moć.”

“Ne uvijek”, rekao sam.

Darcy je uzdahnula. Maknula je ruke s mene i zakoračila je unatrag. “Upravo sam putovala avionom četiri sata sjedeći pokraj vražjeg djeteta koje mi je urlalo u uho. Nisam spavala dulje od tri sata u protekla dva dana. Od mene se očekuje da se sutra pojavim na poslu odmorena i da uranim kako bih bila domaćica na primanju za Jacka jebenog Kempa. Ja ne radim ovakve stvari. Ja ne dolazim muškarcima doma. Ali ja sam ovdje, Billy. Shvaćaš li? Ja sam ovdje. A sad me uzmi u naručje i učini nešto ili iz istih stopa odlazim doma.”

Ono u čemu je Darcy najviše uživala bila je dobra akcijada među bedrima. Kao čovjek koji je cijeli život odan liberalima to mi je bila jedna od užih specijalnosti. Po nekakvom mračno nejasnom ali uvjerljivom modelu smatrao sam kako je općenito zanemarivanje “donje regije” u smislu friziranja kamen temeljac konzervativizma. Ženski je spolni organ, označen političkim terminom, bio ekvivalent zatvorenog geta: mračna i misteriozna zona napadana od strane moćnika, ismijavana kao nesposobna da “poboljša vlastitu poziciju”, okupirana i nemirišuća. Akcijada oralnog seksa na ženi bila je “nečist posao”, posramljujući, potencijalno zarazan, i najbolje ga je povjeriti “senzibilnosti ljevičara”.

Obožavao sam taj čin za kojeg sam smatrao da je ono što bi Joe Lieberman nazvao svojim flegmatičnim rabinskim tonom “mitzvah”. Čin je zahtijevao stanovito žrtvovanje. Za početak tu je bio nedostatak kisika… stanoviti apsurd položaja tijela, grčevi u donjem dijelu udova. Pojedinac se morao angažirati oko postupka. Nije bilo brzinskih rješenja.

To je bila osobito istinita činjenica u Darcynu slučaju. Bila je zgranuta intenzitetom svoje žudnje i bila je žestoko uzbuđena tim zgražanjem, ali tempo postupka bio je spor. Ako bih joj rekao “hoću te ljubiti tamo” postala bi uzrujano smetena i bespomoćno bi pogledavala… njezin je moto bio “samo djeluj”. Ostavi u mraku sva cmoljava priznanja i imenovanje anatomskih dijelova. Riječ pičkica potaknula bi je da se trzne. (Priznajem, bila je to “prljava” riječ, ali jedna od onih koje sam koristio s najvećom naklonošću i u duhu zanesenog uzbuđenja.)

Poljupcima sam si krčio put niz njezino tijelo, niz vlažnastu donju stranu njezinih grudi, niz neravnu prsnu kost, niz trbuh za koji se tužila da ga se ne može riješiti. Uvijek sam mogao osjetiti kako joj se napinju bedrene tetive, povremeno bih zagrizao u njih…

“Tamo dolje” je prakticirala “temeljitu uporabu parfema”, što je značilo da je pružala otpor prema autohtonoj “nedodirljivoj zatvorenosti zone” nakon čega je imala fenomenalan okus, snažno ističući svoju bit, slankasti okus koji je dolazio iz unutrašnjosti. Pazio sam da se tehnički ne zadržavam ni na jednoj specifičnoj točki već da istražujem kompletnu zamršenu “topografiju”, živce kroz koje je strujala krv i koji su tajnovito podrhtavali dok je Darcy utiskivala svoje tijelo po jastucima i okretala se licem prema zidu mrmljajući blagoslovljeno besmislena odobravanja ekstaze.

Tijelo otpusti svoj električni naboj, spoji se s tuđim nabojem i u stvorenom je zajedništvu nešto poput… Božje prisutnosti unutar tog užitka… Ali kasnije unutar tihog, zgusnutog zraka mora postojati i želja da se drugoj osobi daruje… osobna Istina, čime se produbljuje tajanstvenost ljubavi…

Darcy je imala “krsno ime” – Darlene. Odrasla je u Ashtonu u Pennsylvaniji, u ruralnoj prigradskoj općini južno od Allentowna. Bake i djedovi bili su poljoprivrednici. A onda se svijet promijenio, život je postao skuplji i premrežen mehanizacijom i bio je nekako manje pouzdan, tako da je njezin otac (umjesto da naslijedi zemlju i nastavi s radom na tamnim poljima ječma) radio za tvrtku Archer Daniels Midland. Njezina je majka, (to se podrazumijevalo bez da je bilo izrečeno) bila kućanica. Sve tri sestre i brat još su uvijek živjeli u Ashtonu. Darcy je bila teta osmero nećaka i nećakinja.

Darcy je shvaćala da je bila drugačija od ostatka svoje obitelji, ali bila je nesklona razgovarati predetaljno o tim razlikama. Umjesto toga pretvorila je “obitelji Hicks” u obiteljsku “šaljivu šablonu” o kojoj je prepričavala najnovije vijesti izduženim naglaskom kakvim je govorio njezin deda Tuck.

Znakova njezina dvostrukog života bilo je u izobilju. Nosila je kreacije Ann Taylor, no služila se zemljanim loncem. Kontracepcijske pilule pohranila je u noćni ormarić pokraj izlizane zelene Biblije koju je dobila na vjeronauku. Na okviru iznad kamina bile su izložene fotografije na kojima se ukočeno smješkala žustro se rukujući s Arlen Specter, Robertom Borkom, Newtonom Gingrichom. Čovjek je mogao tek u zatamnjenom kutku njezine spavaće sobe vidjeti fotografiju mlađahne Darcy iskešenih zubi koja je blistala u izblijedjelom denimu i ružičastim “štucnama” smješkajući se na sjedalu starog traktora na farmi dede Tucka. Fotografija je bila snimljena tik prije nego li je deda Tuck prodao i posljednje jutro zemlje tvornici kemijskih proizvoda, tamo još ’89.

A što se tiče moje prošlosti… odrastao sam u predgrađu Hartforda. Moji su roditelji sudjelovali u maršu za građanska prava i protestirali su protiv rata. Zatim su izrodili djecu, preselili su se u ozelenjeno predgrađe i renovirali su kuću izgrađenu u starom viktorijanskom stilu. Iscrpljivale su ih kućne i profesionalne obveze i postajali su podložni “užicima buržoazije”. Ali slika po koji sam ih se ja sjećao (po kojoj je meni bilo potrebno da ih pamtim) bila je – dvoje mladih prekrasnih ljudi s radikalnim stavovima.

Na kraju krajeva, ono što smo Darcy i ja željeli od politike bilo je ono čega smo bili lišeni od strane svojih obitelji. Ja sam se nadao da ću izgraditi svijet u kojem će pravda i osjećaj suosjećanja biti trajne, konstantne vrijednosti. Darcy je težila za dopuštenjem da proširi svoje svjetonazore, da iskusi vlastiti napredak bez osjećaja krivice.

Oboje smo se držali zamisli da jest bitno tko pobijedi i uđe u vladu, te da jest bitno kako pobjednik vlada. U konačnici ništa nije bilo važnije od toga.

A opet, nikad nam ne bi palo napamet (ma ni u ludilu!) da će rezultati borbe oko izbora 2000. biti nestabilni i promjenjivi. Predsjednički su kandidati bili dvojica drugorazrednih igrača koji su nespretno vrebali na istu kvadraturu izbornih jedinica na začelju područja države Main i Centrist.

I tako smo Darcy i ja vikendima živjeli laganini, razbacujući snopove novina po suncem obasjanom drvenom podu mojega stana, kukajući (potiho, svatko za sebe) oko beznadne pristranosti članaka u Postu i Timesu, klatareći se veličanstvenim avenijama u centru grada, oblokavajući se vinčekom, ostavljajući svoje izjave da lebde u zraku…

Oboje smo bili previše navučeni na politiku da bismo u potpunosti ignorirali ovu temu, ali morali smo biti oprezni da se previše ne ušaltamo u ideologiju. (Darcy je bila u potpunosti sumnjičava oko te riječi.) Ustrajala je na tome da je to samo fensi način da se kaže da “politika tjera vodu na svoj mlin”.

Ja se nisam složio. Za mene je ljevica bila živuća sila nadahnuta herojskim i mučeničkim idejama o građanskim pravima. Rat protiv neimaštine. Isus osobno (tako sam ustvrdio u nečitljivo ozbiljnom eseju) bio je klasičan primjer demokrata iz vremena “New Deala”. Darcy je slušala moje buncanje uz uljudno napućene usne. Mislim da me doživljavala kao bezazlenog čudaka, no Darcy je imala vlastita naivno odana uvjerenja. Na primjer: R. Regan. Po njemu je nazvan aerodrom. Sad je bolovao od Alzheimerove bolesti i vijesti su prenosile storije o njegovu propadanju oko čega je Darcy kvocala i kvocala.

“On je omogućio da ljudi ponovno zavole ovu zemlju”, rekla mi je. “Nemoj me gledati tim gadnim pogledom, Billy. On je bio američki heroj!”

Za mene je to bilo zapanjujuće – Ronald Regan! Čovjek koji je dopustio da velike kapitalističke organizacije vode zemlju, čovjek koji je srezao programe socijalne pomoći, koji je obilato ulijevao novac iz nacionalnih dugovanja u suludi vojni sustav, čovjek koji je proslijedio oružje nikaragvanskim ubojicama i koji je u svakom pogledu sodomizirao Majku Prirodu…

Dakle, drugim riječima, Darcy i ja smo naučili kako izbjeći komentare o politici “koja tjera vodu na svoj mlin”.

Do ožujka Darcy je putovala gotovo svakog tjedna. Neslužbeno je bila “posuđena” McCainovoj kampanji koja je bila prepuna nadobudnih reformističkih mudomlata, no po anketama su skrahirali. Očekivao sam da će Darcy biti zgromljena rezultatima Super Tuesdaya po kojima je bilo totalno za povjerovati u Bushevu kandidaturu za predsjednika, ali poslije leta avionom (oči su joj bile krvavocrvene još od Atlante) pojavila se isijavajući pozitivnim stavovima.

“Kenny O’Brien je pričao Rogeru o meni. On želi da JA obavim čelni posao za Dubya! Nije li to nevjerojatno?”

Moje reakcija na ovu vijest bila je… složena. Bio sam oduševljen i impresioniran. Darcy je gradila karijeru, no to je za nju značilo više putovanja, više ugleda, više akcije dok sam ja ostajao u D.C.-u žonglirajući s mutnim prijedlozima oko toga kako smanjiti recidiv ovisnika, sekirajući se oko toga da li glasati za Loleka ili Boleka. I nedostajala mi je.

Više od zavisti osjećao sam se istinski… onespokojenim. Darcy je bila fanatična pristalica McCaina, jedna od njegovih istinskih pobornika. Ismijavala je Busha kao poluprofesionalca-pozera. Bilo mi je teško dokučivo kako mu je sad iza leđa mogla otkazati podršku.

“Borili smo se po svim pravilima igre”, uvjeravala me. “Ključna stvar je u tome da smo uspjeli progurati reformu financija na dnevni red.”

“Ti stvarno misliš da će Shrub učiniti išta u vezi s tim?”, rekao sam. “Frajer je sakupio pedeset milijuna dolara prije nego li se uopće kandidirao.”

Darcy se namrštila. “Nemoj biti tako ciničan”, rekla je. “Imaj malo vjere u promjene. Ah, Billy, gladna sam. Gdje možemo u ovu uru pojesti hamburger?”

Zima je otšepesala u travanj, a mi smo to jedva zamijetili. Komadi prljave bljuzgavice blistali su na svjetlu, žljebovi su bili ispunjeni ostacima čudesa prirode. Početkom svibnja cvjetovi trešanja ponovno su se pojavili duž cijele Pensilvanije, a ja sam navršio dvadesetsedam godina. Darcy je organizirala proslavu u fensi baru na Foxhall Roadu, na jednom od onih mjesta gdje su konobari dužni poticati veselje ubacivanjem trica i kučina u usta osobito uvažene klijentele. Darcy je u svojoj koktel-haljinici nudila kruščiće dok su moji prijatelji s užasom pogledavali prema stolu do našeg za kojim je grupica mortus ubijenih biznismena nutkala konobaricu da im pokaže sise. Darcy je smatrala ovu večer strahovito uspješnom i nadao sam se da je u pravu. Moji su frendovi bili grupa smrknutih i pametnih “ratnika” koji nisu marili za profit i koji su se trsili za boljitak ugroženih. Mogli su vidjeti koliko sam bio smeten i razgovarali su s Darcy u maniri protokolarne pristojnosti, no mora da se ona njima nije činila ništa drugačijom od stotina drugih malograđanskih dragana koje su obrtale kapital svojim stajlingom uglednice sa šarenom trakicom u kosi.

Idućeg tjedna susreo sam se s njezinim prijateljima na svečanom ručku održanom u trpezariji stožera stranke na drugom katu Fondacije, veličanstvenog zdanja izgrađenog u starinskom stilu. Glavni je konobar pristojno složio grimasu zbog mog džempera, zbrisao je u garderobu, a kad se ponovno pojavio nosio mi je elegantan sportski sako od devine dlake. Darcy mi je mahnula nasmiješivši se, što je istog trenutka istisnulo moje sumnje potaknuvši me da potiho izmrmljam tihu zakletvu na vjernost našoj ljubavi.

Za njezinim su stolom muškarci nosili identične tamnozelene sakoe na kojima su iznad džepića na prsima zlatnim koncem bila izvezena slova “FFT”. Darcy se isticala poput ruže u redeniku rododendrona. Poslužitelji su bili živahni Europljani, efikasno nametljivi u pripremi šatobrijana za svojim stolom koji je bio odijeljen od ostalih.

George F. Will unio je ključni ton u razgovor klonulo jadikujući o “rasapu moralnog autoriteta” na sveopće veselje popraćeno prpošnim pljeskom, iako su njegove otrcane fraze bile prigušene zvukom finog brušenja koje je dopiralo iz susjedstva gdje su radnici sastavljali novi mramorni foaje u saudijskoj ambasadi.

Ne mogu se sjetiti imena Darcynih kolega, pamtim tek da su izgledali kao da su bili izrađeni iz istog kršnog komada drveta. Stariji su frajeri jasno pokazivali odlike smirenosti života provedenog po privatnim klubovima. Mlađi su frajeri imitirali takve geste i manire. Oni su bili uredno izbrijani, duboko odani mesožderi koji su, kako se činilo, u stankama razgovora tragali unutar bogate tematike tražeći upad kojim bi u fensi šmensi tonu poveli nit razgovora.

Svi su oni obožavali Darcy (to je bar bilo očito) i zadirkivali su je u pažljivoj pokroviteljskoj maniri.

“Iznimna mlada žena”, reče gospodin s moje lijeve strane trenutak nakon što se Darcy ispričala i otišla u toalet. “Gledate budućeg zastupnika u kongresu iz Pennsylvanie.”

“Zastup-ni-cu”, rekoh napola sam za sebe.

“Mda”, odvratio je nabadajući viljuškom masni dio mesa na svom tanjuru. “Darcy je spomenula tu stvar o vama.”

Na kratkom primanju nakon ručka dok su se oni na višim pozicijama sabili oko Willa, Darcy me upoznala sa svojim mentorom. Trent je bio kršan plavokosi frajer s najfenomenalnijim zubima koje sam ikad vidio.

“To je tvoj ‘poseban prijatelj’, Hicks?”, upitao je Trent. “Drago mi je da sam vas upoznao.”

“Bill”, rekoh.

“Bill. Drago mi je da sam vas upoznao, Bille.”

Stegnuo mi je šaku zadržavši je tako nekoliko trenutaka. Palo mi je na pamet da je Trent služio u Oružanim snagama, možda u sva četiri reda Oružanih snaga.

“Darcy mi je rekla da ste odradili nekakav posao za Bradleya.”

“Ne baš tako, nešto volontiranja.”

“Dobričina”, reče Trent. “Principijelan. Šteta da ga je preveslao Al Gore. To nije osobito iznenađujuće, ali je šteta. Kakvi su vam planovi u vezi s izborima, Bille?”

“Vjerojatno ću se ovu rundu zadržati u pozadini”, rekoh.

Trent je zagunđeo. “Koliko ste dugo u ‘igri’, Bille? Tu nema zadržavanja u pozadini.” Namignuo je privukavši Darcy k sebi. “Pripazite na ovu ovdje, Bille. Ona će daleko dogurati.”

Darcy je pocrvenjela.

“Vodite brigu o njoj”, reče Trent.

“Darcy se prilično uspješno brine sama o sebi.”

Trent je prošao zglobovima prstiju preko svoje brade ispalivši prema meni pogled toliko čistog prezira za sam zakoračio unatrag, zatim je uvukao Darcy u zaštitnički zagrljaj, poljubio je u obrvu, te mi je zaželio sve najbolje.

“Samo mi se učinio pomalo agresivnim”, rekao sam Darcy kasnije u njezinom uredu.

“Glupost, samo se ponaša zaštitnički.”

“Ti ga znaš bolje od mene.”

“Čekaj malkice…”, (njezine su oči – još su uvijek bile čeličnoplave boje – zasjale u trijumfu), ” ti si ljubomoran!”

“Frajer se totalno vješao po tebi, dušo, a kako se ponašao prema meni…”

“Nije se totalno vješao po meni. Izražavao je svoju naklonost.”

“Tako se to znači danas zove?”

Darcy se počela smijati. Popila je tri čaše punča i još je bila u oblacima. Slušao sam njezino veselo štucanje promatrajući kako stropni luster u foajeu blista.

“Trent je ‘tb'”, reče napokon. “Topli brat, Billy. On je homoseksualac.” Opet se počela smijati.

Trent je bio republikanac-homić? “Mora da je oduševljen sa Shrubovom poptorom ‘zakonima o sodomiji’ u Teksasu.”

“Evo ga, opet počinješ”, reče Darcy sad oponašajući Reagana. “Osuđivati ljude. Mislila sam da vi prosvijetljeni liberali ne osuđujete ljude.”

Darcy je putovala tijekom proljeća, a tako je nastavila i ljeti što je našoj vezi “nabijalo ludi ritam”. Srce mi je divljački lupalo dok sam čekao da sleti njezin avion. Nisam tako reagirao jer me omađijala njezina ljepota, ni glamuroznost njezinih ambicija, čak ni nagovještaj seksa, već me držao… osjećaj dobrih namjera kojim je zračila, dobrota srca izražena u lelujavo maglovitim satima prije nego bi uspjela posložiti svoj imidž javne osobe. To mi je bilo omiljeno vrijeme: Darcy obavijena sjenama zore, topla od sna, kose razasute po jastuku.

Bilo je spokoja u njezinim kućanskim ritualima, načinu na koji bi “otfikarila” kupone (koje nikad ne bi iskoristila) i čišćenju “usamljenih” kućanskih aparata, u načinu na koji je sa suosjećanjem slušala najnovije izvještaje iz Ashtona. Beskonačno je grintala oko toga što spakirati za putovanja.

“Predebela sam za ove hlače”, žalila se. “Ja sam cijela jedna golema, debela guzica, Billy.”

To nije bila istina. Ako se išta može ustvrditi onda je to da je Darcy mršavjela, ali ti iznenadni napadi sumnje u sebe bili su neophodni za očuvanje njezina identiteta. Bili su to ostaci njezinih tinejdžerskih dana, neobičnih težnji i stremljenja koji su postojali iza strahopoštovanja vrijedne “mašinerije” njezina šarma. Bili su to dijelovi nje kojima sam… bio potreban.

Bio sam idiot što sam pogledao golemi skup republikanaca, no bio je tu u meni na djelu element morbidne znatiželje. Želio sam vidjeti Jesseia Helmsa preporođenog u Izaslanika Tolerancije. (Što bi u tom slučaju odjenuo? Verziju papazjanije narodne nošnje?) A osim toga, bio sam obećao Darcy. Ona je prisustvovala skupu kao Bushova izaslanica iz Pensilvanije.

Ono što me oduvijek zapanjivalo po pitanju psihičkog ustroja republikanaca jest njihova sposobnost za bestidnost – ovdje je bila upriličena zabava usmjerena protiv nepravde prema imigrantima tijekom koje su njihovi maleni “čokoladni igrači” proparadirali kroz govornicu. Bila je upriličena zabava podrške obiteljskim vrijednostima tijekom koje su bili izloženi njihovi najfiniji, do grla zakopčani sezonski modeli. Bio je tu i Veliki Dick Cheney koji je, dok je bio kongresmen glasao protiv osnivanja programa za potporu imigrantima, sad je osuđivao Clintona “da nije učinio dovoljno kako bi se ugnjetavanoj dječici pružilo obrazovanje”. Mljeo je i mljeo o tome i nitko nije eksplodirao od licemjerja!

Darcy me nazivala svake noći opijena filingom da je sve išlo “kao po špagici”.

“Jesi li me vidio na CNBC-u?”, upitala je. “Intervjuirala me Deb Borders. Jesi li vidio Christie Whitman, Billy? Nije li bila fenomenalna? Okej, nemoj na to odgovoriti. Fališ mi, Billy. Falim li ja tebi? Falim li?”

“Naravno da da.”

“Voliš li me?”, rekla je odjednom.

“Znaš da da.”

“Reci to.”

“Volim te, Darcy.” I volio sam je. Tu nije bilo pomoći.

“Volim te, Billy. Toliko te volim.”

“Gdje si?” upitao sam. “Jesi li u svojoj sobi?”

“Ležim na krevetu.”

I tako smo se ukopali, zakoračivši dublje u našu uzbudljivu razdvojenost.

Do listopada Bushovi su ljudi vrbovali Darcy za rad u trajanju punog radnog vremena. Živjela je s kovčezima u rukama, vraćala se u D. C. s ljubičastim kolobarima pod očima, spavajući po dvanaest sati u komadu. Vjerovao sam da mi je dužnost pružiti joj utočište u okrilju intimnosti, a Darcy mi je takvu odanost uzvratila. Čak i dok se kampanja primicala kraju dolazila je k meni u vrtoglavom, operetski furioznom kovitlacu žurbe, podivljalo gladna ljubavi i okruženja privatnosti u kojem je mogla skinuti pažljivo izglačani imidž svojega “uspinjanja na društvenoj ljestvici”.

Jedne večeri dok smo ležali oblokani ginom objavila je da ima za mene iznenađenje, podigla se na koljena i spustila je gaćice zabacivši tijelo unatrag. Sve što je preostalo od njezinih stidnih dlačica bila je jedna jedina tanka linija. Osjetio sam se dirnutim do suza. To jedinstveno stvorenje bilo je ovdje… neizrecivo premorena, bila je baš ovdje u mojem stanu noć uoči izbora, pokazujući mi svoju vaginalnu irokezicu. Hrabro je zavodila čak i dok su joj se vjeđe sklapale i liznula je svoj preslatki sjekutić potičući me na daljnje akcije… Kako bi uopće mogla biti važna činjenica da se protivila kontroliranom nabavljanju oružja?

Nazvao sam Darcy u dva sata i četrdesetpet minuta u noći nakon izbora. Mediji su upravo izvijestili o neuspjehu demokrata na Floridi, a Dan Rather je u očitom kofeinskom deliriju požurivao građane Amerike da požele Dubyi veliku “golemu-poput-Teksasa” dobrodošlicu u Bijelu Kuću. Darcy je bila na drugom kraju grada na Radissonu. U pozadini su se čuli povici i odjek lošeg jazz benda.

“Čestitam”, rekao sam.

“Billy! O, tako si drag.”

“Pa ono, nitko ne voli lošeg gubitnika.”

“Bilo je tijesno”, rekla je Darcy. “Šteta da je itko morao izgubiti…” Začula se bučna navala uskomešanih zvukova, a Darcy je veselo vrisnula. “Prestani! Dosta!” Opet se javila na telefon. “To je bio Trent.”

“Možeš li doći do mene?” rekoh. “Rado bih ti osobno čestitao.”

Darcy je uvukla zrak u pluća. “Voljela bih. To bi bilo super, ali obećala sam nekim ljudima da ću ostati ovdje. Barem dok Dubya održi govor.”

Na trenutak sam ušutio.

“Dušo…”, rekla je. “Jesi li dobro? Ljutiš li se?”

Možda sam se malkice ljutio, no znao sam koliko je naporno radila da bi ovo postigla, koliko je nade uložila u ishod izbora – Darcy je preskakala prepreke hrabro trčeći prema cilju raširenih ruku, sitnog, izloženog i nezaštićenog prsnog koša… Dok sam ja odmahivao rukama zgađen i glasao sam za Nadera.

“Ne”, rekoh. “Ponosim se tobom Darcy. Ti to zaslužuješ.”

“Volim te, Billy.”

“I ja tebe volim”, rekao sam tiho. “Ti luda republikanska kučko.” Nasmijala se. U pozadini se pojačalo bučenje zbora muških glasova i Darcy je smetena nekakvim nestašlukom veselo zacvilila.

Ponekad sam se pitao zbog čega se nije jednostavno “uparila” s nekim pravovjernim fensi komadom s nabubrenim mišicama i “ispravnim” svjetonazorom. Mogla je birati. Oboje smo to znali, no to nije način na koji srce provodi svoju volju – sve se svodi na zadovoljenje dubljih potreba.

“Pokušati ću doći do tebe nakon govora”, prošaptala je. “Želim te vidjeti.”

Dva tjedna kasnije bili smo u njezinu stanu, još smo uvijek pokušavali shvatiti što se dogodilo. Na CCN-u je bio Al Gore, izigravao je čovjeka od krvi i mesa.

“Zašto ne odustane?”, promrmljala je Darcy.

“Zbog čega bi odustao?”, rekoh.

“Jer je izgubio.”

Oboje smo pretpostavljali da će izbori dokinuti napetost – pobijedit će ili jedna ili druga strana, pošteno i po svim pravilima, a mi ćemo nastaviti s normalnim životom.

“Ne možeš reći da je izgubio dok se ne prebroje svi glasovi”, rekao sam. “Rezultati su jednostavno previše izjednačeni. Ne možeš li to uvidjeti, dušo?”

Darcy je uzdahnula. Ošišala je kosu u nekakav podtip “bob” frizure zbog čijeg je oblika izgledala pomalo okrutno.

“Zbog čega je Gore zatražio ponovno prebrojavanje glasova u samo četiri izborna okruga? Njega ne interesira cjelokupno i točno prebrojavanje. Priznaj. On želi prebrojavanje do točke kad će imati glasove zbog kojih će pobijediti.”

“Oba kandidata žele pobijediti. To se zove izborna utrka.”

“Ne obraćaj mi se s visine, Billy.”

“Ne bih ti se obraćao s visine kad ti ne bi opetovano pojednostavljivala situaciju.”

Darcy je ugasila televizor. “Zbog čega tako govoriš, Billy? Zbog čega sve svodiš na osobnu razinu?”

“Pokušaj smjenjivanja predsjednika jer si je bio priuštio pušenje? To nije osobna razina? Ili DeLay koji je poslao svoje opake igrače dolje u Miami da razjebu anketne odbore? Što je to? Uobičajeni politički postupci? Je li ti to mene zezaš?”

Darcy je odmahivala glavom. Rubovi njezine nove frizure lelujali su naprijed-natrag. “Ja s tobom ne mogu razgovarati o tim stvarima. Previše se razljutiš.”

“Ti si ljuta isto koliko i ja.”

“Ne”, rekla je. “Ja samo želim da ovo završi.”

Ništa više nismo rekli, no izmaglica bijesa nadvila se nad nas, a kasnije, nakon što smo se povukli u spavaću sobu, taj se bijes sakrio unutar naše žudnje i ispucavao se iz naših tijela na način za koji smo se ponadali da će… sa svim problemima biti svršeno. Nabijali smo se jedno po drugome, dahtali smo i grubo se grabili, činili smo sve čega smo se mogli dosjetiti kako bismo jedno drugo očarali, dok smo se istovremeno nadali da ćemo jedno drugo malkice ubiti, da ćemo zajedno umrijeti, a umjesto smrti ujutro ćemo se probuditi, izranjavani i s osjećajem kajanja.

Na kraju krajeva, slagao sam se s Darcy. Želio sam da izbori završe. Nisam se želio ljutiti na nju jer sam je volio i ta je ljubav bila važnija od bilo kakvih izbora. Iskreno sam se potrudio ignorirati razilaženja u mišljenjima. Zbog čega bih mario? Al Gore je vodio kampanju očajno loše. Zaslužio je izgubiti. Ipak, postupno je na vidjelo izlazila cijela istina: po anketama na Floridi je izašlo više glasača koji su namjeravali glasati za njega. Oni koji su se bavili statistikama shvatili su to i cijela je izborna mašinerija zatrubila na oprez, shvatili su to čak i mudriji izvjestitelji, oni koji su si dali truda da promisle o čitavoj situaciji.

Strategija republikanaca bila je da zamagle tu istinu, da pod svaku cijenu spriječe detaljniju inspekciju glasačkih listića. Takvim su postupkom postali protivnici demokracije. Nema drugog načina da se okarakterizira taj čin. Ono što me zapanjilo bilo je oduševljenje s kojim je Bush izvršio ovaj čin izdaje. Njegovi igrači-podmetači lagali su neprestano i u grandioznom stilu. Njegovi su se saveznici pjenili i rastjerivali kamere.

Mi demokrati nikad nismo u potpunosti shvatili da smo se nalazili usred “ulične tučnjave”. Nedostajala nam je za to potrebna zloba i tupoglava lojalnost. To je oduvijek bila Ahilova peta ljevice – previše smo skloni formi osobne pristojnosti, previše se bojimo vlastita gnjeva. Kad igra postane prljava zbrišemo nazivajući to “dostojanstvenim potezom”.

Hladna prosinačka magla spustila se na glavni grad, a ja sam sjedio u svojem stanu, zurio sam u CNN-ovu emisiju i maštao o tome da u lubanju Jamesa Bakera smjestim metak. Darcy me zazivala iz spikerfona “telefonske tajnice”, glas joj je bio omekšan crvenim vinom. Moje je ime iz njezinih usta zvučalo udaljeno i beznadno.

A onda se jedne noći (tik nakon posljednje ratifikacije glasova na Floridi) na vratima začulo kucanje. Bila je to Darcy u plavoj suknji, s preslatkim osmijehom koji je otkrivao njezin iskrivljeni zubić. Teško je disala. Na trenutak sam zamislio da je morala dotrčati iz nekog udaljenog mjesta, možda iz Georgetowna, trčeći kroz mračne, otvorene, nizinske vrištine okruga Prince George, ili kroz tamnožute ravnice središnje Pennsylvanie.

“Moramo popričati”, rekla je. Zakeljila se na mene, mirisala je na gin i ljiljane i cigarete… Eto, tu je bila ONA, ta… delikatnonježna osoba, nježna u svakom pogledu. Osjećao sam užasnu odgovornost.

“Odakle si došla?”

“Iz bara koji se nalazi niže u ovoj ulici.”

“Iz Versaillesa?”

“A-hm, md…”

“Što si radila tamo?”

Podigla je pogled zagledavši se u moje lice. “Moji frendovi vele da bih te morala nogirati.”

“A što ti kažeš na to?”

“Ne znam. Dobar si ševac.” Potezala mi je traperice, no to je bilo samo imitiranje strasti, nešto što je bilo posuđeno od alkohola iz cuge. Uskoro su joj ruke klonule.

“Gdje si dovraga bio?”

“Nisam bio nigdje. Bio sam ovdje. Gle, žao mi je. Nisam baš znao što učiniti.”

“Mogao si započeti s odgovaranjem na moje pozive, u redu? U redu, gospodine Jebenoosjećajni?” Darcy je bacila pogled u dnevnu sobu, na kutije pizza i na hrpe odjeće. Odmahnula je glavom. Sad je na ekranu bio Bush, buljio je u kameru poput preplašenog majmuna. “Molim te, Billy, nemoj mi reći da se još uvijek duriš oko tih izbora.”

“To je više poput konstruktivnog razmišljanja.”

Darcy se stropoštala na kauč. Koljena su joj se spojila, a listovi su joj se razmaknuli poput štapića. Taj joj je pokret podario izgled starinskog šarma, kao da bi svakog trenutka mogla skočiti na noge i “raspaliti” muzičku točku s plesanjem stepa.

“Zašto si to radiš?”

“Ništa si ja ne radim.”

“Ja jednostavno ne shvaćam zašto mi to moraš zamjerati? Ja tebi ne zamjeram tvoje poglede i uvjerenja.”

“To je zato jer ti pobjeđuješ”, promrmljao sam.

“Što?”

“Ti pobjeđuješ. Ti si možeš priuštiti luksuz dostojanstvenog ophođenja, ali reći ću ti nešto, budu li ti neprebrojani listići ikad pobrojani i Al Gore dođe u prednost, ti i ostatak…”

“To se nikad neće dogoditi”, oštro je rekla Darcy. Zapešćem je izravnala nabore na suknji i duboko je udahnula.

“Ti znaš dobro… kao i ja, da kad bi situacija bila obrnuta Gore bi učinio istu stvar kao i Bush.”

“Možda si u pravu”, rekoh. “Ali ako bi tako postupio to bi bilo pogrešno i nadam se da bih ja imao moralni integritet da to uvidim.”

“A ja nemam integritet.”

“To ne kažem. Ono što tvrdim jeste da…” (Samo, što sam tvrdio? Nisam li tvrdio upravo to?)

Darcy je zaškiljila i čekala je da se izjasnim.

“Gle, znam da si puno uložila u Bushovu pobjedu. Za njega si naporno radila i ja shvaćam da imamo drugačije poglede oko toga kako bi stvari trebale funkcionirati. Ne želim da budeš liberalna, ali ja govorim o osnovnim principima. Demokracija znači da ćeš učiniti sve što je u tvojoj moći kako bi svi listići bili pobrojani. Pokušavaš doći do istine.”

“Molim te, Billy. Došla sam ovdje razgovarati o nama.”

“Ovo jeste o nama”, rekao sam. “Moramo se slagati oko osnovnih principa. Istina. Poštenje. Više ne govorim o ovim prokletim izborima. Čak mi više nije ni stalo tko će pobijediti. Osobno ću obojicu kandidata proknjižiti pod republikance. Ja govorim o onome u što ti vjeruješ i u što ja vjerujem.”

“Hoćeš li sam sebe poslušati?”, reče Darcy. “To je samo politika, Billy. Isuse. Jednako si grozan kao i Al Gore.”

“Nemoj to reducirati na politiku. Molim te. Želim da se možemo složiti oko ovog…” Nisam baš urlao, no glasnoća glasa mi se konstantno pojačavala jer sam mogao vidjeti kojim smo smjerom krenuli… i srce me zbog toga boljelo.

Darcy je odmahnula glavom. “Znala sam da je ovo pogrešno. Ti čak ni ne znaš koji je danas dan, znaš li?” Sad je govorila mekim glasom kao što je to činila u čemernim satima kad bi se metež njezina života strovalio u istinsko razočaranje. Zbog toga sam je poželio zagrliti, omotati se oko krivina njezinih kukova. “Prije godinu dana, Billy. Sreli smo se na današnji dan prije godinu dana.”

Na trenutak je izgledalo kao da bi pravda mogla prevladati. Vrhovni sud Floride izdao je presudu koja je trebala vratiti stvari na početak: ručno prebrojavanje glasova u čitavoj državi. Samo se onda, naravno, ubacio Vrhovni sud SAD-a kako bi presudio da, ono, “nekakva idi-mi-dođi-mi stvar koja se ticala ravnopravne zaštite” i još nejasnije, samog Ustava… i u svakom slučaju “sad-više-nije-bilo-dovoljno-vremena-da-se-razjasni-ta-zavrzlama” (kakva zavrzlama!), i tako, znate, nemojte kriviti nas, mi samo pokušavamo pomoći – pobijedio je Bush!

Republikanci su diljem Washingtona slavodobitno podvikivali. Uspjeli su osvojiti Bijelu Kuću i jedina cijena toga bio je uništeni integritet svake pojedine građanske institucije naše zemlje. Kakva sitnica! Večer sam proveo oblokavajući se Jackom s đumbirom, “tuleći” kroz zvučnike različitih komunikacijske aparata koji su pripadali Darcy… zamišljajući da je mogu okusiti. Naša je situacije bila nejasna, pri čemu mislim na činjenicu da mi više nije odgovarala na pozive. Oko jedan sat ujutro dovezao sam se do njezina stana.

“Otiđi”, rekla je kroz interkom. “Pijan si.”

“Nisam pijan. Volim te, dušo. Želim reći da mi je žao…”

“Neću razgovarati s tobom, Billy.”

“Ne želim razgovarati o ‘onome’. Obećajem. Pritisni gumbić i pusti me unutra, dušo. Molim te.”

Bila je odjevena u staru spavaćicu od mekog pamuka, naciganu u naborima. Lice joj je bilo malkice natečeno. Sad je bio red na meni da se zakeljim na njezino tijelo, da je poljubim u obrvu i da molim za oproštaj. Tijelo joj se ukočilo.

“Bio sam u krivu”, rekoh. “Bio sam kreten. Ni sa kim se ne osjećam kao s tobom. Znaš da si pašemo… Naša tijela, jednostavno si pašemo.”

Podigla se na prste, ali me nije odgurnula. “Previše si ljut”, rekla je. “Ne sviđa mi se kad se toliko naljutiš.”

Klonuo sam na koljena obgrlivši je oko struka. “Žao mi je. Ponekad me preuzme. Počnem previše razmišljati.”

Točno je da je Darcy bila republikanka, no još je uvijek bila žena, te je kao žena bila sklona opraštanju. Pritisnuo sam obraz na njezinu kožu izdahnuvši vreli zrak u njezin trbuščić. Mišići su joj polako pustili napetost.

“Billy, nema više razmišljanja. Nema više svađa. Sad je završeno.” Samo je s vršcima prstiju podigla rub spavaćice… Sićušne plave dlačice stršale su naježene na gornjem dijelu njezinih bedara. Jezik mi je pokupio okus sapuna za rublje. Gusti aromatični miris izdizao se iz udubine koja je bila ispod ruba gaćica.

Jesam li mogao znati (dok se Darcy penjala na krevet rastvarajući se za mene… dok sam ljubio najnježniju kožu…) da će moj bijes još jednom uskrsnuti? Ali tko može znati takve stvari? One su produkti prošlosti, povijesti koja je pronašla pogodnu krinku u određenom trenutku… Samo sam želio pružiti svojoj voljenoj užitak kako bi mi bilo oprošteno. Zbog čega sam onda (dok su joj se koljena rastvarala, dok joj se dah spuštao do hrapavih uzdisaja, dok joj je tijelo počinjalo drhtati), zašto sam mogao razmišljati samo o… Jamesu Bakeru? Izrastao je iz najmračnijeg mjesta u mojoj ljubavi, njegov se jezik “uvrtao” poput komada starog odreska… Gnušanje je isijavalo iz njega poput aure… Zašto sam mislio na tog muškarca dok je Darcy ležala preda mnom otvorena poput rascvjetalog cvjetića?

Možda (pojavila mi se sumorna misao) zbog toga što Darcy uopće nije smatrala Bakera lošim čovjekom. Opisala ga je kao poštenog čovjeka, nimalo nenalik na njezinog dedu Tucka. I sad sam odjednom zamislio Jamesa Bakera u skromnom odijelu seoskog propovjednika kako “izvodi bijesne gliste” oko mog vjenčanja…

Darcy je ukopavala prste u meso mojeg vrata mumljajući daj, daj, daj… Tijelo joj se grčilo. To je bio život koji je ona željela – kipući orgazam i tip muškarca koji zna kad treba držati jezik za zubima. Razmišljao sam o svojim roditeljima, o tome kako su marširali po turobnim izbornim okruzima New Havena kako bi registrirali glasače. Oni su to učinili. Oni su vjerovali. Osjećao sam da su mi usne otupjele. Nisam bio potpuno siguran da mogu disati. Gore, poviše moje glave Darcy se počela ježiti. Bedra su joj se spojila zahaklavši se jedno oko drugog. Kako sam volio taj trenutak nalik na glasno režanje motora koji brzo kreće i odjednom… polijetanje! Sklopio sam vjeđe i udahnuo miris njezina tijela. Samo… tu je opet bio Baker i sad mi je namigivao. Podignuo sam glavu… njezine su šake grabile zrak, usne su joj dahtale moje ime…

“Vrhovni sud…”, rekoh. “Vrhovni sud je izdao hitan sudski nalog…”

“Ne, Billy. Hajde… Blizu sam…” Vjeđe su joj bile stisnute. Dlanovi su joj skliznuli na grudi koje je nježno poklopila. Njezine kosti kukova stršale su poput malenih izbočenih loptica. Što za ime boga sa mnom nije bilo uredu?

“Billy, daj, nije smiješno.”

Mogao sam osjetiti kako mi se grlo stegnulo od tuge. Darcy je podignula glavu s jastuka. Oči su joj se počele bistriti. “Što ti ovdje točno radiš?”

“Jednom kad najviši sud presudi više nema žalbi…”

Darcy se tijelom povukla unatrag. “Imaš li ikakvog pojma koliko se podlo ponašaš? O, Billy, ti si zaista izgubljeni slučaj.” Darcy je skupila noge i povukla je poput starlete plahtu preko svojeg torza. “Izbori su gotovi. Zar ne shvaćaš? Gotovi.”

“To nije poanta”, tiho sam rekao.

“Poanta?” Njezine su se šake omotale oko plahte. “Znaš li ti više što je uopće poanta? Poanta smo mi, u redu? Poanta je pitanje voliš li me doista! To je poanta, Billy.” Darcy je očekivala od mene da izgovorim nešto u herojskom stilu – činilo se da je to gesta koju treba realizirati, svakako se trebalo odreći svog škrtavog, polemikama sklonog srca kako bi se potvrdila nadmoćna snaga ljubavi. Ionako… kakav sam ja to liberal bio? I to je zasigurno put kojim bi se krenulo u filmskom zapletu gdje sve biva oprošteno točno na vrijeme kako bi se moglo uspostaviti povjerenje. Iako sam volio Darcy, iako sam se oduševljavao senzualnom muzikalnošću njezina tijela, iako sam osjećao strahopoštovanje prema njezinim ambicijama nisam uspijevao dokučiti kako bih trebao živjeti sa svojim razočaranjem u nju, niti sam baš potpuno shvaćao kako je ona mogla voljeti mene kad je moja temeljna uvjerenja smatrala naivnima i jadnima. Možda je to bio jedinstveni talent republikanaca – moć ignoriranja nepodobnih kontradikcija, ili je možda jednostavno bila bolja u tome da voli nekoga bez osuđivanja. Jedino što je bilo bitno jest to da joj ja u tom trenutku nisam uspio reći da je volim…

“Trebao bi otići”, tiho je rekla Darcy. Njezin se glas slijegao u tami. “Otiđi odavde, Billy. Više se ne vraćaj.”

Prijatelji su mi rekli da sam donio ispravnu odluku. Bili su krajnje razumni i laprdali su sranja. Znao sam istinu, a istina je bila da je Darcy bila najuzbudljivija ljubavnica koju ću ikad imati jer sam je uvijek pomalo mrzio i nikada je nisam potpuno razumio… a zbog toga što mi je ona to opraštala, te me stoga voljela još smjelije, bez oslanjanja na podudarnost naših uvjerenja, bez oslanjanja na tupavu popustljivost zajedništva.

Gledao sam inauguraciju predsjednika samo da bih uhvatio letimičan pogled na nju. Bila je u mnoštvu ispod pozornice. Kamera ju je ulovila dvaput, lijepu ženu s rumenim obrazima i širokim, tužnim osmijehom, koja je zurila u statične kapi kiše.

Ona će uskoro dogurati do Ureda (u koji će biti dodijeljena zbog svojih sposobnosti) i svoju će strast darovati drugom muškarcu. S vremenom će se preseliti u Bethesdu ili Arlington gdje su preživljavali drvoredi veličanstvenih hrastova i travnati pašnjaci. Sa zadivljujućom lojalnošću prionuti će na zadatke majčinstva i političkog upravljanja, s godinama će postati još više bolno lijepa (kako to oni za kojima žalimo neizbježno postanu). Washington je sad bio njezin grad, toliko sam ipak shvaćao.

Nedostajala mi je lukavost, dar za stvaranjem kompromisa, moć odvajanja vlastitih želja o svijetu od hladnih činjenica o tom mjestu. Sjedio sam na kauču tijekom polaganja zakletvi promatrao sam pogledom tražeći žutu kosu koja je vijorila na vjetru. Vjetar je prohujao glavnim gradom, a zatim je iščeznuo.