Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

POSLJEDNJI DANI DONA VIKTORA POTAPENKA KOJE JE PROVEO KAO SLOBODAN ČOVJEK

 

Don je uletio u probleme. Mogli ste to vidjeti u njegovu hodu.

“Izgleda k’o zgubidan”, reče Peck, Ogorčeni Barmen. “K’o frajer koji šljaka k’o jebeni timaritelj majmuna.” Peck izvede iza šanka gestu tipa “najebada”. Nitko nije obratio pažnju. “Kako će se ikad više izvući?” reče Peck. “Ti reci meni.”

Nije bilo toliko strašno, iako, ustvari, bilo je.

Sav Donov imidž bila je tzv. “neuhvatljiva nedokučivost”. Uklizio bi u bar u zicer deset sati, zafrljio bi cigaru iz dlana na donju usnu dopuštajući joj za trenutak da tamo otpočine dok bi drugom rukom izvukao kositreni upaljač iz ogrtača, “nazipao” bi plamen kroz tuljac i udahnuo, polako i s guštom. Zatim bi izdahnuo i zagladio brčiće koji su se, formirani u liniju, protezali duž vilice. Izgledao je malkice tužnjikavo i nonšalantno, poput čovjeka koji ima sve pod kontrolom, sa simpatizerima koji čekaju da im podari odgovore koje im je samo ON mogao pružiti.

Volio sam Dona, volio sam njegovu uglađenost, njegovu vjeru u uglancanost, u dio njega koji se uvijek činio spokojnim. Po pravilu bi naručio cuba libres, whiskey sours ako je imao mršav dan na drpometini. Znao je plesati, sve korake koje ste mogli zamisliti i znao je kako se odnositi prema ženama. (Ili se ponašao kao da zna, što mi se činilo istom stvari tih dana.)

“Koja je za akciju?” rekao bi.

A ja bih mu odgovorio: “Zlovoljna plavuša prišarafljena na stolac nakon svađe sa svojim dečkom, dvije bolničarke koje zapijaju odrađenu smjenu, turistica u sandalama koja čeznutljivo bulji u smjeru svojega manhattna“.

“Koja želi isprobati moja ustašca?” rekao bi Don. “Koja hoće Donova ustašca?”

“Plavuša?”

“Bolničarka s velikom guzicom. Bolničarka s velikom kantom. Zapamti, Pancho: NE najljepša. Najseksi. To je misterij”, rekao bi mi. “Al’ ona je ta koja je voljna. Gledaj u to kako drži flašu, dobro? Flaša je k’o moj kurac, okej? Nije tol’ko debela k’o moj kurac, okej? Ali isti princip.”

Ja bih zurio u punašnu bolničarku raskravljenu preko svojeg hajnekena i pokušavao si je predočiti u nekakvoj ridikuloznoj mazohističkoj pozi.

“Ma daj”, rekao bi. “Očito je.”

Ali sad su problem bili Romići. Htjeli su da Don oženi neku njihovu rođakinju. Zbog papira za emigraciju, rekao je. Ona je bila drhturava ženica, ne snažnija od šibice, sa šeširom koji je izgledao poput naherenog sjenila za lampu. Jedanput su je bili utrpali u bar, tretirajući je poput paketa kojeg su se žarko željeli riješiti. Don je zgibao na stražnja vrata.

Ti su se muškarci vratili još nekoliko puta, opakokulerski u kožnatim jaknama. Naručili su pića i trudili su se izgledati smireno pritišćući zapešća o šank, gledajući na sat, zajebavajući se i ovako i onako. Zatim su tresnuli svoje čaše o pod i dobacili novac Pecku.

“Jebeni Romići. Jebeni romićki krumpiraši”, rekao je Peck. (Iako ne preglasno. Vlasnik je isto bio Rumunj.) “Pomoćno Osoblje”, reče Peck. “Dotegli svoju lijenu guzicu simo. Donesi svoju curicu metlicu.”

To sam bio ja. Ja sam bio Pomoćno Osoblje.

Očito, ovaj je aranžman sputavao Donov životni stil zakidajući ga za akciju, otupljujući njegov kulerizam.

“Kakav je to plan”, rekao je. “Sačekivati me kao da sam obični kriminalac.”

“Jesi”, reče Peck.

“Stvarno su razbili svoje čaše?”

“Trasbum”, rekao je Peck. “Trasssbuuum.”

Don je posaugao dim svoje cigare cuba libre. Smećkasta tvar kapnula mu je s brka. “Misliš da će me to smesti? To misliš?”

Peck je završio s razvodnjavanjem votke i prstima je zašarafio metalnu “dudicu”. Ponekad, nakon radnog vremena uhvatio bih ga kako odsutno siše “dudu”, ne zbog cuge, samo zbog filinga. Oko ustiju je imao otvorene rane koje su sličile na… gumene bonbone od trešanja. Njegova sposobnost slušanja bila je nulta. Postao je barmen jer je njegov prethodnik izbo Scoonia, jednog od stalnih gostiju. Prije toga Peck je bio Pomoćno Osoblje.

“Misliš da sam smeten”, rekao je Don ponovno.

“K’o Munjo Zbunjo”, reče Peck. “Jes.”

“‘Oćeš na to stavit’ paricu deseticu?”

“Stavi dvadeseticu.”

Don je brzo trznuo rukom i zavalio ulubljenu dvadeseticu na šank. Pokazao je torbicu od jeguljine kože s izrađenim ispupčenim slovima DVP – Peck je tvrdio da je Don to zdipio od vermontskog državnog senatora tijekom agresivnopolitičke-turneje-po-okrugu. Smjestio je ogledalce za podbrijavanje na šank i otresao je brkove šminkerskim češljićem kao da istresa mrvice. Umočio je mali prst u kutijicu pčelinjeg voska zagladivši prema dolje jednu pa drugu filcanu obrvu, pokreti mu bijahu kvrckavi, nekako praznovjerni.

“Stvar je u tome kako izgledaš iz profila”, rekao je svojem odrazu. “Jednostavno, to si ti, ta stvar koju posjeduješ: seksipil posvuda. Što može ONA učiniti? Kakvog izbora ima ONA, Don? Ona hoće u ustašca. Pusti ju, Don, pusti ju.”

Tako je Don otplovio nošen vlastitim vjetrom podalje od Pecka prema svojoj zacrtanoj koki, suncem opaljenoj djevojci sa srednjeg zapada sa žbunastom crvenom kosom. Nosila je ljetnu haljinu i ljubičasti grudnjak čije su naramenice obgrlile njezina loptasta ramena poput… tijesnih futrola za pištolj. (Bila je ono što je Don nazivao “istinskom Minervom”.) Naklonio se prije nego je sjeo i nasmiješio se. (Peck je osobito mrzio Donove zube; Peck čiji su zubi izgledali poput izroštanih limunovih koštica.)

Neko su vrijeme pričali, uglavnom Don, postavljajući pitanja na takav način da su mu kapci bili poluspušteni u nekakvoj razumijevajućoj tužnjikavosti, usta su mu izvodila nježne puf-uzdahe suosjećanja. Pripalio joj je Mentol 100s, te joj je ispripovijedao o tome kako je lokal bio u vlasništvu Meyera Lanskyja, kako postoji tamo u stražnjoj sobi udubljenje gdje si je taj velikan osobno “odvalio pičku” nakon posjeta porezne službe.

Osim toga Romići su ga isprepadali. Svaki put kad bi se vrata tras-dum otvorila on bi se pogubio, magija zavođenja bi odmaglila, a ruke bi mu zaostale drhtureći poput zečića. Prišao je šanku po treće piće. Iza njega smo mogli vidjeti Minervu, stajala je iznenađeno i zakopčavala je torbicu.

Peck je iscerio svoj oduran cerek. “Daj da ti natuknem”, rekao je. “TI gubiš.”

Don je složio izgled nevjerojatnog dosađivanja. “Saphina poslastica”, rekao je promatrajući njezinu slatku kantu kako leluja prema van. “Otočić Lezbos.”

“Šta to pričaš? Ona je lezbača?” Peck se nasmijao tonom viljuške koja je zastrugala po metalu. Omirisao je Donovu dvadeseticu. “Plus deset i pol za cugu, Casanova.”

Vrata su se dumtras otvorila, a Don se zaposlen mijenjanjem oblika svoje frizure zamrznuo u položaju muškarca kojem je šampon ušao u oko. Ušao je Balanchine, jedan od povremenih cugera. Peck se ponovno nasmijao. “Daj pogledaj tipa. Kao duh koji je upravo vidio drugog duha. Ono, kao, većeg duha.”

Meni je to bilo teško gledati. Donovu pribranost poništenu strahom. Osjećao sam da bi on trebao biti superiorniji od straha.

“Šta se dogodilo?” reče Scoonie. “Imao si ju na tanjuru.”

“Rekao sam joj da miriši zadimljeno i slatko. Poput šunkice-u-konzervici…”

“Savjet”, reče Peck. “Nemoj uspoređivati ženu sa svinjetinom.”

“Svi vole šunkicu…” reče Don potiho. “Pokaži mi onog ‘ko ne voli šunkicu…”

“Glupan”, rekao je Peck. “Glupi Don. Pitaj svojeg simpatizera Pomoćno Osoblje.”

Ja sam brojio limune, jedna od mnogih bezveznih dužnosti za koje me Peck sa zadovoljstvom zadužio.

Don reče: “Što ti znaš, Pancho?”

Što sam ja znao? Imao sam devetnaest godina, bio sam u bijegu od studija, na pola puta do odbacivanja svojeg starog života zauvijek. Bio sam siguran u malo toga; tek toliko da su me roditelji nekako iznevjerili. Bila je to stvar toga da se… dovoljno udaljim kako bih mogao realno sagledati stvari. “Možda jede samo košer hranu, ili tako nešto”, rekao sam. “Ja osobno volim šunkicu.”

Romići su bili zastrašujući. Kretali su se poput muškaraca sa skrivenim oružjem, ukočeni na “pogrešnim mjestima”, tamnoputiji i mršaviji i nekako muževniji od ruskih mafioza “na zadatku”. Govorili su jezikom koji je zvučao svadljivo i pijano nagoviještajući grube obrasce nasilja.

Svakog bi tjedna Donov kulerizam još malo izblijedio. Nos mu se počeo trzati, njegov je bariton falširao. Čak su ga i turistice koje su stizale u grad priželjkujući neobavezni flert (upirlitane “inspektorice desni” iz unutrašnjosti države, sramežljive razvedene žene iz Kanade i ponešto zamusane au-pair cure) počele smatrati muljatorom bez pokrića.

Don je znao da je jedini način da se izvuče iz svog srozavanja to da ostane “u opticaju”, da šara dok mu se samopouzdanje samo ne povrati te ga osnaži. Četvrtog srpnja žurno je ušao stegnuta kaputa, donji dio lica mu je blistao. Vatromet Super Pirotehnike dum-dumao je i pucketao prošaravajući prednji prozor.

“Večeras”, rekao je Don. “Reci mi kakvo je stanje večeras.”

Ali nisam mu morao ništa reći. Spazio ju je odmah i sline su mu procurile. Plesačica cancana iz Shuck ‘n Jive zvana Aura. Imala je te prekrasne oči Kineskinje i senzualnoškoljkasta usta. Nosić joj nije bio veći od elegantne kvržice. Volio sam se zadržavati u blizini njezina stola udišući slatki miomiris njezina tijela, cvjetnog losiona i dima.

“Poznaješ ju?” rekoh. Činilo se to nevjerojatnim.

Don joj se namjestio preko puta. Bila mu je okrenuta profilom. “Znam”, rekao je. “Znam, znam. Nemoj se obazirati na mene, okej? Nemoj slušati. Ja sam samo još jedan rascviljeni muški romantičar. Žena tvoje ljepote… Naravno, vidio sam te kako plešeš. Predivno. Tvoji su kukovi doista usklađeni s držanjem tijela, stvarno klize. No tu nešto nedostaje… Mozgam o tome…”

Aura je pogledala u Dona kao nisi-li-ti-frajeru-trebao-već-otić’-na-spavanje.

“Ti si već čula sve, okej? Dakle, nema brige. Mi smo samo dvoje zgodnih stranaca koji ubijaju vrijeme. Čemu zlobni smiješak? Ti ne misliš da si zgodna? Okej. Znam ja i bolje od toga da radim budalu od sebe. Evo šta ću napraviti: naručiti ću dvije cuge i jednu ću staviti pred tebe. Ti napravi šta hoćeš. Možeš mi ju izliti u krilo što se mene tiče. Dovoljan si komad da to možeš izvesti. Samo… tu je još uvijek ta stvar, ta stvar koja ti nedostaje…”

Znao sam točno na što je Don mislio. Identičan osjećaj bi “iskočio” u mojoj unutrašnjosti kad god su moji starci govorili o mojoj budućnosti. Nije da su baš mislili išta loše, samo što je njima bila na umu paleta zanimanja (poslovanje s nekretninama najčešće se spominjalo) čija je ispraznost bila nepregledna. Samo, vidite, mene je privlačila plaža, zapjenjeni rub oceana koji je mirisao na sol i seks i riskantne kulerske prilike.

Don je prstima uhvatio čaše s cugom (kretao se kao u starim danima – poput šaša na povjetarcu), pa je njezinu cugu pogurnuo preko stola. Led je zaklopotao po gornjem rubu čaše, a zatim se stropoštao. Svjedočenje njegovoj izvedbi osvajanja (načinu na koji se nosio s akcijom) uvjeravalo me da me očekivala veličanstvena sudbina. Trebao sam samo pažljivo promatrati, pamtiti pojedine poteze, upijati stav u pozadini tih poteza.

Prevukao je prst niz nosnicu. “Kao što sam rekao, živjela! Mi samo razgovaramo. Bla bla. Pitanja i odgovori. Samo čavrljamo. Sve je ionako u pregovaranju, okej? Nekoga poput tebe ne može se prisiliti… Sve što kažem jest to da se na neki način možda suzdržavaš… Ja sam dovoljno velika jebena propalica da se razumijem u te stvari.”

Aura je podigla pogled, sad je bila zainteresirano zabavljena. “To zvuči pošteno.”

“Mda. Točno u sridu.” Don je tapšao bradu odajući si priznanje. “Ono što to jest… ja govorim o snovima, Aura. Onim zamislima kakve imaš kad si mlad. S ovim sam prstima”, (raširio ih je poput lepeze pod jantarnožutim svjetlom), “mogao biti vrhunski brusač dijamanata.”

“Umjesto džeparoša?”

“Takav rječnik!” reče Don mangupski. “Takva okrutnost.”

Aura se zasmijuljila posrknuvši svoju cugu.

“Ono što ja smatram jest to da se u životu nisi baš nužno trsila postati ‘najseksi mafijaška ljubavnica’ među ovim ljudskim šljamom. Prije te stvari dolazile su druge ideje, posteri po tvojim zidovima. Balerina. Filmska zvijezda.”

“Charlijev anđeo”, reče Aura.

“Naravno. Ljepotica s pištoljem. To je ono na što sam mislio.”

Peck me pozvao da priđem da bi ispalio mrki pogled. “Nikad”, rekao je. “Ni za trilijun godina.”

No, Don nije pokazivao znakove odustajanja. Sveudilj je žamorio, žalosno i ponizno, odbijajući joj škicati u dekolte. I kao što bi se dogodilo onih noći kad je Don bio u svom elementu, Aura je ostala s njim, smotana njegovim “uvjerenjima”… Nije tad postojala nikakva misao na Romiće, ne s Aurom zakeljenom za njegovu stranu stola, koja je prevlačila noktom po njegovoj “liniji života” na dlanu, oslonjena u njegovom naručju… Sve dok se Romići nisu pojavili. Ista ona dvojica priheftali su se Donu s lijeve i desne strane poput zlih anđela.

“Ispričajte me”, rekao je Don. “Izgleda da ova gospoda žele porazgovarati.”

Čučao sam na štoku vrata koja su vodila prema uličici dok su njih dvojica urlala na Dona koji je odmahivao svojim otmjenim rukama, ispaljujući na njih kaskade prošaptanih odgovora. Zbog toga sam se počeo pitati poznaje li Don Romiće, bi li čak mogao biti Romić (to je bio podatak kojeg je maglovito zanijekao svaki put kad bi ga Peck nazvao romićkim moljcem). Što god govorio, nije utjecalo na njegove neprijatelje. Jedan ga je uhvatio, a drugi udario oštrim udarcem preko lijevog oka. Zvuk je bio užasan, gnjecavo udubljivanje mesa. Zatim jedan od njih reče: “Sljedećeg puta ode nos.”

Otišli su, a Don je uletio teško dišući, odmahujući prema meni, odmahujući kroz zamračenu stražnju sobu, pa se vratio za stol gdje je Aura sjedila sva zbunjena.

“Moja isprika”, rekao je. Ogrtač mu se cimavo njihao, bio je mokar po rubu.

“Ah. Ah zaboga…” Aura je zurila u krv koja je kapala niz Donov obraz.

“Ništa…” rekao je tapkajući papirnatim ubrusom. “Ništa.”

“Jesi li u nekakvoj nevolji?” upita Aura.

“Nemoj biti smiješna”, rekao je Don. “Baš si ludica.”

Potkraj srpnja Don je zgrbljen buljio u svoju cugu. “Sjećaš se Lucinde Durban?” rekao je. “Sjećaš se Glorie Apodoce?”

Gloria Apodoca, Gloria sa svojom svilenomekom kožom i dahom s aromom kokosa, jedrom “šasijom” i tananim strukom. Gloria koja je na jedan dan prekinula rutu svojeg proputovanja (sve bijaše udaljeno milijunima kilometara…), nasljednica posla Filipino extraction bila je ugodno nacvrcana i sanjala je snove o “nekim mirnijim oceanskim prostranstvima”. Don joj se udvarao cijelim svojim bićem, glumeći da je sve ono što je priželjkivao biti, (a bio je svjestan da to nije), uveseljavajući je svojim nedostacima, prigovarajući protiv “prežestokog nacugavanja”, zadirkujući je, pa se zatim priljubljivao uz njezinu samoću koja je bila pregolema. Do jedan ujutro oni su plesali slatki šeprtljavi tango. Don joj je gugutao na uho ovjesivši njezine ruke po sebi poput labavo ovješenog pulovera. Stopala su im se saplitala uzduž i popreko krastavog poda od borovine dok je Peck gunđajući gasio svjetla ostavivši ključ na šanku… Don je upitao sjećam li se i ja se prisjetih.

Nastranu Gloria i sve ostalo – boležljiv sirovi smrad ukiseljenih jaja pokraj kase toliko nalik smrdežu plime (smrdež koji se uvukao od visokih morskih valova dok smo jutros otvarali birc). Sumrak se širio preko krupnih zrnaca pijeska, bljeskovi svjetla preko Atlantika, srebrnkaste čestice zalazećeg sunca, potiho hučanje surfanja, prodavači ispod prugastih suncobrana, mirisna aroma hot doga i žemljica s cimetom koje su cvrčale… Klinci su vrtoglavo omamljeni igrom “velikog medvjeda” i “ringišpila” kloparali duž šetnice u najboljim novim krpicama, majke su prilično zbunjene gurale dječja kolica, stari parovi bili su zgrbljeni poput golubova tijekom starački oporog ćaskanja…

Vidio sam se kako starim na ovom mjestu, “obični prosječnjak sa svojim vještoprepredenim nadama”… A Don je bio u središtu svega toga, alfa i omega nade u zavođenje… Nikad mi nije palo na pamet da bi ON mogao biti u silaznoj putanji od svog zacrtanog plana. Činilo se da niže uspjeh za uspjehom, usputno i olako.

Na izoliranoj, preživjeloj fotografiji tih mjeseci (perioda koji moji roditelji još uvijek karakteriziraju kao “ono nesretno ljeto”) vidi se Don u gomili koja slijedi rutu nekakve zaboravljene svečane povorke. Njegovi prsti stišću novčanik debelog Nijemca koji je pred njim. Izraz iznenađenog veselja ozario mu je donju polovicu lica: vidi što sam JA pronašao.

Kako je započelo kolovoško žabokrečinasto vrijeme nadstrešnice od cerade bile su prognane poput duhova, osuđene na skidanje i ukidanje. Klijenti su se ušaltali u “otmjeni stil života”. Gift shopovi su se razuzdali s rasprodajama, a Don se bahatio. Tulio je za dosadnom škvadrom iz Pensilvanije, zavjetovao se na ljubav piću sklonim tinejdžerima “svodnicima-ljubavnicima” iz Shorea, prolio je rum po paru iz Ithace… Trenutno se spoticao u obilju neplaniranih smiješnih scena nespretnih budala…

“Budala”, rekao je Peck. “Budala nad budalama”

Nisam se usprotivio iako me nešto u njegovoj uzaludnosti ohrabrivalo. Trudio se. Još se uvijek trudio.

Drugog vikenda u kolovozu ponovno su se pojavili Romići i čopili ga usred bara.

“Razbili su mu jebenu glavurdu”, rekao je Peck. “S jebenom… ono, jednim od onih štapova za hodanje, onom izrezbarenom stvari sa srebrnom drškom. Tresnuo je dolje k’o vreća krumpira, ta cura koju je obrađivao uključila se k’o sirena i Romići su urlali “gumbah” to i “gumbah” ono.” Peck je protresao krpu. “Pozvao sam murjake i znaš šta su te lude jebene lopine napravili? Zgibali su na stražnja vrata.”

Nisam se mogao oteti osjećaju da je moja odsutnost to omogućila. Bio bih u stanju zaštititi Dona (bio sam siguran), zaklanjati Romiće dovoljno dugo da on zbriše. Bila bi to nabrijana, opasna stvar, jurnjava kroz maznopreduća neonska svjetla i kvrgavu drvenariju…

Umjesto toga bio sam “gore u Connecticutu”, skrivao sam se po kući svojih roditelja zamahujući očevim palicama za golf, onako, poprilično blizu lampi, pecao sam “škude” iz mamine torbice. Maštao sam o tome da prevrnem stol za ručavanje ili izvučem tatin novčanik iz stražnjeg džepa njegovih hlača… Ali nikad se ništa nije događalo… Zahvaljivao sam se odbijajući pojesti janjetinu… on bi odbivši “preskočio” grašak… Provodili smo naše sitne transakcije zaklonjeni oblakom razočaranja.

“Bez zajebancije”, reče Peck. “Bolje mu je da se sredi s tim luđacima. Neću dopustiti da takva sranja naruše naš ugled.”

Kad se sljedeće noći pojavio Don stalni su gosti odmahnuli glavom i maknuli se. Ali ovo jest bio njegov teritorij. Ovo jest bilo mjesto kamo je dolazio, gdje je obitavala “njegova javna osobnost” i čak je i Peck (ukopan u svoju zaguljenu mržnju), čak je i Peck to shvaćao.

“Ti si okej?” upitao sam.

Don je namjestio svoje zavoje poput kapice-beretke iako je kroz njih malkice prokrvario. “Poslušaj: tamo sjedi solo moja Minerva, vidiš? Cura je tip ‘cugam gin i tonic’, tu je lova do krova. Kad se zapali čak i stiskavci s njom bazde na gin. Odnesi joj ovu cugu, Pancho, s mojim pozdravima. Nemoj me tako gledati. Pretjerana odgovornost će ti upropastiti crte lica. Idi.” Pružio mi je cugu.

“Famozno”, rekao je Peck gledajući ga kako se udaljava. “Odurno. Oni Romići skršit će mu glavu k’o dinju.”

Samo, nisu bili Romići ti koji su ga sredili. U svakom slučaju ne oni od kojih smo to mi očekivali.

Napokon je došao vikend tijekom praznika Dana rada. U zoru se s vode izdizala para, hladnoća se kotrljala po slanoj poleđini noći nagoviještajući svršetak ljeta. Prethodni tjedan Don je proveo u zatvoru – bio je strgnuo zlatni medaljon frendu od frenda od lokalnog policijskog zamjenika, zatim je pogoršao stvar “otfrknuvši” u ruke novog lokalnog policijskog službenika za narkotike. Postajao je pohlepan kako je osjećao da turisti gibaju natrag k svojim… klamericama i uredskim stolovima. Tijekom godine, rekao je Peck, Don je radio kao hotelski službenik.

I tako, te je nedjelje bio gladan okusa svježeg mesa, posljednje “friške face”, nemiran čak i nakon što se bio smirio s mladom “konobaricom preko ljeta”, izraubanom, tupookom koja je često pričala o “odlasku odavde”, bila je udavljena dosadom (i sama je bila dosadna) i bila je radodajka. Don je trusio njezinu cugu gutajući je iz pljoskica koje su ispunjavale njegov kaput stvarajući na njemu izbočine od baršuna. Ni na koji način nije nagovijestio da je primijetio kad se djevojka (to jest, ta mala Romićka) stacionirala na ulaznim vratima.

Bila je vrlo nepokretna u svojoj tugaljivosti, čak pomalo ljepuškasta bez šešira. Slabašno blješteća svjetlost lebdjela je iznad njezina ramena. Kosa joj se upletena niz leđa njihala poput crnog užeta. Don ju je ignorirao. Odlučno, (na golemu štetu svog elana i prestiža) ON ju je ignorirao. Ostali cugoši, čak i stalni gosti, oni koji su bili odlučni oko ideje da se ubiju pijančevanjem počeli su pogledavati u nju sa sažaljenjem. Djelomično stoga što je izgledala kao da joj je jako hladno obučenoj samo u bijelu haljinicu…. Poželjeli biste je raspaliti lopatom!

“Trudna k’o mačka”, narugao se Peck. “Pogledaj joj drobinu. Šta sam ti rekao?”

Peck mi je bio govorio o tome nekih par tjedana, iako, bio sam odabrao da mu ne vjerujem pripisujući njegova nagađanja zavisti. Sad tu nije bilo poricanja – nadutost njezina trbuha zasjala je pod svjetlom ulične svjetiljke. Oči su joj bile mračnaste i netremice je gledala u Dona s udaljenosti od nekoliko metara.

“Jel ti, kao ono, znaš tu curu?” napokon reče konobarica.

“Glupost”, reče Don. “Ti si cura koju znam.”

“Mislim da je bolje da riješiš tu stvar, Romeo”, rekla je konobarica.

Don je zgrabio njezinu ruku i u toj hvatačini njegova se staloženost rastopila. Okrenuo se i uvukao je usne kao da će zarežati na malu Romićku, a ona je zakoračila dalje od svjetla izgledajući strahovito mlado i tužno i neiznenađeno u svojoj tugaljivosti.

U tri mjeseca našeg poznanstva vidio sam Dona kako je izveo brojne zloglasne poteze, čak sam mu asistirao u manjim prijestupima, ali nisam siguran da sam ga vidio da radi bilo što do srži nečasno. Ovaj potez… mislim ono, strefio me istog trenutka kao izdaja.

Konobarica je (a što joj služi na čast) otišla.

Sad je Don brzo zgibao sa šanka, njegov munjeviti pogled smjestio se za trenutak na meni (čak ni za trenutak – za djelić trenutka), prije nego što je skrenuo pogled i otišao do vrata. Razgovarao je s curom užurbano i tihim tonom. Mogli smo ih vidjeti u osvijetljenom krugu dućanskog prozora – njegov se lik nazirao iznad nje neprestano sliježući ramenima i stružući nogama, izgovarajući svoju “uvježbanu priču”. Ona je kimala, činilo se kao da se želi nasloniti na njega. Don je podigao pogled i ugledao nas; naše dahtanje i crvene bjeloočnice. Munjevito ju je odgurnuo niz nogostup.

“Posljednji ljubavni cvrkut golupčića”, rekao je Scoonie.

“Možda su je Romići nagovorili na to”, rekoh.

“Prokleto točno da su je oni nagovorili na to”, reče Peck. “Ti su tipovi njezina braća, ti mali tupoglave. Oni su obitelj.” Peck je lupnuo o svoju burmu koja je odzvonila mesinganim tonom lažnog skupog metala. On je negdje imao stacionirane ženu i malo debelo djetešce. Jednom mi je bio pokazao fotku. “Moram se maknuti s ovog mjesta”, reče Peck. “Moram više jebeno odrasti.”

Skontali smo da bi Dona mogao “usisati mrak” nakon tog poteza s curom, no vratio se par sati kasnije. (Bio sam sâm, slagao sam stolice na hrpu puštajući vodu da curi kako bi se krpa za pod namočila. Peck mi je nedavno dodijelio dužnost zatvaranja lokala – bacanje smeća u bakteriozni kontejner, iščačkavanje prstima vlažnih opušaka iz čaša s pocuclanom cugom, razvlačenje sive krpe preko posivjelog poda. Bio je to… totalni zakon.)

Don je, gledano iznutra, izgledao kao da vani lebdi u svom kaputu poput raščerupanog gavrana. Zapitao sam se koliko je dugo tamo.

“Hajdemo složiti noćnu pijanku”, rekao je. “Whiskey, čisti bez ikakvih sranja.” Pokazao mi je zube – nisam mogao procijeniti da li se zacerekao ili se trznuo.

“Moram zatvoriti”, rekoh.

“Daj nemoj, baš si smiješan.” Progurao se unutra pokraj mene. “Daj, Pancho.”

“Zaozbiljno”, rekoh. “Peck računa na mene.”

Podignuo je glavu. “Ti stvarno shvaćaš tu stvar ozbiljno, je li tako?”

“Koju stvar?”

“Svu tu… rutinu. Okej. Radiš. Mogu pričekati.”

Razmrljao sam par zamaha krpom za pod i slušao sam ga dok je potiho pjevušio jednu od svojih melankoličnih pjesama, ariju kakvu biste mogli čuti na svršetku opere nakon grandiozne scene na samrtničkoj postelji. Naslonio sam držak krpe za pod na šank.

“Šta se dogodilo s onom curom?” rekoh.

Don je odmahnuo glavom. “Zar čovjek ovdje ne može dobiti cugu? Jel to još moguće? Daj sad… ja častim.”

Pripremio sam za njega visoku čašu. Peck bi ga natjerao da položi lovu na šank “tako da čovjek ostane pošten”, ali ja nisam imao srca. I istina jest da, iako sam prema Donu osjećao golemu ljutnju, također sam se osjećao počašćenim. Nakon svega on je bio ovdje. Zamišljao sam kako je bio dotrčao odnekud izdaleka da bi zatražio MOJ savjet… Natočio sam mu čisti whiskey, a Don je progutao gutljaj.

“Ono što to jeste…” započe. “Ljudi te pokušavaju zarobiti, okej? To je veliki dio onoga što život jest, taj proces porobljavanja. Frajer poput mene… budimo realni, ja nisam ljepotan. Imam… ‘tipičnu obiteljsku Potapenko kožu’, smećkastu k’o stari luk… te štakoraste oči… I moja moć zarađivanja love, mislim, neću se ubrzo kupati u lovi. Ali to su samo stvari koje treba prevladati, okej? Jer kad ja vodim ‘svoju igru’, kad sam ‘u tome’, Pancho, one nemaju šanse izvući se. Ja vidim ženu i volim je toliko čisto, pokrete njezina lica i tijela, tu sramežljivost i hrabrost ispod površine, dužinu njezina lista, to ‘meso’ na kojem se dodiruju cice i rebra… I ta je ljubav kao nekakva moć. Kad ja počnem voljeti ženu, u toj prvoj ili drugoj sekundi, mislim, istog trenutka postanem ono što želim biti. Sam sebe zadivim.” Don se smješkao. Lagano odvisla koža okruživala mu je usta.

“Naravno…” rekoh.

Vani je počela sipiti kiša, a galebovi su skvičali. Don je rukom tresnuo po plastičnoj zastavici iznad šanka, jednoj od onih “kupi-jednu-drugu-dobiješ-besplatno” igračkica za Dan rada. Povratio je svoj nonšalantno izgledajući imidž provlačeći prstima kroz kosu. “Nikad ne znaš tko gleda”, reče.

I to je bila istina. Nikad nisi znao. Kad je Don bio u “svojem elementu”, kad je potiho pjevušio, čak i kad bi se jeftinodroljava svjetla sumnjivih mjesta posložila tako da su ga osvjetljavala uvijek je tu bio netko tko je gledao, neka djevojka, nekakva potencijalna prilika. Bijaše to samo stvar prepoznavanja te prilike i njezino provođenje u djelo. To je ono što sam želio – biti dio igre, biti netko, biti zvijezda.

“Čime ćeš se baviti, Pancho?” reče Don.

“Ostati ću. Peck veli da bi mi ubrzo dali priliku da budem barmen.”

“Peck kaže…” Don je lagano zahrknuo. “Koliko si star?”

“Skoro dvadeset.”

“I šta… napraviti ćeš karijeru u… ‘alkoholnim vještinama’?”

Do ovog trenutka nisam shvaćao svoj život kao cjelinu, ukupnost, proces koji bi dugoročno mogao biti uvjetovan kratkoročnim odlukama. “Za sad”, odgovorih mu. “Ti si taj koji je rekao ono… o tome da treba biti ono što želiš i sve to. Moji starci, cijeli taj plan koji oni imaju za mene. To nije… stvarnost. To je preserancija.” Potegnuo sam cug whiskeya zgutavši kašalj.

“Nemoj biti tupoglavac”, reče Don oštro. “To su ‘tvoji ljudi’. To je… otkud dolaziš.”

“To nije mjesto na kojem moram završiti.”

Don je zaškiljio. “Sam izgradi svoj životni put, tako to?”

“Zašto ja ne bih sam izgradio svoj životni put? Sranje. Nije li to ono što ti radiš? Živjeti dan po dan. Pronaći ono što voliš. Nemam li JA pravo to učiniti?”

Njegov pogled – to je ono što mi nije dalo mira, kao da sam ja budala, kao da sam ja taj koji je zajebao.

“Okej Pancho. Sjedni se.”

Ustao sam potpuno izravnavši tijelo i spustio sam pogled na Dona, na njegovu ušljivu začepljenu njušku. “Nemoj mi govoriti da sjednem. Jebem mu. Zvučiš k’o moj jebeni stari.”

Don nije rekao ništa. Počeo je otpijati cugu.

“Reci nešto”, rekoh. “Reci jednu jedinu jebenu stvar. Isuse. Koji preserator. Ti si taj koji je onoj curi napravio dijete. Ti si taj koji… koji bi morao razmišljati o svojim dužnostima. Ja sam još mlad. Ja mogu isfantazirati što god hoću.”

Don je sad šutio. Posegnuo je rukom preko šanka i natočio si je još cuge, whiskey se zatalasao pod svjetlima. Posrknuo je gutljaj i zurio je u mene jedan dugi trenutak… i još sam ga uvijek u tom trenutku volio iako nisam htio.

“Jedno je imati snove”, rekao je polako. “A drugo je divlje ih slijediti. Poslušaj me, Pancho. Ja znam stanovite stvari. Vrati se tamo kamo pripadaš.”

Dramatičnost je iščeznula iz njegova glasa, bilo je tu čak i nekakve grubosti, nekakav prezir koji prije nisam čuo. Ja nisam baš plakao, ali disanje mi je bilo šmrcavomokro i grlo me boljelo. Pokušao sam namjestiti šaljivu grimsu, kao da je on samo klaun koji brblja uprazno, ali Don je zadržao svoj upiljeni pogled. “Jesi li ikad bio ovdje u veljači? Jesi li, Pancho? Tu je poput jebene mrtvačnice, okej? A ne poput modne revije. Jebena mrtvačnica. Gdje ostaju mrtvaci. Čuješ li me?”

Posrknuo sam još jedan gutljajčić da otupim grlo. “Što se dogodilo s onom curom?” rekoh. “Peck veli da si ju ti napumpao.”

Don je skrenuo pogled. “Napumpao ju. Bit ćeš ti itekako dobar barmen. Je li to rječnik kakvom su te naučili roditelji? Je li?”

“Što se dogodilo?”

“To je složena situacija”, odgovorio je mlako.

“Što je toliko složeno? Je li trudna ili nije?”

Donova se vilica stisnula pa opustila. “O za… isusamuboga!” zarežao je. “Ionako, u kom je to pogledu tvoja briga? Ti mi nisi otac ili moje jebeno dijete. Ti si samo jedno bogato derište koje crnči preko ljeta. Otkud ti pravo?”

Pogledao je u stranu prema oceanu kao da čeka da se nešto dogodi iznad crnih valova. Sad sam mogao uvidjeti da me Don želi podalje od svojeg života, želio je bijeg od očekivanja koja sam natovario na njega.

“Slušaj”, rekao je napokon. “Ti si moj čovjek broj jedan, okej? Ti si moj čovjek, Pancho. Da sam ja tu curu… Isuse, ne misliš li da bih ti rekao? Ti si prvi frajer kojem bih rekao. Poslušaj me, okej? Ja znam neke stvari.” Izgutao je svoju cugu i nasmiješio se. “Hajdemo samo zaključati ovu rupu, okej?”

Počeo sam pretresati džepove zbog ključeva. “Sranje”, rekoh. Pogledao sam po bircu, dvaput provjerio pokraj kase i duž cijele plohe za posuđe. Prevrtao sam uokolo iza šanka oslonjen na ruke i koljena. Moj prvi tjedan solo zatvaranja i ja sam uspio zajebati. Negdje iznad sebe mogao sam čuti Donov smijeh koji je proparao zrak.

“Tražiš ove?” rekao je. Iz ogrtača je potegnuo moj prsten s ključevima, masivni i srebrnkasti tipa “prsten za bunt ključeva za savjesne radnike” i prevrtao ga je po prstima s jednog na drugi poput gimnastičara koji koristi ruče.

“Hvala, šupčino”, rekao sam. Nebo je vani bilo zamrljano, hotelski prozorski kapci bili su pritvoreni, strip-klub zatvoren, ogoljen od svoje dotjeranosti, lunapark je već onemoćao u nastojanju da i dalje radi, ruke i noge figura za vožnju bile su smrznute u tami. Pokraj pristaništa stajao je svjetionik glumatajući uprazno, stojeći nasuprot oceanu poput kazališnog rekvizita.

“Ti bi trebao otići doma”, reče Don. Trenutak je oklijevao, a onda mi je dobacio ključeve i uzeo bocu whiskeya. S velikom je pažnjom napunio svoje pljoskice smjestivši ih zatim u njihove baršunaste utore na remenu. Zatim je zgrabio svoju čašu i odbacio je u staklenku s ukiseljenim jajima, totalno promašivši.

“Oduvijek sam mrzio ta jajca”, rekao je. “Smrde k’o ocean”, reče. “Pomesti ću to staklo. Oprosti.”

Poslije smo čuli mnoge stvari o Donu – da je ubijen od ruke Romića, da mu je ogromni oceanski val smrskao lubanju, da je bio prisiljen oženiti onu curu, da su ga držali na nišanu tijekom obreda vjenčanja i da se s njom preselio u Cleveland, da je zdrpio dijamant od Big Mareka, jednog od Rusa, pa je “otfrknuo” u Sing Sing.

Bila je to “putešestvija Dona Viktora”, pripovijesti ispričane kako bi se popunile duge jesenje stanke. Kako god da je ispalo, Don je znao da je za njega došlo vrijeme da se vrati onome tko i što je bio. Meni je za to trebalo malo duže, kakav sam već bio – ronio sam u mutnom kroz mladenačke vrtoglave cikluse ignoriranja i želja. Tko je tada mogao znati da nisam mogao postati “totalka baš sve što bih poželio”?

Godinama kasnije izdigla su se casina i osvijetlila su šetnicu zauvijek, zasljepljujući sve i svakoga. Novine još uvijek s vremena na vrijeme objave članak o nekom dezorijentiranom galebu koji se zabio u nadstrešnicu. Svake noći mjesto privlači na tisuće “zombija” koji igraju na automatima i stolovima za kartaške igre, iluzioniste-amatere naših godina, nakinđurene i opijene nadom kao da bi bajkoviti poljubac sudbine mogao promijeniti njihove živote zauvijek.

Tek sam počinjao razumijevati bajke u noći kad je Don slupao svoju čašu i “ispario”. Još sam uvijek bio hipnotiziran njegovim uvjerenjima, mitom o tome da sam sebe možeš “mentalno retuširati”, kao što su bile retuširane njegove žene, mnoge njegove žene, iako ih je najvjerojatnije bilo manje nego u mojem sjećanju. Stvar s Donom jest… kad mi se sad vrati u mislima uvijek je u tom baru na obali mora, topla ljetna izmaglica i miris limunovih kora, gina i svjetala prigušenih pred zatvaranje… i Gloria Apodoca priljubljana po njegovom ogrtaču, njezine crvene usne priljubljene uz njegov vrat dok plešu svoj posljednji polagani tango. U toj verziji mojeg života Don dremljivo podigne pogled, namigne, namigne meni, slatko namigivanje opijeno ljepotom koja je na putu da se stopi s ljubavi.