Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

VALENTINO

 

Situacija je bila ovakva: bili smo na toj zabavi. Holden se i dalje zalagao za svoju teoriju o hijerarhiji stupnjeva ljepote. “Ne možeš se izdići iznad svoje estetske zadanosti”, rekao je. “Učini to i najeb’o si.”

“To sam čuo i prije”, rekoh. “Sve ja to znam.”

“Vidiš, svi su muškarci i žene razdijeljeni po liniji boljeg i lošijeg estetskog izgleda. To je jednostavno tako. Tu je možda dvadeset, dvadeset dva posto ljudi na najvišem nivou. Na vrhu su ti filmske zvijezde i manekenke, okej? Tom Cruise i ona mršava kučka s kojom je oženjen, svi ti kreteni. Slijede zvijezde sapunica i televizijski voditelji. Zatim glumci u reklamama, onda “stvarni” zgodni ljudi koji nemaju veze s televizijom, spuštamo se naniže prema prosječnosti, prema nekoj formi ružnoće, i na dnu dna su stvarno otužni slučajevi s rascijepljenim nepcem i tako to.”

“Aha.” Promatrao sam Astrid Miller dok si je krčila put prema bačvici s cugom.

“Štos je u tome da svaka osoba intuitivno raspoznaje kojem stupnju pripada na ljestvici ljepote. To je prva stvar koju odmjeriš kad uđeš u prostoriju. Točno? To je kao: okej, izgledam bolje od njega, lošije od njega, totalno bolje od njega. Tako ljudi znaju s kim se trebaju ‘upariti’. To je kao ona pjesma o Noi: Životinje, one dolaze, dolaze uparene…”

“Čekaj trenutak”, rekao sam. “To je o vrstama. Životinjskim vrstama.”

Holden se potapšao po sljepoočnici. “To je ono o čemu ti i govore, čovječe. Ta je pjesma o tome tko koga pojebe. To je ono što je poanta priče.”

“Prepun si govana”, rekoh.

“Ako sam pun govana kako objašnjavaš Kim Forrest i DeWitta Hendersona?” Bio je to Holdenov adut kojeg je razotkrio aristokratski lamatajući rukama.

Kim Forrest je bila najžešći komad u našoj srednjoj. Kroz šape su je propustili kapetani najboljih momčadi s druge godine faksa, ali nikad nije otišla skroz do kraja. Onda se taj frajer DeWitt Henderson premjestio iz druge škole u našu školu. Imao je spuštene kapke i bio je plavokos, totalno otmjen komad. Njih su dvoje cijele godine obigravali jedno oko drugoga i varijanta priče koju smo mi čuli, priča koja se toliko ponavljala da je unutar našeg jadnog društvenog sloja postala neka vrsta evanđelja za masturbaciju jest: kad su se napokon pohrvali vani iza starog silosa na farmi Kim je svršila ne jednom, ne dvaput, nego četiri puta i bila je toliko omađijana DeWittovom seksualnom skuliranošću da je ležeći u njegovu naručju nakon tog događaja ridala od zahvalnosti.

“Misliš li da se tako nešto dogodi ikome osim Hendersonu?” upitao je Holden. “Nema šanse. Kim Forrest se čuvala za frajera koji je bio njezin ‘par’ na ljestvici ljepote, ali vidiš, svo vrijeme dok čeka ona se sve više i više usaftava. Ona je poput boce Don Perignona koju su mjesecima protresali, u redu? Pa kad je napokon otčepljena – buuuum!”

“Što je s drugim kulturama?” rekoh. “Reći ćeš mi da bušman iz Kalaharija žudi za Kim Forrest?”

“Nisam to rekao. Ti bi vjerojatno volio da jesam jer bi ti vjerojatno volio opaliti jednu od tih prašnjavih kalaharijskih pičkica. Ali ja to ne tvrdim. Hijerarhijska ljestvica ljepote jeste, prijatelju moj, kulturološki determinirana, ali ne postoji kultura koja je izuzeta od pravila. Čitav svijet, sve do jebenog Nashua Pointa u Iowi funkcionira po sustavu ljestvica ljepote.”

To mi je bilo prilično poznato. Na kraju krajeva, moja je majka jednom bila najljepša žena u Nashui. Ta je ljepota bila ono na temelju čega su je ljudi pošteđivali kad joj se prije pet godina um počeo… zamućivati. Uvijek je bila ekscentrična, šetala je po središnjem prolazu trgovine sa živežnim namirnicama u kupaćem mantilu, mumljala je melodije u javnosti. Kad je počela paliti malene vatrice u dvorištu pred kućom i kad se pofajtala s telefonskim operaterom tada je moj otac potražio profesionalnu pomoć. Bio je zgađen njezinim raspomamljenim ludilom, a opet, ostali stanovnici Nashue bili su nježni, odnosili su se prema njoj kao prema princezi koja odluta od svog prijestolja i legne na tlo kako bi spavala okružena kravama. Moj djed i baka koji su se skrasili u Nashui kad je to bilo tek ograđeno kukuruzište odbijali su priznati da im kćer ima medicinski problem. Bili su zapanjeni kad je moj otac otišao.

“Pokušavam te sad tu nečemu podučiti”, rekao je Holden. “Pogledaj samo trenutni primjer. Pogledaj svoju frendicu Astrid.”

Astrid je bila prva djevojka koju sam poljubio na paučinom premreženom asfaltnom podestu osnovne škole Palmer.

“Astrid se upravo uvaljuje u nevolju”, rekao je Holden. “Čak i sad dok razgovaramo o tome.”

“Kako to?”

“Ona obigrava oko Scotta Milikana, je li tako?”

“Tko to kaže?”

“Svi to znaju. Sranje, pogledaj joj sisurine.”

Astrid je nosila crvenu baršunastu majicu oko tri broja premalu.

“Pa?”

“Pa je nagrabusila. Milikan je van njezinog dometa. On je na ljestvici ljepote barem tri, četiri stupnja više.”

Bila je to istina. Astrid s njezinom punašnom tjelesnom građom i predgrizom nije bila na Milikanovoj razini. On je imao četvrtastu čeljust ispunjenu četvrtastim zubima i raskuštranu plavu kosu. A i igrao je ragbi. Startao je prije mene kao napadač. “Tko kaže da ga Ast ne može dobiti? Noćas izgleda dobro.”

“Ne kažem da ga ne može dobiti, to nije ono što tvrdim. Ono što tvrdim jest da ga neće moći zadržati.”

Astrid je pijuckala pivo i smijala se. Milikan je bio nekoliko koraka dalje, ispumpavao je pivo iz bačvice, smiješio se – on je bio muškarac-koji-je-imao-izbora”.

“Svi znaju da Ast obigrava oko njega i on to također zna. Nemoj sumnjati u to. On je ubacio u sebe nekoliko pivica i odmjeravao ju je uglavnom oko cicurina. Naravno, Milikan kaže, kvragu, zašto ne? Problem je taj što on nije zagrijan za nju na duge pruge. Pivo može zamagliti sliku, ali je ne može preformirati.”

“A što je s osobnošću?” rekoh. “I osobnost donekle ima utjecaja.”

“Ne može se usporediti s izgledom. Jedina stvar koja može nadmašiti izgled jest moć novca. Zaboga, Tommy, što misliš tko u ovoj zemlji ševi? Jesi li ti, prijatelju moj, sudionik velike “operacije jebavanja”? Ne, ti isprobavaš različite varijante na “meniju poplavjelih jaja”. Znaš li tko ševi? Rokeri. Političari. Sportaši. Zašto? Zbog čega ti muškarci ševe? Zbog čega ti često vrlo ružni muškarci ševe? Zbog toga što imaju minimalno dva od tri čarobna aduta potrebna za ševu. Dennis Rodman? Misliš li da bi ga itko htio poševiti da nije Dennis Rodman? Bono? Bono je gabor. Tko je ševio Bona prije nego je postao ‘Bono’. Nitko, eto tko. Možda ružne ženske.”

Astrid je otišla od bačve s pivom. Bila je negdje, pudrajući… nešto. Milikan je razgovarao s drugom curom.

“I moram ti reći, prijatelju moj, da tu govorimo o dobrom seksu. Nemoj se zavaravati razmišljanjima o tome da prva liga ševaca ove zemlje upražnjava ispodprosječan seks. A ne, ne. Oni upražnjavaju seks kvalitetan k’o u pornićima, multiorgazmični seks. Oni su pojebali toliko žena, a žene su oduševljene da ih jebu, totalno ovlažene idejom da su naskočile ‘prvu ligu’, tako da ti frajeri dobivaju… pjevušenje. Te ženske kad puše tim frajerima, one pjevuše. K’o sedam patuljaka. Pjevuše dok šljakaju.”

“Patuljci su zviždali.”

Holden i ja smo bili frendovi oduvijek, iako će se to ubrzo promijeniti jer sam se ja selio na istok zbog odlaska na faks, dok je Holden (koji je vjerojatno bio dvostruko pametniji od mene) pohađao ljetnu dopunsku nastavu. Nadao se da će završiti sa školovanjem na vrijeme da se eventualno upiše na Foothil, drugorazredno lokalno sveučilište.

Milikan je napokon ispustio iz šapa bačvu, a ja sam krenuo natankati još pivice. Osjetio sam da me gurnuo nečiji kuk.

“Bok”, rekao sam.

Astrid mi je razotkrila svoj ljupki predgriz. “Bokić i tebi.”

“Izgledaš super.”

“O, Tommy. Kako simpa!” Podarila mi je razdragani zagrljajčić. Bilo je vidljivo da je ulokana.

“I kako je genijalac?”

“Ma znaš. Pun govana k’o i uvijek.” Astrid se nasmiješila i na jednom od prednjih zubića mogao sam vidjeti mrlju od ruža. Bacila je pogled preko mog ramena. Milikan je bio iza mene, razgovarao je s tom sitnom plavušom, studenticom druge godine. Astrid me ponovno zagrlila, pa je oteturala prema Milikanu.

“To je izgledalo prilično prisno.” Holden me pomirisao. “Jel’ te nasaftala s parfemom?”

“Cugaj ti svoje pivo.”

Stajali smo tamo promatrajući Astrid i Milikana i plavušu. Astrid je odrađivala većinu razgovora, cice su joj bile u stavu na izvol’te, njihale su se k’o mljekarija.

“Izgleda napaljivo”, rekoh.

“Ne dovoljno napaljivo”, rekao je Holden. “Milikan će na kraju doma otfurati plavušu.”

“Jebi se”, rekoh.

Astrid je otišla sa zabave s Milikanom u njegovu jebenom jeepu cherokeeu. Proteturala je kroz vrata urokana, ali s izrazom pobjednice.

“Bio si u krivu”, rekao sam dok sam se pentrao u Holdenov automobil.

Holden je odmahnuo glavom i nacerio se na način koji je trebao ukazati na to da sam promašio poantu. “Bio je to rat… iscrpljivanjem. To je sve. Ast je jednostavno na vidjelo iznijela adute rekavši: evo frajeru što dobijaš. Bez igrica. Bez pričica. Seks za jednu noć. Plavuša si priprema teren za budućnost. Pametna cura.”

“Začepi.”

“Situacija će se smiriti sama po sebi”, rekao je Holden.

“Što ako se Milikanu sviđa Ast, ha? Što ako je zagrijan za nju? Jesi li ikad pomislio na to?”

“To se neće dogoditi.”

“Zašto ne?”

“Različiti stupnjevi na ljestvici ljepote, pametnjakoviću.”

“To je bolesno”, rekao sam. “Ti si jedno bolesno, sjebano kopile.”

“Oko čega si se ti to toliko uzrujao?”

“Nisam se uzrujao.”

Holden se prošlepao pokraj znaka “stop”. “Nije to k’o da sam ja izmislio pravila, u redu? Ljestvica stupnjeva ljepote je nešto što je jednostavno činjenica. Poput fotosinteze. Da ovisi o meni ljestvica uopće ne bi postojala. Sranje. Da ovisi o meni cure bi se palile na nas ‘klošare s osobnošću’, okej? Ali ne ovisi o meni.”

“Samo vozi.”

Bio sam ulokan od otprilike tri pivice i nije mi se svidjela ideja prežvakavanja reprize prijašnjih događaja – plavuša je (u svoj svojoj neuhvatljivoj ljepoti) oblijetala oko Milikana, Astrid ga je “pričepljivala”, sise bi joj se očešale o njegovu ruku svakih nekoliko trenutaka. Cure se nikad nisu tako ponašale u mojoj blizini.

“Gle, ono…” reče Holden. “Ako ti je to ikakva utjeha ja mislim da je Astrid unutar ‘raspona tvojeg dometa’.”

“Što bi to trebalo značiti?”

“To znači ono što to znači. Ti si na ljestvici nekoliko stupnjeva niže, ali ona je u rasponu tvog dometa. Sviđa joj se što ćeš opičiti na istok zbog školovanja. Smatra da je to ‘pokazatelj karaktera’, nećeš se jednostavno zalijepiti za ovo mjesto i pohađati sveučilište. Rekla mi je to.”

To mi je godilo. Osobno sam se užasavao škole. Koliko god da sam mrzio Nashuu užasavala me ideja privikavanja na novi grad. Zatim sam se sjetio Milikana, mišića koji su se nazirali ispod njegove nogometne opreme, njegovih zubi lažljivog šupčine… “Baš mi je njezino mišljenje noćas puno koristilo.”

“Pričekaj, rekao je Holden. “Sad je srpanj, još ima dosta do kolovoza.”

“Rujna. Odlazim drugog rujna.”

“Dobro.”

Lutali smo niz Almo vozeći kroz treperava crvena svjetla. Iza šetnice je bilo kukuruzište, sav taj jebeni kukuruz iz dana u dan postajao je sve žući. Razmišljao sam o svojoj majci pitajući se u kakvom će stanju biti kad stignem kući.

“A što je s tobom?” rekoh. “Jenn noćas ‘dobro izgledaše’, zar ne?” Holden je mjesecima nemoćno obigravao oko Jenn Wilkes.

“Ne. Pritajiti ću se na određeno vrijeme.”

“Što bi to trebalo značiti?”

Holden je počeo lupkati po volanu i promeškoljio se na sicu. “To znači ono što to znači, Kimosake moj. Hej, jesam li ti ikad ispričao o Valentinu?”

“Kome?”

“Rudolphu Valentinu. Zvijezdi nijemih filmova.”

Slegnuo sam ramenima.

“Vidio si ga na slikama, jeli tako?”

“Mislim da nisam.”

“Naravno da jesi.” Holden je imao običaj da mi nikad nije baš u potpunosti dopuštao da nešto ne znam.

“Onda mi reci. Ispričaj mi o Randolphu jebenom Valentinu.”

“Rudolphu”, reče Holden. Bilo ga je nemoguće naživcirati. “U redu, bio je to tip koji je bio tolika šaka jada da tijekom većine svojeg života nije mogao ni kešnuti da poševi. Bio je Talijan, u redu? Taman i crnomanjast tip poput tebe. Odrastao je u tom gradiću dolje na Siciliji, a kad je imao petnaest godina, ili tako nešto, majka ga je utrpala na brod za Ameriku. Nije znao ni riječi engleskog jezika, okej? A i živio je u vremenu u kojem nije postojala nikakva tolerancija prema imigrantima. I tako je došao u Ameriku i vucarao se uokolo šljakajući kao kopač kanala u Los Angelesu. Kopač kanala za isusaboga! On i njegovi frendovi Talijani. Samo je mlatio lopatom preznojavajući se cijeli dan na suncu i jedući sendviče od luka.”

“Sendviče od luka?” rekoh.

“Nije si mogao priuštiti meso”, rekao je Holden. “Tada davno, meso je bilo jako skupo. U svakom slučaju, jednog ga je dana spazio taj ugledni i moćni režiser. Ekipa je odrađivala posao vani u blizini režiserove kuće. Kopanje kanala. Valentino je sveudilj mlatio lopatom. Majica mu je sva bila zaznojena i zamrljana i nije se bio obrijao, ono, tipa, mjesec dana, a saugao je sićušnu tursku cigaretu. Ali taj režiser, on je nešto ugledao, nekakvu vrstu ‘osobitog znamenja’. Rekao je svojem šoferu da tamo zaustavi automobil i pozvao je Valentina: mladiću! madiću! Svi drugi frajeri, drugi Talijani zviždali su i vikali: k’o je taj stari pederčina? Ali tri dana poslije Valentino je dobio posao kao glavni glumac u svojem prvom filmu. ON će postati jedinstven, nenadjebivi seks simbol cijelog stoljeća, predstavljati će zlatni standard numero uno na ljestvici stupnjeva muške ljepote.”

“A tvoja poanta jest?”

“Da treba pričekati, Kimosake moj. Nikad ne znaš što te čeka sutra.”

“Vrlo dirljivo”, rekao sam. “Hvala.” Bilo je neobično za Holdena da ispriča ovakvu priču, prepunu tih “optimističnih želja ružnog pačeta”… priče kakve je uvijek forsirala moja majka.

“Hej, dopusti mi da te zamolim za uslugu”, tiho je rekao Holden. “Mogu li prespavati kod tebe?”

“Naravno.”

Holden je imao problema se svojim očuhom. Mojoj mami nije smetalo njegovo prisustvo. Sviđao joj se Holden. Rekla je da ima karaktera.

Tog sam ljeta radio šest dana tjedno u Hungry Penguinu. Okruglom sladoledarskom grabilicom grabio sam sladoled. Holden je radio u građevini sa svojim očuhom, a to nije bila ugodna situacija. On nije volio da Holden izusti i jednu jedinu riječ, a što je bilo kao da psiću naredite da ne maše repom. Holden to nikad ne bi priznao, no stari ga je na neki način sustavno maltretirao.

Tog smo ljeta otišli na sve šugave tulume – na onaj kod Robbia Grovea, Carrie Madsen i Trenta Carmichaela, te čak na jedan tulum gore na Porter Hillsu (Porter Hills nisu doista brežuljci, već samo uzvisina na kojoj su živjeli bogati klinci). Holden je nekad živio “tamo gore”. Njegov biološki otac bio je liječnik.

Tulumi su uvijek imali istu shemu – bačva u dvorištu, ljudi koji su uokolo bauljali, možda nekoliko pijanih cura koje su plesale. Jednostavno, bio je to naš životni stil koji je našim životima davao smjernice (bez obzira koliko “smjernice” bile nejasne), a životni stil držao nas je zarobljenima unutar društvene grupe srednjoškolaca u kojoj smo se osjećali sigurnima i slobodnima ograditi se od života koji ćemo ostaviti iza sebe. Osim toga, ti su tulumi bili na glasu kao jedini način da se u našem gradu pojebeš (bez obzira na to koliko je ta mogućnost bila u slučaju Holdena i mene minimalna).

Moja majka nije rekla ništa o mojem skorom odlasku, iako je njezino ponašanje postalo progresivno sumanuto. Često kad bih se vratio kući zatekao bih je kako nožem za odreske guli tapete sa zida, ili si bojama iz mojeg starog kompleta vodenih bojica iscrtava šare po rukama. Njezin upiljeni pogled bio je staklast, a obroci koje je pripremala bili su zbrčkani i suludi – pire s čokoladnim preljevom, žele s parmezanom.

Ona i Holden slagali su se fantastično. Mogao sam ih čuti kako se cerekaju nad igrom Scrabbla, ili se izdiru na kasnonoćne filmove na Kanalu 39. Oboje su vodili dijaloge s televizorom. Ako bih se s tuluma vratio sâm moja bi majka neizbježno podigla pogled i sa stanovitom grimasom lijenosti uzrokovanom lijekovima rekla: “Gdje je Holden?”

Posljednji tulum u srpnju organizirala je moja susjeda Liz Wheaton. Te sam noći radio dokasna i morao sam odjuriti doma kako bih uhvatio posljednje trenutke tuluma. Skrenuo sam u svoju ulicu i ugledao… nekog kako hoda, djevojku u minici i sandalama s debelim đonom. Prepoznao sam te noge (koje su bile punašne i bijele). Prizor mojeg stajlinga baš i nije izgledao dobro, vozio sam prastari bicikl iz tinejdžerskih dana, nosio sam majicu s likom malenog pingvina koji je držao pladanj sa sladoledom, no bio sam oduševljen zbog prilike da nasamo popričam s Astrid. Biciklom sam napravio krug oko nje i pozvao sam je.

“Tko je to?” Trznula je rukom prinijevši dlan vratu.

“Ja sam.”

“Bože, Tommy, uplašio si me.”

“Sorry. Žao mi je. Baš sam krenuo na tulum kako bih te vidio.”

“Pa, evo me.”

Nisam joj baš u potpunosti uspio razaznati lice skriveno sjenama koje su bacala stabla duda. “Kakav je bio tulum?”

“Uvijek ista stara stvar.”

Malo sam se nasmijao jer je riječ “stvar” bila riječ koju smo Holden i ja odabrali za naziv naših međunožnih zona. Na primjer: nikad nećeš udomiti tu “stvar”. Ili, nemoj dotegliti tu “stvar” ovamo osim ako ju ne misliš upotrijebiti, gospodine Veliki Pijetlu… Bili smo krelci. Tako su u našem gradiću govorili krelci.

Astrid je iskoračila iz sjene. Koža oko očiju bila joj je natečena. “Sretan si što ćeš zbrisati”, rekla je. “Zapaliti nekud gdje je život… stvaran.”

“Što se dogodilo? Je li to zbog nečeg na tulumu?”

Udahnula je, uspravila se i povukla raspušteni pramen kose iza uha. “Ništa što nisam mogla predvidjeti još mjesecima prije. Otprati me do doma, okej, Tommy?”

Ne znam mogu li iskazati stupanj oduševljenja kojim sam prigrlio ovaj poziv – tijelo mi je podrhtavalo u raznoraznim sitnim trzajima. Bio je dobar osjećaj biti stavljen u poziciju osobe od povjerenja, biti “u funkciji” pružanja podrške. Želio sam da ta funkcija bude dodatni bonus u razlozima zbog kojih sam gajio interes za Astrid, ali naravno, uvijek sam se nadao da će se to pretvoriti u nešto više. Svaki frajer koji vam tvrdi da to nije tako, sere govna.

“Naravno”, rekao sam. “Mda.”

“Ja nisam kretenuša”, rekla je Astrid. “Znala sam da je Milikan ‘rudar’.”

Bila je to riječ kojom smo nazivali frajere koji su se puno ševili okolo, dok smo gradske cure koje su to radile zvali “crne rupe”.

“Kužila sam da bi to mogao biti seks za jednu noć. Ali me nije morao vući za nos. Nije mi trebao govoriti kako je sretan što je sa mnom, i nije li to bilo posebno, i da je iščekivao mjesecima…”

“On je to rekao?”

“Da, on je izrekao puno sranja. Pravi ‘rudar’. Pravi ‘rudar-umjetnik’.” Astrid se tužno nasmiješila. “I znaš, uvijek čekaš telefonski poziv. Mislim ono, bilo nam je fenomenalno. To je ono najgore.”

Fenomenalno. Razmišljao sam o tim riječima, o onome na što su upućivale u obliku slika udova i poza i znoja… Bolno sam žudio za tim da budem glavni lik u ovakvoj izjavi.

“Znala sam da možda neće nazvati, okej? Ali nije mu trebalo da se pojavi s gospođicom Vrckave Sisice. Mislim, znao je da će tu biti svi moji frendovi.”

“Pojavio se s njom i… sve to?”

“Izvodili su kerefeke cijelo vrijeme. Bože, mrzim tu malu kučku.” Astrid je izgledala začuđenom da je to ustvari izgovorila. Istog trena ton njezina glasa se smekšao. “Nije njezina krivica. Ma kakogod. Scottu se ne sviđam jer nisam sićušna cura sportskog izgleda.”

“A što je s odbojkom?”

“Odbojka ti ne oblikuje tijelo tako da izgledaš sportski.”

Bila je u pravu. Sportski izgled bio je na neki način varijacija na model ljestvice ljepote. Postojali su ljudi koji su imali tijelo koje je izgledalo kao da se bave sportom i ljudi koji nisu tako izgledali, a često je bilo potpuno nevažno (osobito kad su cure bile u pitanju) bave li se stvarno sportom ili ne. Na primjer, navijačice koje ne bi ni mrtve dopustile da budu uhvaćene kako igraju softball bile su sve atletski građene. Atletski građeno tijelo bilo je stvar ugleda i nije postojala nekakva “srednja varijanta građe”, ne u srednjoj školi, ne u gradu poput Nashue. Ja nisam imao atletski građeno tijelo iako sam igrao ragbi i badminton. Izgledao sam poput letve s rukama (kako je to sročio Holdenov biološki otac poslije jednog od mojih davnih sistematskih pregleda).

“Znala sam da je ‘rudar’…” mrmljala je Astrid. “Ali voljela bih da sam ponovno zabrijala s njim.” Odmahnula je glavom. “Hej, možda bi se ti trebao vratiti i vidjeti kako stoje stvari s ‘filozofom’.”

“Zašto?”

“Prilično se oblokavao.”

“Ma može se on brinuti sam za sebe”, rekoh.

Bili smo u blizini njezine kuće. Osjećao sam monotono tupu želju da je dodirnem, da je dodirujem ispod ove žmirkave ulične svjetiljke i blijedog mjeseca. Znao sam da su okolnosti za to potpuno pogrešne, da joj je srce slomljeno zbog tog kretena i da će bilo kakva naklonost upućena meni biti slučajna, sazdana od kompromisa, biti ću zamjena za nekog drugog. I nisam mario za to. Osjećao sam da sam zaslužio Astrid. Naporno sam učio u školi i radio tijekom ljetnih praznika. Itekako sam se trudio slušati ljude i pomagati im, a imao sam majku s kojom je bilo teško živjeti, koja je bila luda i to je ludilo nosilo sa sobom neku vrstu težine protiv koje sam se morao boriti čitavo vrijeme kako bih uvjerio sve, uključujući i sebe, da sam samo normalan dečko, možda malkice smotan, ali normalan.

“Frajer je debil”, rekao sam. “Milikan. Ne vidi što je dobro niti kad mu je dobra stvar pred nosom. Stvarno. Radi veliku pogrešku.”

“Baš si drag”, rekla je.

“Zbilja, on se ponaša kao da je uhvatio boga za bradu. Trebala bi čuti što sve priča.” Bila je to pogreška. Njezin se pogled izoštrio.

“Što to on priča?”

“O, znaš. Totalno uobičajena govna.”

“Priča li o curama koje je ‘obradio’?

“Ne”, brzo sam odvratio. “Ništa takvog. Priča o curama drugih frajera, kako je određena cura izgledala na tulumu… takva sranja.”

Astrid je izgledala kao da joj je laknulo, a zatim je udahnula… i tijekom uzdaha činila se jednostavno… izmorenom od zabrinutosti za cijelu situaciju. Ona je bila krupna vesela cura i dio tog veselja očito je bio obrana, prezentirana kao način da zadrži loše osjećaje u pozadini.

“Hej…”, rekla je. “Kad ćeš zapaliti?”

“Početkom rujna.”

“Nervozan?”

“Mislim da. Bit će dobro otići iz Nashue.”

Bili smo točno ispred njezine kuće, kuće kraj koje sam svaki dan prolazio na putu iz škole. Bila je zelenkasta, građena u kolonijalnom stilu na dva kata. Nekoliko sam puta bio unutra na tulumima. Otac joj je bio zubar, a majka je bila velika faca u školskom odboru i pekla je nevjerojatno dobre kolačiće. Kad sam bio klinac zamišljao sam kako bi bilo lijepo kad bi mi Astrid bila cura jer bih mogao papati te kolačiće kadgod bih poželio. Moja mama nije pekla kolače.

“Ljubomorna sam”, rekla je Astrid uzdahnuvši. “Voljela bih otići iz čitavog ovog okruga.”

“Na sveučilištu će biti super”, rekao sam. “Mislim, bit će tu gomila ljudi koje poznaješ.”

“U tome i jeste problem”, rekla je. “Svugdje gdje idem u ovom okrugu već poznajem svakog.”

“Jednostavno razmišljaj o tome kao o mogućnosti”, rekao sam. “Ako želiš možeš se družiti s njima, no bit će i puno novih ljudi.”

“Tako je”, objavila je. “Najbolji način da budeš odrasla osoba jest da odrasteš.”

Nadao sam se pozivu da uđem unutra ili barem da sjednemo na trijem. Mogla se zaželjeti društva i mogli smo čavrljati na način na koji to čine odrasli – razgovarati tijekom noći, možda cugati vino i grickati sir… Otmjenu klopu. A onda, kad bi za to došlo vrijeme jedno od nas dvoje izreklo bi vrlo sofisticiranu primjedbu o tome “kako se treba pripremiti za odlazak u krevet” i mi bismo obavili pripreme kao da se ništa osobitog neće dogoditi, to se samo dvoje odraslih ljudi priprema za upuštanje u sporazumni seksualni odnos…

“Slušaj Tommy, hvala ti što si me otpratio do doma. Ti si super. Zbilja. Trebao bi otići i vidjeti što je s ‘filozofom’.” Astrid mi je udijelila brzinski zagrljaj, a ja sam se zagledao u njezino okruglo lice tražeći nešto, bilo što što bi prelazilo granice prijateljstva. Ruž joj se na rubovima usana pretvorio u grudice.

Brzinski zagrljaj bio je najgori, najsmrtonosniji znak prijateljstva – izražavao je kako strahovito malo može značiti tjelesni dodir. Čak je i ravnodušnost bila bolja od brzinskih zagrljaja. Holden je prakticirao ravnodušnost jer je taj čin, ako ništa drugo, izražavao nekakvu vrstu napetosti.

Bio sam siguran da Valentino nikad nije dobio brzinski zagrljaj.

Do trenutka kad sam stigao od tuluma više nije puno ostalo. Nekoliko parova teturalo je na neku staru pjesmu Lionela Richia. Organizatorica Liz Wheaton iz nekog je razloga plakala, a njezini su se frendovi nagurali oko nje. U bačvi je ostala samo pjena. Sitna plavuša s prćastim nosićem koja je jednom na školskom plesu poljubila Holdena (i nikad to njemu nije oprostila!) podigla je pogled kad sam otvorio ulazna vrata.

“Nije li to jebeni šaljivđija?”, rekla je.

Stajao sam tamo, na tom travnjaku i zurio u pijane parove i nekolicinu frajera koji su grickali krumpiriće i osjetio sam snažnu potrebu da od svega toga budem… oslobođen. Bilo je to kao što je Astrid rekla: svugdje kud bih pošao poznavao sam svakog… i oni su poznavali mene. Bio sam dobar, mršavi mladić koji je u zamrljanoj bijeloj majici žlicom grabio sladoled i kojeg je trener uključivao u nogometnu utakmicu na kraju, kad se više ništa nije moglo promijeniti.

Bio sam sretan kad sam ugledao Holdenov automobil ispred moje kuće. Barem mi je mogao ispričati što se dogodilo na tulumu. Odložio sam bicikl i ušuljao sam se kroz vrata garaže. Nisam volio pretjerano bučiti jer mama je imala lagani san. Sve ju je moglo probuditi.

Kliknuo sam svjetlo u svojoj sobi, ali Holden nije bio tamo. Zatim sam začuo kako se niže u hodniku zatvaraju vrata. U hodniku sam se direktno zaletio u njega.

“Hej, frajeru”, rekao je. Košulja mu je bila otkopčana i bazdila je na pivo.

“Što se događa?” upitao sam.

“Ništa”, rekao je Holden. “Odlučio sam zanoćiti ovdje, to je sve. Previše sam utankan da bih se odvezao doma.”

“Tko te pustio unutra?”

“Tvoja mama.”

Nije mi se sviđao način na koji je Holden stalno naginjao lice odmičući ga.

“Jesi li bio unutra?” Pokazao sam na maminu sobu.

“Sranje, čovječe. Daj mi da se popišam.” Holden je pogrbljen ušao u kupaonicu. Ispružio sam ruku prema kvaki, ali Holden ju je držao pritisnutom.

“Biti ću vani za sekundicu”, rekao je. “Samo pričekaj.”

Pokucao sam na vrata mamine sobe, ali odgovora nije bilo. Holden je bio u procesu onog što je zvučalo kao najduže pišanje na planetu. Napokon se pojavio na vratima. Ruke je podignuo u zrak kao da ga je svjetlo moje stolne lampe ne neki način probadalo. Tada sam vidio da mu je jedno oko potpuno crveno i natečeno. I usnica mu je bila otečena.

“Jebem mu, čovječe, što se dogodilo?”

Holden si je dotaknuo usnicu. “Jel’ te ikad netko mlatnuo? Čovječe, mlaćenje je zajebano.”

“Tko te udario?”

“O, sranje. Glava me fakat boli. Hoću ići spavati… daj mi da odem ćoriti…” Zakoračivši, tijelom se nagnuo u moju sobu. Zabio se o zid i klizio je prema podu dok nije sjeo i spustio glavu među koljena.

“ON te opalio, je li tako?”

Holden je ostao na podu i malkice je odmahnuo rukom. Mogao sam vidjeti da su mu zglobovi na prstima puni podljeva i ponadao sam se da je to značilo da je i on ispucao nekoliko svojih šljagi.

“Mda”, tiho je rekao Holden.

“Zašto te udario?”

Holdenovo glava (obraštena svom tom kuštravom kosicom) nakratko se brzo trzala… a zatim je trzanje prestalo.

“Bio sam zdrkan…” rekao je. “Ma kakogod. Odgovarao sam na njegove izjave, rekao sam mu što stvarno mislim… Isuse kako jako udara.”

“Jesi li zvao muriju? Murjaci bi ga mogli uhititi zbog mlaćenja maloljetnika.”

“Ne. Bez murije.”

“Dakle, zato si se vratio natrag ovdje? Razgovarao si s mojom mamom?”

“Da”, rekao je Holden. Glava mu se opet počela trzati. Mogao sam čuti kako mu mokrošmrkljavi zrak nahroptava kroz nos. Iz dubine hodnika začuo sam mamu koja je počela cviliti.

Postoje trenuci u kojima život od tebe zahtijeva da se uzdigneš na viši nivo na stanovito… duhovno produbljeno razumijevanje koje se inače doživljava kao nelogično i nerazumno. Razumijevanje je ono što razdvaja prijateljstvo od poznanstva, istinsku ljubaznost od pristojne obazrivosti, i možda, osjećaj istinske milosti od naučene dobrote. Kroz zajednički zvuk koji su stvarali njih dvoje, Holden i moja majka koji su ridali i ridali u kućici u kojoj sam odrastao, u našem usranom gradiću, u ovoj prevrućoj srpanjskoj noći… i kroz činjenicu da su šmrklji curili iz Holdenova nosa po njegovoj krvlju zamrljanoj košulji… spoznao sam koliko je Holden bio očajan.

Imati život bez budućnosti, biti neprijatelj u vlastitu domu, nemati mogućnost izraziti svoje misli ili osjećaje osim u vidu tužnih, prenapuhanih, isforsiranih teorija, žudjeti za tim da zamijeniš svoju majku mojom majkom, imati u trenucima slabosti potrebu da nekoga dodirneš i da te netko dodirne… i sav taj bijes, svi ti osjećaji mogli su ga potaknuti da poželi učiniti nešto što je svetogrdno i prepuno izdaje… sve sam to razumio, čak sam mu želio oprostiti, ali znao sam i to da trebam otići iz kuće, imao sam potrebu zbrisati od njih dvoje kako bih razbistrio misli.

“Ti si u prilično lošem stanju”, rekao sam. “Zašto noćas ti ne bi spavao na krevetu?”

“Hej, Tommy…” rekao je. “Ti si najbolji, frajeru. Moram ti nešto reći, okej?”

“Ništa mi ne moraš reći.”

“Ne, čovječe, daj mi da ti kažem. Hej, čovječe…”

“Idem po ventilator. Idi spavati.”

“Ne, čovječe, poslušaj ovo, čovječe. Ti si moj najbolji frend i moraš poslušati!” Holden je hiperventilirao. Nisam znao što učiniti. Stajao sam na vratima, prsni koš mi se grčevito nadimao i spuštao. Holden je pokušao ustati. Želio se sa mnom suočiti licem u lice, ali noge su mu popustile i tresnuo je na tepih. Ležao je tamo pokrivši čelo dlanovima.

“Sve one stvari o Valentinu, ta priča je sranje. Izmislio sam je, u redu? Valentino je rođen lijep. Bio je jebeno predivna mala bebica.” Holden je na trenutak pogledao uvis. Oči su mu bile vlažne, a masnice su počele tamniti. “Gle, tvoja mama i ja… samo smo razgovarali.”

“Naravno”, rekoh. “Idi spavati.”

Potiho sam izašao van dopustivši stopalima da me ponesu kroz susjedstvo koje sam poznavao toliko dobro da su čak i napukline u nogostupu izgledale poput podsjetnika na prošlost koju nisam želio, koju ću ionako morati prepisati i retuširati. Uhvatila me ideja da bih želio vidjeti svoju staru osnovnu školu. Tu i tamo bih kasno noću otišao tamo (ustvari, to sam ionako činio u danima nakon što je moj tata otišao). Volio sam kako se sve činilo malenim, malenim i spokojnim – predmeti na igralištu i murali na zidovima, čak i vrata učionica.

Na Astinoj su kući svjetla bila ugašena, no ja sam obišao oko zida, došao do prozora za koji sam bio prilično siguran da je njezin i pokucao sam. Pokušavao sam zamisliti kakva je unutrašnjost njezine sobe, kako miriši, gdje je krevet i kakve su plahte na dodir… vidio sam da se upalilo svjetlo i nakon oko minute jedna je ruka razmaknula zavjese. Na trenutak sam pomislio da sam zajeb’o jer je lice koje je “prolebdjelo” iza prozora izgledalo nekako uleknuto i zgužvano. Zatim sam ugledao majicu odbojkaške reprezentacije i shvatio da je to ipak Astrid, samo je bila umorna. Kad me ugledala lagano je slegnula ramenima. Podignula je zaporak i otvorila prozor.

“Tommy. Što to radiš?”

“Bok”, rekoh. “Zaputio sam se do osnovne škole Palmer, znaš ono, na igralište da usidrim guzicu, tamo je tiho i mirno, pa sam pomislio da, znaš ono, bi mi se možda mogla pridružiti.”

Svjetiljka iza nje isijavala je svjetlost kroz njezinu majicu. Mogao sam vidjeti obrise njezinog prsnog koša i obje cice kako su joj bubrile iznad rebara i mora da sam buljio (pretpostavljam), jer je otišla, obukla ogrtač, vratila se i sjela na rub prozora.

“Kasno je Tommy.” Zijevnula je. “Spavala sam.”

“Da, žao mi je.”

Ponovno je zijevnula. Bojao sam se da će me zamoliti da odem.

“Ideš do škole?” upitala je. “Zašto ideš tamo?” Sad je pažljivije zaškiljila u mene. “Što se događa, Tommy?”

“Ništa”, rekoh. “Samo sam želio razgovarati.”

Astrid se poigravala pojasom ogrtača. Provlačila ga je između dva prsta, pa ga je ispustila. “Moramo li ići do škole? Tamo je jezivo. Ne sviđaju mi se oni stanovi u blizini. Daj jednostavno dođi na trijem.”

“Naravno”, rekoh. “Superiška.”

“Pssst! Tiše, Tommy. Ako te čuje moj tata ubit će me.”

“Sorry. Oprosti.” Obišao sam oko zida i sjeo na ljuljačku na trijemu. Razmišljao sam o posljednjem putu kad sam bio na ovom trijemu – bilo je to prije pet godina na velikom pikniku za praznik Memorial Day. Moja je mama na tjemenu imala složenu frizuru, bila je u ljetnoj haljini i popravljala je ruž svako malo. Sve cure iz škole s moje godine bile su tamo, a bio je tu i Holden obučen u svoje otužno, maleno koktel-odijelo. Promatrao sam majku dok se naginjala preko stola kako bi poslužila salatu od krumpira. Ruka joj se pomicala poput labuđeg vrata, a usne su joj izgledale poput krila leptirića i sad sam shvaćao da joj je trebalo puno truda da bi izgledala onako pribrano kao što se to činilo. Pretpostavljam da su dani poput tog dana potaknuli mojeg oca na to da je ostao još nekoliko godina… no sad sam začuo Astrid kako je iz unutrašnjosti kuće koračala prema ulaznim vratima. Spustio sam pogled i skockao se – namjestio sam se tako da mi je međunožje izgledalo obimnije i prstima sam pročešljao kosu. Astrid je na sabi imala ogrtač i šiltericu. Osvrnula se uokolo, pa mi je sjela sučelice na stolac ispleten od pruća.

“Što se dešava?” šapnula je. “Ponašaš se čudno, Tommy.”

“Čudno?”

“Kucati tako na moj prozor… skoro si razbio staklo.”

“Samo sam se htio uvjeriti da si dobro. Prije si bila uzrujana.”

“A ta ideja o odlasku tamo do škole? Koliko ludo je to činiti?”

Bilo mi je drago da Astrid nije upalila apsolutno nikakvo svjetlo jer me način na koji je to izgovorila zbunio. Njezin me ton podsjetio na ton mojega oca tijekom svojih posjeta, na način na koji me ispitivao kao da mi je prekopavao po srcu tražeći tugu.

Ono što sam zamislio kad sam probudio Astrid bila je ta romantična scena koja je uključivala njezin trenutak spoznaje da me voli, ili barem da joj se sviđam dovoljno da sa sebe skine odjeću. I kasnije, nakon svega, da će me razumjeti… da bih možda mogao položiti glavu u njezino krilo i objasniti joj neke stvari koje su se dogodile… i osjećaje koje sam imao… No, sad je sve krenulo u drugom smjeru i na meni je bilo da shvatim da sam imao sve te potpuno lude žudnje i da su bile baš to – lude… I umjesto da budem “spašen od ljubavi” Astrid Miller ja sam ustvari na glup način izložio svoje osjećaje, a to je bilo opasno. Osjećao sam se kao da bih mogao… povikati.

“Samo sam bio zabrinut za tebe”, rekao sam potiho. “Znaš, obično si slatka sretna osoba, snažna osoba i htio sam se uvjeriti da si dobro. To je sve.”

“Dobro sam”, rekla je. Opazio sam da je poželjela reći još nešto, možda se obraniti od tolike brižnosti, no ono što je izgovorila bilo je ovo: Kako je tvoja mama?

Nisam znao koliko je znala o mojoj situaciji kod kuće, ali morala je znati nešto jer joj je tata radio na klinici gdje je mama dobijala lijekove. Nisam rekao ništa.

“Znala sam razmišljati o tvojoj mami”, rekla je. “Ona je tako lijepa žena. Je li ona dobro, Tommy? Je li o tome ovdje riječ?”

Osjetio sam kako se u nešto u meni… zatvara… i odmahnuo sam glavom trudeći se nasmijati.

“Ne. Onako je kako sam ti rekao… samo sam htio porazgovarati. Ništa osobito.”

Astrid je kimnula potvrdno. Pokušavao sam razbistriti glavu, odstraniti misli, a kad mi to nije pošlo za rukom začuo sam se kako govorim: “Čuj, Ast, samo sam ti želio ispričati priču. Ovo je istina. Dok sam hodao natrag do svoje kuće razmišljao sam o toj priči koju sam nedavno čuo. O Valentinu. Rudolphu Valentinu.”

“Zvijezdi starih filmova?”

“Aha.” Progutao sam slinu i pričekao da mi se glas “osnaži”. “Znaš li išta o Valentinu?”

Bila je to vrela gradska noć, cvrčci su cvrčali trljajući nožice jednu o drugu i odjednom sam mogao u mislima vidjeti kako ću sve to ostaviti iza sebe, da mi više nije preostalo puno vremena i ta je spoznaja učinila ovu noć sazdanu od mračnog zraka i blijedog mjeseca gotovo predivnom.

A zatim je Astrid učinila nešto što je također bilo prilično krasno, nešto što mi je najvjerojatnije spasilo život u smislu da sam taj trenutak mogao zadržati u svojem pamćenju zauvijek i vraćati mu se… i dopustiti mu da mi bude saveznik protiv svih drugih činjenica koje su se u tom trenutku činile stravično istinitima.

Astrid je olabavila pojas mantila i malkice ga je rastvorila hladeći se… Mogao sam joj vidjeti gornji dio dojki… izdizale su se iz bjeline grudnog koša… i kimnula mi je potvrdno… i opet mi je kimnula… Vidio sam joj iz izraza lica da je to bilo nešto poput dara koji mi je darovala, moj posljednji poklon… a ja sam polako ustao i kleknuo pred nju… a ona je sklopila oči smjestivši moj dlan u svoje ruke i povlačila je mojom rukom po svojoj koži koja je bila topla i glatka i mirisala je na losion.

I rekla je: “Reci mi.”

A ja sam odvratio: “Što da ti kažem?”

Rekla je: “Reci mi ono što si mi htio reći. Ispričaj mi o Valentinu.”