Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

ULIČNA PORNJAVA

Kad sam imao devetnaest godina vidio sam dvije žene kako se mlate šakama na cesti u Ateni u Grčkoj. Prvo što sam ugledao bila je krupna žena koja je ispružila ruku i opalila sitnu ženu posred lica. Krupna je bila odurna. Lice joj je izgledalo k’o pohrđavjela lopata.

Sitna ženska, zgodna, plava i vitka, zaskvičala je i pokušala je pobjeći, no krupnjača ju je uhvatila za bluzu i zatrznula ju je unatrag k’o ribicu. Plavuša se okrenula i nezgrapno se zanjihala, zaklackala se, kako smo to rado običavali govoriti na igralištu, “zaklackala se k’o pičkica” i krupna ju je opalila udarcem koji joj je raskrvario nos. Krupna se zasmijuljila i nanišanila šapom, a plavuša, izgledajući kao da isplakuje krv, zatresla je glavom i podigla je ruku, a krupna ju je opet udarila i svi mi, muškarci u kafiću i na nogostupu odvratili smo poglede od naših ploča za triktrak i porcija mljeckave piletine. Začuli smo mljecav čvrstoudarački zvuk i ugledali plavušu složenu po podu i krupnjaču sagnutu kako bi ponovno napala, no, panika je iščačkala nekakvu nagonsku prepredenost u plavuši. Začupala je kosu mučiteljice s bijesom koji se činio značajnim i melodioznim. Krupnjača je zaskvičala. Njezina krupna nezgrapna glava prva je poletjela prema dolje popraćena tjelesinom i dubokim glasom. Plavuša se osovila na noge. Sad smo pretpostavili da će se okrenuti i pobjeći, no podcijenili smo je. Bila je odlučna osvetiti se istom mjerom, ne samo u varijanti počupavanja kose već i s iznenadnim oštrim udarcima u facu , trudu da iskrvi krv iz mjesta koja je najlakše raskrvariti.

Mogu li vam tvrditi da je u svemu tome bilo nečeg… potiho seksualnog? Ili da mi muškarci nismo vidjeli baš ništa u čemu bi bila naša osobna uloga? Ili da smo se umiješali kako bismo zaustavili nasilje? Ne mogu. Samo to da se nije zasmijuljio baš nitko, ni pijanci koji su dremuckali po haustorima, ni trgovci u dućanu koji su stiskali drahme, niti bezubi “kralj kocke” čija je šaka ekonomično zakrila kocku , a osobito ne ja. (Ja sam samo stajao pokušavajući shvatiti nataloženo zujavo nabrijavanje u svom bokseru, stegnutost u preponama.)

Plavuša je nosila čizme s visokim potpeticama. Činilo se to apsurdnim, nositi ih usred ulične tučnjave, ali ona je ipak bila prelijepa cura. Najvjerojatnije nije bila prekaljena ulična fajterica. Udarala je elegantno, no ravnoteža joj je bila slaba točka i krupnjača ju je uskoro oborila i priklještila se po njoj, pokreti su im bili intimni i vatreni i tu smo bliskost također pasli očima privučeni vrelim dahtanjem, izgrebenom kožom i prljavštinom koja se podizala s pločnika.

Našao se tu mladi policajac i lagano je položio ruku na držak svog pendreka. Mislim da mu je bilo teško zamisliti kako u ovoj drami preuzima nekakvu bitnu ulogu, no uto se u središtu scene pojavio muškarac, (slabunjav muškarac, treba napomenuti) s masnim tupeom i jeftinim plastičnim cipelama, lamatajući rukama poput dirigenta, derući se uzalud i okrećući se prema nama. Sagnuo se i pokušavao otkeljiti krupnjaču. Zahvatio ju je ispod ruku i šaptao joj je u uho. Nakon oko minute ona je popustila klinč dopustivši si da bude povučena uvis. U gesti galantnosti bijedno neprikladnoj trenutku muškarac je prebacio svoj kaput preko njezine u dronjke izderane haljine izguravši je sa scene.

Poslije svega tamo je ležala plavuša, strgnute košulje, lica koje je bilo mješavina užasa i nježnosti. Mladi policajac odjednom se nevoljko prihvatio svoje dužnosti pomogavši joj da stane na noge, te ju je polako otpratio dok su nama frajerima u gomili curile sline za nenamjernim njihanjem njezina tijela, njezinim ljupkim, blijedim grudima prošaranim krvavim linijama, nogama na kojima su se vidjele gadne masnice.

Gledali smo je u tišini, promatrali smo je dokle god smo je mogli vidjeti, krajnje razočarani u sebe, naslađujući se tim razočaranjem, čekajući kao što stid vječno čeka da ponovno poprimi filing požude.