Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

NEPISANA PRAVILA PLEMENA IK

Rodgers je bio nervozan čovjek, a sad kad mu je supruga preminula bio je još i gori. On je imao “za ispričati jednu štoriju”, no stalno je navaljivao da nije dobar u pričanju priča. Ruke su mu se razmahale lamatajući poput razlembanih komada kartona. Njegov se impozantan nos (koji bi nekog drugog muškarca mogao potaknuti da se osjeća moćno) “rascvao” u crvenilu i nadraženosti.

“Bilo je to… o Bože, to je bilo još u šezdesetima. Jel’ od toga prošlo već tol’ko vremena? Da. Mora da je tako. Upravo smo bili diplomirali na faksu University of Chicago i tražili smo posao. Ja sam tražio posao, tako bih to trebao sročiti. Bilo je to prije Connie i mene, prije nego što smo se vjenčali. Otišao sam na nekakvu konferenciju ili tako nešto i sreo sam tog simpatičnog starog kompića i, znate… u ono su doba svi tražili posao. On je rekao da bih trebao “odaslati svoje papire”… Hoću li tako učiniti? I nekoliko mjeseci poslije bio je nazvao i upitao bih li JA htio predavati na Newton Collegeu. Nije tu bilo nikakvih onakvih procedura tipa odbora za ljudske resurse, intervjua. Imao sam dvadesettri godine, možda dvadesetčetiri… Zgodničke godine.” Rodgers se bio nešto kao zahihotao. Razgovarao je s prijateljem svoje kćeri, visokom momkom koji se zvao Ken i koji je došao tog poslijepodneva obavijen vihorom ponešto usiljena veselja.

Bili su za kuhinjskim stolom, zabavljeni uljudno ljubaznim odnosima nad svekolikim ostacima večere: izgužvanim salvetama, hrpicama rižota koji se skrućivao na posuđu, goljenjačom čija je ogoljena površina zglobne kosti sjajila blijedoplavim sjajem ispod “prugasto” raspršenog osvjetljenja. Kuhinjski je stol bio od žute borovine, bio je to klasičan komad namještaja. Rodgers se bio nadao da će ga jednom produljiti stolnim pločama i premjestiti ga u blagovaonicu. (Dok je razgovarao s Kenom zamišljao je kako prevlači dlanom preko njegove površine, iako se u zadnjih nekoliko godina drvo rasušilo postavši špranjavo – bio je to tipičan problem kod žute borovine.)

Rodgersovo troje djece bilo je u dnevnoj sobi, sjedili su oko kamina guleći mandarine i igrajući se s bebicom, njegovom unučicom. Posjetili su ga iznenada, tijekom odmora. Bila je to proračunata gesta potpore koja mu je kuću ispunila metežom.

Smrt njegove supruge nije bila iznenadna, no Rodgers ju je osjećao donekle iznenadnom, ne vjerujući potpuno, sve dok vjerovanje više nije bila stvar izbora, nego… zadano stanje. U njezinu je odsustvu shvatio da ga vlastita djeca plaše. Uletio bi u njihovu užurbanu konverzaciju, ponudio mišljenje ili osmišljenu “igru riječima”… dovoljno da se zadrži podalje od privlačenja na sebe sumnje da je očajan.

Ken je bio student farmacije koji se dovoljno razumio u antropologiju da se pretvara kako kuži stvar i njih su dvojica proveli večeru čavrljajući o Malrauxu i Veblenu i Dubeu. Rodgers je dvaput ispraznio svoju čašu s vinom. Kad je bio pijan bio je previše pričljiv ili prenaporan, a sad je bio i jedno i drugo.

“Prihvatili ste posao?”

“O, da. Naravno. Spakirao sam svoje knjige i ‘papire’ i zapalio za Newton i… držao sam predavanja dvaput tjedno. Bio sam plaćen stodevedesetpet dolara, plus ‘akademske beneficije’.”

“Stodevedesetpet!?”

“Plus akademske beneficije. Tih je dana to bio bogovski pos’o. Na faksu su imali bife i unutarnji bazen za plivanje! Sve je to bilo vrlo uzbudljivo – netko je zaposlio MENE. Taj prvi posao… znaš, jednostavno si sretan da si tamo. Ništa ne uzimaš zdravo za gotovo. Još to nisi naučio.”

Rodgers je posegnuo rukom prema svojoj čaši s vinom. Nije uspijevao dokučiti da li mu mladić prisilno povlađuje ili mu tek ugađa. Nikad mu nije išlo tumačenje reakcija. To je bio prepustio Connie.

“U to je vrijeme na Newtonu bilo razuzdano. Sve se odvijalo po ‘općoj suglasnosti’ – studenti su uvijek oko nečeg protestirali trčeći uokolo goli. U svakom slučaju, jedne noći, otprilike dva mjeseca nakon što sam stigao tamo, zazvonio je telefon. Bila je subota kasno navečer i bio sam na zabavi i ustvari, bio sam napušen, ustvari… napušen da nisam znao di mi je glava.” (Rodgers se opalio zamišljenim batom po glavi.) “To je bila još jedna karakteristika Newtona – uokolo je kružila neka jako dobra trava. Jednostavno, činilo se da je ima posvuda. Pokontao sam da zove Connie, ali glas koji je bio na vezi… bio je to jedan glas koji nisam nikad prije čuo, taj duboki, službeni glas. ‘Bok Alex’, rekao je. ‘Ovdje Joseph Van Buskirk. Jako mi je žao što vas zovem tako kasno.’ Mislio sam si – ‘ko je Joseph Van Buskirk? Ime je zvučalo tako poznato. ‘Kao što sam rekao, Alex’, rekao mi je taj Van Buskirk, ‘žao mi je da Vas smetam kad ste doma…’ Rekao sam mu: ‘Sve je u redu…’ Mozak mi je ubrzano mislio: Van Buskirk, Van Buskirk… Onda me strefilo – dekan faksa! Dekan Van Buskirk. Taj totalno ‘Wall Street’ tip čovjeka! ‘Bojim se da će mi trebati vaša pomoć u jednom iznimno neugodnom zadatku. Jedna od vaših studentica, Mary Martin, doživjela je automobilsku nesreću. U ovom slučaju doista ne postoji izbor.’ Rekao sam: ‘U kojem slučaju nema izbora?’ A on je rekao: ‘Trebamo vas da identificirate tijelo.’

O, Bože dragi, mislim, bila je to nekakva žestoka trava koju sam popušio. Prilično jaka. Razgovor s Connie bih uspio odraditi. Možda sam želio porazgovarati s njom, ali ovo je bilo suludo. Dekan je rekao: ‘Problem je, Alex, što ne možemo obavijestiti najbližu rodbinu bez da netko identificira tijelo. Nismo željeli zamoliti nekog od njezinih prijatelja, vidite, takve situacije mogu biti emocionalno vrlo teške. Nije bilo nikog drugog koga bismo mogli pozvati, uistinu. Ona je bila tek brucošica. Vi ste njezin mentor. Ona je čak i pohađala jedno od vaših predavanja.’ Rekoh: ‘Jutarnje predavanje.’ On je na to totalno skočio: ‘Onda, Vi je poznajete? Mogli biste je identificirati?’ Rekoh: ‘Znam kako izgleda.’ Dekan reče: ‘Bit ću do vas za petnaest minuta.’

Isuse! Što je to značilo… bit ću do Vas? ZAR JE IMA U PRTLJAŽNIKU AUTOMOBILA? Ne… to je značilo da će me morati odvesti nekud. Morati ću s njim ući u auto i morati ćemo se odvesti nekud… u mrtvačnicu! Morati ću se s njim odvesti u mrtvačnicu. Kako bih identificirao tijelo, mislim, tako mi je radio mozak. Sve vrlo zbrčkano. Ustvari, pokušavao sam dokučiti hoću li biti sposoban ‘ostati u komadu’, jer ako neću… znaš, ako zbog nečeg izgubim hladnokrvnost pred njim, ili ako on skonta da sam napušen, mislim… to je to! Nema više zaposlenja. Moja je karijera upropaštena. Znaš kako mozak može podlijeći utjecaju trave, ta paranoja.”

“Čekajte malo”, reče Ken. “Nije li ona kod sebe imala osobnu? Zbog čega su trebali vas?”

Rodgers je slegnuo ramenima. “Ne znam točno. Nikad se nisam raspitao oko toga, mora da je to bio zakon, da netko tko je poznavao žrtvu mora pogledati tijelo ‘iz blizine’… Sve što sam ja znao bilo je da je dekan želio da budem tamo. Mora da je to bio nekakav državni zakon.”

Rodgers je srknuo vino. “Živio sam u toj maloj kamp-kućici van grada, na selu, koju sam unajmio za šezdeset dolara mjesečno, uključujući komunalije. Ako si možeš predočiti… tiho mjestašce. Mirno. Oko pet minuta kasnije začuo sam taj auto kako se zaustavlja na šljunku. Bilo je to jako prerano. Znaš, kad netko kaže ‘petnaest minuta’ obično misli ‘pola sata’. To se podrazumijeva, zar ne? Zaista, osjećao sam se zaskočenim iz zasjede – ne kažeš nekome ‘petnaest minuta’ i onda se dovezeš nakon pet minuta. Možda ne bih bio spremniji ni za petnaest minuta ili pola sata, no barem bih imao šansu prilagoditi se toj pomisli, umiti se, oprati zube. Možda je i prošlo petnaest minuta, no nije se tako činilo… Zatim sam ugledao ta svjetla u boji kako rotiraju pred mojim prozorom – taj auto koji se parkirao bio je POLICIJSKI automobil!

Sad sam stopostotno znao da sam otpušten – dekan će parkirati svoj Rolls-Royce dok me murjaci budu odvodili, jel’ tako? Čulo se kucanje po vratima i smrznuo sam se, jednostavno – smrznuo. Bilo je kao u onim filmovima u kojima možeš čuti sat na zidu kako otkucava. Tik-tik-tak. Samo što ja nisam imao sat. Prošla je možda minuta i evo još jednog kuc-kuckanja, ovo je bilo glasnije. Kakvog sam izbora imao? Ustao sam i otvorio vrata i… dekan Van Buskirk bio je tu, taj golem, debeo muškarac u crnom kaputu. Na licu mu je bio taj vrlo zabrinuti izraz, vrlo ‘Walter Cronkite’ i u ruci je držao nešto, kunem se Bogom, na trenutak sam pomislio da je to kosa kakvu ima smrt! No, bio je to samo kišobran. Iza njega je bio murjački auto i padala je kiša i… on je gledao u mene, a ja sam gledao u njega. Mislio sam da je mogao namirisati travu. To me brinulo. Ni on ni ja nismo se pomaknuli oko… sekunde. On se nešto kao naginjao unutra s tom svojom ‘republikanskom’ facom gledajući kroz i oko mene, a ja sam mozgao kako ću ovo objasniti Connie… svojim starcima… ‘Trebat ćete nešto toplije od ovoga’, rekao je konačno. ‘Ova noć je hladna.’

I uzeo sam kaput i obukao ga, pa smo zajedno izašli van i ušli u taj auto u kojem su već bila tri murjaka. Bili su to državni policajci s onim uglancanim crnim visokim čizmama. Sva su trojica sjedila tamo ne rekavši ni riječi. Smjestio sam se na stražnje sjedalo između državnog policajca i dekana, a još su dvojica bila na prednjim sjedalima i… bio sam obeznanjenonapušen i… išli smo identificirati tijelo Mary Martin. Mislim – sranje!”

Ken reče: “Zbog čega svi ti murjaci?”

“Ne znam. Poslije sam mozgao o tome. Ne bi li jedan bio dovoljan? Zašto sva trojica? No, eto, bili su tamo. Nijedan od njih nije pozdravio. Onaj koji je vozio pokrenuo je motor i odvezli smo se. Još sam bio ukomiran. Ne možeš zamisliti užasnije mjesto da me smjestiš. Policajci su promatrali moju odjeću. Traperice i nekakav tip kožne jakne s resicama i moju frizuru… Znali su što sam počinio, u to sam bio siguran. ‘Nadam se da vas nisam probudio’, rekao je dekan. ‘O, ne. Ocjenjivao sam neke testove’, rekao sam. ‘U subotu navečer?’, reče dekan. Zazviždao je i murjak koji je sjedio pokraj mene ispustio je prigušeni cerek. Tu je nastao čudno neugodan trenutak, no dekan je glatko prešao preko toga. ‘Alex, moram se ponovno ispričati zbog neugodnosti. Morati ćemo krenuti prema mrtvačnici i završiti s tim. Trebali bismo vas vratiti doma za manje od sata.’ Rekao sam: ‘Naravno.’ Rekao je: ‘Cijenim vašu dobru volju.’ Rekoh: ‘Naravno, samo mi je žao što je neophodno…’ Policajac koji je vozio (mora da je bio narednik), reče: ‘Prokleta šteta, eto što je to. Ti klinci. Rizici kojima se izlažu.’ Pogledao je u mene u ogledalu retrovizora. ‘Ne vjeruju da se to može dogoditi njima.’ Rekao sam: ‘Što se dogodilo?’ ‘Solo-saobraćajka. Vani na četrdesetiprvoj. Vozač je pio. Izgubio je kontrolu nad vozilom. Odletio je u jarak. Suputnica, ta cura, Martin, izletjela je kroz automobilsko staklo u drvo. Slomljen vrat. Mrtva od udarca.’ Upitao sam: ‘Što je s vozačem?’ ‘O, on. On je dobro’, rekao je policajac. ‘Kakva makljaža’, rekao je policajac do mene. ‘Gadna makljaža. Totalni pokolj’, rekao je treći policajac.” Rodgers je zastao posegnuvši rukom prema svojoj čaši s vinom, a zatim je razmislio i odustao.

Iz druge je sobe mogao čuti sina kako se pekmezi nad bebicom: “Kakva curica radi takve stvari? Kakva bedasta curica?” Njegov je sin bio očito obeznanjen. Nije uspijevao maknuti ruke s malene. Nazivao ju je: janješce. Ljubavi mojeg života… Nosio ju je uokolo u glupavo smiješnoj spravi – nosiljci koja je pridržavala njezina leđa priljubljenima za njegov trbuh, tako da joj je tijelo visilo pred njim, glavica joj se čudno cimala. Rodgers je mogao čuti sina kako je zaigrano kvakao dok joj je u susjednoj sobi mijenjao pelenicu.

Odmah po dolasku njegove su kćeri (naravno) prebacile malenu u njegovo naručje, te su gestikulirale rukama kao da miješaju salatu… To je značilo da bi on trebao s njom uspostaviti odnos… U tom je činu bilo nekakve prikrivene agresije – Rodgers se osjećao kao da je stavljen na kušnju. Vidiš li sad, poručivale su mu kćeri, život se nastavlja.

Ali, novorođenče je u njegovim rukama bilo nepomično poput otvrdnule štruce kruha. On je promrmljao jednu ili dvije čudnovate riječi. Kao da je osjetila njegovu nelagodu malena se promeškoljila s alarmantnom žustrinom. Rodgers se pobojao da će je ispustiti, na trenutak je zamislio kaos koji bi uslijedio… Bebica je počela hroptati, zatim je zaplakala, desni su joj bile ružičastosjajne poput sićušnih ružičastih oblutaka. Njegova se snaha pojavila istog trenutka ekspresno izvukavši dijete. “Samo je gladna”, rekla je njegova najstarija kći i svi su se s tim složili. Rodgers se ipak čitavom tom epizodom osjetio poniženim. ON nije bio Connie.

Ken reče: “Murjaci se nikad ne mijenjaju.”

Rodgers je kimao potvrdno. “Aha. Jednostavno su nastavili u tom stilu. Ustvari, laknulo mi je. Zavalio sam se i držao sam gubicu začepljenom. Dekan je buljio kroz prozor u kišu. On je bio zrihtani gospon, no izbliza si mogao skužiti da je kao klinac imao akne. Imao je takve ožiljke. Dlanovi su mu bili savijeni na krilu, a ramena su mu bila napeta. Pretpostavljam da je i on bio uplašen.”

“Mora da vas je to otrijeznilo.”

“Ne baš”, reče Rodgers. “Misli su mi nadolazile prebrzo. Ono oko čega sam najviše brinuo bilo je to da bih u nekom trenutku mogao početi pričati… znaš, zbilja se otkvačiti i početi baljezgati. A onda je bilo moguće da ne bih mogao prestati. Znaš kako se to može dogoditi?”

“Jasno”, rekao je Ken.

“Već sam bio paranoičan. Na primjer, bio sam siguran da su policajci znali da sam se napušio, ali bili smo zarobljeni u toj čudnoj situaciji – što su mogli reći? Počeo sam razmišljati o tome što će se dogoditi sljedeće, predočavao sam si stvari, kovao planove… doista! Dovest ćemo se do pogrebnog zavoda…”

“Nije li bila mrtvačnica?”

“Ah, točno, bila je. Ali, nekako, tijekom zamišljanja to nije bilo ono što sam vidio.” Rodgers se nasmiješio, a zadebljanje na kraju njegova nosa se zarumenilo. “Ono što sam ‘vidio’ bio je taj… pogrebni zavod u gradiću… osvijetljen iz unutrašnjosti… nekako kao jedna od onih Hopperovih slika. Ušli bismo, a tu bi bila ta zagrijana dvorana s cvijećem i vijencima i… stvarima… Onda bismo ušli u drugu sobu, nekakvu vrstu kapelice s crkvenim klupama da bi ljudi mogli sjediti i podignutim podestom da bi mogli držati govore. I tamo bismo mogli pričekati nekoliko minuta i mogli bi nas poslužiti kavom. Zatim bismo se zaputili u tu stražnju sobu, a to bi bilo mjesto na kojem drže ljesove. Sva bi tijela bila uredno obučena, a Mary Martin bi dovezli na kolicima i ja bih spustio pogled na nju (ležala bi u tom ružičasto tapeciranom lijesu) i kimnuo bih potvrdno i – to bi bilo to. Neprekidno sam vrtio taj scenario kroz glavu – dvorana, kapelica, kava.”

“Koja je ono Malrauxova teorija? Asimilacija smrti?”

“Da. Asimilacija smrti. Prilagodbe koje činimo, koje pokušavamo učiniti. Time mora da sam se bavio”, rekao je Rodgers. (Za trenutak je “vidio” Connie, vidio ju je onakvom kako je izgledala kad je ušao u njezinu radnu sobu – ležala je pod dekom, lica zaostalog u voštanu izrazu krvi koja nije cirkulirala.)

“Koliko ste dobro poznavali studenticu?” upitao je Ken.

Rodgers je zavrtio glavom proučavajući svoje dlanove na rubu stola. Želio je još vina, no strahovao je da bi ga prolio. “Mary Martin? O, jedva da sam je uopće poznavao. Bila je tiha cura. Tiha. Izgledala je pomalo poput one glumice, one u ‘Ljubavnoj priči’. Zgodna. Tamnokosa. Ali tiha.”

U drugoj je sobi razgovor zamro. Bilo je tu samo povremeno pucketanja vatre koju je još ranije potpalio njegov sin. Rodgers je zaboravio kako se otvara otvor dimnjaka, i oko toga je istrpio ponešto nježnog zadirkivanja. Sad je osluškivao vatru, zavalio se i zurio u narančaste sjene koje su se slijevale po dovratku između dvije sobe.

Na njegovu je predavanju Mary Martin progovorila samo jednom, no bio je alarmantno ponukan da pronađe sjećanje na taj “incident” koji je još uvijek bio itekako oživotvoren. Rodgers je predavao o plemenu Ik, afričkom plemenu proslavljenom među kulturalnim antropolozima zbog svojih “minornih društvenosocijalnih veza”. Mary Martin je bila u zadnjem redu gdje je obično sjedila. Postupno, kao potaknuto golemim trudom, njezino je blijedo lice poprimalo mimiku uznemirenosti.

“Mislite, oni jednostavno ostavljaju jedni druge da umru?” zahtijevala je.

“Često da.”

“Čak i rođake ili prijatelje?”

“Bojim se da da.”

Mary Martin je zavrtjela glavom zabuljivši se u njega kao da je on na neki način bio odgovoran za njihovo ponašanje. Rodgers je pokušao omekšati svoj pristup: “Istina je da pleme Ik predstavlja ekstrem, ‘uvredu’ našem ‘konceptu suosjećanja’, no svaka se kultura ravna u skladu s onim što je Mead označavao kao ‘akumulaciju ljubavi’. Svi mi odlučujemo o tome za koga si možemo ‘priuštiti’ da nam do njega bude stalo”. U biti, MI odlučujemo koga ćemo voljeti. Činimo to svakodnevno, bez da uopće razmišljamo o tome. Može nam biti žao osobe, no to ne znači da ćemo odabrati brinuti o njoj, voljeti je. Možemo prolaziti pokraj nje svaki dan bez razmišljanja. Ako je bilo tko od vas bio, na primjer, u Meksiku ili Indiji zna da je nemoguće ići bilo kuda bez da prosjaci mole za pomoć, ljudi koji su doista potrebiti.”

“Ali, to je drugačije”, rekao je drugi student. “To pleme o kojemu govorite.”

“Ik.”

“Da, Ik. Oni ostavljaju vlastite rođake da umru. Roditelji ostavljaju svoju dje-cu!”

“U nekim slučajevima da. Znam da je to potresno. No, to je način na koji oni moraju živjeti. Oni žive u ekstremno negostoljubivom okruženju i moraju donositi teške odluke kao što je odluka koga si mogu priuštiti voljeti. Katkad otac ili majka odluče da hrane ima dovoljno samo za njih dvoje, ali ne i za djecu. Ili odluče da je dijete previše bolesno da bi o njemu brinuli i, da, oni budu napušteni. No, to nije okrutnost. Možda… slabost, ali ne i okrutnost.”

“Tvrdite da nije okrutno ostaviti dijete na… taj način?”

“Ne. Ono što kažem jest da pleme Ik… ustvari, svi mi, posjedujemo tek ograničenu količinu ljubavi, ograničenu količinu ‘unutarnjih zaliha’ iz kojih možemo crpiti svoju ‘djelatnu ljubav’. I u nekim slučajevima neki ljudi odaberu… odaberu voljeti sebe, ili voljeti jedno drugo… više od svoje djece.”

Mary Martin je sjedila na začelju dvorane. Vilica joj je odvisila. Rodgers je nastavio “izvlačiti stvar”, no ostatak predavanja bio je promašaj. Osjećao se nadglasanim, osuđen tupim prezirom njezina zurenja.

Ken je pročistio grlo. Netremice je zurio u Rodgersa. “Jeste li dobro?”

“Da. Naravno.”

“Jeste li željeli dovršiti svoju priču?”

“Moju priču?”

“Aha. Jeste li uopće identificirali tijelo?”

“O da, da. Gdje sam stao? U autu? Dobro. U autu s dekanom i policajcima, je li tako?” Rodgers se nagnuo prema vinu, pa se potapšao po obrvi. “Vozili smo se neko vrijeme, to znam. Zatim je automobil pristao iza te zgrade (bila je to ciglena prizemnica s betonskom rampom i ulazom. Za trenutak sam pomislio – mora da se radi o nekakvoj obvezi koju jedan od policajaca mora obaviti, jer bio je to očito stražnji ulaz. Parkirališno je mjesto bilo neasfaltirano. Dekan je rekao: ‘Hajdemo s tim svršiti’, i izašao je van. I murjaci su izašli. Pogledao sam kroz prozor i vidio sam te jasne ‘prstenove’ svjetla koji su se probijali kroz ulazna vrata i u središtu tih ‘prstenova’ na vrhu rampe bila su kolica na koja se stavlja tijelo, a na vrhu je bilo… tijelo… to bijelo tijelo ležalo je tamo… izgledalo je vrlo sitno. Dekan se sagnuo nabivši svoje golemo lice na prozor i rekao: ‘Jesi li spreman sinko?’ Izašao sam. Policajci su se nagurali oko mene kao da sam ‘osumnjičenik’ ili nekakva ‘velika faca koja zaslužuje zaštitu’ i natjerali su me da se uspnem po betonskom povišenju do ulaza i… spustio sam pogled…”

“Isuse”, reče Ken.

“Isuse. Točno tako.” (Bilo je to užasno maltretirajuće, to što je bio zamoljen učiniti! Sad je to mogao uvidjeti. Kakva je prava imao bilo tko, čak i napuhani, stari dekan Van Buskirk uvući ga u to? On je bio mladi novak koji je imao lijepu zaručnicu… On baš nije bio puno godina stariji od svojih studenata! Bila je subota. Kasno navečer. On je sjedio doma ne čineći nikakvo zlo, čekajući da ga ona nazove, da joj čuje glas… On nije imao nikakve veze s bilo čime od… ovog.

Osobito se prisjećao kako je sve bilo osvijetljeno… kako je bio natjeran popeti se po rampi, poput osumnjičenika!)

“Spustio sam pogled. Bila je u groznom stanju. Totalni pokolj, kao što je to sročio policajac. Ostavili su je tamo golu, moglo se vidjeti jedno od rebara, njegov vršak, kako se probilo prema van. Oči su joj bile sklopljene i sjećam se da je jedan od nadređenih posegnuo rukom prema dolje i… rastvorio ih, a istim takvim pokretom privukao joj je vilicu, jer, vidiš, vilica joj je bila slomljena i labavo je visjela; učinio je to kako bih je mogao prepoznati. Drugi nadređeni reče: ‘Je li ovo žena koju poznajete kao Mary Martin?’ Nisam mogao progovoriti. Kimnuo sam potvrdno i okrenuo sam se, no onda je taj isti nadređeni rekao: ‘Žao mi je gospodine, potrebno je da budete potpuno sigurni. Možete li, molim vas, pogledati ponovno?’ Počeo sam osjećati mučninu. Nije se radilo o krvi. Krv su očistili, no postojala su… ta mjesta na kojima si mogao vidjeti mast, te duboke, žućkaste usjekotine, i njezino lice… mislim… morali su ga DRŽATI NA OKUPU! Nisu mi pružili nikakvu priliku za prilagodbu, to je bilo zeznuto. Bilo je to samo: van iz auta, uspni se na povišenje i… da ili ne.”

“Isuse”, ponovi Ken.

“Gledao sam i gledao u nju, u tu mladu djevojku misleći: to je ona. Ona je mrtva. Ona se neće povratiti u život. Ali, nisam mogao doista povjerovati u to, ne emocionalno… nije se potvrdilo…”

“Mora da ste se na neki način štitili.”

“Da, naravno.” Rodgers je kimnuo potvrdno. (Pokušavao se prisjetiti zašto je počeo tu priču. Vjerojatno je mislio prenijeti ugođaj mladenačkog entuzijazma, taj osjećaj… “mogućnosti” koji pripada mladima. Samo… On se nije osjećao tako, prije da se osjećao… baš suprotno.) Prešao je prstom ispod ovratnika svoje nove dolčevite, poklona “njegovih cura”. Kap znoja okrznula mu je rebra. Kako je njegov dom postao tako bezbožno vruć?

Ken je rekao još nešto o policajcima i njihovim degutantnim postupcima. Rodgers je slušao svoju djecu koja su bila pred vatrom iz kamina. Bila su zabavljena malenom. Njegove su kćeri valjda po stoti put primijetile koliko sliči Connie… štoviše, trenutak prije večere oni su nahrupili pred njegovu radnu sobu i klafrali o sličnosti – ista okrugla bradica i visoko čelo… Nije li to bilo… ne baš pametno? Rodgers se nagnuo preko svojeg stola osjetivši otkucaje bijesa koji su krvavo nabijali iza njegovih očnih jabučica. Zamislio je…da je umarširao u hodnik i rekao im ono što je doista mislio: da dijete, sa svojim obješenim obrazima i debelim usnama izgleda k’o mali židovski gangster!… Da je gotovo očekivao da joj iz kuta njupalice proviri cigara!

U ovakvim trenucima nije priželjkivao ništa više od mira prazne kuće, svršetka tih “uljudnih iščuđavanja” na koja su ga silila njegova djeca. Bilo je za očekivati da će im se on uskoro pridružiti, da će pronaći svoje mjesto pokraj njih, svojih dviju kćeri i sina s novorođenom kćerkicom, no znao je, (a bez osobite želje za tom spoznajom), da im ne bi silno nedostajao ni ako bi ostao sa strane.

Nije se radilo o tome da on svoju djecu ne voli. Volio ih je. Fotografije su bile posvuda, fotografije s onom vrstom ispravnih osmijeha, (ili gotovo “ispravnih”). Samo, uvijek se osjećao obeshrabren zahtjevima njihove ljubavi, crvenozajapurenim cmizdrenjem i prljavim ručicama, a kasnije zahtijevajućim, upiljenim pogledima i nadurenim protestima… Connie je bila ta kojoj je prepustio istinsku brigu i ona je bila ta koja se morala provlačiti i usklađivati između njega i “svijeta njegovih nesnalaženja”…

Mogao ju je čuti, nježno pjevušenje njezina glasa dok je stajala pokraj štednjaka pjevušeći pjesmu od Beatlesa, onu o srebrnom čekiću. Da je Connie bila s njim tamo u Newtonu, znala bi kako riješiti situaciju s Mary Martin, kako poništiti njegovu paniku. On ionako ne bi bio napušen da je ona bila tamo. Ili, možda se uopće ne bi ni javio na telefon. I kad bi noćas bila tu… on bi bio s njom u susjednoj sobi… s njihovom djecom… bili bi zajedno. Ona je bila ta koja je omogućavala takve stvari izmamljujući iz njega osjećaje koji su ga… približavali biti…

Ken je zavrtio glavom. “To je munjena priča”, rekao je. “Luda.”

Rodgers nije rekao ništa. Mislio je odgovoriti, no otkrio je da nije u stanju… osjećaj nije bio baš ” kao da se utapa”, više… ” kao da je zrak isisan iz njega”. Bio je zarobljen potrebom da zdere sa sebe svoju novu dolčevitu, osjećao je da bi mu to moglo olakšati disanje, ohladiti mu kožu, no, jedva da je pogledao po stolu u nadi da će tamo pronaći vodu.

“Mi bismo se najvjerojatnije trebali pridružiti ostalima, zar ne?”, reče Ken.

“Da, naravno.”

Mladić je ustao, nekako je čudno odmahnuo i izašao. Odsutan duhom Rodgers je načuo raspravu u drugoj sobi.

“Gdje ste bili?” upitao je njegov sin Kena, a Ken je nešto promrmljao i društvo se nasmijalo.

“Možda bismo ga morali nagovoriti da češće pije vino”, rekao je njegov sin.

Zatim je društvance porazgovaralo o planovima za idući dan – kasna užina, posjet nautičkom muzeju. Malena je počela plakati, pa je prebačena mamici da se napapa. Na trenutak je nastalo mumljanje. Rodgers je znao da je njegov nedolazak primljen na znanje.

Ti posljednji mjeseci bili su tako tihi. Djeca su bila otišla, utonula su u grozničavoubrzane živote i bila su istinski zatečena majčinom bolešću, (a možda su se i bojala umiješati u njegovu bol). Ovu zadnju godinu iskazali su se kao vješti u “razmjeni tišine za tišinu” – njihovi su razgovori zadržavali ukočenost i bili su pomalo isprazni. Oni su ga potaknuli da se zapita: je li ovo sve što pruža očinstvo?…Ili sam JA nešto propustio?

Connie je bila strahovito tiha. Jutra je provodila kraj suncem ispunjenog prozora, posjednuta u svoj omiljeni stolac za ljuljanje, a popodne bi spavala u zamračenoj prostoriji. Kretala se promišljenim pokretima osobe koja se nada da će… “pomračiti patnju”. Rodgers je promatrao kako se sušila. U njezinoj se prisutnosti osjećao sitno i nekako… kao bez kostiju.

U trenucima u kojima je to bilo neophodno (poput onih nakon terapija) namještao je jastuke i govorio ispravne riječi, samo što su ti postupci donekle imali… ” efekt umanjivanja neprirodnosti njegove brižnosti”… Poznavajući njezinu strast prema suncu psovao je sive jesenje dane sve dok ne bi osjetio kako mu je grlo izderano.

A onda… radna soba. To popodne u radnoj sobi. Prethodnog se dana dobro držala, pojela je sve svoje krumpiriće, čak i jedan ili dva zalogaja piletine. Ujutro je ugledao na njezinu licu tračak boje. Pronaći je takvu – ukočenu i bez daha, ruka joj je bila pritisnuta po bijelu obrazu… ON se jednostavno… “ugasio”. Samo su telefonski pozivi, (a kasnije i posjet njegova susjeda) omogućili da se stvari pokrenu prema naprijed.

Njegova su djeca jedno po jedno ulazila u kuhinju sve dok nije bio “opkoljen”. Sad su bili ovdje – njegov dobroćudni sin i kćeri, ispitivali su “što nije uredu”, a njihovi su glasovi svi brujali izvodeći dječju pjesmicu: jesi-li-dobro-jesi-li-dobro-tata-u-čemu-je-problem-tata-što-je? Pokušavao im je reći: nemojte se bojati, ali nije mogao. Shvaćao je da je njegova “očinski zadana uloga” osigurati izjavu koja će ih razuvjeriti, svladati plimu tuge koja im je u ovom trenutku svima prijetila… i samo ga je taj problemčić s disanjem sprečavao… nedostatak daha…

Rodgers je sklopio oči kako bi se smirio. Bebica je cmizdrila, a Ken se ispričavao, i netko je milovao njegovu jadnu, staru, ćelavu glavu, a najmlađa, Amy, čak je i plakala… Osjećao je da se ruke polažu po njemu – jedan par, pa još jedan. Vrelo prijanjanje prstiju njegove djece. Oni su bili dobra djeca (i više nego li je on to zaslužio), jer… unutar njih živjela je neka spona s njom… i ta je spona bila ono u što je polagao svoje nade…

A morali biste priznati – bio je tu popriličan metež. Puno plakanja, puno buke i mogao je osjetiti kako su se njegova djeca zbila oko njega, a u blizini je čuo bebicu koja je sad plakala… i mora da je posegnuo rukama prema njoj, (ili je na neki način nagovijestio tu svoju želju, jer netko ju je smjestio u njegovi krilo). Rodgers je otvorio oči. Pospanim je okicama zurila uvis u njega, sićušnu je šakicu oslobodila iz povoja i pritisnula je po svom obraščiću. Rodgers je proučavao složenost njezina lica i ruku, i malo se uspravio, a zatim je tiho rekao: “Zašto ti šašavi ljudi tako puno plaču? Možeš li mi ti to reći? Zašto svi tako puno plaču, malena curice?”