Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

POBJEGNI OD MENE MOJA BLJEDUNJAVA LJUBAVI

 

Bilo je to tik prije mojeg tridesetog rođendana. Bio sam na postdiplomskom studiju, izgubljen u vremenu i prostoru. Nisam imao pojma zašto. Nitko od nas nije znao. Bili smo nevjerojatno elokventni “fah idioti s dvije lijeve noge”, mogli ste nas gurnuti u bilo kojem smjeru, a mi bismo se spoticali zauvijek. Ponekad bi se tijekom zime u uspavanim hodnicima moja savjest razjarila podsjećajući me da sam blagoslovljen srećom. Drugi put poželio bih da cijelu zgradu pretvore u sklonište za beskućnike, ali tog dana o kojem pripovijedam bilo je rano proljeće. Stabla kraljevske kruške se rascvala, cvjetovi su nalikovali tisućama sićušnih bijelih košarica od grudnjaka. Bio sam vani ispred odsjeka komparativne književnosti, zakeljio sam se za Leggeta promatrajući studentice. Bili smo maglovito svjesni njihovih međusobnih različitosti – uglavnom su imale preplanule listove koji su promicali pokraj nas.

Zdesna, žena je ušla u moje vidno polje. Imala je najbucmastije obraze koje sam ikad vidio. Oči su joj u kutovima bile sužene (kao “uštipnute”), a ispod njih su se isticali plavi podočnjaci. Izgledala je kao da nije spavala godinu dana. Sve druge žene (kojih sam se mogao prisjetiti) u usporedbi s njom izgledale su suhonjavo, grubo i prenapadno. Stidljivo je mahnula Leggetu.

“Sviđa ti se ta, je li?” rekao je.

“Tko je ona?”

“Skupa slušamo predavanje iz francuskog.” Legget je ugasio cigaretu. “Poljakinja, mislim.”

“Kako se zove?”

“Ne znam”, reče Legget. “Ne priča baš puno.”

Tijekom idućeg tjedna hodao sam uokolo naklapajući o Poljakinji. “Znate mene”, govorio sam. “JA ne buljim. Nisam tip koji bulji.”

To je manje-više bila istina. Negdje oko dvadesetpete sinulo mi je da ženska ljepota nije zahtijevala bilo kakav dodatni poticaj i kompliment s moje strane. Ženska je ljepota sasvim dobro “egzistirala sama po sebi”. No, ovu ženu nisam mogao izbiti iz glave. Legget je postavio dijagnozu seksualne zanesenosti.

“Ne mogu li jednostavno iskusiti… estetski ugodan doživljaj?” rekoh. “Kao… ugledati neku rijetku vrstu koju bih mogao vidjeti jednom i nikad više u životu?”

“Poštedi me”, rekao je Legget.

A zatim… ONA je stajala na sredini Avenije Summit, ozareno blistajući učahurena u smećkastu vjetrovku. Izgledala je elegantno i poput križanca dvaju životinja – glava joj je izgledala poput lavlje, tijelo je bilo labuđe.

Tijekom večere zagrcnuo sam se zalogajem piletine – to bijaše tek za početak. Izgubio sam se na putu do kina. Zagubio sam novčanik i morao sam otsprintati doma da uzmem gotovinu. Zakasnili smo na projekciju filma dvadeset minuta (britansku intelektualističko-srcedrapajuću melodramu) i sjedeći u zamračenoj dvorani pokušavali smo dokučiti tko će skončati zbog “zle kobi”, a tko zbog “sudbe ljute”. Većinu vremena proveo sam njuškajući Bashu, bacajući pogled po njezinu profilu… prsti su mi bili masni od kokica.

Psiholog-amater iz mnoštva vjerojatno će osjetiti znakovitost izgubljenog novčanika: subjekt je podsvjesno odigrao maštariju u kojoj se “ogoljuje od vlastitog identiteta” kroz snažnu, egzotičnu ljubav. A na što bih ja odgovorio: možeš si mislit’.

Bio sam pohlepan za ljubavlju toliko zemljotresnoveličanstvenom da bi mogla satrti moj život u prah i pepeo. Uglavnom, sve veze koje sam izgradio u posljednjih pet godina neslavno su propale: ljubavne veze, prijateljstva, poslovne veze. Jedan me frend okarakterizirao kao hodajuću katastrofu. Drugi je predložio izraz emocionalna atomska bomba kao eventualno bliži srži problema. One pojedince koje ne bih uspio zastrašiti i otjerati uspio sam odbiti stanovitim omalovažavajućim primjedbama. Bio sam svjetski prvak u kategoriji “započinjanja potmulotihih zavada”. Ja to, naravno, nisam vidio na taj način. Ljudi su me ponovno i ponovno razočaravali. Nikad mi nije sinulo da sam JA tražio odbijanje, da sam režirao drame uvijek “friških negodovanja” kako bih si odvratio pažnju od starijih i bljutavijih obrazaca nošenja s tugom i boli.

No, to nije priča koju sada pripovijedam. Nitko osim onih koji su plaćeni ne želi doista slušati vaše ljigave naricaljke o preziru prema samome sebi. Ono što želimo jest neiskreno-slatkorječiva balada o “ljubavi razorenoj nesrećom”, a što je, uostalom, krajnji izraz prezira koji gajimo prema sebi.

Njezino je puno ime glasilo Basha Karolina Bereza. Prekrasno je izgovarala svoje prezime, poput španjolske svetice. Bereza. Na ruskom to znači breza. Pomislio sam na Frosta: blijedo drvo – brza vatra. Došla je iz Katowica, industrijskog grada na zapadu Poljske. Nadala se da će postati prevoditeljica. Engleski je bio peti jezik koji je govorila. Zamislite, imala je i smisla za humor. Ispričala mi je storiju o večeri sa studentskim pročelnikom na svečanom banketu u čast dobrodošlice stranim studentima koji su bili na razmjeni.

“Donijeli su mu odrezak”, rekla je. “Nisam mogla vjerovati njegovoj veličini, Davide. Bio je poput automobilske gume. Svi su za trenutak ušutjeli i točno u tom trenutku okrenula sam se prema njemu i rekla: ‘Vi imete jaaako veliku mesinu’.”

Ova priča me oduševila, njezina blentavo komična primjedba na “mušku stvar”. Basha je znala što je kurac! Razumjela je veličanstveno benignu smijuriju na koju su se na kraju krajeva svodili svi kurci. I ta ideja, koliko god nevjerojatna, dovela je do ideje da bi ona mogla dirati moj kurac.

Jeli smo kod mene. Sjedila je tamo za mojim stolom elegantno režući piletinu. Pripovijedao sam storije o svojem životu koje su sugerirale (na daleko manje profinjen način nego što sam pretpostavljao), da sam ja fenomenalan frajer. Uzeo sam njezin tanjur i odnio ga u sudoper. (Nisam li bio razoružavajuće emancipirani tip “muškarca za ženidbu”?)

Ustala je. Iskoračio sam pred nju… dopustio sam svojoj faci da se istegne prema naprijed… Ona je “odstupila” munjevitim sitnim korakom ustranu. Usne su mi šeprtljavo proklizile bočno po njezinom obrazu. Vani je s drveta otpao češer opalivši po krovu prigušenim udarcem, kao da time stavlja točku na temu poljupca.

Kasnije, stojeći ispred njezinog studentskog doma rekoh: “Hoću li ikad dobiti šansu da te poljubim?”

Napučila je usne poput konobara kojem je ponestalo najpopularnijeg jela na meniju. Svjetlo se pokraj nje slilo u isprepletenim šarama. “To je tako… američko pitanje!” Ispričala mi je o nekom kretenu iz Finske u kojeg se zatelebala u prvom semestru. A sad se vraćala u Poljsku i osjećala se previše ranjivom… (činilo se da joj se izraz plete oko jezika) za… ve… zu. Na što sam poželio odgovoriti: vezu? Kome treba veza?

Bila je to jedna od prednosti zrelijih godina – bio sam odbijen dovoljno puta da sam shvatio da obazrivost ne donosi bogate plodove u postupku kontinuiranih seksualnih nagodbi. Sve u svemu, više izgleda je imao karakter pun vrlina… Možda ste se i mogli osloniti na karakter pun vrlina, no frajer poput mene (frajer sa svojim predivnožestokim bijesom, svojim “tipičnoameričkim manifestom sjebane sudbine”)… JA nisam imao namjeru uzmaknuti zbog malo moralne obazrivosti.

“Naravno”, rekoh. “Nadam se da možemo ostati prijatelji.”

Basha je osjetila takvo olakšanje zbog mojeg otmjenomilostivog nenagovaranja da mi se podala. Trebala joj je pripomoć goleme boce jeftinog sauvignon blanca koji joj je nestajao niz grlo šalicu po šalicu dok sam ja promatrao oprezno i zaneseno. Činilo se strahovito važnim da ne učinim ništa što bi je izbacilo iz takta. Polagano i naočigled moja se kuhinja zahajcala na obećanju fizičkog kontakta. Ne mogu se sjetiti niti jedne riječi koju smo razmijenili. Postojalo je samo vino, moja šutnja, njezina usta koja su prijanjala po rubu šalice… lagano mljackavo povlačenje donje usnice prema i od površine tekućine… njezin bijeli vrat koji se istezao prema gore i spuštao.

Poljubili smo se i ona se nasmijala uvukavši usne. Zubi su joj bili donekle zatamnjeni, kao kad bi naglo zagrizla u pepeo. Nikad nisam vidio tipično slavensku fizionomiju lica u toliko približenim segmentima. Kad se smijala obrazi bi joj se povukli uvis poput neobično gracioznomasivnih glečera i oči bi joj se pretvorile u “mongolski” ukošene proreze. U izrazu namrštenosti lice bi joj se premetnulo u oličenje mliječno bijele mrzovolje “tatarske princeze”. Čak i tijekom mirovanja i neosjetljivosti lice joj je izražavalo snažne emocije koje sam ja povezivao s istinskom ljubavi za koju sam oduvijek znao da je iznimna i sudbinski osuđena na propast, te malkice stilizirana.

Osjećao sam njezinu ugodnu punašnost i vlažnost kože ispod garderobe. Bili smo na mojem madracu, trgali smo odjeću. Imala je uska ramena, sićušne pupoljkaste grudi, ruke i trbuh bili su joj potkoženi salom nalik na dječje.

Vodili smo ljubav (ili smo se pojebali?). Obavili smo onu aktivnost u kojoj su se naši “strateški” dijelovi uklapali i rasklapali puno, puno puta u paničnoj seansi (deset minuta ili tako nešto) dok nije zajecala tak! tak! Potom se srušila ostavši mirna. Tijelom se prilagodila mojim pokretima i progovorila je samo jednom pred zoru (dok sam joj rukom prelazio uzduž bedara) izjavivši: “ja sam tako vlažna”. Tada sam znao, točno u tom trenutku – Basha je bila poslana da me izbavi od potmulih neprilika mojeg života. To nam je, kako će se pokazati, bila najvažnija zajednička stvar – sklonost prema drskom bijegu pred stvarnošću i pred mitom o “okrutnoj sudbini”.

Ugledao sam je na drugoj strani ulice. Ruke su joj stršale iz crvene haljine s uzorkom bijelih točkica. Tkanina je bila zategnuta, napeta oko guze. Prišla mi je i poljubila me. Mogao sam namirisati trulastopušački zadah njezinih usta. Zadah njezinih usta me uzbudio! (Zar ne postoji ništa što se u ranim danima ljubavi ne može proknjižiti kao fetiš?) Otišli smo u shopping centar da bismo u posljednji trenutak kupili darove. Basha je kružila po paviljonu uzrujavajući se oko remena, bočice losiona, crveneći se prilikom ispitivanja prodavača. Bila je nervozan kupac (a što sam ja prokontao da je znak njezine otuđenosti od rituala shoppingiranja). Imao sam čitav asortiman bezveznih ideja o životu u Poljskoj koje su mi kloparale po glavi. Maglovito sam znao da su se Poljaci odvojili od Sovjetskog bloka, no još sam uvijek zamišljao sirotinjska geta – beskonačni redovi, prazne police, tupolika izraubana lica omotana maramama. I moja sirota Basha zarobljena usred tog sirotinjskog prostakluka! Stao sam iza nje pozivajući prodavačice: “Jednu ovakvu! Dajte dva komada! Zašto da ne? Imate li ovo u crnoj boji?”

Naša je veza bila svrstana pod “idi mi dođi mi” koketiranje što nam je omogućilo da se dopisujemo bez velikog pritiska. Basha je bila izvrsna osoba za dopisivanje. Zacrtala si je da će mi poslati svoje seksi fotografije – moja omiljena fotka prikazivala ju je dok se naginjala prema kameri žvaleći cigaretu, maskara joj je bila razmazana, kosa raščupana… “Bondova djevojka na svršetku dugotrajnog vodka partyja”.

Tog sam se ljeta ušlagirao, sjeo na svoj trijem i pokušavao dokučiti kamo su svi otišli. S druge strane ceste dečki sa zviždaljkama vodili su trening u ljetnom kampu nogometa za djevojke (koji sam mogao promatrati ako nisam baš napadno buljio). Djevojke su bile slatke i nespretne. Nedostajala im je osnovna stvar u sportu – sposobnost da se otme, suprotstavi i nogama obori na zemlju, ali noge su im uživale u očijukanju s ovim temeljnim potezima.

Ja sam trebao pisati dizertaciju. Automatska telefonska tajnica bila je neprijatelj. Često bih se na povratku iz dućana ili grčke zalogajnice gdje sam uzimao večeru za van zabuljio u crvenu nulu koja je samozadovoljno treptala i tresnuo bih aparat. A onda jednog dana bila je tu poruka.

“Bokjasmdajmenazov…”

Kad sam joj uzvratio telefonskim pozivom Basha je istog trena željela znati hoće li me ikad više vidjeti. “Prekinula sam sa svojim dečkom”, rekla je.

“Kakvim dečkom?”

“Nije važno”, rekla je. “Imam ferije krajem lipnja.”

Na Varšavskom aerodromu Basha je dotrčala, oči su joj bile suznomutne boje lješnjaka, suknja joj je isticala kukove i bila je strahovito prelijepa za mene, za moje špičasto lice i kokošastu građu tijela. Osjetio sam, (kao što sam često osjećao), golemu pogrešku u životnom proračunu, iako se ona stisnula uz mene postigavši da se usred tog jadnog aerodroma s plastičnim šalterima i laganim smradom osjetim potpuno promijenjenim… od sebe samog… Osjećao sam se poput heroja.

Pronašli smo jeftini hotel i prijavili smo se kao suprug i supruga. Basha je obavljala “pregovore” dok joj je službenica namigivala.

“Ona misli da sam kurva”, rekla je u liftu. Nasmiješila se, za trenutak desni su joj ocrtale mokrasti osmijeh. “Možda ja jesam kurva.”

Zalupila je vratima naše sobe razdrljivši mi gumbe na šlicu. Vidio sam takve stvari na filmovima… ponadao sam se da je to pokazatelj neobuzdane strasti. Samo, bio je to prvi put da sam bio uvučen u iskustvo “životinjske požude”. Bio sam toliko gladan fizičke ljubavi da smo preskočili sentimentalnoljigavu gradaciju intimnosti. Čak nismo skinuli majice.

Basha nije željela “imati posla” s klitoralnom stimulacijom, kompliciranonezgodnim pozama i ekstatično glupavoupiljenim pogledima. “Stavi-ga-unutra” bio je njezin lajtmotiv. “Dopusti-mesu-da-priča-priču”. Lice joj je poprimalo izraze gumenaste maske. Preuzela je obrazac ponašanja luđakinje iz horror filmova – spremne da si čupa kosu i nabacuje se fekalijama (a što je meni godilo kao što je godilo i njezinim unutrašnjim mišićima koji su se grčili u serijama kontrakcija).

Sunce s prozora obasjavalo je glazuru od znoja na njezinim malenim bijelim grudima. Kukovi su joj se njihali.

“Dobro svrši”, rekla je. “Svrši dobro u moju pičkicu.”

“Reci mi…”

“Sad. Sad, sad, sad.”

Poslije joj je tijelo izgledalo poput nečeg što je more otplavilo na obalu.

Basha je posegnula prema dolje pa me uhvatila. Rekla je: “Imaš veliku mesinu.”

Nasmijao sam se.

“Zbilja”, reče.

“Prilično sam siguran da imam prosječnu mesinu”, rekoh.

“Ne”, rekla je. “Sjećam se prvog puta kad smo bili zajedno… kad sam prvi put vidjela to sam pomislila.”

Proučavao sam joj izraz lica tražeći nekakav znak prepredenosti, ali prepredenost nije bila njezin stil. Ona nije govorila o seksualnim detaljima na isti način na koji bi o tome mogla govoriti Amerikanka, a izgledala je prilično ozbiljna u svojoj procjeni. Kao da je moja veličina bila stvar koju je smatrala osobnom. Ego mi se divlje kovitlao po visinama. Ima li ičeg što muškarac priželjkuje više od toga da bude pohvaljen po pitanju vlastite “velike mesine”?

Basha se nije sjećala svojeg oca koji je umro kad su joj bile dvije godine. On nije bio ništa doli zamagljenomutna figura na fotografijama na kojima je Bashin nos sličio sićušnoj strelici. Bashina prva ljubav – njezina jedina velika ljubav koliko sam mogao zaključiti – bio je njezin očuh Tomas, nježni matematičar koji je obožavao Bashinu majku.

“Što se dogodilo s njim?” rekoh.

“Umro je kad mi je bilo osam godina”, rekla je. “Na povratku s konferencije u Njemačkoj. Na cesti je bilo snijega.”

“Moj bože”, rekoh. “Tako mi je žao.” Pružio sam ruku prema Bashi, no ona je skliznula do ruba kreveta i ustala. Postavila se prema meni s čuđenjem.

“Nek’ ti ne bude žao. Jedva da se sjećam.”

U Krakovu smo otišli pogledati palaču, no bila je zatvorena zbog obnove, pa smo odšetali do drugog kraja trga. Turistički ured organizirao je festival narodnih plesova. Namršteni tinejdžeri plesali su ukrug u seljačkoj odjeći. Basha je nosila ljetnu haljinicu lepršavoširoku oko nogu i sandale s otvorenim prstima. Razmišljao sam o svim djevojkama u ljetnim haljinicama i pokušavao sam shvatiti zašto mi je jedino stalo do toga da promatram Bashu.

Vodili smo ljubav u našoj sparnoj pansionskoj sobi, sapunali smo jedno drugo pod tušem,… a zatim smo se vratili na trg da osjetimo povjetarac po svojim udovima (koji su bili bolni na tajnovitim mjestima), da promatramo zvijezde na tamnoj podlozi noći i razgledamo štandove s oslikanim jajima i sanducima s cigarama. Kafići su bili otvoreni, plohe stolova obasjavala su treperava svjetla svijeća. Zapanjila me moja staloženost.

“O čemu razmišljaš?” upitala je Basha.

“Noći”, rekoh. “Predivnoj noći poput ove.”

Stegnula mi je ruku i nagnula se kako bismo se poljubili. Oči su joj bile kristalnozelene i potpuno ozbiljne. Tihim, gotovo posramljenim glasom rekla je: “Davide, želim otići u Ameriku i izgraditi zajednički život s tobom.” Ruke su joj drhtale. Disala je otežano. Morao sam se podsjetiti da je sve ovo strahovito stvarno.

“Da?” prošaptala je. “Što ti misliš o tome?”

Nisam li došao u Poljsku u nadi da će biti postavljena upravo ovakva molba? Ne sanjamo li svi mi o ovakvim molbama u osobnom “kraljevstvu vlastitih žudnji”? A ipak, bilo je nečeg razočaravajućeg u toj izjavi. U jednoj rečenici, bez upozorenja, Basha je dokinula “sezonu lova”, podastrla se pred mene prisiljavajući me da postupim ispravno na temelju obećanja koja su proizlazila iz mojeg ekstravagantnog žestokog čina zavođenja. Osjetio sam kako mi se srce para.

Nas dvoje idealno smo se poklapali u vezi na daljinu koja se sastojala od uvrnute računice zbroja fantazija i zakidanja na fizičkom kontaktu. Pisali smo dugačka pisma prepuna žudnje i vatrenostrastvene tuge. Usavršili smo umijeće izražavanja nostalgije – izvukli bismo najdelikatnije trenutke iz klupka stvarnog iskustva i pribrajali im nove žudnje. Nemogućnost realizacije naše ljubavi smatrali smo dokazom njezine veličine.

Eto tako. Božić u Poljskoj. Katowice su me se dojmile kao sirotinjsko mjesto po svim očekivanjima. Muškarci su po uličnim kutovima prodavali šarane komadajući nožem ribu dok im je krv natapala pregače. Za to su vrijeme njihove supruge prošvercavale kavijar. Svi su izgledali bezvoljno i bili su obučeni poput sirotinje. Ulični nogostupi završavali su u muljavom blatu.

Basha je živjela sa svojom majkom, no obje su bile na poslu. Ostavila mi je ključ od stana. Njezina je zgrada bila dio glomazne “panelak” gradnje u sovjetskom stilu. Fasada je bila nairšena, pet katova betona zapečenih čađom, stubišta su opako bazdila po pišalini.

Njezina je soba bila veličine zatvorske ćelije: krevet za jednu osobu, ormar, stol na kojem su moja pisma bila uredno naslagana u jednom kutu. Iznad kreveta Basha je postavila našu fotografiju na kojoj se ljubimo na uglu ulice u Krakowu. Sâm sam snimio fotografiju držeći kameru jednom rukom dok sam je glasno dozivao u zagrljaj. Bijela put Bashina obraza bila je razvučena preko ruba slike, vjeđe su joj bile sklopljene, usne namještene za poljubac. Fotografija je bila zamagljena, kao da je zabilježeni pokret bio strelovito brz, ili kao da je čitav trenutak bio… san. Vani je snijeg padao poput konfeta, topeći se i nestajući na pločniku. Svaki put kad bih začuo tapkanje ženskih cipela tijelo bi mi se napelo.

Basha je napokon bez daha uletjela u stan, oči su joj bile staklaste. Nakratko me strefio trenutak paraliziranosti zbog oduševljenja – sva je ova divota ustvari moja?

Ruke su joj kliznule ispod moje veste. Njezin jezik (koji je imao okus po pepermintu) dotaknuo je moj jezik. Basha me stjerala u svoju sobu. U zraku se osjećala slatkasta trulasta natruha mirisa njezina tijela. Ispustila je grandiozan uzdah dok sam prodirao u nju. Kakva drama! Bilo je to kao da sam kurcem uskočio u predstavu na Broadwayu.

A kasnije, opran i oriban iza ušiju sjeo sam za Berezin stol za ručavanje najevši se do sita riže garnirane kiminom i komada pržene jetre. U stanu se pojavila i mamica, rumena od hladnoće (i kako će se pokazati, solidne količine vina).

Ona je bila zgođušna ženica širokih obraza s odvažnim izrazom na usnama. Bashino se lice ozarilo. Odmah je bilo jasno da ih je vezivala jaka ljubav, kako to majke i kćeri ponekad postanu povezane bez da ih ometaju potrebe muškaraca.

Stajao sam, a mamica me odmjeravala. Mogao sam vidjeti Bashu koja nas je promatrala, disanje joj se usporilo. Mamica mi je stegnula ruku objavivši na svojem drhturavom engleskom da joj je drago da me upoznala. Zatim me povukla u traljavi zagrljaj, a Basha se nasmijala povukavši me natrag na svoju stranu, zadirkujući mamicu na poljskom, jeziku koji mi je iz ustiju Bashe i njezine majke uvijek zvučao poput bujice brzih i razigranih šapata.

Što mi je bilo činiti? Stajati tamo i biti lijep? Bila je to tajanstvena prednost ljubavi prema ženi iz strane zemlje – od mene se zahtijevalo vrlo malo.

“Popit ćemo watku”, rekla je mamica.

“Vodku”, reče Basha.

“Vod-ka“, detaljno se ispravila mamica.

To! Vodka s bitter tonicom i eksanje s limunom. Ispijanje iz dubokih čaša, a kasnije u maminoj sobi šljivovica iz bićurina. Nas troje bili smo šćućureni u podnožju njezina kreveta. Nije bilo drugog mjesta za sjedenje. U njezinoj su se sobi ukalupili krevet za jednu osobu, polica s knjigama, mala komoda za garderobu.

Mamica je bila jedan od onih pušača čiji su pokreti bili toliko smireni i uvježbani, toliko sami po sebi razumljivi da im je čin pušenja postajao produžetak osobnosti. Sviđala joj se marka cigareta zvana Petit Ceours čija je kutija bila ukrašena sićušnim sivim srčekima. Same cigarete bile su tanke poput štapića lizalice. Mamica je mogla utamaniti cigaretu u šest uvlačenja, iako ih je često ostavljala da izgore nepopušene. Pepeo je gradio obrise elegantnih zmija. Činilo se da uživa u ideji pušenja jednako kao i u samom činu.

Basha i ja odvezli smo se tramvajem do središnjeg trga na kojem se nalazila šminkerski obnovljena kaldrma i napadne otmjene zgrade renovirane novcem stranaca i obojene u nijansama glazura za torte. U tim su se zgradama smjestili klubovi, restorani i trgovine odjećom namijenjeni, naravno, turistima, ali također i novoj klasi ambicioznih ljudi čiji su predstavnici bili Basha i njezini prijatelji koji su naučili prvu lekciju buržujskog ponašanja – stjecanje materijalnog bogatstva zahtijevalo je do nekog misterioznog stupnja to da se osoba ponaša kao da je uistinu već bogata.

Posjetili smo nekoliko klubova, zadimljenih mjesta ispunjenih starim pop pjesmama i mladim ljudima koji su se trsili biti “skulirani” po američkom kulturalnom modelu – budi ironičan i glumi da se dosađuješ. To me rastužilo, no alkohol je pomogao u omekšavanju moje tuge. Pomogao mi je da se ušaltam s više elegancije u svoju ulogu Bashina “super Amera”.

Završili smo u nekom hotelskom predvorju. Basha je bila tu pokraj mene. Smijala se. Druge žene, turobne i lijepe, promatrale su me. Trusio sam čašu za čašom držeći zdravice na lošem francuskom i pjesmom sam zavodio Bashu solidno izvodeći Elvisa Presleya. Neki je frajer iz džepa izvukao staklenu lulu.

“Haš“, rekao je. “Hašiš.”

Popljugao sam nešto i od toga. Naravno, ja sam bio zvijezda. Zvijezde piju. Zvijezde puše.

A onda… bili smo vani na razlembanoj kaldrmi… ispod mrljama zamrljanog mjeseca… Basha se skutrila u mojem naručju. Točno u tom trenu sve se na njoj činilo savršenim – njezini obrazi, način na koji je usnama frfljala samoglasnike, njezina novootkrivena dekadencija, bijelo tijelo. Bila je emocionalno nedokučiva i to je bila istina, ali… nije li to bio samo dio misterije privlačnosti? Nije li nedokučivost na neki način bila temeljna bit privlačnosti?

To da smo vodili ljubav skužio sam samo po usisavajućem osjećaju u donjem dijelu svojega tijela – mokrom, usisavajućem zadovoljstvu. Tijekom većine naših noći skutreno bih se omotao oko nje ljubeći joj kožu na leđima između lopatica. Donji dio ruke polako bi mi trnuo pod njom. No, sad se krevet nije činio dovoljno čvrstim, činio se više lelujavim poput oceana. Slankasti okus popeo mi se u grlo i oteturao sam u kupatilo. Tijelo mi se nadimalo i hroptalo. Pretpostavljao sam (kao što to čine svi neuvježbani pijanci) da se više nikad neću osjećati dobro. Daleko iznad svojeg tijela mogao sam vidjeti police sa preparatima za omekšavanje kože, Bashin omiljeni fen, najlonke su bile rasprostrte preko radijatora poput olinjale kože – slika i prilika pravog doma.

Začulo se kucanje na vratima. Basha. Basha je došla spasiti svojeg ljubavnika. Izborio sam se da stanem na noge i otvorio sam vrata. Mamica je stajala u svojoj kućnoj haljini. Treptala je. Bio sam gol. Penis mi se klatario. Slatkasti opojan miris puti njezine kćeri (koji je imao aromu naparfimirana i polizana tijela) ispunjavao je zrak između nas. Poželio sam se sagnuti i sakriti se iza vrata, no u tom bi trenutku takav pokret izgledao kao optužba.

“Ti si bolestan?” upitala je mamica. Pazila je da ne dopusti da joj se pogled spusti ispod razine mojih prsiju.

“Previše sam popio”, rekoh. “Vodka.” Pantomimom sam pokazivao ispijanje cuge “na eks” i u tom pokretu (dok mi se ruka podizala prema ustima i dok su mi se prsti približavali usnicama) postao sam (ustvari) svjestan svojeg kurca koji se bio podignuo pa spustio.

“Ti bi htio čaja?” rekla je mamica.

“O ne!” Položio sam dlan na trbuh. Mamica je pogledala prema dolje ne shvaćajući u potpunosti moju gestu, a pogled joj se tamo zadržao na trenutak, ma čak ni na trenutak – na brižan kratak polu-trenutak.

Koliko je prošlo otkad je mamica promotrila “mušku mesinu”? Pokopala je dva supruga i po Bashinoj procjeni više se nije bavila takvim idejama, no Basha još nije shvatila koliko je tijelo uporno u svojim zahtjevima. Srce može ugasiti svoj žar. Tijelo žudi bez prestanka.

“Ne čaj?” rekla je.

“Ne, hvala.”

“Okej”, prošaptala je mamica. Ponovno je zakoračila u hodnik okrenuvši se. Kućna haljina ocrtavala joj je meke rubove kukova. Imala je tijelo identično Bashinu, na kraju krajeva, bilo je samo postarano vremenom, majčinstvom koje je ubralo svoj danak.

“Oprostite što sam vas probudio”, rekoh.

Okrenula se prema meni, a lice joj je toliko brzo obasjalo svjetlo koje ga je raščistilo od sjenki da se učinilo kao da je fizički skočila prema meni. Sakrio sam se iza vrata – bio je to nesvjesni pokret. Moje pijano i sramežljivo tijelo jednostavno je tako reagiralo, a ipak, izraz koji se smjestio na mamičinu licu u tom se trenu činio neutješno tužnim. Zubi su joj se progurali kroz usne oblikujući izraz malenog lažnog osmijeha.

“To meni ništa ne smeta”, rekla je.

Dan prije mojeg odlaska mamica je provela pripremajući boršč. Prozori su se zamaglili od isparavajućeg mirisa luka prženog na kokošjoj masti, celeru, mrkvi, papru, jedva primjetnoj oporoj aromi cikle. Štos je bio u tome da ja još nikada nisam jeo boršč. S vremena na vrijeme uletio bih u kuhinju kako bih odlio čaj iz porculanskog kotlića koji je uvijek stajao strmo ukošen na uskoj polici između pećnice i sudopera. Zastao sam da vidim kako mamica izrezuje nožem crne točkice na krumpiru.

“Ona je žalosna”, tiho je rekla mamica. “Jesi ti žalostan?”

“Da”, rekoh.

Podigla je ruke uvis kao da time želi nešto poručiti, a vršci njezinih prstiju spustili su se i smirili na mojim jagodicama. Mogao sam namirisati prljavštinu i luk na njezinim šakama koje su bile prekrasne, ružičaste i otečene. Nadlanica je bila protkana venama.

“Da. Žalostan.”

Nakon večere pili smo vodku. Mamica je u kazetofon ubacila nekakvu narodnu muziku, a Basha me namjeravala podučiti osnovama polke. Zatim je mamica ustala sa stolca predavši mi svoje nježnije, mekanije tijelo koje se kretalo začuđujućom okretnošću.

A kasnije smo se potrpali u njezinu sobu. Mamica je ispod kreveta izvukla srebrnkastu zdjelu za punč koja je bila ispunjena obiteljskim fotografijama… I evo nje, mamice, na fotografiji otprije trideset godina na kampiranju brigade omladinaca – lijepa, ušminkana tinejdžerica u uniformi s beretkom na glavi. Oslonjena o moje rame promatrala me dok sam gledao fotografije. Izraz njezina lica neprekidno je naglašavao jednu te istu misao – to sam ja, mlada i prekrasna!

Bilo je i drugih fotografija koje mi je željela pokazati – Bashu koja je izgledala preslatko u bijeloj dječjoj pregači, ugniježđena u krilu svojeg očuha, boreći se sa snom krezubim osmijehom.

Mamica je položila dlan na moje bedro. Nagnula se prema meni. Na trenutak sam pomislio da će me poljubiti, da će njezine crvene usne kroničnog pušača potražiti moje usne, no prevario sam se. Osoba prema kojoj je posegnula bila je Basha. Fotografije su joj pale s krila. Slike njezine mladosti, majčinstva, njezine kćeri, muškaraca koje je voljela… Sve su se otkotrljale na sag izvrnuvši se u različitim smjerovima. Zdjela koja je služila za pohranu fotografija otkrila je pod jantarnožutim svjetlom prugaste mrlje s kojih se ogulio sjaj.

Basha je spuznula s kreveta i polegla se na podlaktice odgurujući guzu u zrak. Bila je poprilično pijana. “Sviđa ti se kako ovako izgledam?”

Trebao mi je trenutak da istisnem glas, a Basha se nasmijala onako kako bismo morali poželjeti da se nasmije svaka žena kad krivo precijeni da je “baš nastrana”, jer na kraju krajeva, od svake se geste može “dići želudac”.

“Hoću analnu ljubav”, rekla je oblikujući riječi tako da zvuče “francuski” i profinjeno.

Je li okrutno od mene da na ovaj način ponavljam njezine riječi? Bih li trebao lagati, učiniti ih nekako ljepšima, više… poetičnima? Ali, to je ono što je rekla. Ovo je oblik koji je u tom trenutku poprimila njezina žudnja. Ili je možda (a što je manje laskavo) naslutila moju potrebu za “poniženjem za pamćenje” koje je trebalo predstavljati poklon na rastanku?

“Jesi li sigurna?” rekoh.

“Stavi lubrikant.” Basha je uvukla maleni udisaj i gurnula je trticu unatrag. Zapešća su joj se utisnula prema dolje, ruke su joj se napele. Odupro sam se petom o radijator. Kralješci su joj se blago povili. Lice joj je bilo pritisnuto o sag , a vjeđe sklopljene. Smiješila se. Mogao sam čuti mamicu kako se, po običaju, pere u kupatilu prije spavanja.

“Trebali bismo prestati”, rekao sam.

Basha je odmahnula glavom. Ne, osjećaj je dobar, ali boli. Nastavimo s pokušajima…

Oko mene je bilo i drugih žena koje su se činile podobnijima za mene – nosile su široke pulovere, naočale nalik mojima i ručne satove koji su tika-takali. Samo, s njima nisam bio u stanju “konstruktivno komunicirati”. Zadnja stvar koju sam želio bilo je imati djevojku koja bi me doista shvaćala. Kad sam se već vratio u Sjedinjene Američke Države, to jest, kad sam se našao licem u lice s idejom da bi trebalo odrasti i urazumiti se, opet sam se prepustio zaštitničkoj iluziji o tome da sam veliki heroj koji se žrtvuje za ideale “ljubavi na daljinu”. Shvaćao sam da sam bio izmanipuliran. Ali… i to je bio dio ljubavi. Nedostajala mi je Basha. Nedostajali su mi njezini maniri sa starog kontinenta zbog kojih sam se osjećao sofisticiranim. Nedostajao mi je mamičin masni boršč i njezina dvosmislena žudnja. Nedostajao mi je njihov maleni topli stančić u kojem sam uvijek bio u centru pažnje.

Do svibnja su se Katowice preporodile. Zgrade koje su zimi bile prošarane sivim prugama s truleži bile su obrasle procvjetalim hibridnim hijacintama. Sunce je zapeklo blato u tvrdo prašnjavo tlo. Majice su vedro lepršale na užadi za rublje, a djeca su u dvorištima napucavala nogometne lopte. Obavijeni dugačkim sjenama parovi su u sumrak šetali trgom. Kroz širom otvorene prozore povjetarac je raznosio mirise piletine na žaru i prženih sezamovih sjemenki, kao i slatkasti vonj smeća.

A tek žene! Žene iz Katowica “oguljene” od slojeva odjeće bile su cicate, prozirnoblijede s vrlo širokim obrazima i velikim pospanotromim guzama. Bilo je tu tinejdžerica u opakim topićima s remenčićima, činovnica ukalupljenih u odijela od umjetne svile, studentica čije su zelene minice pucale po šavovima, mladih mama koje su gurale kolica. A tek cure koje su bile zaposlene u mesnicama! Bile su to cure čiji su se butovi i odresci znojili iza ostakljenih vitrina, čija je ljepota bila sakrivena ispod naslaga akni, cura koje su baratale s kvalitetnim podimljenim kobasama kao da pridržavaju debele muške “kobase” – bile su to oštre, rječite geste imitacije seksa.

Basha i mamica svakog bi jutra užurbano otrčale na posao, a ja bih ustao i pretvarao se da pišem. Šljakao sam na predmetu koji je po mojim spoznajama bio najopsežnija skica doktorata u povijesti akademskog obrazovanja – četristosedamdesetjedna stranica ne računajući fusnote. U podne bih si pripremio doručak od jaja, zaslađene slanine i rolada poprženih u tavi na masti. Zatim bih prilegao da ubijem oko slušajući dječje blebetanje koje se čulo s igrališta u podnožju zgrade. Sve je to bilo poprilično boemski. Pušio sam cigarete Walet (kutija je koštala osamdesetpet groša) koje su imale okus po klinčićima i dreku. Navečer sam s mamicom razgovarao o književnosti. Ona je na faksu bila studirala psihologiju i s proždrljivošću je pročitala Western Canon. Die Blechtrummel je utamanila poput slasnog zalogajčića. Dobacio sam prema njoj nekoliko svojih teorija – vratile su mi se prožvakane i temeljito zgažene.

Basha je više voljela televizijske serije koje su većinom bile inačice američkih sitcoma sinkroniziranih na Poljski monotonim zujavim glasom. Osim tijekom seksualnih susreta (za vrijeme kojih su se njezini tijelo i um činili prijemčivima za raznorazna iskustva) Basha je ostajala tvrdoglavo nedokučiva. Nije bila glupa ni plitka – svladala je pet jezika i svakog je govorila lijepo i tečno. Činilo se da ne postoji zvuk kojeg njezin jezik ne može proizvesti. Basha jednostavno nije vjerovala u dubinu svojih osjećaja.

No, čak je i naš veličanstveni seksualni život uvenuo zbog surovosti ponavljanja jednoličnog repertoara. Basha se prema meni odnosila po modelu kojeg poznavatelji bihejviorializma prepoznaju kao tehniku uvjetovanog ponašanja “pothranjivanja lažnih nada”. Željela je biti mažena, stavljana na pijedestal, milovana poput djeteta. Ako bih pokušao nešto više od toga tvrdila je da je sve boli ili da je umorna. Nisam to mogao shvatiti. Kamo je nestalo razvratno partnerstvo s početka naše veze?

Otprilike jednom tjedno uprizorio bih predstavu “pucanja po šavovima” utemeljenu na nekakvoj bezveznoj prethodnoj situaciji, te bih izletio iz stana. Neshvaćen i hrabar tumarao bih korovom obraštenim obalama rijeke Valia čiji su lepršavoklizeći valovi imali boju venske krvi. Pod tim bih se dojmom vraćao natrag prepuštajući se melemu Bashine okrutne nebrižne ljubavi koja je za mene bila poput plutanja u toplome moru.

Potkraj srpnja pronašao me (i stupio je sa mnom u kontakt) jedan stari profesor koji me poznavao iz mirnijih dana. Trebao je lektora za jedan semestar. Posao sam po sebi nije bio bogznašto, no njegova je namjera bila jasna – nudio mi je povratak u akademsku zajednicu, pristojnu plaću i dovoljnu količinu poštovanja da se ponovno posvetim svojem doktoratu.

“Što uopće radiš tamo preko bare?” rekao je.

Basha je ostala neuvjerena u moj odlazak.

“Nećeš otići”, rekla je. “Previše me voliš.”

Odbijala je zamisliti da sam imao i drugi život koji nije bio začaran njezinom ljepotom ogrubjelom od mučnih simptoma zrelosti i odraslosti.

“Možeš doći u Ameriku kao što smo razgovarali”, rekoh.

Bez obzira na njezine hrabre zahtjeve otprije godinu dana Basha o ovom planu nije rekla ništa. Umjesto toga prepustili smo se činjenici da tjedni prolaze, promatrali smo turobno sunce zbog kojeg su dani postajali sve duži. Sa stabala cedra otpadali su zaobljeni komadići kore rasipajući se po utrtim stazama po kojima smo išli na sladoled.

Uvečer uoči mojeg odlaska odveo sam Bashu u najšarmantniji bistro u Katowicama. Naručili smo pijetla u vinu i goveđu pečenku kuhanu u anisu. Ponadao sam se da ćemo posljednji put prošetati trgom, ali do kraja večere Bashina je put izgledala poput cementa. Jedva da je dotaknula jelo. Nakon što smo se vratili kući mamica joj je skuhala čaj i nagovorila je da popije aspirin i prilegne.

Završio sam s pakiranjem. Kad sam došao do kreveta Basha je buljila kroz prozor u raštrkane oblake. Lice joj je bilo poput eksponata kakvi se mogu vidjeti u muzeju na odjelu “prizori iz povijesti” – njezina je ljepota zračila snagom koja je mogla promijeniti povijest. Spavaćica joj se bila zadigla na stražnjoj strani bedara. Pomišljao sam da bismo mogli voditi ljubav – to je zamisao koju je moje drhteće tijelo sklono oproštajnim klišejima imalo na umu. Popeo sam se na krevet i sklupčao se oko nje s leđa, priljubivši joj se za guzu.

“Ovo je naša zadnja zajednička noć”, rekoh.

Basha je odmahnula glavom.

“Dušo”, prošaptao sam. “Molim te.”

“Nemoj”, rekla je nježno. “Ne.”

“Samo te želim voljeti.” Pritisnuo sam svoje tijelo o njezino. Bio je to pogrešan potez. Znao sam to, no u tom sam trenutku osjećao kao da osim seksa nemam ništa drugo na što bih se mogao osloniti. Naša veza – naša grandiozna drama napuštanja i ponovnog spajanja bila se istrošila. Bilo je vrijeme da naša tijela pomahnitaju u pokušaju spašavanja veze. Basha me (bez obzira na sve svoje načine izmicanja) pretekla u shvaćanju situacije. Shvatila je da se tijelom mogu samo izraziti želje. Seks ne može pobiti činjenice.

“Ne”, rekla je. “Ostavi me u miru.”

Kakva je to bila izjava – ostavi me u miru? Bili smo ljubavnici, ovo je bila naša zadnja noć. Buljio sam u Bashine duge vitke noge. Činilo se kao da joj koža blijedi sve više i više, kao da će nestati, ishlapiti na plahtama… samo JA još nisam želio da nestane… Rukom sam posegnuo prema izduženoj oblini njezina vrata. Basha je gorko zaplakala.

“Prestani”, rekla je. “Ne diraj me.”

“Zar to boli?” Pritisnuo sam prstima po toplim izbočinama mišića njezina vrata. “Zar ti činim nažao?”

Odjednom, Basha me počela mlatiti. Spavaćica joj se zadizala sve više i više do trenutka u kojem sam mogao vidjeti pukotinu između polutki njezine guze. Slatke bijele polutke su se napinjale, nježne dlačice i koža izgledale su tamno i plavkasto na mjestima gdje se koža namreškala. Znao sam što želim učiniti. Sve mi je bilo savršeno jasno. Zgrabio sam je za kukove.

Basha je laktom zamahnula unatrag, opalila me po ustima i sad sam mogao okusiti krv. Bio je to dobar okus, sladak i ispunjen aromom propasti. Basha se iskoprcala i ustala s kreveta. Mogao sam skočiti, otići za njom, učiniti bog zna što, no kroz zamućeno staklo na vratima mogao sam vidjeti mamičin obris koji kao da je lebdio točno ispred vrata.

“Pobjegni”, rekao sam. “Samo hajde, pobjegni.”

“Ti si onaj pravi…” zajecala je Basha. Otvorila je vrata i srušila se u majčino naručje. Njih dvije zastale su za trenutak tamo, zatim su otkoračale poput dva ranjena vojnika i čuo sam kako su se vrata mamičine sobe treskom zatvorila. Pričekao sam da mi se uspori ritam disanja, zatim sam otišao do sobe i stajao pred vratima. Mogao sam ih obje čuti kako šapuću na poljskom. Otvorio sam vrata, no nijedna se nije potrudila okrenuti se. Mamica je ispružila ruku i izravnala kompresu koju je bila položila po kćerinu čelu. Basha je dahtavo jecala na način na koji to čini dijete koje se bori sa snom. Šakom je držala rub mamičine haljine, a ja sam sad shvatio zašto mamica nije nikad prigovarala zbog moje prisutnosti u stanu – znala je da je Basha nikad neće napustiti, ostat će i nakon što ova epizoda završi.

Sat vremena kasnije mamica je izašla iz Bashine sobe. Bio sam u kuhinji, buljio sam kroz prozor u prazno dvorište u podnožju zgrade. Pristojno se nasmiješila i uzela cigaretu Petit Ceoura iz kutije pohranjene u kuhinjskom ormaru.

“Možda bi želio sendvič za put?”

“Hvala, ne treba”, rekao sam, no ona je rukom već bila posegnula u hladnjak, pa je izvukla hrgu sira i komad kobasice omotan folijom. Skinula je nož s magnetnog držača koji se nalazio iznad moje glave. Koža njezinih ruku bila je poput predivnog ružičastog papira.

“Basha spava?”

Mamica je kimnula potvrdno.

“Možda bih ja trebao spavati na kauču?”

Mamica je slegnula ramenima. Narezala je kobasicu i sir. Posložila ih je u slojevima po zaobljenom pecivu.

“Spakirao si sve svoje kofere?”

Kimnuo sam potvrdno. Mogao sam osjetiti oteklinu na povrijeđenoj usnici.

“Pretpostavljam da sam je možda povrijedio”, rekao sam. “Bio sam prilično ljutit. Znate već… jer moram otići i sve to… Oboje smo malo luckasti.”

Mamica je zurila u mene. Dim je lelujavo izlazio iz njezina nosa. Na kraju krajeva ona je znala da će doći do toga – muškarci su “likovi koji odu”, oni nisu pouzdani. Njihove ostale očaravajuće karakteristike – njihov novac i očaravajuće riječi i njihovi kurčevi… bila je to samo privremena… nadoknada za počinjenu štetu. Njezina je kćer napokon učila ovu lekciju.

Kasnije će biti tu još jedan cmoljavi oproštaj, bljedunjav zbog nada kakve se rađaju na aerodromima. A i poslije… bit će tu pisma i telefonski pozivi koji će utonuti u ispraznost, obećanja će biti sve mlitavija dok ne iščeznu kao i svi ostali kontakti. Basha nije bila tip osobe na koju si se mogao zakvačiti, nije bila tip cure koju bih, pripit od vina i pod dojmom noći, mogao nazvati u sitne sate kako bih se uvjerio da je još uvijek na neki način vezana za mene.

Postoji točka do koje dođeš, mislim ono… točka na kojoj postaneš samo nekakva loša stvar koja se dogodila nekom drugom.

“Žao mi je”, rekao sam. “Žao mi je zbog svega.”

Ali mamica nije bila ljutita. Na svršetku svega ovoga ni meni neće biti emocionalno lakše. I tako je mamica došla do mene zaobišavši stol i “ugnijezdila” me u svoj zagrljaj, a ja sam ukopao glavu u njezino poprsje koje je mirisalo po dimu cigareta i sapunu za rublje i tisuću skuhanih obroka… i počeo sam jecati… za Bashom, za mamicom, za svima nama koji patimo zbog stvari za kojima žudimo.