Kako sam živio u ritmu heavy metala | Steve Almond

SEZONA LOVA

 

Muškarac u baru zavodi ženu. Ovo baš nisu zlatna vremena za udvaranje, ali ON daje sve od sebe. Obrve su mu satima uštimavale pozu kako bi mu izraz lica bio cool. Njegov se glas (ugodan glas, kako mu je bilo rečeno, glas radijskog spikera) zadržava na njezinu imenu. ONA pije svoje treće piće i… ONA je ovdje s njim (zar ne?), a nije… negdje drugdje. ONA je napokon maknula sa svojeg krila torbicu koja je tamo čučala poput malenog psa čuvara.

Nalaze se negdje u centru grada… negdje u centru, negdje na nekom mjestu. Ostakljeni neboderi blješte poput prejakih svjetiljki, vlakovi podzemne željeznice izbacuju usput svoju “ljudsku prtljagu”, vjetar s jezera struji po betonskim plohama, a automobili izbacuju ispušne plinove. Spušta se sumrak. Njegovo ime je Bill, ili Mike, ili Chuck. Ona je Rachel, Liz, Michele (sa samo jednim “l”). Njezino je ime prelijepo, tako joj je ON rekao i sad se naginje prema naprijed, dovoljno joj je blizu da namiriše Clamato u njezinu dahu. Nada se da mu je nastup ležeran i odvažan. Poput Branda ili Valentina. ONA je promiješala svoju Bloody Mary s neobičnom pedantnošću kao da se gesta ocjenjuje. ON joj dotiče ruku samo vršcima prstiju…

Hoće li ONA pristati na užitak koji bi mogli izvući iz svega ovog? Njihova bi se tijela izdigla, pa slegla, otkrila se u bjeloputosti, izlučivala bi iz sebe vlagu i odradila bi seksualni repertoar po-svim-propisima?

I rukom i ustima ON je moli da sudjeluje u zamršenoj naelektriziranosti trenutka. Ovo dvoje, (ili drugo dvoje ljudi vrlo nalik ovima), srelo se već ranije na… zabavi u kostimima prije nekoliko godina. ONA je bila odjevena poput Salome sa sedam velova i crnim grudnjakom bez naramenica. ON je bio špiljski čovjek.

ONA je oborila pogled spustivši kapke iscrtane šminkom, progovorila je u maniri zločeste biblijske ljubavnice. ON je rekao unga-bunga-bunga. ONA je zavrtjela kukovima potaknuvši velove da zalepršaju. ON ju je zgrabio za kosu i odvukao ju je u mračnu sobu u zakutku kuće…

ON je poželio da je to učinio.

Ali zbog čega su ovo nepovoljna vremena za zavođenje? Zbog toga jer je zavođenje čin koji bi semiotičari nazvali znakom čije se značenje tijekom vremena redefiniralo. Ono što je jednom označavalo čin namjernog kršenja seksualnih običaja određene kulture, to je značenje pregazila i redefinirala napaljenost tijeka ljudskih seksualnih međuodnosa. Nije stvar u tome da “više ništa nije sveto”. Naprotiv. Više toga je sveto nego ikad prije jer više je ljudske privatnosti skriveno od javnosti. Privatnost je skrivenija no ikad. Ali zavođenje više ne cilja u smjeru bilo kakve prikrivenosti. Postalo je neizlječivo očito i otvoreno.

Žena iščekuje let avionom do Denvera. Usne su joj efektno narumenjene ružem, ukalupljena je u stilizirani crni kostimić s hlačama. No munje su se ražestile, a one budaletine iz odjela kontrole leta zadržavaju avione koji trebaju sletjeti. Kruže u zraku i sam bog zna koliko dugo će to potrajati, tako da se ONA uputila na jedno “žestoko kuliranje” u baru na terminalu. ONA je žena malkice starija od dojma koji ostavlja na prvi pogled. Ovisno o osvjetljenju izgleda prepredeno. Usidrila se u zamračenom kutku bara od tikovine pokraj muškarca u izgužvanom odijelu (još jednog zarobljenika okolnosti) i naručila je koktel.

ONI nisu cugoši, ali imaju višak vremena i… osjećaj povezanosti u zajedničkoj nevolji rezultira jenjavanjem ojađenosti. Izrečene su osude po pitanju prevrtljivosti njihove avio-kompanije, konobarevih dlaka na prsima, na zrihtanost osoba koje su komentirali… Zamjerke se redaju k’o po špagici. Zajedno slušaju gospođu, “grande damu” iz New Yorka, kako urliče u telefonskoj govornici, zvuči poput unjkavog mladunčeta koje je ostalo bez majke. ON je izrekao uglađenu primjedbu o tromosti osoblja službe održavanja.

Na zidu iznad njih je poster filma Casablanca, Bogie i Ingrid na onom nemilosrdnotvrdom šljunku, obavijeni ružičastom izmaglicom, očito je da se grče u krajnjem naporu ne bi li svojim nadanjima (koja sve više i više blijede) dali crtu uzvišenosti. A izvan bara u gužvi na udubljenom zidu iza aerodromskih mašina s rentgenskim zrakama parovi su zarobljeni u šablonama oproštajnih zagrljaja, odjeveni u odjeću za put, s frizurama za put i sjajilom za usne, žene su zamrljane, muškarci brižno paze na svoje “oproštajne erekcije”.

ON posjeduje stanoviti gangsterski šarm, gospodin Zgužvano Odijelo – široko lice zabačeno unatrag, nos za koji ONA zamišlja da je bio slomljen, bistre smeđe oči. Njegove su ruke goleme sa zgodnim ožiljcima. Na prstenjaku nema prsten nego izblijedjeli dio kože u obliku burme. ONA je naručila još jedan koktel. ON je odjurio potražiti informacije o terminima polaska (ON ima službene ovlasti da “izvidi-kako-stoje-stvari-u-Pittsburghu”…).

ONA je shvatila da joj ON nedostaje. To je čudno, a opet, nema drugog objašnjenja za ushićenje koje je osjetila kad je zamijetila NJEGA kako se provukao pokraj pokretne trake za prtljagu… njegove zgužvane hlače… i u njima njegove nabijene noge…

ON kaže: “Loše vijesti. Imam suprugu.”

Ili: “Samo ćemo jedno drugo povrijediti.”

Ili možda ipak: “Nema više odlaznih letova.” U ovom trećem slučaju njezina će ruka skliznuti na njegovo bedro kako bi guštala u osjećaju fantastičnog pomicanja mišića pod prstima – mesa koje očekuje daljnje upute.

Samo, ovo su stranci i prilika da se upucavaju dovodi ih u iskušenje bez misli o posljedicama koje će uslijediti.

Na zabavi u predgrađu koje je čuveno po skulpturama koje su izložene na otvorenom grupa kolega s posla razdijelila je među sobom crveno vino i vegetarijanski namaz. Oni se međusobno poznaju po modelu po kojem se poznaju današnji “moderni” suradnici – u maniri isforsiranog živahnog interesa za druge. Jedni su u braku, drugi su samci, a obje grupe međusobno su se prožele. Život previše ispunjen izborima i odlukama ostavlja ih u stanju neodlučnosti. Po kriterijima njihovih roditelja oni su uspješni, ali nedostaje im iskonska žestina koja bi mogla ojačati njihove želje i nade. Oni žive u stanovima i provode sate i sate na telefonu donoseći odluke – gdje jesti, koji film pogledati. Oni se upuštaju u veze koje, (baš kao i sve ostalo), ostavljaju dojam “ugovorenih sporazuma”. Oni su slabo upućeni u modele po kojima funkcionira osjećaj žaljenja.

U ovoj kategoriji zavođenje zahtijeva stanovitu količinu cool šarmiranja.

Geoff, muškarac koji će “odraditi ulet” sjedi na podu u središtu udobne dnevne sobe. Žena, Elena, sjedi iznad njega na kauču. Ima lice Modiglianijeva modela, povijeno na egzotičan način, izduženo i blijedo, očiju golemih poput telećih. U uredu je bilo špekuliranja oko njezinih grudi – bile su postavljene sumnjivo visoko – no, njega je više osvojila njezina punašna pozadina. Elenin dečko je u kuhinji. On je simpa frajer s golemim madežom na bradi. On ponekad napravi gaf (što se povezuje s njegovim provincijalnim podrijetlom), izrazi stanovitu neusklađenu žestinu u odijevanju ili sklopi “papazjaniju” boja. Geoffova djevojka (koja je na stubištu) je sofisticirana, spretno se služi urbanim dosjetkama i metaforama. Ona je besramna “zavodnica u praksi”. Isprva kad je Geoff počeo spavati s njom oduševilo ga je njezino žestoko prostačenje, način na koji je zahtijevala da ju se ispljuska. Odnedavno mu se njezina vatrenost čini zastrašujućom. Geoff pretpostavlja da su oni sretan par (sretni onoliko koliko su parovi skloni tome da budu sretni), no u Eleni postoji nevinost koja bocka njegovu taštinu, čini ga nervoznim zbog osobine koju on ne posjeduje. Elena je pripita i sklona je složiti se “da-je-tako”, a riječi su njegov saveznik. On usmjerava razgovor prema intimnim temama – masaži, piercingu na tijelu, želji za senzualnim doživljajima. Ona koluta očima.

“Mislim da ti znaš neke stvari…” kaže joj. “Gledam te kako se krećeš kroz ured i mislim da ti znaš neke stvari za koje većina ljudi ne bi ni pomislila da znaš.”.

Ona zakoluta očima.

“Toliko frajera priča o tvojim grudima. Sorry, nemam te namjeru dovoditi u neugodnu situaciju, molim te, nek’ ti ne bude neugodno… Tu je ta ljupkost zbog koje postanu znatiželjni. To je sve. Ne možeš ih kriviti zbog toga, ali ja mislim da oni ne kuže bit Elena. Mislim da je kod tebe bit u donjem dijelu tijela, tu je taj “funky”… Već ti neko vrijeme to mislim reći. Znam da to nije o.k., ali gledam te dok hodaš kroz ured, način na koji se krećeš i mislim si… nisam siguran da mogu živjeti samo tako, bez da znam kako ti razmišljaš…”

A ima i provincijskih zona u kojima svi o svima saznaju sve, kvartova koji su tijesno ugurani na kraj urbaniziranog dijela grada u kojima žive postdiplomci i nastoje oživjeti život u komuni. Svi su se poseksali sa svima i svi zajedno cugaju nadajući se da će alkohol i muzika povratiti osjećaj nekakvog glamura koji im je u prošlosti promaknuo, ili da će zamaskirati raskalašenost.

Nekolicina onih koji se nisu seksali samo su im “bili na teret”, našpanani i prkosnoponosni, nesputani takvim oblikom seksualnog spokoja – motrili su ostale kako se muče i znoje i zamišljali su njihove udove zapletene u ljudski lanac u kojem oni neće sudjelovati.

U tim sveprisutnim obmanama leži sjeme budućih zavođenja, no ono što će biti u budućnosti nije naš predmet interesa. Nas zanima sadašnjost, veličanstveno sad, trenutak erotskog preobražaja, raznovrsan poput izotopa… to je treperavi upitnik koji iščekuje da uslijedi uskličnik.

Dvojica vojnika, pripadnika američke vojske, došli su u oronuli noćni klub u Stuttgartu kako bi poslušali jazz. Nisu došli zajedno, oni su iz različitih postrojbi, nikad se nisu sreli. Klub je smješten u povijesnoj zoni grada, kilometrima je udaljen od krčmi u kojima njihovi kompanjoni trpaju u sebe litre svijetlog piva i masne kobasice, te broje šarene novčanice kako bi kasnije izvršili “desant na kurve” ovog pepeljastosivog, od sitne kiše mokrog grada. Tehnički gledano, na repertoaru ovog plavkastim svjetlom osvijetljenog kluba nije čak ni jazz – to je cabaret, muzička predstava banalno afektiranog predstavljanja sebe, pernatih stola, cilindara, čarapa od tila i droljavog makeupa, a i jedan i drugi vojničina cugaju u grču zbog nagovještaja raznih mogućnosti. Pijuckaju otmjenu cugicu, jedan drugog pogledavaju ispod oka dok im se u glavi roje pitanja. U predahu između dva čina onaj koji se zove Shane bio je ugledao onog drugog nagnutog nad šank, uniforma mu je bila uredno zataknuta u hlače, leđa su mu bila graciozno izvijena, grupe mišića ispod košulje pomicale su se mijenjajući oblik poput pustinjskih dina. Shane je zagrizao komadić leda i premjestio se kako bi mu se pridružio. Razgovarali su o tome gdje su stacionirani, što im spada u rok službe… na čudan način stvari su se počele razvijati. Rasvjeta je bila ugašena, popijena je još jedna runda pića i započela je još jedna serija scenske parodije – još se više šlagerskih melodija ustoličilo ispred crne samtane zavjese, bio je tu visoki tenor s nakeljenim brkovima i pjevačica koju godine nisu poštedjele, iako je (obojica su se s tim složila) kao djevojka sigurno bila ljupka.

Sati su promicali, a cuga ih je opustila i ubrzo su priznali u kojim su srednjoškolskim predstavama glumili, te su spontano ulijetali s pjevanjem lakonotnih refrena. Ura je bila blizu kraja radnog vremena, no glazbeni spektakl za kraj nadmašio je očekivanja i jednog i drugog vojnika. Ostarjela pjevačica bila je visoko na šanku pokazujući svoja opuštena bedra, a tenor je poskakivao od stola do stola s namontiranim kožnatim krilcima i dva vojnika odjednom su se našla u centru pozornosti s mikrofonom gurnutim pod bradu, bili su uhvaćeni zajedno u pjesmi, “provukli” su se smijući se kroz drhtavi refren pjesme Auf Widersahn kojom su dominirali stariji pjevači-pokrovitelji.

Shane se okrenuo prema svojem novom kompiću, udahnuo je vreli dah ispunjen željom… i jedino što je tad poželio bilo je to da bude sklupčan u zagrljaju tijela ovog stranca i da tako ostane cijelu noć.

To je ono u čemu je sadržan sav čar – noć. Bez noći, bez njezina požudnogladnog krajobraza, njezina napaljivog mošusnog mirisa i odvažnodrskog taloga seksualnosti – bez sveg bi toga oni pojedinci među nama koji su zaljubljeni pokupili svoje krpice i tiho (poput Longfellowih Arapa) iskrali bi se i otišli.

Upoznao ju je preko zajedničkog frenda i ONA je sad u njegovu domu, a ON joj priprema jelo, rezucka gljive i stavlja vodu za paštu da provrije. Sa svoje čaše za vino ispire prašinu iz kuhinjskog ormarića. Od televizijskih je kuhara naučio skuhati nekoliko jela koja je uklopio u skučenu rutinu svojeg života. Njegov posao konzultanta provlači ga kroz aerodrome, telefone, avionske letove, sastanke, bipere, hamburgere i kiselkasto usmrđena odijela, a ON ponekad sumnja da nešto propušta… Ne baš supruge, ili kćeri ili… kućno bilje, nego osjećaj da mu se tijelo realizira u interakciji s drugim tijelom. Noć na njega ima utjecaj, noć mu pruža uvid u tu potrebu, razmekšava je zahtijevajući da mu bude “isplaćena dividenda” u vidu nagrade za odricanja.

Ova žena u njegovu stanu je…što? Medicinska sestra ili profesionalna stenografkinja. Učiteljica klavira? ONA pokazuje strpljivost kakva se mogla samo poželjeti u nekim prošlim vremenima. ON je zamišlja kako putuje preko tvrtke Oregon Trail u običnoj dugačkoj haljini i… obavlja zadatke. Njezini su prsti čvrsti, izgledaju poduzetno. Tu je stanovita čvrstina već i u načinu na koji drži chardonnay – čašu je obuhvatila objema rukama. Pažljivo se naslonila na hladnjak. Čini se da joj je pogled želio uroniti ispod površine njegovih riječi kako bi dohvatio dublje informacije. ONA nije osoba o kojoj ON razmišlja kao o nekome tko je lijep. Tu su nedostaci koji u kontekstu njegova života (okružena modelima ljepote kakvi se nameću u reklamama) izgledaju poput iskrivljenja. Malkice izraženi predgriz. Ravna stražnjica. Mlohava koža na rukama. Nedostaci nisu sitni, a opet… tu je ON. Ponekad prije odlaska u krevet uhvati svoj odraz u ogledalu u kupaonici i ugleda odraz svojeg oca.

Oni su ovdje jer ju je ON pozvao. Noć se spustila obavivši ga, bila je to prva noć koju je proveo kod kuće nakon putovanja diljem SAD-a… i nešto ga je u žutom svjetlu uličnih svjetiljki ispred njegove zgrade ostavilo u stanju… zblesavljenosti. Prisjetio se da mu je njegov frend uvalio telefonski broj ove žene i da ju je izbjegavao nazvati misleći: mora da je očajnica. Nakon iduće dvije noći, kad ju je napokon dobio na telefon, ON je bio taj koji se osjećao poput očajnika, pokušavajući “odigrati igru” spontanosti i impulzivnosti.

ON nastavlja s rezanjem, a ONA si je dolila još vina i hoda kroz njegov stan kao da je u inspekciji. ON zna stanovite stvari o njoj: već je prije bila u braku, ima dijete koje ovaj tjedan nije kod kuće, istih je godina kao i ON. ON zna podatke o njoj. ONA je bacila pogled na hrpu njegove neotvorene pošte kao da ju je željela rasortirati, kao da mu baš potpuno ne vjeruje, ne vjeruje da će odvojiti nebitne reklame od pošte koja je bitna.

ON je spustio nož i nagnuo je čašu s vinom. Prestao je gutati kad je osjetio lagano peckanje po desnima. Izvukao je stopala iz cipela, prišao joj je s leđa i… tu je bio njezin vrat, toplina vrata. ON zna da je ovakvu gestu mogao izvesti samo sleđa, shvaća da se ovom gestom jednako tako prišuljao samome sebi kao što se prišuljao i njoj. Sklopio je oči, obuzela ga je nada.

Ili, na primjer, vjenčanja. U redu, zašto ne? Još ih upražnjavamo. Velike, šašave crkvene parade koje blješte od perlica ili običnih jeftinih konfeta razasutih po vlažnim travnjacima. “Ljiga-šmensi” fotograf, oznojeni zaposlenici tvrtke za ketering, ridajuće majke i odbačene “obiteljske crne ovce” koje su pokretom ruke pozvani natrag “u zajednicu”, orkestar čiji članovi nose leptir mašne, te nevjesta i mladoženja onemoćali od svih tih dobrih namjera. Sve se ovo stalno odigrava na svim tim mjestima – u San Leandru, Mount Kiscu i Wallingfordu i na rubovima predgrađa, iza župnih domova ili vani, u blizini bazena – djeveruše požudno bulje u djevere… puno su pocugali, kako se to već preporučuje na vjenčanjima.

“Tako je ponosna na svoju frendicu, mladenku”, rekla je ONA, a djever se složio s tim. To je nešto na što treba biti ponosan. Ona je tako prekrasna. Da. Nikad je još nisu vidjeli da tako zrači… Da. Predivno. A i mladoženja. Nije izgledao toliko visok na fotografijama. Koliko je visok? Dva metra! Vau.

ON razmišlja o momačkoj večeri, o striptizeti zvanoj Danielle između čijih je sisa njegov nos proveo kratak i uzbudljiv odmak od svakodnevnice. Bio je šokiran mirisom kože (poput mirisa kožnatih cipela i cimeta), te čvrstoćom kakvog-god-čudesa koje joj je sise pridržavalo visoko podignutima.

Pripita djeveruša (zbrčkanog lica, s kontaktnim lećama u boji, haljinom od šifona boje breskve i štiklama u istom tonu) – ONA nije Danielle. ONA je stvorenje u stvarnom, otužnom vremenu. Njezina golotinja ne može biti ni u kom slučaju nešto za što bi muškarci platili da vide, iako, kad su zaštićeni zidom “plaćene usluge” muškarci će gledati gotovo bilo koga.

Ionako, ONA je ovdje pred njim, nažderala se raviola s račićima i napila se šampanjca, ugutava podrige i među prstima frče šiške… ONA nema volje da “izvede manevar upucavanja”, može jedino otkriti svoje adute, dodirivati svoje tijelo na načine koji bi u njemu mogli potaknuti bezglasne, mimičke odgovore.

ON je u poziciji da može ležerno razmotriti ovu situaciju, može se laganini opustiti i procijeniti vrline i mane. ONA je ružna – tu je ta činjenica. Ipak, njezina mu je ružnoća baš dobrodošla – naglasila je njegovu osrednju ljepotu. Ovo je vjenčanje… i tu je cuga, a u ovakvim prilikama nade su goleme, ali ne i očekivanja. Sve raskošne svečanosti nadahnu maštu, bez obzira koliko su otrcane. Osim toga, ONA nosi ove preseratorske štikletine boje breskve (cipele koje više nikad neće biti ponovno nošene) koje gotovo zahtijevaju da budu rastrgane i izgrižene zbog svojeg izopačenog oblika i boje koje parodiraju štikle. ON nije siguran da li bi trebalo doći do poljupca, iako… ne baš sad. I tako, ON se spušta dlanom po prednjoj strani njezine haljine i podiže joj sise tako da se raspljošteno ugnijezde u njegovu dlanu… čini to da bi mogao čuti zvuk svojega imena oblikovanog njezinim jezikom…

Tijekom svačijeg životnog vijeka moraju se odigrati ovakvi trenuci donošenja odluka, osobito u ovoj eri mahnite neodlučnosti (varljive poput neodlučnog zubatog sunca i hladnog mjeseca zakucanog na površini neba). Mahnita neodlučnost posjeduje patološku prevrtljivost i čini se poput čuda i sama mogućnost da bi se dvoje ljudi moglo ikad složiti oko bilo kakvih zajedničkih “pravila igre”. Dan za danom ovi čudni i slasni trenuci (o kojima ovisi toliko drugih stvari) nalikuju na neodmotane, papirom obložene kruškice koje su nam tik pod nosom, a koje njuškamo i kušamo…

U baru u centru grada gdje je Bill ili Mike ili Chuck prikrpao svoje nade uz ruku Rachel, Liz, Michele… bio je to promašaj kojeg nije mogao predvidjeti. (Jer da je mogao, zašto bi je pozvao ovdje te trošio novac i vrijeme i onemoćalu energiju “opakog lovca”?) ONA je pogledala njegovu šaku na svojoj ruci i pristojno se nasmiješila. Uzdahnula je i u njezinu je uzdahu bio prizvan klišej koji joj je bio pri ruci – “nemoj to shvatiti osobno…”, “ovo mi je loš period, još se oporavljam…”, “baš sam nedavno nekog upoznala…”

Zamislio ju je odjevenu poput Salome… lepršanje njezinih velova

Da je sad pretrpio fizičku povredu izlučeni endorfini “špricnuli” bi mu u krv kako bi ga poštedjeli boli – ne bi začuo zveket poniženja koje se naziralo, niti bi se osjetio obliven krhkom mržnjom prema ovoj ženi koja više nije bila “žena”, bila je tek… nešto što ON nikad neće imati. Ugasila se naelektriziranost koja je postojala u njegovoj ruci (a s kojom se nadao “prostrujiti” kroz nju, privoliti je na dahtavu seksualnu suradnju…).

Pokreti konobara kao da su se zaledili… Neboderi su potamnili…

Kombinacija je propala.

Par s aerodroma nije imao ovakvih problema. Na kraju krajeva, aviokompanija je organizirala prelazak putnika u najbliži hotel. U unutrašnjosti svoje sobe muškarac koji je izgledao poput gangstera otresao je svoje odijelo i stao je pod tuš. Bio je zadovoljan vrućim pulsiranjem vode, koža mu je postala ružičasta, skliska od sapuna. Na njegovu je krevetu vladalo ovakvo “stanje stvari”: bila je tu ta žena koja je propustila let za Denver. Bila je omotana ručnicima. Jedan joj je bio omotan oko cica, jedan je bio zarolan oko glave. S odstranjenom je šminkom izgledala starije, tijelo joj je bilo ogoljeno.

Nimalo nije nalikovala na Ingrid Bergman koja je imala uski bijeli nosić i iza koje su se vukle… elegantne sjene…

Kad smo već kod toga, nije nimalo bila nalik njegovoj supruzi koja je pila proteinske napitke i trčala maratone na kratke staze. Nikako nije nalikovala ijednoj ženi za koju bi ON ikad pomislio da će se zateći kako leži kraj nje u hotelskoj sobi u blizini aerodroma – baš je zbog toga predstavljala objekt nabrijane fascinacije za njegovo tijelo koje je reagiralo prema predvidljivoj šabloni.

Oni nisu bili otmjeni ili lijepi. ON se zabijao brzo, ONA je stenjala. Gnječili su se jedno o drugo. Za čitav je “postupak” utrošeno ne više od nekoliko minuta, no kad je posegnuo rukom za jednim od njezinih odbačenih ručnika zgrabila ga je za zapešće.

“Čekaj”, rekla je. “Volim ostaviti da se osuši.”

Njega će ova gesta progoniti žešće od bilo kojeg drugog postupka – više od njegova odbijanja da joj udijeli poljubac za laku noć, gore od njegova ukočenog povlačenja od njezinih usta, više od natezanja tamo-amo koje će se sutra ujutro odigrati u tišini.

ON je uvijek bio zabrinut da izgleda… poput nasilnika (još otkad mu je u srednjoj školi nasilnik slomio nos).

Prizor njegove sperme rasprskane po njezinu trbuhu protresao je i oslobodio njegovo sjećanje – u pljesnivoj gimnastičkoj dvorani taj je nasilnik upiljio pogled u pornografsku fotografiju (ima sada tome već tridesetak godina) i izjavio: žalibože potrošiti spermu na ovakvu babuskaru.

A što je s Geoffom koji sjedi u središtu toplog prigradskog doma i zašprehava svojim blebetanjem Elenu koja izgleda poput Modiglianijeva modela? I on je pogrešno procijenio. I on će pretrpjeti poniženje, iako ne fizičko. Geoff je posegnuo rukom prema Eleninu nožnom članku. Ona se odmaknula, a njegov je prsni koš počeo podrhtavati. Brzo je ustala i otišla da bi se pridružila svojem dečku u kuhinji. Uskoro je okupljenima obznanjena vijest da se ovaj par zaručio. Geoff će čak i kasnije osobno vidjeti njih dvoje vani kako se grle naslonjeni na automobil.

Prije jutra dok je ležao pokraj svoje djevojke koja se bila sklupčala i odmaknuta od njega Geoff je shvatio kako doista stoje stvari: shvatio je da je žudio za Eleninom nevinošću ne stoga što je to bilo nešto što je trebalo oskvrnuti, već je trebalo djelovati poput lijeka. Ispod izmaštanog čina uništenja i pustošenja bila je tu i fantazija da bi ga Elena spasila, pomilovala bi ga po obrvi i nekako bi ga ozdravila od njegova zamornog prezira prema apsolutno svemu. S njom bi mogao postati tip čovjeka čije su žudnje nevinočiste, umjesto da bude tip čovjeka koji žudi za prevarom dok se nalazi u središtu budalaste zabave. Geoff više nikad neće biti potpuno siguran da sam sebe u potpunosti poznaje.

Ostarjela pjevačica sentimentalnih šlagera bila je iznenađena i radosna zbog prisutnosti dvojice mladih američkih vojnika. Dojavila je upravitelju kluba da ih pozove iza bine: madam bi vas željela pozdraviti nakon što se presvuče. PFC Shane i njegov kompanjon odvedeni su u malenu sobicu u kojoj je bila samo jedna stara i velika stolica, tzv. “ljubavna sjedalica”. Osvjetljenje je bilo diskretno, ružičasto, bio je tu ugodan trešnjasti miris duhana za lulu.

Njihova su se bedra očešala, samo… sad se Shane zapitao ne bi li ovo mogla biti detaljno isplanirana prevara? Čuo je priče o takvim stvarima – vojna policija iznenada napadne s pendrecima. A i to… tu je dvosmislenost reakcije njegova novog prijatelja – labavi zagrljaj na mjestu zaklonjenom sjenama, taj ukešeni cerek koji je mogao značiti bilo što. Kad ste “tip vojnika” kakav je bio PCF Shane naučite voljeti nabrzinu, zgrabiti i zgutati i “svršiti s tim”. Osim toga, tu je i to strogo naređenje o vremenu povratka… činjenica je to koju treba uzeti u obzir.

Tad je diva ušla sa stilom – bila je niža nego što se činila dok je bila na šanku, obavijena šik ogrtačem s dozom umjerenosti. Bile su tu i francuske cigarete u srebrnoj kutijici, koktel u elegantno izduženoj čaši.

Ona je godinama živjela u Houstonu u Teksasu. Je li im to mjesto poznato? Jedan naftni magnat uzdržavao ju je u funkciji svoje ljubavnice. Sve je bilo poprilično skandalozno. Bila je užasno usamljena u svojem ostakljenom i mramorom popločenom stanu u Carr Streetu, poput princeze u svojoj kuli. Taj je naffftni magnat (njezino falšanje natjeralo ih je u smijeh) imao običaj doći i navaliti na nju, debeo i dlakav kao dabar, s pišom poput magarca. Rekla je: kad si mlad sve se čini dovoljno dobrim, ali ljubav je važnija od svega, nije li tako? Koliko godina imate, dečki? Doista? Toliko ste mladi? Pa, vrijeme je da naučite prvo pravilo ljubavi: nikad se nemojte skrivati! Ljubav mora dobiti svoju potvrdu na danjem svjetlu! – i tu je grandiozno izašla prepustivši im svoju garderobu i dajući im vremena da sami odluče.

“Kakav ludi doživljaj”, rekao je Shane.

“Da”, reče njegov novi prijatelj. “Prilično nevjerojatno.” Mladićeva se ruka skljokala preko Shaneovih ramena. Njegova su usta bila poput vlažne crvene strelice koja ga je probola… Mda, izvrsno!

“Konzultant” je smjestio usne na njezin vrat. Odgovorila je sporazumnim pristankom svojeg tijela… okrenula se prema njemu podigavši lice uvis. ONA je ovdje i spremna je… ali sad ON nije siguran. Upucavanje mu je loše sjelo urezavši mu strah tamo gdje je trebala biti ležernost. Jedino što ON može zamisliti jest trenutak nakon fizičkog rasterećenja u kojem duša (strpljiva duša) preispituje koliko je zadržala neovisnost od tijela. To je rat koji nikad ne prestaje – osnovne tjelesne potrebe uperene su protiv bizantinski divljih želja duše, svaka strana optužuje onu drugu za nedostatak dostojanstva. Ne. Ni jedno zavođenje ne bi trebalo pretrpjeti ovakvo odmjeravanje snaga.

ONA je osjetila popuštanje napetosti u njegovim mišićima i skljokala se na kauč.

Ova aktivnost naziva se “ulet” jer se žudnja jednog partnera susreće s žudnjom drugog partnera, ulijeće u nju. No, žudnje ovog para ukočile su se poput kamena i s visine zure u oboje… i najviše što oni mogu postići jest neka vrsta otužnog primirja.

“Trebali bismo ovo ponoviti”, rekao je “konzultant”.

“Naravno”, rekla je učiteljica klavira. “Voljela bih to.”

Dugačka stanka. ON nije znao što s time učiniti. Na njegovim fensi-šmensi seminarima govore mu da protrese uspavane, ispriča šalu, ubaci komentar o vremenu, no začuo je žalostan, nesiguran zvuk njezina glasa što mu je pokvarilo misaonu usredotočenost.

“U svakom slučaju…”, rekao je.

“Svakako”, rekla je. “Naravno.”

Mladi par s vjenčanja, djeveruša i djever, oni nemaju ovakvih problema. Zasad. Na trenutak su bili slijepljeni jezicima i pišicama i kukovima i rukama… Plašt noći spuštao se obavijajući župni dvor, preoblikujući plavetnilo vode iz bazena u nešto nalik malenu plavom dragulju. Par se prikeljio po bočnom zidu zgrade. Stropoštali su se do kraja zida. Oteturali su do najbliže ravne plohe. Njezina haljina od šifona boje breskve oplela joj se oko bedara, njegovo unajmljeno sivo odijelo rasparalo se po sredini…

Tijelo, tijelo, tijelo. I omamljeni sudionici igre zavođenja koji plešu, vrte se po ovom klizavom podiju. Svi su oni ti koje treba počastiti pljeskom. Noći jesu duge. Duge poput samog života. A zavođenje koja se odigrava sad i ovdje sliči spasonosnom svjetlu fenjera koje obasjava put, polako postaje sve slabije i slabije i odvlači nas prema snu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.