Između dva snažna dima | Krešimir Bagić

Puna mi je soba uspomena na tebe.

Kako te opisati? Siv si i neupadljiv poput
inih smrtnika: tanke ruke, kratka kosa, čelo
usta, nepravilan nos…
(…)
Svakog poslijepodneva hodaš nasipom kao atletskom
stazom. Hodaš i šutiš. Gotovo sam uvjeren da
uvijek šutiš. Šutnja je mjera tvoga bića,
granica za istražitelje i prijatelje, početak
i kraj prepoznavanja.
(…)
Nerijetko ti usput otpadne umorna noga, oko,
uho, struk… Ne uzbuđuješ se odviše zbog toga.
Za tebe su to uobičajeni prizori, korisna
obnavljanja tijela. Osjetivši promjenu, tek se
ovlašno osvrneš (ponekad čak ni to), utvrdiš
nedostatak i iščezneš – do
sljedećeg poslijepodneva.
(…)
Priznajem: već duže vrijeme uporno te slijedim
i skupljam odbačene dijelove tvoga tijela. Kada
mi još ostaviš desnu ruku, oči i pupak kompletirat
ću i treću tvoju kopiju. (Dvije me već ispraćaju
na počinak.)

Kao što rekoh: puna mi je soba uspomena na tebe.