Između dva snažna dima | Krešimir Bagić

PANIKA PROSTORA

U mojoj se glavi
neprestano roje krajolici.
Gorski, ravničarski,
ljetni, zimski…
Izranjaju u snu,
prate me u šetnji,
zaskaču s leđa dok razgovaram.

Htio bih zaustaviti
to zujanje u ušima,
tu paniku prostora,
od silnih krajolika načiniti kuću,
ispred nje drvo,
na drvetu pticu
koja pjeva vjetar i oblake.

Svašta sam već pokušavao.
Bio sam gore i dolje,
gorio sa suncem, padao sa snijegom.
(Ništa nisam prepuštao slučaju.)
No, u mojoj glavi kao u košnici
samo su nicali novi prizori
– dubina je precrtavala površinu.

Nedavno sam prestao putovati.
Na zidu u spavaćoj sobi
nacrtao sam kuću, drvo i pticu.
Dok spavam, iz njezina kljuna izlaze
smreka, puž, pšenica, pingvin…
Kada se probudim, oni mi domahuju
i iskaču kroz prozor.