Južni križ | Tomica Bajsić

CAPE KENNEDY

Astronaut Buzz Aldrin,
čitajući po četvrti puta “Fantoma iz opere”
ima neugodan osjećaj da su događaju u knjizi izmišljeni.
Isti takav osjećaj, potpuno isti, imao je nekoliko mjeseci prije
dok je čitao “Misterij žute sobe” Gastona Lerouxa.
Primijetio je s iznenađenjem da se kod obje knjige radi o istom autoru.
Kasno je ljeto i vrata koja vode na terasu su širom otvorena.
Staklima plove slike s televizora
mjesec
kralj divljih savana,
ulazi i zove ga, poznaje ga po imenu.

Buzz uzima daljinski upravljač i stišava zvuk.
Dok izlazi na terasu vjetar podiže zastor koji mu se prima
za ruku: dolje,
neosvijetljenom ulicom prolazi djevojčica u pamučnoj haljini
i dovikuje mu:

“Hej, Buzz, svemirski kauboju!”

Njezin glas odjekuje bistrinom. Buzz
udiše noćni zrak prožet zvijezdama.

Na televiziji se prikazuju dokumentarne snimke o Lenjinu,
(ili o Staljinu, Buzz nije siguran
o kome je riječ, uvijek je miješao tu dvojicu).
Vlak
zapečaćenih čeličnih
vagona tutnji stepom prema Sankt Petersburgu.
(to se više ne da izmijeniti)

Fotografija carevih kćeri snimljena u njihovu domu
prije no što su strijeljane u Ekatarinburgu.
Najstarija djevojka stoji, a ostale sjede okupljene oko stola
na kojemu je vaza s cvijećem:
vidi se da su čvrsto vezane jedna za drugu, kako sestre
i trebaju biti –
obučene su u haljine koje predstavljaju sklad.
Lijepe su i skromne, djeca znatiželjnih očiju
koja čitaju knjigu: što ona znaju? nestaju
u masi od nekoliko stotina tisuća ljudi:
Lenjin (ili Staljin) u gomili,
drži govor na stepenicama pred Zimskom palačom.
Na televizoru nema zvuka pa Buzz ne čuje što se govori,
ti ljudi na trgu izgledaju mu prestrašeno,
kao da stoje na rubu ponora.

Čudno, misli Buzz,
svi ti ljudi, tako puni života, sada su odavno mrtvi.
Ta misao ga rastužuje i on toči u čašu preko mjere,
što inače nikada ne čini.