Južni križ | Tomica Bajsić

PUSTINJAK KOJEG SAM POZNAVAO

 

Poljak je promijenio lice.
Skinuo je s prstiju otiske koji bi ga mogli odati.
Varšava? Samo jednom je poslao razglednicu sa
Slikom Cabralovovog križa.
“Ptice jedu crve”, pisalo je. “Crvi jedu ljude.
Slušam kišu kako pada.”
Odrezao je komad šume i obale i pustio pet glatkih,
Krvoločnih pasa da cirkuliraju kroz žicu, kroz
Dane i noći.
Napravio je kuću visoko iznad zemlje u čvoru drveta,
Da mu san bude siguran od uljeza.

Svako jutro dalekozorom vreba naplavine koje donosi more.

Sagradio je hangare kroz koje propuh tjera najlonske zavjese.
U njima suši drvo i izrađuje visoke prepletene skulpture.
Predmeti koje spoji ne mogu se rastaliti.
Njegovi alati su vatra, motorna pila i sjekira.
Poljak jede bobice koje rastu u njegovoj šumi.
Kada se umori on sebi u deblu izdjela sjedište duboko i
kompleksno poput indijanskog prijestolja.
Dvadeset godina.
Ako mu kažeš: “frižider!” njegovo plastično oko
Za trenutak zatreperi.
Pa ipak, ne može se vidjeti Poljska osim u tvrdoj strukturi
Njegovih obrva.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.