Južni križ | Tomica Bajsić

NA DANAŠNJI DAN

Noć prije ove
probudio sam se u tri ujutro
u tišini
pod prozorom s granama
omotanim ledom i sve
je bilo osvjetljeno
onim unutarnjim sjajem
koji nam kaže da je sve u redu,
da smo zauvijek.

A u zoru 11. 8. 1995. na Baniji
na nekom brdu u zaseoku od četiri
kuće i sedam grobova
spavali smo nas nekoliko
u čizmama i uniformama
preko kreveta neke kolibe
ruka na pušci, sedam
dana šume i hoda i prljavštine i ulja
od tenkova; mrtvi umorni –

skočio sam iz sna
iznenada, bez nekog razloga. Stražar
u okviru prozora – prva jutarnja vatra,
tišina i tri slabašna signala na tranzistoru
koji je netko sinoć zaboravio ugasiti:
“na današnji dan prije osam godina…”

i sjetio sam se davno
kako su oči mog oca
svjetlile u mraku jedne od zadnjih noći
prije nego je umro.

Budan, dok su metastaze
putovale rovale izvlačeći mu život
van –
on mi je govorio dugo
u noć na svoj tihi
blagi način.