Južni križ | Tomica Bajsić

SAN O KUKURUZU

djeci žrtvama rata

Trčim kroz polje kukuruza, kroz predvečerje, dok sunce postaje mjesec. Nebo je nisko i ovalno, stisnuto uz tlo. Svjetlost zrači iz listova kukuruza, prozirnih i vodenih. Zeleno postaje žuto. Primjećujem da sam malen, kukuruz je toliko viši od mene.
Polje je beskrajno.

Odjednom, sudaram se s tragovima prolaska onog koji me traži. Zastajem. Za trenutak, ne čujem ništa osim svog disanja. Možda, kada bih prislonio uho uz tlo, čuo bih tutanj njegovih koraka. Stabljike kukuruza ovdje su slomljene u mržnji, zgažene. On trči naslijepo, za njim ostaje hodnik težak od praznine. Brzina kojom se kreće višestruko je veća od moje. Tragovi njegova prolaska odaju narav demona.
Potrebno mi je sve više zraka. Dok sam to mogao, disao sam na nos. Sada dišem na usta, duboko udahnem i izdahnem svakih deset koraka. Još malo pa će to biti svakih pet koraka, pa dva …

Bitno je kontrolirati ritam disanja.

Trčanje mi daje hrabrost. I način na koji se kukuruz povija poda mnom daje mi hrabrost. Vratit ću se malo unatrag i krenuti drugim putem, da zavaram trag. Kada padne noć, zavući ću se pod kukuruz da bih prikupio snagu za jutro, za trčanje. Zaključat ću svoj strah u sobu bez prozora. Pustit ću nadu da gori u mraku, da mi osvijetli san. I on će mirovati noću, ali neće spavati. Bijes će ga držati budnim, otupjeti mu čula. Ujutro, oštar zrak zamutiti će mu vid. I dok svjetlost tamni osjećam krv kako kipi u žilama mog progonitelja kao daleki šapat u polju kukuruza. Pred očima mi lebdi prijetnja potpunog uništenja koje je obilježilo njegov prolazak, nije mi potrebno vidjeti mu lice da bih znao da je nepoznati koji me progoni onaj isti čovjek čija je sjena prošla kroz zidove u jednoj noći bez zvijezda, u noći u kojoj sam ostao sam. Trčat ću ujutro kao nikada u životu. Crna kuća je već daleko iza mene, trebala bi biti. Imam sada ono što nisam nikada imao, slobodu izbora. Mogu iznenada okrenuti na istok, ili na jug, ili nastaviti na zapad. Sve dok trčim moja sudbina je u mojim rukama. Samo ne smijem stati.