Južni križ | Tomica Bajsić

VODE

 

U početku je bila voda. Sve drugo je bila tama. Nije bilo ni sunca ni mjeseca. Ni ljudi ni životinja ni biljaka. Voda je bila svuda. Voda je bila majka. Majka nije bila osoba ili stvar. Ništa takvog. Bila je duh onog što će doći. Bila je misao i sjećanje.
Amazonska knjiga postanka

 

Mliječno zelena svjetlost. Drveće govori, nagnuto nad veliku rijeku. Rijeka putuje pod nama, gusta crna tinta. Grude magle se kotrljaju po izbrazdanoj površini. Dva leptira, jedan crni i jedan plavi, prolijeću pored čamca. Ptice u vrhovima drveća, visokim poput tornjeva katedrala. Skok majmuna, zreli plod se otkida od grane i pada u vodu. Na obali, nešto je ukopano u blato i prekriveno žamorom insekata. Na prvi pogled izgleda mi kao krokodil ali kako se približavamo jasno vidim i drugi dio tijela velikog bića, duži od dvije dužine čamca, izvijen i nepomičan, skriven pod vodenim cvijećem.
Pluća mi se pune humusom i groznica se vraća.

Gledam je kako prolazi veslom kroz vodu. Kiša.
Prašuma diše vodom. Prve kapi kao otisak zlata na njezinim tamnim leđima. Ona je koncentrirana na upravljanje čamcem i čvrsta u nakani da nas dovede do prvih nastambi. Groznica u mojim sljepoočnicama pulsira voljom vulkana.
Ovdje ja sam ništa bez nje.
Jednostavni organizam skakuće površinom vode vidljiv samo po malim virovima koji ostaju poslije njegovog prolaska, nestaju i opet se pojavljuju na najneočekivanijim mjestima.
Ovdje, na samom izvoru života, u svijetu oštrih sjena, na velikoj zadimljenoj rijeci uplovljenoj u san kišnih šuma, Bog mi napokon otkriva svoje korake u svakom od bezbrojnih insekata, u disanju drveća, u letu zaplašenih ptica, u strpljenju jaguara, u kriku zvijeri koja predosjeća postojanje otvorenog neba, u šarama anakonde ukopane u mulj, u stezanju i opuštanju mišića njenog lakta dok vesla jednoličnim ritmom koji me tjera u san:
“Volim te!” kažem.