Južni križ | Tomica Bajsić

VODA JE IZBACILA SIR CLOWDISLEYA NA OBALU

i

“Sir Clowdisley,
Sir Clowdisley!”
Djevojčica je potrčala ulicom pružajući mu dva novčića ostatka.
Tihi zvuk njezinih cipela na kamenu začudio ga je. Nosila je plitke crne cipele s dvije prekrižene mjedene kopče. To nisu cipele za zimu, pomislio je sa zebnjom, predviđajući smrznute oblake.

ii

Petnaest godina kasnije, u noći 22. listopada 1707., admiral Clowdisley je sazvao svoje navigatore da izračunaju točan položaj njegovih brodova koji su izgubili put na povratku iz bitke kod Gibraltara ploveći dvanaest dana bez sunca, mjesca i zvijezda. Magla je bila toliko gusta da se brodovi nisu mogli vidjeti međusobno bez obzira na desetine istaknutih fenjera.
Prljavo, prljavo vrijeme, rekao je Sir Clowdisley.
U zraku se osjećao miris vlage, miris domovinskog kopna. Zaplovili su na sjever računajući svoj položaj zapadno od Ille d’ Ouessant. No jedan od mornara je tijekom plovidbe potajno vodio svoje kalkulacije i našao da su navigatori pogriješili, i da se brodovi nalaze neposredno pred grebenima otočja Scilly, u pogibelji. Mornarima je u to vrijeme bilo zabranjeno baviti se navigacijom, ali pošto je tisuće života bilo na kocki on je riskirao i pristupio Sir Clowdisleyu sa svojim računima.
Sir Clowdisley ga je dao smjesta objesiti zbog pobune i nastavio ploviti na sjever, tako da je magla oko njih skovala prsten od zaborava i četiri broda je u jednoj noći potonulo na dno.
More je udahnulo dvije tisuće duša.

iii

Voda je izbacila Sir Clowdisleya na obalu tri milje sjeverno.
Suhi pijesak mu je zažario trbuh i on se probudio pod sjenom koja mu je izgledala poznato po mekim crnim cipelama s dvije prekrižene kopče. Ali lice koje se nagnulo nad njim bilo je drugo od onoga kojem se ponadao, to nije bila ona mala piljarica s davnih bristolskih ulica, lica plovnog i opraštajućeg. Bila je to neka lokalna skitnica, koja ga je našla i zaljubila se u bistri zeleni kamen na njegovom prstu. Njeno lice je bilo tvrdo i prazno. Rezao je hladan vjetar s pučine i cijelom dužinom žala nije bilo nikoga da posvjedoči.
Tek tri desetljeća poslije, na samrtnoj postelji, ta žena će ispovjediti dugo tajeno ubojstvo. U ruku svog ispovjednika utisnut će za dokaz prsten sa zelenim kamenom.