Znak u sjeni | Dražen Katunarić

ČETINJAR

1.

R. K. mi je prepričao svoj san. A onda je, tko zna kako, utjecao na mene, da ga i ja usnim. Elena Ceauşescu sjela je u naslonjač i gleda more. Nicolae, njezin muž isto je u ležaljci. Toliko jako zavaljeni unutra da im se glave i ne vide. Voda im dopire do kuće, i oni umaču gležnjeve, sanjare i promatraju plitko more sve do Temišvara.

Kad netko uđe, nitko od njih se i ne digne da pozdravi.

Nisu to pristojni ljudi.

Možeš se samo bojati da će ti nešto oteti.

Od straha, povlačim se u vlastitu unutrašnjost shvaćajući da je nemam više: zreo da sagradim zidine oko sebe.

2.

samo se tihotapac zna istinski klanjati. Prepoznati veliku umjetnost. Ne spušta nikad četiri noge odjednom nego sagiba prve dvije pa zadnje dvije. Kad sjedne, svojim očima zaranja u duboku meditaciju. I doseže njome mir svete životinje. Deva zna pristojno pognuti glavu svaki put kad ulazi u novu dvoranu muzeja. Platnima potpisanim Leonardo, Giotto, Masaccio, pokloni se duboko. Kad sa strane zida pročita autore kao što su Tizian, Boticcelli, Carpaccio, kao da je ugledala sjaj daleke zvijezde, slike Michelangela, Bellinija, Palme, Mantegne, Tiepola, pije kao živu vodu iznemogla od pustinje. Čežnja je ispunjena, neprekinuta. Zbilja i san, darovani.

3.

ja sam istočni čovjek a pišem kao zapadni
jer se neke stvari ne usudim priznati.
Nagrizaju me hula, nepriznate sablazni,
pomisao na zločin.
Radije ih prešućujem
poput provincijalizma smrti,
onda mi se te riječi vraćaju
i odsjecaju jezik.

Nema tog svećenika koji bi me želio saslušati
jer sanja da se oženi
nema tog homoseksualca kojemu bih se povjerio
jer sanja da se oženi.

Nikad i ne znam što bih ikome rekao.

4.

Štakori imaju lijepe oči
malo ima ljudi koji su to vidjeli
i upisali u srce

ima u čovjeku zvjerski zaostatak
koji propuzi u času istine