Znak u sjeni | Dražen Katunarić

OPORUKA BLUDNIKA

Nitko ne zna kakav sam bio.
Ne poznaju me.
Na ulicama, tko se sjeća?
Rafael Alberti

nitko ne zna što si šaptao
jednoj od kraljica noći
do koje si došao tajnim prolazom.
Ne poznaju te.
U javnoj kući, tko te se sjeća?

I taj stari orah
pred kojim otvaraš prozor
nije svjedok nagosti
tijela,
kad zanjiše
zaostale kapi kiše
u granama
ništa se ne hladi
na goloj koži.

Porculanski bide
premješten u vrt
i zasađen crvenim
ružama.

U staroj rami
seljak sa srpom
bere zreli kukuruz
i klima se
na ružičastom zidu
sobe.

Nitko ne zna
kakav čovjek si bio
u vrijeme starih požuda
pred sumrak
dvijetisućite godine
u Lodèveu.

„Ja sam kružić sunca
koji se probio do iskopina strasti,
između grana i prstiju sna.
Neon koji trepće na silazećim stubama,
drhtaj vremena sazrio za pad.
Pogledaj i sjeti me se jednom.
Tebi ostavljam trag rođenja svog
i sjeme smrti“, šaputao si bludnici u uho.