Znak u sjeni | Dražen Katunarić

TRAŽIO OCA U FRANKOPANSKOJ ULICI

Nevjerojatno je zamisliti da sam prije dvanaest
godina navršio pedesetu, ništa manje
Julio Cortázar

I više nisam onaj čovjek koji promatrao je u danima
dugim more
J. L. Borges

svojski sam se iznenadio kad sam sreo oca u gradu. U Frankopanskoj ulici. Bilo je to četiri godine prije nego što je iselio iz vremena. Nosio je crni kaput i šešir široka oboda. Njegove zelene oči još uvijek su blistale. Tada nisam znao da je teško bolestan. Možda još nije ni bio, tko zna? Imao je pedeset devet godina. Nikad ga prije u životu nisam sreo u gradu. Išao bi obično na posao i vratio se poslije kući, poljubio mamu, i saginjući se, izgrlio nas, malene. Bio je obiteljski čovjek, grad ga nije zanimao. Osim stana u novogradnji, nazovi ognjišta, ljubio je najviše more. Volio je ljeti plivati s kapicom na glavi, a poslije satima gledati pučinu i daleke plave zrenike.

Iznenađen što ga vidim, zaboravio sam ga išta pitati. I na kraju nikad ne doznah zašto je odlučio poći u grad. Nikome nije ništa rekao.

Možda i ja koji danas također punim pedeset devet godina, sve više naginjem ocu. Nema me na gradskim ulicama i trgovima. Još rjeđe hodam Frankopanskom ulicom. No jutros sam je pohodio, prošao uzduž i poprijeko, kao da tražim oca ili nešto njegovo. Duh. Obris. Trag.

Ali ničeg nije bilo osim škljocanja tramvajskih tračnica na uglu. I kaplje znoja koja mi je skliznula na srce ispod zimskog kaputa.