Znak u sjeni | Dražen Katunarić

SVE ŠTO SAM ZABORAVIO JEDNE GODINE

kakav sam ja to čovjek da sam zaboravio dati
bijednu paru prosjakinji koja se smrzavala na ulici
s djetetom?
Tko sam ja da sam zaboravio probati stara očeva
odijela
zaboravio boju lišća od jeseni 1986. godine kad je
umro
krikove žena s kojima sam spavao
zimsko sunce i jednog čovjeka koji je htio iskočiti
iz vlaka
crnu vranu na vrhu vagona
njezine crvene ruke od hladnoće s mnogo grižnje
savjesti
žarulju koju je ostavljala upaljenu cijelu noć iz
straha od smrti
i metlu kojom sam puštao vodu iz kotlića
ime one tiskare u Gundulićevoj gdje sam pomislio
da riječ postaje djelo
očev glas u snu koji mi je rekao: „Što sad spavaš,
ispričaj mi film“
blaženstvo raja koje je osjetila majka kad se
onesvijestila u crkvi
preljubnicu koja je svjedočila u korist psa koji me
ugrizao u gležanj
pjesmu Monique Morelli „Zabranjene obale“ koja
me jednog popodneva oslobodila tumora čežnje
starinske satove s visećim klatnom koje je
pregazilo vrijeme
prazne sarkofage pune kišnice
očaj koji me spopao od opadanja kose i tjemena
koje se razrijedilo?
Tko sam ja da sam zaboravio da je život cesta
da ocean dobro propuhuje nosnice
da će me skupiti barkarjol ako plivam daleko
daleko
da se naša ljubav začas pretvarala u mržnju, još
jaču, tako je ostalo
da sam se prišuljao nakon pedeset godina do tuđe
kuće pod prozor koji sam razbio kao dječak
pronašao samo mutne mrlje na tom staklu
o, tko sam ja da sam zaboravio i ono
za što sam govorio da nikad neću zaboraviti?