Znak u sjeni | Dražen Katunarić

PETELJKA O KUĆI VREMENA

1.

rastavio sam bojler da pogledam gdje mi je iscurilo vrijeme; izgoren grijač, voda, pipa, kutni ventil; sve (jad i bijeda) podlokano, oglodano, zahrđalo; električni spojevi oksidirali, a nekad su prsa bila isprskana iverjem iz tuša, tijelo uronjeno u toplinu mlazne vode koja draška bubrege, ispire inje u kosi, gležnjevi umočeni u zeleni plićak.

2.

hvala ti Bože što si mi darovao jučer. Hvala ti više za jučer nego za danas; da upoznam što je bilo, a ne samo čega ima u kući popravaka. S parketima koji se dižu kao mrtvaci, prozorima kroz koje struji ledeni zrak, bojlerima koji propuštaju; s vratima uvijek otvorenim (kao svaka garaža, kuća vremena ima samo ulazna i izlazna vrata).

3.

život je otkucaj: sati zanjihani u prostorijama, „nekad“ prolazi kao sada, a najviše me privukao onaj čas kad su raskuštrani preci bili još živi. Kako su se njihali na stolcima, otvarali teška vrata, dočekivali goste. Kako su izgledali kad bi se napijali od mošta, rušili pod stol. Kako su im se djeca igrala školice, učila mala i velika slova, odlazila bosonoga u daleku školu (naravno, sad su davno mrtva). Jesu li se provlačila ispod stola da gledaju cipele odraslih? I zašto je tako prestalo biti?

4.

idem spavati s mislima iz 1907. godine i mojom tetkom Olivijom na preparandiji u Dubrovniku koja se učlanila u hrvatsko sokolarstvo i čitala Tita Dorčića, kao duvna spuštala oči od stida kad su joj momčići zviždali na Stradunu i njenog muža kapetana duge plovidbe u mirovini koji je svako jutro proučavao osmrtnice u „Novom dobu“ ne bi li prepoznao žene koje je nekad ljubio, izrezivao im fotografije i lijepio u album.

5.

došao je dan zaruka, vjenčanja, ljubavna pisma, traženje blagoslova oca i majke: sve zakrivljene radnje predaka, svi ljubavni uzdasi već su rađali tebe. Ti si još skriven i mrtav, ali ocean sveudilj talasa, prošlost se pomiče prema obali i izbacuje te iz pjene, izlaziš ružan i smežuran s posteljicom, kao naborani profesor. Koliko je kretnji vodilo do tebe, koliko udvaranja, suglasnih pogleda, lijepih, kitnjastih riječi, naposljetku, koliko naraštaja ljubavnih krikova u gluhim noćima da se rodiš ti, takav, i tek probuđen nakon sna koji se zove život.