Znak u sjeni | Dražen Katunarić

PJESMA ZBOG KOJE SAM SE DIGAO U ZNOJU USRED NOĆI

pogledaj u nogu i zaigraj se tim pokretom
koliko on traje, što će od njega ostati.
Odi naprijed, prohodaj par koraka i stani.
Zamisli što će ostati od toga na svjetlu, u sjeni.
Pogledaj gore u zgrade s prozorima i zamisli se
nad suncem koje se zrcali u gornjim staklima:
koliko će još sijati i što će biti poslije,
malo poslije i dugo poslije,
nikad ne hrli, ne pravi planove unaprijed
kao da hvataš zeleni niz svjetala,
ne vjeruj žalosnoj vrbi svijeta koja se nagnula
nad rijekom vremena i pokapa svačije trenutke,
bojiš li se da će pauk doći po tvoje ostarjelo,
zgrčeno tijelo i premjestiti ga u starački dom,
da ćeš zaboraviti svete događaje
lica, kako se zoveš, kad si rođen,
majčino ime, dječji smijeh i sve toplo, rođačko,
magnoliju i narančastu ružu u vrtu,
probudi se usred noći, zapiši pjesmu o tomu
kako ti je čelo prokapalo znojem i opet zaspi ako možeš.