Znak u sjeni | Dražen Katunarić

DESET KORAKA U MOJOJ ULICI

na prvom koraku
barjak.
Vijori i sunce ga miluje
sa stražnje strane.
Dječica mala,
braco i seka nešto su tužni
premda ga je ona zagrlila.
Nema majke da je pitam
što im je u srcu.
Ova kuća mi se nekoć sviđala
bila je valjkasta i posve žuta
s glatkim površinama
(gusto raspoređenim točkicama u rasteru)
zaobljena i meka
mogao si je pogladiti
kao mačku
a danas kad hodam blizu nje
djeluje mi okovano,
bez duše
uostalom, kao i Monika
nekoć smo bili tako blizu
živjeli u zagrljaju koji se rijetko prekidao
sanjali da ćemo otići živjeti na more
bacati kamenčiće na žalu
a sada prođemo na ulici
jedno pored drugog
kao pokraj turskog groblja
jedva se i pozdravimo.
Korak dva, ništa.
Korak tri: stao sam ispred dvorišta
čovjek čisti bačvu na ulici
s puno truda
riba bačvicu iznutra
čvrstom četkom.
Prah lipe pao je na kocke pločnika
ulica zamirisala kao cvjetna livada.
Korak četiri –
pregaženi daždevnjak
poginuo je tako naivno
idući prema kanalu s vodom
kao prema izvoru.
Kod četvrtog koraka
zastanem
još uvijek nepomiren sa sudbinom
daždevnjaka
podsjetio me na boje austrougarskog carstva
i uzorak moje crnožute kravate.
Peti korak
limar lupa čekićem
postavlja brajdu
pozdravih pristojno, nije mi odzdravio
kao da se više ne čuje bat njegova čekića;
vjetar kroz vrbino lišće curka,
stabla uzrujana od treperenja grančica bagrema.
Korak šest
oči u oči s kokoškom
kao da ima nade za čovječanstvo
dok još srećem kokoši na periferiji grada.
Trljale su smeđe perje o korov
koji ih je nadvisivao;
među njima pokoja tratinčica i kamilica,
a iznad veliko stablo trešnje
uznosite, široke, razgranate,
došao mi je duh života
kroz njezin plod.
Ova trešnja dat će mi radost
umjesto prolivene krvi;
korak sedam,
pas je prestao lajati na mene,
shvatio da smo isti;
iza ograde s glicinijama
skrivena je šljiva, izabela i visoki čempresi
pa bivša krečana,
bara okružena betonskim rubnikom,
u sredini suklja neki dim,
kremen bijeli s otpalim listom na sebi;
starac sa štapom
došao mi je nečujno iza leđa,
ulovio moj osmi korak;
možda umije govoriti kroz lišće,
pogledao sam u nebo,
umjesto oblaka prepoznao smežurana lica,
dvoje nedavno umrlih,
i od nevjerice spustio glavu;
preskačem jednu pa drugu i treću sjenu,
razaznajem u njima pognutu
staricu s dječjim osmijehom,
pokojnu tetku koja se naigrala skrivača sa mnom,
ujaka koji je izradio drvenu klupu za moj prvi
poljubac,
daju mi znak
da odem na sunce
i otjeram ih u zaborav.
Lišće šušti bez imalo vjetra
lišće šušti za sebe,
pogled na sjene planina
umnožava tajnu.
U devetom koraku
samo sam čuo ispaljen metak u daljini
kao daleku prijetnju;
jedan kos na dalekovodu
rašljastim repom
zatvorio je strujni krug;
no pjesma nije pala,
kao grožđu potrebno joj je
malo više sunca da sazrije,
a danas ga nema dovoljno.
Korak deset,
sreća je ove ulice
što ima izlaz u šumu,
bježim u šumu
okrećem za sobom,
za svojim koracima,
vjetar je napuhao barjak
koji se vije vije