Sloboština Barbie | Maša Kolanović
BORNINA SKIPER
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči,
To je jezik roda moga!
Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči, to je jezik roda moga!
Pa opet Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči, to je jezik roda moga!
Trebalo je u jedno poslijepodne nabubati cijelu tu pjesmicu napamet, a ja nikako da se maknem sa Zuji, zveči, zvoni, zvuči, šumi, grmi, tutnji, huči. Nakon četvrte riječi više ne znam ide li ječi, huči, zgnječi ili koja druga elementarna nepogoda, a trebalo je još punim odgovorima u bilježnicu odgovoriti na pitanja o rasnom pjesniku vulkanske snage čiju je sliku u čitanci brat ukrasio sunčanim naočalama i jednim Metallica na čelenci. Tko bi se uostalom mogao i koncentrirati na domaću zadaću kad je on u sobi do ionako po cijelo poslijepodne samo slušao radio. I to neprijateljski radio, za što sam ga skoro cinkala mami i tati. Premda s nešto šumova, dosta se dobro na našem malom kaziću hvatao radio Glina na kojem je nakon vijesti o povlačenju Jugoslavenske narodne armije iz vojarni u Hrvatskoj bio glazbeni program za vojnike SAO Krajine.
Svi ti prete Krajino ti uspravno stojiiiiš, celom svetu sada reci da ih se ne bojiiiš…
Četnik do četnika junak do junaka ne plaše se boja ni ljutih bitakaaa…
Bez otadžbine na Krfu živeh ja, ali sam ponosno klico živela Srbijaaa…
Nosila ti Drina sto Mudžahedina svaki dan, oj svaki dan oj…
uz stalni pozdrav „Krajina do Tokija!“ šarmantnog spikera. A ostalo je još točno pola sata za memoriranje Zuji, zveči, zvoni, zvuči itd. jer je točno u 18h Borna trebao doći po mene, a onda smo trebali ići na probu sa zborom. Borna i ja smo jedini iz zgrade išli na zbor koji je vodio nastavnik Kutnjak u pratnji tamburaškog orkestra. Pripremali smo za Dan škole priredbu s kojom je situacija bila ima-nema, ovisno o uzbunama. Plus ako si išao na zbor imao si i veliki plus kod Kutnjaka, a to znači ocjena više u glazbenom. A na tom zboru je bilo skroz ok, puno bolje nego u muzičkoj jer, osim što se nije trebalo ništa vježbati doma, nakon probe bi uvijek išli krug iza škole gdje su navečer visjeli svi najzgodniji osmaši (yes!) unutar kojih bi se kao srdelica uz morske pse našao i pokoji četvrtašić.
Taj dan sam možda zbog velike zadaće iz hrvatskog imala i opravdan razlog da ne dođem na probu, ali sam ipak otišla jer smo trebali probati nove crvene lajbeke za nastup. Dok sam se tako gombala sa Zuji, zveči i dr., na portafon je ko Zvonko Spasić pozvonio Borna. Brat bi se uvijek smijuljio kad bi on pozvonio na portafon ili me tražio na telefon. No, nama curkama iz ulaza Borna je bio najbolji frend i jedini dečko iz Sloboštine za kojeg smo znali da se igra s Barbikama. Bornu, naime, neki drugi dečki iz kvarta nisu voljeli. I to najviše zbog kreštavog glasa i zbog toga što se s nama igrao s Barbikama. Jednom, kad smo se igrali na kanalizacijskim šahtovima ispred ulaza, dečki iz petnajstice na čelu sa Salihom trčali su prema našem ulazu s ciljem da iscipelare Bornu. Ali mi, curke smo ga spasile tako što smo ga brzo sakrile i zaključale u smetlarnik. Tako je Borna izbjegnuo pogibelji za dlaku. Salih je neko vrijeme ljuto udarao po smetlarniku dok se Borna skrivao iza kontejnera. A onda je Salih u bijesu ishračkao par mravinjaka koje smo uzgajali kao mali zoološki vrt ispred ulaza i devastirao par Barbi stanova na šahtovima, što bi zadobilo neslućene razmjere da nije došao striček Horvat i sve ih razjurio.
Uz par razrušenih stanova koji su se vrlo brzo mogli ponovno namjestiti, šteta nije bila velika. Jedino je Barbi od Ane P. završila u ishračkanom mravinjaku, što je bilo ravno tragediji u mravljim razmjerima. Ta su igranja na kanalizacijskim šahtovima nakon tog incidenta postala doista riskantna tako da se otkrivanje podruma u ratu pokazalo kao mnogo sigurnije rješenje što se tiče Borne i Barbika. Ali kad kažem da je Borna bio jedini dečko za kojeg znam da se igrao s Barbikama, moram odmah napomenuti da Borna zapravo nikad nije imao Barbi. Bio je, naime, poznat po svojoj originalnoj Bubble Bath Skipper koja je imala tisuću malih kozmetičkih preparata za tuširanje, mirisanje, šamponiranje, feniranje i češljanje te frotirski bade mantil s ugraviranim slovom S i ručnikom koji je često nosila svezanog u mali turban nakon lažnog pranja kose. Ta Skiperica stvarno je bila super i kao stvorena za Bornu. Nitko nije mogao ni zamisliti Bornu da ima Barbi ili Kena, jer je Skiperica nekako savršeno pristajala njegovom stasu i glasu (osim kreštavog glasa, Borna je nosio debele naočale i imao problema s bubuljicama). A jednog dana mu je teta iz Italije poslala nekakvu vespu za Skiper. Vespa nije bila original Mattel, ali je unatoč tome bila savršena. Mala crvena na baterije s daljinskim upravljanjem.
Kasnije smo u jednoj svađi između Borne i njegovog brata Kreše (koji je živio s Borninim tatom jer su njihovi roditelji bili rastavljeni) doznali da vespa uopće nije bila za Skiper, već je s njom zapravo originalno išao neki talijanski policajac, ali ga je Borna izbacio i na vespu posjeo svoju Skipericu. Nitko ne zna gdje je zapravo završio taj talijanski policajac, ali je navodno imao nevjerojatno malu glavu i bio je u samo sjedećem položaju pa nitko od naših Barbika uopće i nije žalio za tim patuljastim gaborom. Glavno da je tom talijanskom smeću zaplijenjena vespa koja je savršeno pristajala uz Borninu Skiper. A voziti se na vespi s Borninom Skipericom bilo je baš super. Premda se vožnja ponekad znala oteti kontroli pa bi đir znao završiti u maloj prometnoj nesreći negdje tamo u otrovima za štakore na kraju podruma (s koje bi redovito za Dnevnik Hrvatske televizije izvještavao Dr. Kajfeš), Bornina Skiper je većinom odlično vozila tu vespu, zaobilazeći sve daščice, pljuvačke i mišja govanca kao pravi mali kaskader. Ali iza te fasade malog kaskadera Bornina je Skiper skrivala jednu tajnu. To je, naime, bila tajna nesretne ljubavi prema Doktoru Kajfešu. Otkrilo se to jednom prilikom kad su se igrali samo Borna i Svjetlana kod Svjetlane, ali otkad je to Svjetlana ispričala Dei, ne bi li napravila Kajfeša većom facom u očima Deine Barbi, za to smo uskoro znali svi mi, samo što to pred Bornom nismo pokazivali.
Maloljetna Skiperica i Dr. Kajfeš glumili su tada mali maturalac koji se odvijao na snježnim vrhovima Jahorine. Kajfeš je bio nastavnik tjelesnog i razrednik zamišljenom razredu u kojem je najbolja učenica bila Bornina Skiper. I krenuo je tad taj mali razred prema snježnim vrhuncima razmrvljenog stiropora zamišljene Jahorine (na kojima je Kajfeš osim kao razrednik ko fol bio i Bendable Leg Ken in The Skiing Scene), a Bornina Skiper i nastavnik Kajfeš već su se počeli zbližavati u restoranu malog vlaka u snijegu. Nastavniče Kajfeš ovo, nastavniče Kajfeš ono… uvlačila mu se u guzicu radi kojeg plusa više (tri plusa za peticu).
A Kajfeš je inače bio poznat po tome da nije mogao odvojiti poglede (zapravo pogled, s obzirom na ono isprano oko) s malih plavih nimfica, ali je kao razrednik morao u tome biti jako diskretan i paziti da ga se ne otkrije kako potajno gleda njihove male cicke koje se njišu lijevo-desno prilikom igranja graničara, odbojke ili optrčavanja igrališta. Jednostavno ga nisu privlačile sredovječne babetine iz zbornice, sve te sijede profesorice hrvatskog, povijesti i matematike koje su nerijetko glumile nesretno ošišane stare i prašnjave Barbike. Kako i bi kad je pred sobom imao sve te komadiće piletine i njihova mala sočna seksi tijela? Kajfeš je tad kao razrednik čak imao i nekakvu tobožnju obitelj koja je zapravo samo bila paravan za njegove Skiper sklonosti. No, što se tiče Kajfeša i Skiperica, i Skipericama se također sviđao Kajfeš. Ipak je on kakav-takav razrednik i nastavnik tjelesnog, znao se penjati na uže i preskakati kozlić te je dijelio kakve takve ocjene. Skiperice i nisu imale baš nekog naročitog izbora u polumutirajućim dečkima s bubuljicama iz svog razreda pa su se silom prilika morale okrenuti Kajfešu kao svom idolu koji je ipak donekle bio kakav takav polupravi muškarac. Tako je Bornina Skiper potajno osjećala snažne simpatije za Dr. Kajfeša u ulozi nastavnika tjelesnog i razrednika k tome. To se nekad zna dogoditi štrebericama kakva je bila Bornina Skiper. I da se odmah razumijemo − to nisu bile simpatije između Borne i Svjetlane, već isključivo simpatije između Bornine Skiper i Dr. Kajfeša, točnije nastavnika tjelesnog i razrednika k tome.
Osim u kupeu malog Balkan Barbi expressa, Kajfeš je s Borninom Skipper intenzivno provodio vrijeme i na stiropor skijalištu na kojem su se natjeravali po snijegu po uzoru na Last Christmas I gave you my heart! kao i u menzi hotela koji s obzirom na budžet razreda i nije baš bio ekskluzivan u odnosu na luksuzno dizajnirane Barbi hotele s prospektića, sve dok trećeg dana malog maturalca Kajfeš nije predložio da se izdvoje od ostatka razreda (što i nije bilo teško s obzirom na to da je cijeli Skiper razred ionako bio zamišljen) i odu na par dana u neki skuplji hotel na saunu i masažu − Kajfeš časti! Znao je da će je tim jeftinim malim trikom pridobiti za svoju stvar jer je Bornina Skiper bila uvijek spremna za demonstriranje svoje Bubble Bath opremice. I tako su se dogovorili na recepciji, točno u 20h i 15min. Kao ozbiljniji muškarac i razrednik, Kajfeš je ipak morao odgledati Dnevnik i vidjeti što će biti sa snijegom i ratom na sutrašnji dan. Skiper se u međuvremenu našminkala, naparfimirala imitacijama skupih parfema te nešto ranije pristigla u lobi. I kad je razrednik stigao, krenuli su prema toj sauni i masaži. Ali što se tamo zapravo dogodilo ostala je velika tajna koju nije doznala čak ni Dea koliko se god trudila. Navodno se vratila Svjetlanina mama s posla i Svjetlana je morala pisati zadaću, ali sve u svemu, Bornina se Skiper tad ozbiljno zatreskala u Kajfeša, no on je nešto kasnije navodno shvatio da to sve nema puno smisla. Naposljetku, cijela se stvar mogla raskrinkati, dospjeti u medije, a onda ništa od tjelesnog, a kamoli razredništva za koje mu je ipak išao kakav-takav plus na plaću. A Bornina je Skiper za to vrijeme sve dublje i dublje padala u sluz čežnje prema svom razredniku i potajno se nadala da će se jednog dana, kad ona položi tu malu maturu, Kajfeš ipak razvesti od svoje tobožnje supruge, a ona će pasti u njegov zagrljaj u kojem će živjeti sretno i zadovoljno do kraja života. Ali do male mature još ima ohoho u Barbi vremenu pretočenom u ljudske sate…
Sve u svemu, tako stoje stvari s Borninom Skipericom. Igrao se s nama Borna često, a još smo on i ja išli i na taj zbor kod Kutnjaka koji nas je nekako posebno zbližio. Za zadnji Bornin ročkas ja sam prva došla i zadnja ostala jer smo Borna i ja do kasno smišljali koreografiju na Sve bi seke ljubile mornare od Magazina. I na probi toga dana dobili smo male crvene lajbeke koji se za nastup moraju nositi na bijelu košulju, a nakon toga smo otišli i krug oko škole koji je radi situacije u zemlji ipak bio brz i kratak. Borna je kao pravi frend u taj krug zapravo išao samo zbog mene jer sam ja htjela vidjeti Ivicu Glavinića koji je bio moja simpatija i kojem sam za rođendan poklonila jedan metak, ukravši ga iz bratove kolekcije sakupljenih čahura i druge vojne opreme i zapakiravši ga u malo srce. Večer je prošla mirno, a trebalo se vratiti i nešto prije doma da još jednom za sutra ponovim Zuji, zveči, zvoni, zvuči…. Ali kad sam došla doma, dogodilo se nešto strašno. Mama se javila na telefon kad je nazvao nitko drugo nego časnik Jugoslavenske narodne armije i rekao kako je njen sin nedopušteno upao u prostore kasarne Maršal Tito u Travnom, no ne se mora brinuti jer je živ i zdrav i može doći po njega nakon što mu hrvatska policija izradi dosje.
– Mislio sam da su otišli i samo sam htio skupiti neke metk…! Bilo je jedino što je brat uspio reći netom prije zaušnice kad su ga roditelji preuzeli iz male barake u blizini Maršalke.
Mama i tata su bili u šoku, brat u turbo kazni, dok je doma još dugo zujao, zvečao, ječao, galamio, zvonio, grmio i gnječio jezik roda moga.
