Sloboština Barbie | Maša Kolanović

ZBOGOM BARBI!

 

Rat. Kako je uopće završio rat? Više se ne sjećam najtočnije, ali malo pomalo obavijesti o oglašenoj zračnoj i općoj opasnosti u Osijeku, Sisku, Šibeniku, Zadru, Dubrovniku, Županji, Karlovcu i drugim krajevima lijepe naše su otplovile u donji lijevi kut televizije bez povratka. A onda je hrvatska vojska počela lijepo ulaziti u okupirana područja. SAO Krajina na kraju je potpuno iščezla s karte Republike Hrvatske. Na kninskoj se tvrđavi jednoga dana zavijorila šahovnica i izbjeglice su se vraćale na svoja spaljena ognjišta, a nove izbjeglice su išle u nekom drugom pravcu. Posvuda je još dugo uz znakove malih kosturskih glava pisalo PAZI MINE!, a gradovi su bili prošarani rupama od projektila, kuće pocrnjelih fasada bez krovova, dok je Barbi za to vrijeme gomilala nekretnine od Dream House, Deluxe Dream House, Country Living Home, Home Dream Cottage, Glamour Home do Magical Mansion i jureće kretnine od crvenog Ferrarija, Classy Corrvette, bijelog Porshea, malog ružičastog Mustaga, crvenog Jaguara do Wolksvagenove pink bube. Uzbune su potpuno prestale i škola je postala beziznimno redovita. Još malo poslije toga igrali smo se u podrumu, a onda nam je i to dojadilo. Došao je trenutak da se prestanemo igrati s Barbikama u podrumu, na kanalizacijskim šahtovima ispred zgrade, u parkiću iza zgrade, na stepenicama između drugoga i trećega kata, na tepihu kod mene ili koga drugoga, na ničijim zemljama između naselja koje su se kasnije pretvorile u gradilišta. Prva se prestala igrati Sanjica koja ionako nije bila najredovitija u igri. Dala je sve svoje stvari šest godina mlađoj sestri Marini koju mi stariji, naravno, nismo primali u društvo. Tea je ubrzo našla dečka iz 8.a pa su Barbike postale fuj i bljak. Još se malo s nama igrala Dea koja je isto vrlo brzo profurala s Markom Simetićem iz 7.c. Borna se preselio kod tate. Anu M. su roditelji upisali na ritmiku pa više nije imala vremena igrati se s nama. Na ritmiku se po uzoru na Anu M. upisala i Ana P. Barbike više nisu bile alfa i omega, već prepričavanje javnih nastupa s ritmikom po raznoraznim mjesnim zajednicama, školama, priredbama u počast ovome ili onome novom danu, djelu, ličnosti… Tu i tamo smo se još znale igrati Svjetlana i ja, a onda je i to polako izblijedjelo. Ja sam se još neko vrijeme grčevito pokušavala održati na površini. Posljednjim sam se snagama borila da moje Barbike ostanu na životu dok je sve oko mene ukazivalo na neizbježni vremenski potop u kojem su razbacano plutale male fotelje, televizori, krevetići, kazići, ormarići, puno robice, štiklica, ogledalaca, češljića… Nije bilo lako održavati na životu sve te Barbike koje su praznog vodenog pogleda plutale glavom okrenute prema bezdanu kao punoglavci koje smo u jeku života znali skupljati po barama okolo Sloboštine te ih pohranjivati u male čuturice da bismo ih nosili oko vrata u njihovim umirućim trenucima. Igrala sam se pretežno u tišini svoje sobe. A i to se vrlo brzo svelo na to da samo namjestim stan i to ujedno bude i svršetak igre. Barbike su se u tom savršeno namještenom stanu osjećale usamljeno i hladno. Izvan njihovog kućnog praga nestao je cijeli jedan svijet i one su u hipu spoznale sav horor slikovnice Pale sam na svijetu, premda je zločinačko leglo na Palama bilo razjureno i još uvijek samo luta negdje po bijelom svijetu. Znala sam satima nazivati Svjetlanu i moljakati je.

A daj pliiiz! A samo maaalo. A nema mi nikog doma.

Fakat mi se ne da!

A daaaj, poslije možemo krug oko škole.

Ne, ne da mi se igrati!

A pliiiz. Kupim ti slatkač!

Ne! Idem s Teom i Deom poslije u Moby Dick na colu.

A možemo kod mene raditi pizzu, pa malo gledati spotove na MTV-u, malo se igrati pa onda idemo na colu.

Ne, ne i ne!!!

s_b_14-1

I što sam više pokušavala, to se ona više opirala tako da mi je kasnije čak počela spuštati slušalicu bez pardona. Jer Barbike više nisu bile fora. Fora je bio Tomislav Matković iz 7.b koji ima vespu i vozika cure oko škole. Fora je bio Darijo Natkić koji je dva put pao razred i bez straha puši u wc-u pod odmorom. Fora je bio Kezo koji je glasno puštao Guns n’ Roses iz svoje sobe na prvom katu. Fora je bilo isfenirati si šiške, posprejati ih lakom i petkom ići na Čagu, fora je bilo na Benetton traperice obući uski body u kojem su se vidjele konture naših malih cica koje su upravo počele nicati.

s_b_14-2

Još su neko vrijeme moje Barbike tako živjele u tom hladnom interijeru, bojeći se izaći iz stana kao da je sve izvan tog malog ružičastog skloništa ozračeno nekom opasnom radijacijom. Tu i tamo bi izbila koja žučna rasprava između jedinog Kena i njegove smeđokose Sweetheart supruge. Ona bi ga redovito uhvatila u već očitom preljubu s Tropikalkom koji službeno nikada nije raskrinkao inspektor Kajfeš. Ponekad je Tropikalka znala čekati svog ljubavnika u stanu satima, dokono rašpajući nokte i isprobavajući sve moguće kombinacije, a kada bi našla onu savršenu za svog ljubavnika, ja bih se već umorila za bilo kakav dijalog ili valjanje po krevetima. Sve se pretvorilo u pravu salonsku dosadu, u neke Barbi Glembajeve koji su se vrlo često znali okončati tragično u nekoj Sweetheart into Heartbreak prijetvorbi. Barbi svijet se urušavao sam u sebe, a Barbi stvari su nepovratno plutale sve dalje i dalje. Polako sam ih, kao u teškim ratnim vremenima, počela balzamirati i opet pohranjivati u koferić na Štrumfove koji je sad ležao ispod kreveta zajedno s knjigama biblioteke Vjeverica. Kutiju je obavila siva čipkasta prašina koju bih ponekad uspjela dohvatiti usisivačem, još uvijek pazeći da nježno postupam s tim lomljivim i iznimno vrijednim teretom. A onda je krenulo i raspačavanje u kojem su Barbike počele napuštati svoje dugogodišnje sloboštinsko ognjište. Ispočetka sam ih jako nevoljko prepuštala mlađim rodicama, ali sam na taj čin jednostavno bila prisiljena od više instance.

s_b_14-3

Prvo sam podvaljivala samo drugorazrednu robu, primjerice A Day to Night Barbie s vremenom je dobila jedno probušeno oko, Crystal Barbie rasklimanu glavu koja bi se svako malo krivila kao da pokošena umorom pokušava ostati budnom u noćnom tramvaju bez voznog reda. Tropikalki se njezina prekrasna duga kosa do koljena pretvorila u jedan prašnjavi dreadlock, Aeorbic Skipper je zadobila misterioznu rupu na vratu, smeđokosa nesretna supruga ionako je bila prva na listi deportacije. Odlazile su jedna po jedna kao deset malih crnaca, iako niti jedna od njih nije bila crna Barbi. Odlazile su moje Barbike, a nekako paralelno s njima i svi ostali. Nakon Borne iz ulaza se odselila Ana P., pa Ana M., pa Dea i Tea svaka kod svog dečka, brat je otišao na stipendiju u Ameriku i tamo ostao, a kao napola oguljena krastica Kajfešova oka u zgradi smo još ostale treperiti samo Svjetlana i ja.

s_b_14-4

A Dr. Kajfeš?

Postoje mnogobrojne legende gdje i kako je završilo njegovo tijelo. Svjetlana ga je zajedno sa svim svojim nevelikim stvarima velikodušno tutnula sestrični Marijani iz Dugava. Na novim kanalizacijskim šahtovima Kajfeš se nije osjećao baš tako groovy. Njegov prepoznatljivi šarm, naime, nije bio osobito cijenjen u susjednome kvartu. Ako se pokušao usprotiviti boljima i originalnijima od sebe, nerijetko bi dobio po piksi i završio kao Štrumf pametnjaković u zračnom luku s padom negdje iza klupica u Gomboševoj. A onda je jednog dana dospio u kut Marijanine sobe, dugo skupljajući prašinu kao gospodin Ipsilon Iks, sve dok ga Marijanina mama nije dala susjedi Elviri koja je prodavala stvari na Hreliću. Te nedjelje na Hreliću bile su prava uskrsnuća u Kajfešovu zagrobnom životu, u kojem bi se našao na šarenoj hrpi zajedno s melodikom u obliku saksofona, rasklimanim šestarom, strganim mikroskopom, jastukom s hrvatskim grbom, budilicom bez zvuka, značkama na druga Tita i partizane, malim pianinom na kojem se neka balerina batrgala na Love Storey, plastičnim Isusom, albumom s Cro Army sličicama, govorima druga Tita, privjeskom za ključeve na mali drveni opanak, indeksom nepoznatog studenta iz 80-ih koji nikad nije završio studij jugoslavistike, plastičnom krunicom koja svijetli u mraku, Titovom bistom, hrpom gumenih Štrumfova, pepeljarom s riječima „Lijepe naše“, knjižicom Ja sam pionir, oštećenim tračnicama dječjeg vlaka, Velikim idejama i malim narodima, milijardom prljavih figurica iz Kinder jaja, pljesnivim igraćim kartama, čistim hrvatskim zrakom u praznoj limenci, pornićima, pionirskom knjižicom, plastičnom kahlicom, dioptrijskim naočalama…U toj gomili Kajfeš se osjećao puno bolje nego u igri Marijane i njezinih prijateljica. I zapravo je jako volio ugođaj Hrelića, njegove zvukove narodnjaka i mirise preprženih kobasica u 7 ujutro. Jedino mu nije osobito prijalo kada bi nakon sajma svaki put iznova ostao zatrpan u velikoj crnoj vreći. U tim trenucima klaustrofobija je bila naprosto nepodnošljiva. Boraviti tamo zajedno sa svim ostalim stvarima s kojima je bio na aukciji, bilo je za njega jednako strahoti jame u kojoj su masovno zakopane neidentificirane žrtve fašizma, komunizma, Domovinskog rata, rata u Bosni i Hercegovini i svih drugih ubojstava na svijetu i jedva bi dočekao iduću nedjelju da opet bude rasprostrt na tratini slobode Hrelića. I tako je nekako preživljavao iz tjedna u tjedan, bez ikakve šanse da ga netko kupi za 2 kune (kolika je bila njegova početna cijena koja se cjenkanjem mogla i sniziti) i time pruži šansu za bolji život za kojim je čeznuo.

s_b_14-5

Jednom se prilikom, navodno, čak našao nasuprot hrpi iz koje ga je uporno pokušavala dozvati Deina Barbi, koja je okružena svakojakim stvarima u potpunosti izgubila dostojanstvo te postala obična Balkan Barbie u moru prljavih i nepotrebnih stvari. Ali kako je Kajfeš s vremenom sve slabije čuo i vidio, fatalni susret je malim prstom sudbine ostao neostvaren. A onda je navodno jedne nedjelje Elvira zaboravila cijelu vreću u gostionici Žedna deva, nakon što se dobro oblila velikom količinom rakije zajedno sa susjedom Milanom Kandžom. Idući dan, kad joj je bilo bolje, otišli su potražiti veću, ali jedino što su našli bile su hrpice razbacanih stvari u kojima su identificirali samo neke sastojke. Po jednoj legendi, Kajfeša je to pakleno nedjeljno poslijepodne u njušku uzeo neki pas lutalica i kad mu je dosadilo čerečenje njegova tijela, ispljunuo ga je na livadi blizu spalionice smeća i tamo je, navodno, ostao bačen među lešinama mački i poljskih zečeva.

s_b_14-6

Neki izvori govore da još uvijek tamo živi u svetačkoj ekstazi i propovijeda mravima i radioaktivnim visibabama. Po jednoj drugoj legendi, Elvirinu vrećicu idućeg je dana pomela d.o.o. Čistoća Zagreb na svom putu prema vječnoj spalionici i istresla Kajfešovo tijelo na hrpu zajedno s praznim ambalažama tetrapak mlijeka, milijunom opušaka, testova za trudnoću, istrošenim kemijskim olovkama, štapićima bez sladoleda, štapićima za uho, iscufanim spužvicama za pranje posuđa, tupim britvicama, praznim konzervama, kartonskim ambalažama, ljušturama dezodoransa, pohabanim četkicama za zube, iscijeđenim tubama, pokakanim dječjim pelenama, tisućama konzervi, milijunima upotrijebljenih prezervativa, bilijardom ižvakanih žvaka… gdje je po nekim tumačenjima ostao živjeti sretno i zadovoljno do kraja života, koliko god je to moguće.

s_b_14-7

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.