Sloboština Barbie | Maša Kolanović
TROPIC U PLAMENU
Dok sam se spuštala u vlažnu i mračnu utrobu zgrade, Deina i Teina Barbi već su ispijale svoj drugi koktel na ležaljkama Tropic kluba Barutana. Unatoč popunjenom rokovniku, Deina je Barbi kao predsjednica i novorazvedena supruga, obvezatno morala naći vremena za rekreaciju i opuštanje uz stari, zahrđali sudoper koji je služio kao ne baš posve tirkizni Barbi bazen. Svjetlana je za to vrijeme pripremala nesuđenog predsjednika Kajfeša za izlazak iz njegove unajmljene garsonijere na sanjkama.
Tih dana zima je već duboko zakoračila u naše krajeve i u podrumu je bilo jako hladno. Imati u ruci Barbikine gole noge bilo je kao držati hladne sige koje smo po zimi znali čupati ispod automobila i cuclati ih, ukoliko nisu bile jako crne od ispušnih plinova. Zato smo uz zahrđali bazen imali malu električnu grijalicu imena Tropic koja je puhala topli zrak, okrećući se lijevo-desno. Osim što je služio za grijanje, Tropicom se mogao postići efekt vijoreće kose na povjetarcu, što su Deina i Teina Barbi toga dana obilato koristile. I jedna i druga su nosile nove sunčane naočale, novi bikini koji je više razotkrivao nego skrivao te štiklice iz kojih su virili pažljivo nalakirani Barbi nokti.
– Eh, da su bar svi muškarci kao Kajfeš…
– Oh, to bi bilo savršeno, kad ti dosadi, samo ga hitiš u kutiju za cipele!
Iako je sve čuo, Kajfeš se nije previše uzrujavao. Znao je, ako mu i ove Holyday Sisters zlobnice slučajno prirede mali sprovod bez njegova znanja, vukući ga špagom po podrumu u malom lijesu Borovo kutije i izlažući njegov prvoklasni leš kao tijelo hrvatskog vojnika na odru, on uvijek može uskrsnuti, praveći se da je Super Sport, Super Dance ili pak New Good-Lookin’ Talkin Ken. Uostalom, bio je duboko uvjeren da bi mu to napravile samo zato kako bi mogle isprobavati svoje zlatno-crne kombinacije veselih Barbi udovica. Zato je nepozvan banuo na njihovu malu trač zabavu. I to posve gol. Ako se, naravno, pod golotinjom računaju i njegove ugravirane donje gaće. Deina Barbi je naglo ispljucnula gutljaj svog fensi-šmensi koktela, a Kajfeš se predstavio kao unproforac koji u slobodno vrijeme snima komade za Vogue.
– Are all pussies in Croatia so pretty? – dobacio im je, a one su ga sablažnjivo odmjeravale ispod svojih tamnih naočala dok im je Tropic mrsio kosu. Ono što mu je pri tom odmah zapalo u jedino zdravo oko bila je hrpa novih stvari kojima su bile okružene. Paleta malih preparata za sunčanje, plastične narukvice, majušne naušnice i ogrlice kojima su bile okićene, pink neseser s češljićima i ogledalcima, ležaljke za sunčanje i stolić s novinama na koji su naslonile svoje male duge noge. A što je najvažnije, sve je bilo original Mattel što se nije moglo ne primijetiti na ruzinavoj pozadini Barutane i u prisutnosti Kajfeša.
– Beat it nigger!– ispalile su obje u isti tren i činilo se kao da su im nove stvari dale još više povoda za bahato ponašanje. No, Kajfešu je to samo bio povod za jedan neuspio pokušaja ratnog silovanja, nakon čega je izveo svoj moonwalk ples pjevajući Beat it! Jer to je ono što je Kajfeš sa svojom tamnom puti lažne plastike uistinu i bio: Michael Jackson malog podrumskog svijeta, zaglavljen negdje tamo u procesu postajanja bijelcem. Ni tu ni tamo, ni originalni bijelac ni rasni crnac, baš kao zamućene polovice Kinder Lade. Dea i Tea su nakon toga već demonstrativno mislile napustiti igru i Kajfeša prepustiti raljama osobnih tjelohranitelja, no kad je Kajfeš zaprijetio da će malom ručnom bombom ubiti prvo sebe pa onda i sve njih, malo su se primirile. Baš u tom delikatnom trenutku, u Barutanu je na opuštanje navratila moja Barbi, a Kajfeš je neprimjetno u aktovku pospremio bombicu napravljenu od kuglice aluminijske folije i sjetno zapjevušio onu staru: mislili su neki, već nas neće biti, ni veselje svoj nisu znali kriti, himnu svih lažnih Kenova u borbi za slobodu. Deina i Teina Barbi sve su nas skupa pozvale na koktelski prijem u svoju palaču jer je predugo izlaganje plastičnih tkiva suncu tih mjeseci u tropskim predjelima podruma predstavljalo veliki rizik od zadobivanja raka kože, ne daj bože. A kad smo stigli u njihov udobni brlog, doista smo imali što i vidjeti. To što je hrvatska vojska iz skladišta vojarna varaždinskog korpusa osvojila 74 tenka, 48 oklopnih vozila gusjeničara, 18 oklopnih borbenih vozila s protuzrakoplovnim strojnicama, 6 topova, 6 višecjevnih bacača Plamen, 4 Ognja, 18 haubica od 155 mm, 250 raznih vozila, veliku količinu pješačkih cijevi i streljiva postajući snažnija nego ikad, ništa je u usporedbi s nekoliko desetaka cipelica, malim Barbi beštekom, gramofonom i telefonom, frižiderom, umjetnim cvijećem u skupocjenim vazama, plastičnim pečenjem okruženog raznovrsnim povrćem, teniskim reketom, jednom klizaljkom, malim brijaćim aparatom, lila svijećnjakom, jednom umjetnom pudlicom, torbicama, malom haubom za Barbi trajnu i plastičnim i fantastičnim čim sve ne koji su se tamo našli.
A bila je tu i jedna original televizija s Barbi glavom kao spikericom programa Za Slobodu. Top-lista Barbi stvari u našem ulazu tad se radikalno promijenila. Iako je Dea iz dana u dan imala sve više stvari, ovako naglom materijalnom skoku ipak se nitko nije nadao. Moj do tada prilično solidan status odjednom je počeo naglo opadati kao cipela za more koja je pri plivanju skliznula s noge i sad nepovratno tone u sve crnje dno morske pučine.
– Odakle? – pitao se Kajfeš na sav glas, zapanjen svim tim obiljem koji on vjerojatno nikad neće imati da umre kao hrvatski dragovoljac ili civilna žrtva čije su se osmrtnice svakodnevno množile i uskrsne kao Beach Fun ili Here Comes The Bridegroom Ken ili Ken iz Barbie Army in the Middle East kolekcije još dvjesto tisuća puta.
– Đorale smo se s curkama iz sedamnajstice i skupile im sve najbolje stvari. Curke su mislile da je robica koju smo im podvalili orignal, a zapravo ju je šivala naša teta – rekla je Dea, lagano odloživši svoju Barbi na sofu dnevnog boravka, koji je bio najbolje opremljen dnevni boravak u cijeloj povijesti našeg podzemnog igranja.
– Kad su cure skužile da je robica šivana jer se odlijepila ručno zašivena markica sa slovom B, već je bilo kasno jer što se daje to se više ne vraća! – rekla je Tea, dok joj je iz ruke visjela Barbika okićena bižuterijom kao naopako raspelo s kojeg se cijedi lažna zlatnina.
– Onda nas je došao tražiti Franjičkin brat da joj vratimo sve stvari za koje smo se đorale.
Dvije Barbike i jedan poluken za to su vrijeme besvjesno ležali s tupim pogledima upućenim u ništa. Samo bi zapuh Tropica trenutno oživio platinaste pramenove i zatitrao Kajfešovo oko kao na pola odlijepljenu krasticu.
– Franjić je onda kao taoce uzeo naše Barbike!
– Već smo mislile da ih nećemo dobiti natrag!
– A onda je pored sedamnajstice prolazio Belina!
– A Belina je zaljubljen u Deu!
– Dea mu je rekla da nam je Franjić oteo Barbike, a on je odmah izvadio iz džepa ručnu bombu i kao da vadi osigurač krenuo prema Franjiću i curama iz sedamnajstice!
Barbike i Kajfeš postajali su sve hladniji i hladniji jer je Tropic na tren bio zastao i počeo štektati.
– Istu onu bombu s kojom je, kad sam ga ja nagovorila, prijetio na prozoru iza škole kad smo imali zadnji sat matišu!
– A počinjala je Santa Barbara!
Kajfeš je polako počinjao davati prve znakove života.
– I onda su svi iz sedamnjastice pobjegli, a mi smo uzele naše stvari…
Obuhvatio je Deinu i Teinu Barbi, pokušavajući im naizmjeničnim umjetnim disanjem u ritmu štektajućeg Tropica udahnuti dašak života.
– OK. OK. I još pokoju stvarčicu za koju se nismo đorali…
Kad je to izrekla Dea, odjednom nas je sve nespremne zatekla mala eksplozija. Tropic je iskrio žeravice na sve strane, a podrum se pretvorio u naopaki pakleni toranj, ispunjen našim vriskom i komešanjem. Bili smo uvjereni da će našoj imovini biti napravljena nepovratna šteta iako niti jedan metak, bomba, granata ili bomba krmača nikada nisu i vjerojatno neće pogodili našu zgradu. No, srećom u nesreći, u pravi je tren došao striček Munjeković koji je dežurao u ulazu i naglim potezom ištekao grijalicu iz struje. Za par minuta Tropic je prestao iskriti žeravice i Barbike su se iz ruševina mogle vraćati u svoju malu paklenu utopiju. Kajfeš je ih je, prošaran crnim žarom, na svojim plastičnim plećima izbavljao iz hrpe stvari, uzevši usput i malu Barbi televiziju te nešto bižuterije.
Nek’ se nađe jer ko zna koliko će još trajati ovaj rat!
