Trg Lava Mirskog | Nenad Rizvanović

GENGEJEV SINDROM

 

za Vilmu Vukelić

 

1.

Stari pjesnik Kaćunko nikako nije želio da njegovu ostavštinu prenesu u Zagreb nakon njegove smrti. Emisari iz HAZU-a nekoliko su puta dolazili u Osijek samo zbog toga, pjesnik bi im se smješkao, fino porazgovarao s njima – što je tada za njega već bila prava muka – ali bi rukopisi uvijek ostajali u Osijeku. Jednom su mu previše dodijavali, i Kaćunko je nakon njihova odlaska nazvao svoga odvjetnika i naredio da napiše “paragraf” po kojem će ostavština pripasti jedino i isključivo osječkom Institutu za povijest! Jedan je novinar Glasa Slavonije nešto o tome načuo i uskoro je čitav grad pljeskao ostarjelom piscu na ovom činu neupitne zavičajne odanosti. Čitav grad, osim znanstvenog novaka Gengeja, koji je znao da će ta golema ostavština, kada pjesnik jednom umre, nepogrešivo sletjeti na njegov radni stol. A nije ga trebalo podsjećati kakav je strahotan posao popisivanje ostavštine, pogotovo njemu onako smušenom i zbrkanom. I što je još gore, nije se smio ni buniti jer je njegovo mjesto, u današnjim uvjetima, itekako poželjno namještenje, koje, uostalom, nikada ne bi dobio da njegov otac današnjeg šefa Instituta – Višeslava Rastislava Ambrozića, povjesničara i istaknutog dužnosnika vladajuće stranke, privatno pijanca i nacionalista, nije na svoju ruku izvadio iz zatvora 1971. i smjestio ga baš u Institut. Otac, koji je valjda i umro sa svijetlim idealom pravičnog komunista pred očima, bio je meka srca – smatrao je Genge – jer je njegov šef tako strastveno mrzio komuniste, a činilo se da mu baš onih nekoliko godina strogog zatvora nedostaje za savršenu političku biografiju. Genge se ne bi čudio da u alkoholnim pomutnjama – premda je šef pio sistematsko-povjesničarski – psuje njegova oca zbog onog milosrdnog čina. U svakom slučaju opsežna dokumentacija NOB-a gurnuta je u najvlažnije dijelove podruma.

Gengeju se na svu sreću posao svodio na pripremu dokumenata, koje je šef prilično spretno preslagivao u knjige, bezobzirno ih potpisujući svojim imenom. Uglavnom, to su bile crtice iz društvenog života za vrijeme NDH-a, nekakva sportska društva, književni klubovi, novine i slične tričarije koje su valjda trebale biti dokaz da se za vrijeme NDH-a vodio sadržajan kulturni život. No i šef je shvaćao da bi Kaćunkova ostavština mogla biti iznimka jer je čak i on, koji za književnost nije mario, znao da je Kaćunko jedan od rijetkih slavonskih pjesnika kojeg su i u metropoli priznavali, toliko su o tome lokalni intelektualci trubili. U početku bijaše samo “nada”, a kad mu je Šoljan napisao pozitivnu kritiku druge knjige, karijera mu je krenula strelovito. Živio je dugo, a u zadnje doba se pretvorio u golemog galamdžiju. Onaj isti novinar napisao je da podsjeća na paradnog konja čije dogodovštine neumorno zabavljaju općinstvo, i zamalo dobio otkaz. Pjesnik se upisao u HDZ, u liberale i pravaše, držao je Titovu sliku na zidu – sve dok je netko nije ukrao iz radne sobe! – odazivao se mirovnim i bilo kojim drugim inicijativama. Njegov stan, na Trgu Slobode, bio je pun svakakvog svijeta, uglavnom – kako se moglo čuti – skitnica, studenata i mladih pjesnika. Naposljetku je iznenada ponovno počeo pisati – kako je sam tvrdio – nove romane i povijesne studije. Slavonski izdavači napeto su iščekivali kada će im dobaciti neki rukopis.

 

2.

Genge se ljuljao na običnoj, rasklimanoj stolici okružen velikim kutijama punim rukopisa, pisama, bilješki, čistih i prljavih papira, starih časopisa i knjiga koje je pronašao u kutijama. Oslonio je đonove na rub stola i promatrao kako se smeđe kapi s cipela kotrljaju po papirima razbacanima po stolu.

Strašne ljetne vrućine u srpnju smijenio je kolovoz, ćudljiv kao nikada ranije: kiša je padala gotovo svakoga dana, jutra su osvanjivala mutna, a onda bi popodne, na sat ili dva, upržilo sunce. Genge bi ujutro upalio svjetlo u sobi, obična gola žarulja nevoljko bi zaškiljila, kao u hodniku vojnog odsjeka. Otpio bi iz pljoske nagovarajući se da počne raditi. Njegov šef, prije nego što je sam sebe poslao na jadransko sunce, šutke mu je predao ključeve od podruma. Genge je znao da ga tamo čeka hrpa golemih kartonskih kutija na kojima je velikim masnim slovima ispisano pjesnikovo ime. U podrumu, hladnom i prljavom, širio se oduran slatkasti smrad ustajalog papira. Odlučio je da će kutiju po kutiju nositi na kat, u svoju sobu.

Još nije ni počeo popisivati, a taj ga je pjesnik, Kaćunko, nervirao. Činilo se da su ga voljeli svi, akademici, učiteljice i djeca, što je, po Gengeju, bilo isto kao da ga ne voli nitko. Ponovno je čitao njegove pjesme, neke su bile nepodnošljivo banalne. U jednom trenutku jedva se suzdržao da ne podere autograf neke pjesme o osječkom djetinjstvu, koju je nekada i sam volio. Prisjećao se dokumentarnog filma koji su prikazivali u osnovnoj školi: vidio je Kaćunka, smrknutog, kako netremice promatra Tvrđu s pješčane plaže na drugoj strani Drave. Kakva je to bila poza! Sadašnji ekscentrik, veći dio života bio je bubica koja je prezirala ekscentrike. U jednom pismu pročitao je da i sam misli da mu “dar za poeziju kaplje s neba”. Čak se i u Slavoniji uspio izmaknuti političkim kanonadama. Zbirke su mu izlazile i za užarenih kalvarija. Tvrdio je da uopće ne zna što bi zapravo mislio o politici, ako je uopće nešto mislio.

U ostavštini, koja je stvarno sletjela na Gengejev stol dan-dva nakon “zavičajnog” teksta u Glasu Slavonije, ostalo je više koncepata i nacrta nego autografa samih pjesama. Nije pisao ni lako ni brzo, dugo je tražio način da se riječi prilijepe jedna uz drugu onako kako je htio, na jednostavan i klasično strogi način. Kritičari su svejedno brujali o poetskoj tajnovitosti i neprotumačivosti njegove poetike. Objavio je relativno mali broj knjiga, brzo su ga nagradili statusom klasika, dao se uzdržavati od lokalne Gradske knjižnice u kojoj najvjerojatnije nije radio ništa. S drugim piscima rijetko se družio jer nije podnosio alkohol. Oženio se još na fakultetu, imao sina koji je – kao i on – završio pravo.

Najradije se motao po kući, u kojoj nije imao svoju radnu sobu. Njegova žena zbog toga nikako nije bila sretna. Gostima i novinarima mogla je samo ispričati da pjesme piše posvuda, na terasi, za kuhinjskim stolom, u spavaćoj ili nekoj drugoj sobi, opisivala je kako je hodao s pisaćom mašinom okolo po stanu, tražeći prvo slobodno mjesto na kojem bi mogao otkucati pjesmu koja mu se vrzmala po glavi.

 

3.

Noseći goleme kutije iz hladnog podruma razmišljao je da li pisci ikada misle na ljude koji će vrndati po njihovim papirima. Možda im poneki poželi napisati pismo? Genge bi – da je kojim slučajem pisac – odmah sastavio pisamce u kojem bi sve pisce posavjetovao da prije smrti pobacaju sve što im se ne učini zanimljivim, nagomilane bilješke, prljave i požutjele papire, časopise i knjige, strašan nered u kutiji. Ili bi barem ovlastio nekog energičnog stričevića da eliminira čitavu stvar.

Genge je shvaćao da što je duže mrtav, pjesnik sve manje podsjeća na samog sebe i da posebno ostavštine pisaca vole falsificirati lik autora. Jer tko bi, primjerice, ikada mogao zamisliti ovog pjesnika, već uvrštavanog i u čitanke, kako u tami dnevne sobe, izrezuje opscene sličice i slaže maštovite pornografske kolaže!? Gengeju je trebalo vremena da shvati što je pronašao. Kolaži su nesumnjivo bili autentični – pjesnikova slova su bila neobično golema.

Taj posao nije bio lak, zahtijevao je i truda, a valjalo je naći i fotokopirni stroj koji je prije desetak godina bio još prilična rijetkost – i konspirativnog fotokopiranta. No, kolaž je bio iznenađujuće maštovit, duhovit, čak nekako pjesnički složen i Genge ju u hipu promijenio sliku o pjesniku Kaćunku. On je očito bio neka vrsta prirodnog pornografa i sada je Genge prvi puta žalio što je pjesnik umro. Nije znao što bi sa svojim otkrićem: vrtio ga je, vraćao na stol, pa opet uzimao. Sve mu je jasnija bila važnost pornografskog kolaža, no baš zato baci ga tamo gdje ga je i našao, u veliku prašnjavu kartonsku kutiju. Jer ako netko ovo i objavi, kao i u slučaju Milana Begovića, klasična slika o pjesniku neće nestati: učiteljice, profesori i pravovjerni kritičari zatrpat će otkriće bujicama novih tekstova, riječima, sve dok porno-kolaž ne postane bizarnost sumnjivog podrijetla, i na kraju će opet ostati samo ono što djeca uče u osnovnoj školi, kako ga vole svi od akademika do provincijskih činovnica…

Dok se ljuljuškao na stolici odjedanput u sobu bane Višelav Rastislav, blijed kao vrba.

– Javljeno mi je da stari umire, pa sam došao!

Mišjim koracima starijeg vodnika, odmarširao je do prozora, otvorio ga i zapalio cigaretu. Genge je šutke promatrao ovaj besmisleni spektakl pitajući se zašto je otac spasio ovu mršavu i nervoznu budalu, koja ga sada fiksira sitnim očica. Izgubi svaku volju i bezvoljno mu pokaže prema kolažima. Ambrozić pogleda i gotovo odmah reče:

– Ti vrlo dobro znaš da ovo neće nikada izići iz ove sobe – istovremeno podigne kolaž visoko iznad sebe.

Baš toga dana stari je Kaćunko sjeo u svoju kožnu fotelju, ušmrknuo malo burmuta i umro. Vladajuća stranka odlučila je od pjesnikove smrti napraviti pompoznu ceremoniju iako, Ambrozić je spustio svoje mišje lice, nisu pronašli nikakve nove rukopise, ponajprije o Domovinskom ratu!

– Ti možeš kući! – rekao mu je odrješito.

Potrčao je prema Promenadi. Kiša je bila upravo prestala. Na nasipu je veliki vučjak žvakao ispuhanu loptu. S druge strane rijeke pogrbljeno drveće osulo se žutim cvjetovima i srebrnozelenim listićima koji su se širili poput tanane koprene. Krošnje su se ispreplele i stvarale sjenovit svod. Rijekom su u nizovima plovili natovareni šlepovi. Iznad se izvilo ljetno nebo, zamućeno i posve bezbojno. Sunce je probilo mliječnu maglicu, prostrijelilo je oštrim pramenovima svjetlosti, razlilo se po šumarcima i pretvorilo nebo, zemlju i vodu u jedan začarani svijet.

Genge se prene, punu vrećicu isprženih diskova zaboravio je u radnoj sobi. Dugo je razmišljao što će prvo staviti u plejer, hoće li to biti Grant Green, Jim Hall ili Wes Montgomery? Otrči bez daha natrag u Institut. Ulazeći u svoju radnu sobu, uoči da je netko sve razbacao i ispreturao. Zastane i zacrveni se. Iznad kolaža na stolu stajao je Ambrozić držeći penis stisnut u mršavoj šaci.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.